četvrtak, 28.02.2013.
Herojstvo života
I u vremenu života kada sam potpuno koncentrirana na riječi kojima trgujem, našavši svoj poziv i odgovor na pitanje što želim biti kada porastem, u vremenu kada su se odnosi transformirali iz ljubavnih u poslovne i kada su moje riječi pokazale svoju uspješnost, ja se ipak volim vratiti u ovaj svoj kutak s puno duše, u kutak sebe u koji sam uložila mnogo sebe, cijelu sebe, svaku stanicu, suzu, dala sebi i svijetu...pravo na sebe.
Mada riječima žongliram sve lakše, u bilo kojem obliku , u odnosima se nekako počinjem pomalo gubiti, onako maglovito teturati, besramno tražiti još više, mahnito željeti, vrištati za još...Mnogi su nekako ušli u moj život, neki se provukli nestašno kroz prste, poneki traju , samo se odnos trajno munjevitom brzinom transformira, ili se mijenjam ja?
Jer..promjenjiva jesam, ne hirovita, već mijenjajuća sa zimom, od koje bježim, proljećem sa kojim dišem i nalazim sebe u vlažnosti zemlje, jeseni koja me tjera na bezbrojne slobodne padove od kojih spoznajem srž mnogih stvari, ljeto ..ljeto je doba kada , otkrivajući se do gole kože, zaljubljujem u svaku svoju poru.
I vrištim za još...
I danas , na zadnji dan veljače koja mi je donijela mnogo, od zanosa većeg od sna, do borbenosti i čvrstoće u ostvarenju nekih ciljeva, koji su vjerojatno zrno prašine za čovječanstvo, ali su veliki meni, okrečući kalendar da dočekam ožujak, koji obično preskačem, odlučujem u tom meni najbolnijem mjesecu, više disati, više udisati, više izdisati.
Mjesec svih mojih odlazaka i onog najvećeg životnog rušenja, mjesec kada sam prvi put na svijet donijela život, mjesec koji je uvijek poput blagoslova i prokletstava mijenjao moj život. A tada su promjene bile zastrašujuće, sada su mi izazov. Često bolne , ponekad zanosne i pune ushita, često poticajne i inspirirajuće...
Ja se uvijek osjećam kao životni početnik, i kada padam i kada se dižem, i kada počinjem voljeti i kada kažem ili počnem pisati..neke prve riječi..
Uvijek me bole prsti kao da prvi puta pišem, uvijek me bole ruke od grčenja...
I odlučila sam se ipak nasmijati ovom ožujku. Ili ću ga pobijediti poput sedmoglavog čudovišta, neću puno niti trčati da pobjegnem od njega, staviti ću ipak ono prvo cvijeće u kosu, da zaleprša...
Možda ću se i nadalje pomalo gubiti u odnosima , neću pristajati na "dovoljno" i tražiti ću najbolje i više..
I neću štedjeti na riječima, jer sam tog jednog već pomalo davnog ožujka, zanijemila..i nisam govorila dugo.
I jesti ću bez grižnje savjesti, jer sam tog jednog ožujka, postala zrak, jer sam zaboravila jesti.
I bojat ću kosu bez zadrške, jer je tog ožujka moja kosa doživjela metamorfozu u bjelinu, onu za koju kažu da je mudrost, mada se ja ne osjećam mudrom.
Što više starim, mislim da imam sve više za naučiti..i žudim da naučim..
I ljubiti ću mnogo , čak i u snovima, jer sam tada naučila sve o insomničnim noćnim lelujanjima i o neljubljenju
A ljubiti moram..stihovima, tijelom, proljetnim zrakom i svom svojom dušom...
- 23:47 -
nedjelja, 24.02.2013.
Mjesto koje je odredilo moju riječ
Postoji mjesto koje me odredilo. Moje poglede, riječi, slike koje nosim u sebi, doživljaj života.
Mjesto gdje sam provela mladost, gdje sam od djevojčice postala žena. Ili sam tako mislila. Mjesto koje je odredilo moj zvuk, notu, smijeh i sve moje boje. I zato ga volim.
