ponedjeljak, 30.06.2014.

Ljubavi, imaš li rok trajanja?

U danima, kada su se mnogi odnosi oko mene, trgali poput komada papira, u danima kada mi je taj miris kiše, nekako savršeno odgovarao, čula sam riječi :"Da, mislim da ljubav ima rok trajanja".

A ja sam doživjela, ne tercu na tišinu, nego oktavu. Tišina ima svoje mnoge intervale, mirise i okuse....
"Jako si me rastužio, znaš. Ne mogu vjerovati da tako misliš."

I moja tišina se rasplinula i postala je ljutnja i nepomirljivost sa ljubavi koja ima rok trajanja.
I počela sam vikati i braniti beskrajnu i vječnu ljubav, argumentirajući i pričajući, njoj u čast, do krajnjih svojih granica.
To jednostavno ne prihvaćam. I nikada neću.

.......

Ljubavi, imaš li ti ipak rok trajanja?

Često sam bila ljuta na tebe, tjerala te od sebe, pa te opet zvala u pomoć, šaljući SOS, jer sam željela da me spasiš...
Pa sam te pokapala, uz cvijeće i glazbu, onako svečano, uz mnoge riječi i govore, mireći se, da si umrla zauvijek u meni.
Pa sam te uvijek nekako nalazila ponovo u kiši, u nekom mirisu, u klimavim zubićima moje kćeri, u onoj čipkastoj nevinosti oko srca, u mnogim dodirima, koji su me uvijek uvjeravali da si tu...
Da možda spavaš, drijemaš, da si nekom čarolijom, metamorfozirala u neku drugačiju manifestaciju sebe same, ali te osjećam..
U ponekom stihu, zanosu, radosti, bliskosti..

Ne, ne prihvaćam da imaš rok trajanja.
Možda imaju naši slabi, krhki odnosi, možda ima naš zanos, možda...
Ali ti, vječna silo, koliko god sam se ponekad ljutila na tebe, koliko god si se cinično šalila sa mnom, ti nemaš..
I ja ću te uvijek beskompromisno braniti..
Pod cijenu pucanja odnosa, pod cijenu rezova..

Ja ipak vjerujem u bajke.
Ja još uvijek vjerujem da mogu plesati na valovima i ljuljati se na vjetru...
I da mogu otići zaista daleko.
I da je ljubav sloboda od rokova, granica i pustih parola.

I da za ljubav ne trebaju upute za korištenje, a na njoj ne piše rok trajanja.
Jer..on ne postoji..

I zato vrištat ću iz petnih žila ako mi ponovo kažeš da bajke ne postoje, da ljubav ima rok trajanja i kako sam luda jer vjerujem u to.
Okrenut ću se na petama i ne vratiti se nikada...
Jer ja...ja ću uvijek biti fatalno zaljubljena u ljubav...
I tu nema rokova niti ograničenog trajanja

A bajke, naravno da postoje...
Samo ih ti ne vidiš..

- 18:16 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

Ljubavi, imaš li rok trajanja?

U danima, kada su se mnogi odnosi oko mene, trgali poput komada papira, u danima kada mi je taj miris kiše, nekako savršeno odgovarao, čula sam riječi :"Da, mislim da ljubav ima rok trajanja".

A ja sam doživjela, ne tercu na tišinu, nego oktavu. Tišina ima svoje mnoge intervale, mirise i okuse....
"Jako si me rastužio, znaš. Ne mogu vjerovati da tako misliš."

I moja tišina se rasplinula i postala je ljutnja i nepomirljivost sa ljubavi koja ima rok trajanja.
I počela sam vikati i braniti beskrajnu i vječnu ljubav, argumentirajući i pričajući, njoj u čast, do krajnjih svojih granica.
To jednostavno ne prihvaćam. I nikada neću.

.......

Ljubavi, imaš li ti ipak rok trajanja?

Često sam bila ljuta na tebe, tjerala te od sebe, pa te opet zvala u pomoć, šaljući SOS, jer sam željela da me spasiš...
Pa sam te pokapala, uz cvijeće i glazbu, onako svečano, uz mnoge riječi i govore, mireći se, da si umrla zauvijek u meni.
Pa sam te uvijek nekako nalazila ponovo u kiši, u nekom mirisu, u klimavim zubićima moje kćeri, u onoj čipkastoj nevinosti oko srca, u mnogim dodorima, koji su me uvijek uvjeravli da si tu...
Da možda spavaš, drijemaš, da si nekom čarolijom, metamorfozirala u neku drugačiju manifestaciju sebe same, ali te osjećam..
U ponekom stihu, zanosu, radosti, bliskosti..

