Mikitarije
13.02.2022., nedjelja
Iščupana nada
|
Divan je dan danas i naravno da je pala šetnja uobičajenom rutom. Društvo je također bilo uobičajeno: OnajMoj, Luna i ja. I šetnja, i vrijeme i društvuo bili su ugodni, a onda me presjeklo ono što sam, odnosno ono što nisam vidjela. Najčešće me šetnja vodi pored drveta o kojem sam napisala pjesmu Izvor i objavila ju ovdje na blogu. Drvo predusahlo izvoru stremi nada se ne da se sjeća se listova zelenih odore cvijeća mirisa ljubavi cvrkuta života nada se ne da se sjeća se… Uz pjesmu stavila sam i fotografiju snimljenu prije 3 ili 4 godine na kojoj je vidljivo da se drvo jedva, ali jedva drži.  Danas u šetnji, vođena navikom, bacila sam pogled na drvo. Nisam ga vidjela. Pogledom sam tražila tragove i ono što sam vidjela jako me rastužilo.  Srušeno, odrezano, razrezano, iščupano. Zanima me koliko je šetača primijetilo da ga nema. Ali, naravo, to nije sve. Predivan šumarak sveden je na dva usamljena stabla ostavljena valjda da se tješe i šuškaju uspomenama....   |