I kada danas tamo dođem, na mjesto gdje i dalje trešti rock, gdje se mladi zanosno ljube, gdje sjednem za šank i kada vidim svoju K. koja me izgrli i ne mora baš ništa reći, već možemo samo šutjeti u tišini , smijati se satima i baš to je sasvim dovoljno, sjetim se svih važnijih trenutaka svog odrastanja, sjetim se svih ljudi koje sam tamo voljela i zaista..osmijeh mi se ne skida s lica.
Sada, u dosta zrelijim godinama, bar bi takve u nekim okvirima trebale biti, ne osjećam se često previše odraslo, godine su zaista samo stanje duha. Baš kao i sloboda.
I ljubav. Određujemo ih mi sami, kada uspijemo prodrijeti puno dublje, ispod svih onih nakupina i slojeva života.
Tada, nekada davno, nisam to znala, i često mi se baš ove godine, unatoč svim tugama koje sam prošla, svim prokletim bolnim nedostajanjima i žudnjama za nečim za čim zapravo uopće nije trebalo žudjeti, čine najbolje godine
Kada imaš mladost, nemaš iskustvo. I nemaš znanje.
Ali imaš duh.
Tko zadrži duh mladosti , taj pobjeđuje.
I kada slušam svoju L. koja će uskoro imati svoje mjesto za odrastanje, nadam se da će naći mjesto slično mome. Za koji tjedan će trinaest i metamorfoza koja je tako opipljiva i u kojoj čas uživam , čas ne znam što da radim s njom, živa je i tako predivna. Djevojčica koja se pretvara u ženu..ima li što ljepše
A ja, koja se sastojim od metamorfoza života, koja ću metamorfozama biti odana vjerojatno zauvijek, uživam i zaljubljujem se svakim danom u život..i promjenu..
Ali sam nepokolebljivo odana jednom mjestu, mjestu gdje se nekada pisalo, slikalo, sviralo i stvaralo...
Stvaralo jedno kultno mjesto, mjesto nadahnuća u mojoj provinciji
Mjesto s kojim sam se zauvijek stopila...
Više o mom najdražem mjestu pročitajte ovdje
http://www.zvono.eu/portal/komentar-tjedna/maja-gecek-jelic/3406-mjesto-gdje-se-stvara-svira-slika-pise-gdje-se-zivi-mladost
- 00:12 -
srijeda, 20.02.2013.
Cijena riječi
Dok mi moja petogodišnjakinja sa neizmjernim uzbuđenjem u glasu i radošću koje prelazi u euforiju, čita svoje prve pročitane riječi, ja ih prodajem . Po jeftinoj cijeni.
Otkada ih prodajem, puno manje ih izgovaram, kao da ih važem nekom misaonom vagom, kao da ih procjenjujem, riječ po riječ, slovo po slovo...
Ne bacam ih više olako, stegnula sam omču oko njih i diskretno , temeljito i matematički precizno, biram trenutak...
Rekli su mi da moram raditi na preciziranju. Naravno, nikada nisam bila matematički točna ili geografski precizna s riječima. Kao ni emocijom. Nisam ih mogla isprecizirati niti onda kada sam se najviše trudila. Poput maglovitog slobodnog pada u provaliju, one su bez puno razmišljanja, letjele..ne znajući mjesto kuda će pasti.
Rekli su mi da se gubim u tijeku misli. Moj misaoni tijek uvijek je imao namjeru lutati bespućima i ne držati se koncentrirano konačnosti, onog prirodnog slijeda koji ima glavu i rep. Malo vrištim, pa mirujem u tišini, ljubim i smiješim se , pa dišem duboko i lovim se za ono što je pri ruci da ne padnem ispod tla, u onu provaliju koja se naziva zanos. A padam često. Malo sam strastveno odana snježnoplavom bluesu, da bi za trenutak , odradivši sav mogući blues pa i onaj kozmički, trčeći pohitala loveći radost zajedno sa leptirima.
