Mikitarije

18.02.2022., petak

Jednolično

Divno je vrijeme zadnjih dana, možda i (pre)divno, a znamo da sve što je pre nije dobro.
Sve to nešto pre pretvorilo mi se u nešto jednolično i to do te mjere da mi se čini sa su mi sve objave iste
i da već dugo ništa novo nisam pročitala i sve je nekako poznato i jednolično.
Čini mi se da zbog toga manje uživam u ljepoti koja me okružuje, a lijepi dani, neobični za veljaču, nižu se jedan za drugim.

Nedostaje mi prava zima. Nema jutarnje magle, nema jutarnjih minusa, a time nema niti najljepšeg ukrasa zime – inja.
Nema snijega, nema bljuzge, nema leda… nema bjeline i, opet moram to napisati, sve je nekako jednolično.
Šetnja uobičajenom rutom također je jednolična i očajnički sam pogledom tražila nešto zanimljivo i novo za fotografiranje,
ali, pogađate, sve se stopilo u boju jednoličnosti – tek tu i tamo neke nijanse, neki oblici…



Gledajući u suha i zasad jednolična polja odlučila sam izbaciti iz glave jednoličnost i zamisliti što bih sve posadila na poštenom komadu zemlje. Jednoličnost se polako, u umu, mijenjala u raznovrsnost boja, oblika, mirisa, okusa i zvukova… Toliko me to sve ponijelo da sam s tog polja uzela šaku preorane zemlje i ponijela je sa sobom u onom omotu u kojem budu papirnate maramice (njih sam dakako najprije izvadila).
Sutra ću kupiti zemlju i dodati ju zemlji s polja toliko da imam za posudicu u koju ću posijati clematis čije sam sjemenke skupila jesenas. Baš me zanima hoće li niknuti i tako jednoličnost i bezbojnost pretvoriti u vatromet.

Evo slike tog polja – zaista je jednolično, ali u mom umu više nije jer samo mali djelić omogućit će život novim clematisima. Sjeme sam uzela od clematisa kojeg sam mami kupila za prošlogodišnji Majčin dan.




I Luna se zagledala u daljinu, a što vidi - jednoličnost ili nešto sasvim drugo?


(sve foto: Mikitarije)





15.02.2022., utorak

Za laku noć

Grigor Vitez rođen je prije točno 111. godina i mislim da nema osobe koja
nije pročitala bar jednu njegovu pjesmu. Ako je doista bila jedna, vjerojatno je to baš Kako živi Antun Tun.
Pjesme su mu najčešće vesele i šarene, a za laku noć sam izabrala jednu mirniju.
Nisam je ušarenila jer treba umiriti um da bi se umirilo i tijelo.
Iskoristila sam svoju današnju fotografiju maćuhice i kukice (ženski kukac).




13.02.2022., nedjelja

Iščupana nada


Divan je dan danas i naravno da je pala šetnja uobičajenom rutom. Društvo je također bilo uobičajeno: OnajMoj, Luna i ja.
I šetnja, i vrijeme i društvuo bili su ugodni, a onda me presjeklo ono što sam, odnosno ono što nisam vidjela.

Najčešće me šetnja vodi pored drveta o kojem sam napisala pjesmu Izvor i objavila ju ovdje na blogu.

Drvo

predusahlo

izvoru stremi

nada se

ne da se

sjeća se

listova zelenih

odore cvijeća

mirisa ljubavi

cvrkuta života

nada se

ne da se

sjeća se…


Uz pjesmu stavila sam i fotografiju snimljenu prije 3 ili 4 godine na kojoj je vidljivo da se drvo jedva, ali jedva drži.



Danas u šetnji, vođena navikom, bacila sam pogled na drvo. Nisam ga vidjela. Pogledom sam tražila tragove i ono što sam vidjela jako me rastužilo.



Srušeno, odrezano, razrezano, iščupano. Zanima me koliko je šetača primijetilo da ga nema.

Ali, naravo, to nije sve. Predivan šumarak sveden je na dva usamljena stabla ostavljena valjda da se tješe i šuškaju uspomenama....




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.