U vrijeme, kada sam i mlađu kćer upisala u prvi razred i kada su joj zubići počeli naglo ispadati, osjetih taj gubitak nevinosti. Gubitak neponovljivosti.
Osjetih vrijeme odrastanja, preko nje, do sebe, koji se provlačio danima i tjednima, neprestano me prisjećajući na svu onu čipku oko srca, koja je znak da nikada nisam izgubila bar tračak djetinjstva.
Moja prijateljica, kod koje sam provela vikend, prisjećajući se svih naših ludosti iz mladosti, putovanja, mnogih ljubavi i ljudi koji su sad, tko zna gdje, još uvijek žudi za pronalaženjem svog sna. Više ne znam , kada zapravo znaš da si zaista pronašao svoj san?
Onoga trenutka, kada nađeš ono u čemu uživaš, ono što voliš raditi, što ispunjava svaki djelić tvog bića?
Ili je to onaj neki nedostižno dostižni cilj, koji je i divan, baš zato, što je pomalo nedokučiv.
Mislim da je ipak, živjeti svoj san, buditi se sa motivacijom, da učinimo nešto, za sebe, za druge..jer koliko mi god mnogi tupili suprotno, ja još uvijek i vjerojatno zauvijek, vjerujem da smo ovdje i zbog mnogih drugih oko nas. Pokušati bar nešto promijeniti, kako bi makar za sitni djelić promijenili svijet na bolje, čini mi se kao divan san.
Pokušati naći svoju radost i svoj jedinstveni put, čini mi se kao jedini mogući ispravan put. No, svatko ima svoj doživljaj .
Moja druga prijateljica, proživljava svojevrsnu transformaciju duše, barem ja to tako vidim. Znam da, kada se to događa, mnoge stvari se ruše. Vjerojatno zauvijek.
Sigurna sam da će donijeti ispravne odluke, naći svoje nove divne puteve. Nimalo se ne bojim za nju. Možda će i njoj ispasti poneki mliječni zubić, no znam da će joj zauvijek ostati ona čipkasta koprena oko duše. Ona nepatvorena iskrenost i ljubav.
Znaš K., znam već dugo da ne slaviš rođendane, ali ovaj put učini iznimku. Učini si taj dan, onako baš svojim. Nađi ono najljepše u sebi, jer zaista je mnogo toga.
Tvoja jedinstvena duša i onaj mudri svjetonazor, kao i sva ljepota koju imaš u sebi, dovoljne su...Znam da znaš..
Često si bila moj glas razuma, kada mi je zaista trebalo. A ja sada, kada mi govore da sam se uozbiljila i postala veliki realista, čeznem za onim svojim tako slatkim zanosom.
I znam da ga ovo ljeto moram naći. Valjda se tu krije komadić sna. U onom lebdenju među oblacima, gdje samo ponekad dodirujemo zemlju, mada smo ovdje.
Valjda se to zove odrastanje. Ono o čemu su nam mnogi pričali, pa nam je bilo apstraktno. A onda se najednom nađemo na nekom nepoznatom mjestu, pa se pitamo, gdje smo to?
U vremenima spoznaje, u vremenima gdje ispadaju mliječni zubići, u vremenima kada stvari stavljamo na svoje mjesto. Tamo gdje trebaju biti.
Netko mi je rekao nešto o meni. Netko s kim sam sada prošla već dosta. Rekao mi je o nama.
A ja sam mu samo rekla...to nije dovoljno..
Jer znam što hoću. I posve sam sigurna što neću. Jer mi je ispao i zadnji klimavi zubić.
No, koliko je zaista dovoljno?
Jedno i jedino...voljeti punog i otvorenog srca..
Bez matematike, samo osjećaj...
I zato draga moja K. proživi svoj dan punog i otvorenog srca.
Voli jako, veseli se ludo i ne daj baš nikome, da pokvari tvoju radost.
Post je objavljen 26.06.2014. u 18:05 sati.