Sigurna sam da ću ispisati i prodati još mnogo riječi da bi se isprecizirala tamo gdje treba, kao što ću ispisati još milione potpuno lutajućih i neshvatljivih priča da bi ulovila neki bolji i dosljedniji tijek misli. Neke će biti snažnije i imat će veću cijenu, dok će druge u svojoj savršenoj nepreciznosti i lepršavosti vjetra, možda biti jeftinije, ali meni najskuplje. Važno je da imam autorsko pravo na njihovu cijenu, jer su savršeno moje.
I vjerojatno ću još manje govoriti, možda malo više procijenjivati i cijeniti svako napisano ili rečeno slovo.
Kolika je zapravo snaga svake naše napisane ili izgovorene riječi, jesmo li je svjesni ili ih izgovaramo i pišemo bez previše razmišljanja.?
Ponekad moćne, ponekad tako krhke i slabašne u odrazu, malo suzne ili podatne, ponekad sasvim ravnodušne.
A prodajemo ih i kupujemo svi. Uvijek s cijenom sebe u ogledalu. Sa odrazom koji ostaje tamo negdje gdje se možda najmanje nadamo.
Koliko se iskreno pišemo i čitamo, dajemo li si veću cijenu ili onu manju...možda ponekad tako manje boli.
Da li pobjeđuje onaj koji osjeća manje?
I u ovom ženskom mjesecu koji mi više nije nimalo ženstven , već poput uporno odbačenog ljubavnika, odlučno i moćno, pomalo agresivno želeći potrajati i uspijevajući u tome , želeći me fascinirati na bezbroj meni nezanimljivih načina, razmišljam o ponekim svojim riječima i njihovoj cijeni. Neke sam skupo platila, neke sam prodala jeftino, neke sam dala u bescijenje, poneke poklonila sa leptirima i zgrčenih ruku, dok sam mnoge , ne razmišljajući previše, poklonila na pladnju. I platila na kredit.
Nekima sam se klanjala ponizno, dok sam druge šamarala noćima i tjerala daleko od svojih nesanica .
Ali sam uvijek razmišljala o njihovom odrazu u ogledalu...
Nikada ne razmišljajući o cijeni...
- 19:37 -
srijeda, 13.02.2013.
Prva ljubav
Ja kada zagrizem , zagrizem jako.
Kao u naranču s korom, pa se sokovi zanosa, sjete i ushita cijede do nožnih prstiju.
A sokovi odlazaka..cijede se noćima
Duboko ispod tla.
.......
Prezirem ljubav svedenu na kič i blještavilo izloga, banaliziranu do medvjedića sa natpisima, marginaliziranu na dvije riječi koje često ne znače baš ništa. Kupuju je i prodaju ,a ja je onako ženski želim zaštititi . I grlim ju širom otvorenih ruku, tepam joj i mazim. Posvećujem joj stotine riječi i priređujem joj najljepše večeri u tišini. Ipak..sjetim se uvijek jednog medvjedića, bez posebnog natpisa.
......
Imala sam četrnaest, bilo je to vrijeme kada sam baš počela otkrivati sve one ženske radosti i tuge. Nažalost, bilo je to i vrijeme kada smo počeli otkrivati riječi kao što su rat, zračna uzbuna, opasnost, zamračenje. Ljeto je još uvijek značilo naš parkić, osmijehe do dugo u noć, a riječi kao što su zaljubljenost i ljubav dobivale su sve više na snazi i učestalosti . I u tom našem parkiću gdje smo se, tada još naivno vjerujući u doživotno prijateljstvo, smišljajući raznorazne psine da ubijemo to magličasto vrijeme iščekivanja, jer ono se nekako osjećalo u zraku, avioni su letjeli a mi smo ih fascinirano gledali, tamo, u svom tom čekanju besmisla i užasa, koji će nas uskoro dočekati nespremne, tamo se dogodila moja prva zaljubljenost. Bar ona koju pamtim još uvijek. Ona prava, sa leptirićima u svakoj stanici tijela, od kose do nožnih prstiju, ona od koje se sokovi ushita, zanosa i tuge, cijede do tla.
