Točno prije 4 godine, napisala sam prvi post.
Zvao se kao i blog - Metamorfoza.
Da sam tada znala, da će mi ove 4 godine zaista biti u mnogim stvarima preobražavajuće, vjerojatno bih se tada jako smijala..
Ili sam se dobro potrudila ili se svemir, često voli šaliti sa mnom.
Rijetko kada čitam svoju arhivu, možda samo ponekad, da vidim jesam li možda narasla.
Pitala me mlađa kćer neki dan.."Mama, što ti želiš biti kada narasteš?"
Nisam se njenom pitanju previše čudila.
Dijete osjeća da uvijek u životu krećem i padam, pa se dižem, pokušavam ispočetka.
Mislim da sam vječni životni početnik.
Na pisanje bloga, nagovorila me moja najdugovječnija prijateljica. Vjerojatno tada, nije ni imala pojma, da će napraviti jako veliku stvar.
Ali budući da ju jako dobro znam, možda je i slutila...
Malu stvar, možda za blog i čovječanstvo, ali veliku za mene i moj put..Nikada joj to neću zaboraviti.
Znam da sam krenula onako sramežljivo, samozatajno, ali već u samom početku, riječi su tekle...
Bilo mi je to najgore razdoblje u životu, koje sam, sada vidim, junački preživjela.
Riječi su bile vjerne i utješne prijateljice.
Mnoge tekstove sam napisala o ljudima koje volim..
Mnoge o svojim kćerima, o muškarcima koje sam voljela ili volim, najdražim prijateljima. Svi su oni tu, u meni, osjećam ih poput djelića sebe..
O svojim roditeljima, koji su poput čvrstoga stupa, bili uvijek tu..da se naslonim, prislonim..da ne padnem..
Sada kada gledam, čitam i ponekad tražim neki svoj tekst, riječi mi ponekad djeluju , kao da nisu moje.
Znam se začuditi, uplašiti, nasmijati, ponekad, samu sebe dirnuti.
Pisala sam uvijek, potpuno iz duše, nikada se ne bojeći da ću reći previše, da ću reći krivo, da ću se savim ogoljeti, skinuti..
Iskreno i oslobađajuće.
Sada mi te riječi djeluju, poput mog alter ega, koji je bio, poput najvjernijeg prijatelja. Vjerojatno bih bez njih, manje junački, preživjela mnoge teške trenutke.
Sjećam se mnogih ljudi ovdje, kojih već dugo nema. Ponekad se pitam, gdje su, kako su, što im se događa?
Mnogi mi nedostaju. Ovo mjesto je više od hladnog ekrana, od otisaka riječi na njemu, ono je za mene prožeto toplinom, mnogim nježnostima, divnim prijateljstvima..
Prekrasnih ljudi s dušom koje sam čitala ili čitam još uvijek...
Ne znam, koliko ću ostati još ovdje, ali mi ovo mjesto znači mnogo. Iako pišem i kao novinar i kolumnista već dugo, ovo mjesto, ipak ima posebnu čar.
Te 4 godine, zapravo su zaista proletjele.
Skoro 300 tekstova, priča, pjesama, kolumni, crtica iz života...
I zato, volim te Met, jer si mi bila najvjerniji prijatelj. Volim te, jer si mi otvorila mnoge svjetove i pomogla da prekoračim mnoge svoje granice.
Volim te, jer si mi dala priliku, da bolje spoznam sebe i jer si mi otkrila, moju vječnu ljubav prema riječima.
Jer si mi pružila da ostavim trag za one, koje jako volim.
Iako si tek četverogodišnje dijete, znaš već mnogo. Ali je još važnije, da osjećaš potpuno...
Koliko god sam se ponekad, ljutila zbog toga na tebe.
Hvala iz svakog kutka moje duše, svima ,koji me već duže ili kraće čitaju. Hvala i onima koje čitam već godinama, koji su me inspirirali i tjerali naprijed.
Pusam vas sve i....čitamo se...:)
Post je objavljen 07.06.2014. u 13:53 sati.