Ne, ne prihvaćam da imaš rok trajanja.
Možda imaju naši slabi, krhki odnosi, možda ima naš zanos, možda...
Ali ti, vječna silo, koliko god sam se ponekad ljutila na tebe, koliko god si se cinično šalila sa mnom, ti nemaš..
I ja ću te uvijek beskompromisno braniti..
Pod cijenu pucanja odnosa, pod cijenu rezova..

Ja ipak vjerujem u bajke.
Ja još uvijek vjerujem da mogu plesati na valovima i ljuljati se na vjetru...
I da mogu otići zaista daleko.
I da je ljubav sloboda od rokova, granica i pustih parola.

I da za ljubav ne trebaju upute za korištenje, a na njoj ne piše rok trajanja.
Jer..on ne postoji..

I zato vrištat ću iz petnih žila ako mi ponovo kažeš da bajke ne postoje, da ljubav ima rok trajanja i kako sam luda jer vjerujem u to.
Okrenut ću se na petama i ne vratiti se nikada...
Jer ja...ja ću uvijek biti fatalno zaljubljena u ljubav...
I tu nema rokova niti ograničenog trajanja

https://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=X47u7E6KGNA

- 17:48 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 26.06.2014.

Vrijeme odrastanja, klimavi zubići i koliko je dovoljno?

U vrijeme, kada sam i mlađu kćer upisala u prvi razred i kada su joj zubići počeli naglo ispadati, osjetih taj gubitak nevinosti. Gubitak neponovljivosti.
Osjetih vrijeme odrastanja, preko nje, do sebe, koji se provlačio danima i tjednima, neprestano me prisjećajući na svu onu čipku oko srca, koja je znak da nikada nisam izgubila bar tračak djetinjstva.

Moja prijateljica, kod koje sam provela vikend, prisjećajući se svih naših ludosti iz mladosti, putovanja, mnogih ljubavi i ljudi koji su sad, tko zna gdje, još uvijek žudi za pronalaženjem svog sna. Više ne znam , kada zapravo znaš da si zaista pronašao svoj san?
Onoga trenutka, kada nađeš ono u čemu uživaš, ono što voliš raditi, što ispunjava svaki djelić tvog bića?
Ili je to onaj neki nedostižno dostižni cilj, koji je i divan, baš zato, što je pomalo nedokučiv.

Mislim da je ipak, živjeti svoj san, buditi se sa motivacijom, da učinimo nešto, za sebe, za druge..jer koliko mi god mnogi tupili suprotno, ja još uvijek i vjerojatno zauvijek, vjerujem da smo ovdje i zbog mnogih drugih oko nas. Pokušati bar nešto promijeniti, kako bi makar za sitni djelić promijenili svijet na bolje, čini mi se kao divan san.

Pokušati naći svoju radost i svoj jedinstveni put, čini mi se kao jedini mogući ispravan put. No, svatko ima svoj doživljaj .

Moja druga prijateljica, proživljava svojevrsnu transformaciju duše, barem ja to tako vidim. Znam da, kada se to događa, mnoge stvari se ruše. Vjerojatno zauvijek.
Sigurna sam da će donijeti ispravne odluke, naći svoje nove divne puteve. Nimalo se ne bojim za nju. Možda će i njoj ispasti poneki mliječni zubić, no znam da će joj zauvijek ostati ona čipkasta koprena oko duše. Ona nepatvorena iskrenost i ljubav.

Znaš K., znam već dugo da ne slaviš rođendane, ali ovaj put učini iznimku. Učini si taj dan, onako baš svojim. Nađi ono najljepše u sebi, jer zaista je mnogo toga.
Tvoja jedinstvena duša i onaj mudri svjetonazor, kao i sva ljepota koju imaš u sebi, dovoljne su...Znam da znaš..

Često si bila moj glas razuma, kada mi je zaista trebalo. A ja sada, kada mi govore da sam se uozbiljila i postala veliki realista, čeznem za onim svojim tako slatkim zanosom.
I znam da ga ovo ljeto moram naći. Valjda se tu krije komadić sna. U onom lebdenju među oblacima, gdje samo ponekad dodirujemo zemlju, mada smo ovdje.

Valjda se to zove odrastanje. Ono o čemu su nam mnogi pričali, pa nam je bilo apstraktno. A onda se najednom nađemo na nekom nepoznatom mjestu, pa se pitamo, gdje smo to?
U vremenima spoznaje, u vremenima gdje ispadaju mliječni zubići, u vremenima kada stvari stavljamo na svoje mjesto. Tamo gdje trebaju biti.

