Divan je dan danas i naravno da je pala šetnja uobičajenom rutom. Društvo je također bilo uobičajeno: OnajMoj, Luna i ja.
I šetnja, i vrijeme i društvuo bili su ugodni, a onda me presjeklo ono što sam, odnosno ono što nisam vidjela.
Najčešće me šetnja vodi pored drveta o kojem sam napisala pjesmu Izvor i objavila ju ovdje na blogu.
Drvo
predusahlo
izvoru stremi
nada se
ne da se
sjeća se
listova zelenih
odore cvijeća
mirisa ljubavi
cvrkuta života
nada se
ne da se
sjeća se…
Uz pjesmu stavila sam i fotografiju snimljenu prije 3 ili 4 godine na kojoj je vidljivo da se drvo jedva, ali jedva drži.