Mikitarije

18.02.2022., petak

Jednolično

Divno je vrijeme zadnjih dana, možda i (pre)divno, a znamo da sve što je pre nije dobro.
Sve to nešto pre pretvorilo mi se u nešto jednolično i to do te mjere da mi se čini sa su mi sve objave iste
i da već dugo ništa novo nisam pročitala i sve je nekako poznato i jednolično.
Čini mi se da zbog toga manje uživam u ljepoti koja me okružuje, a lijepi dani, neobični za veljaču, nižu se jedan za drugim.

Nedostaje mi prava zima. Nema jutarnje magle, nema jutarnjih minusa, a time nema niti najljepšeg ukrasa zime – inja.
Nema snijega, nema bljuzge, nema leda… nema bjeline i, opet moram to napisati, sve je nekako jednolično.
Šetnja uobičajenom rutom također je jednolična i očajnički sam pogledom tražila nešto zanimljivo i novo za fotografiranje,
ali, pogađate, sve se stopilo u boju jednoličnosti – tek tu i tamo neke nijanse, neki oblici…

Gledajući u suha i zasad jednolična polja odlučila sam izbaciti iz glave jednoličnost i zamisliti što bih sve posadila na poštenom komadu zemlje. Jednoličnost se polako, u umu, mijenjala u raznovrsnost boja, oblika, mirisa, okusa i zvukova… Toliko me to sve ponijelo da sam s tog polja uzela šaku preorane zemlje i ponijela je sa sobom u onom omotu u kojem budu papirnate maramice (njih sam dakako najprije izvadila).
Sutra ću kupiti zemlju i dodati ju zemlji s polja toliko da imam za posudicu u koju ću posijati clematis čije sam sjemenke skupila jesenas. Baš me zanima hoće li niknuti i tako jednoličnost i bezbojnost pretvoriti u vatromet.

Evo slike tog polja – zaista je jednolično, ali u mom umu više nije jer samo mali djelić omogućit će život novim clematisima. Sjeme sam uzela od clematisa kojeg sam mami kupila za prošlogodišnji Majčin dan.