Netko mi je rekao nešto o meni. Netko s kim sam sada prošla već dosta. Rekao mi je o nama.
A ja sam mu samo rekla...to nije dovoljno..

Jer znam što hoću. I posve sam sigurna što neću. Jer mi je ispao i zadnji klimavi zubić.
No, koliko je zaista dovoljno?
Jedno i jedino...voljeti punog i otvorenog srca..
Bez matematike, samo osjećaj...

I zato draga moja K. proživi svoj dan punog i otvorenog srca.
Voli jako, veseli se ludo i ne daj baš nikome, da pokvari tvoju radost.

- 18:05 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 07.06.2014.

Met, sretan ti 4. rođendan!

Točno prije 4 godine, napisala sam prvi post.
Zvao se kao i blog - Metamorfoza.
Da sam tada znala, da će mi ove 4 godine zaista biti u mnogim stvarima preobražavajuće, vjerojatno bih se tada jako smijala..
Ili sam se dobro potrudila ili se svemir, često voli šaliti sa mnom.
Rijetko kada čitam svoju arhivu, možda samo ponekad, da vidim jesam li možda narasla.

Pitala me mlađa kćer neki dan.."Mama, što ti želiš biti kada narasteš?"
Nisam se njenom pitanju previše čudila.
Dijete osjeća da uvijek u životu krećem i padam, pa se dižem, pokušavam ispočetka.
Mislim da sam vječni životni početnik.

Na pisanje bloga, nagovorila me moja najdugovječnija prijateljica. Vjerojatno tada, nije ni imala pojma, da će napraviti jako veliku stvar.
Ali budući da ju jako dobro znam, možda je i slutila...
Malu stvar, možda za blog i čovječanstvo, ali veliku za mene i moj put..Nikada joj to neću zaboraviti.

Znam da sam krenula onako sramežljivo, samozatajno, ali već u samom početku, riječi su tekle...
Bilo mi je to najgore razdoblje u životu, koje sam, sada vidim, junački preživjela.
Riječi su bile vjerne i utješne prijateljice.

Mnoge tekstove sam napisala o ljudima koje volim..
Mnoge o svojim kćerima, o muškarcima koje sam voljela ili volim, najdražim prijateljima. Svi su oni tu, u meni, osjećam ih poput djelića sebe..
O svojim roditeljima, koji su poput čvrstoga stupa, bili uvijek tu..da se naslonim, prislonim..da ne padnem..

Sada kada gledam, čitam i ponekad tražim neki svoj tekst, riječi mi ponekad djeluju , kao da nisu moje.
Znam se začuditi, uplašiti, nasmijati, ponekad, samu sebe dirnuti.
Pisala sam uvijek, potpuno iz duše, nikada se ne bojeći da ću reći previše, da ću reći krivo, da ću se savim ogoljeti, skinuti..
Iskreno i oslobađajuće.

Sada mi te riječi djeluju, poput mog alter ega, koji je bio, poput najvjernijeg prijatelja. Vjerojatno bih bez njih, manje junački, preživjela mnoge teške trenutke.

Sjećam se mnogih ljudi ovdje, kojih već dugo nema. Ponekad se pitam, gdje su, kako su, što im se događa?
Mnogi mi nedostaju. Ovo mjesto je više od hladnog ekrana, od otisaka riječi na njemu, ono je za mene prožeto toplinom, mnogim nježnostima, divnim prijateljstvima..
Prekrasnih ljudi s dušom koje sam čitala ili čitam još uvijek...

Ne znam, koliko ću ostati još ovdje, ali mi ovo mjesto znači mnogo. Iako pišem i kao novinar i kolumnista već dugo, ovo mjesto, ipak ima posebnu čar.
Te 4 godine, zapravo su zaista proletjele.
Skoro 300 tekstova, priča, pjesama, kolumni, crtica iz života...

I zato, volim te Met, jer si mi bila najvjerniji prijatelj. Volim te, jer si mi otvorila mnoge svjetove i pomogla da prekoračim mnoge svoje granice.
Volim te, jer si mi dala priliku, da bolje spoznam sebe i jer si mi otkrila, moju vječnu ljubav prema riječima.
Jer si mi pružila da ostavim trag za one, koje jako volim.

Iako si tek četverogodišnje dijete, znaš već mnogo. Ali je još važnije, da osjećaš potpuno...
Koliko god sam se ponekad, ljutila zbog toga na tebe.

Hvala iz svakog kutka moje duše, svima ,koji me već duže ili kraće čitaju. Hvala i onima koje čitam već godinama, koji su me inspirirali i tjerali naprijed.
Pusam vas sve i....čitamo se...:)