Saša je vraćao osmijehe onom mjerom kojom sam potajno priželjkivala. Sve sam ih lovila da ih zapišem u svoj dnevnik. Pisala o svim nijansama njegovih očiju, o svim bojama njegovih osmijeha, o svakoj njegovoj željenoj riječi. Lažnoj ili ne...ionako nije bilo bitno, bilo je važno pisati . Spavanje je bilo nešto što je bilo nevažno. Jesti nisam mogla. Što drugo raditi nego opisati cijeli spektar njegovih gesti, nespretnih pokreta, padova sa njegovog prvog motora, svih onih slučajnih , a tako priželjkivanih nevinih dodira. Onih koji ostaju zauvijek u mislima. Prvog nespretnog poljupca od kojeg zaista, mada ne vjerujemo kada nam kažu, tlo izmiče pod nogama.
Nije želio otići , ali kada imaš petnaest, ne pitaju te puno što želiš. Mislili su da moraju ili su to željeli, nikada nisam saznala. Bilo je naglo i neočekivano. Kuća i prozor njegove sobe koji je uvijek bio otvoren, tog je jutra odisao onim mrtvačkim mirom. Kamenčić koji sam bacila, vratio se poput bumeranga. Nije ga više bilo. Otišao je u nepoznato. Meni. I to je bio moj prvi odlazak . Nekoga
Da sam znala da će mi odlasci postati poznata životna tema, vjerojatno bi bacila kamen i razbila taj prozor u kojeg sam tada, sa svojih nevinih četrnaest, samo gledala sa suzama koje su kapale po ulazu njegove kuće. Djetinje sam se nadala da će se možda ipak vratiti, da će poslati pismo, neku poruku , znak...
Nikada ga više nisam vidjela. Ostao je samo mali plišani medvjedić kojeg mi je poklonio jedne vruće ljetne večeri. Bez poruke, bez posveta, a opet , sa svim posvetama ovoga svijeta. Grčevito sam ga stiskala u rukama još dugo, kao što sada grčevito stišćem ruke kada volim. Do pucanja žila, do lomljenja prstiju.
Pismo se pokazalo kao romantična želja zaljubljene djevojčice, avioni su se čuli svakim danom sve više, dani su postajali kraći, a noći sve sablasnije. Društvo iz parkića se rasulo, park je ostao samo prazno mjesto bez svog onog smijeha, psina, bez zaljubljenih očiju jedne djevojčice i jednog dječaka. Vremena za pisanje je uskoro postalo sve više, zbog podruma u kojem sam zajedno sa stanarima svoje zgrade, provodila noći i dane, čekajući neka bolja vremena.
A on...ostao je nekako trajno zapisan u mom rječniku ljubavi.
On..sa svim svojim nespretnim gestama, svim mogućim bojama osmijeha, sa mirisom metamorfoze djetinjstva u odrastanje koje ne pita. Odrastanje koje je u maglovitom sivilu rata , ipak bilo ispisano stotinama riječi punih zanosa i smijeha, čežnje i žudnje.
Sa svilenim bojama prve ljubavi.
I
- 15:45 -
Komentari (18) - Isprintaj - #
srijeda, 06.02.2013.
Apsolut
Uporne pahulje nemilosrdno su opet padale. Znaš, ja se moram pustiti. I svoje ime, riječi koje više ne mogu nositi u sebi i one tvoje, tako mirne , o karmi , apsolutu i višoj razini svijesti. Valjda je ona meni nedostižna, kao što mi je nedostižno zavoljeti pahulje i njihovu bjelinu. Ponekad mi je savršeno iritantna poput tvog savršenog mira. Ne mogu više apstrahirati, moram živjeti. Svaka moja stanica vrišti nemirom i gladi za životom. Žedna sam smijeha.
I ne mogu više trčati jer baš kada stignem nadomak, dođeš dječački i srušiš poput domina moju vjeru. I uvjeren si da ne razumijem.
No, najlakše je pobjeći na drugi kraj svijeta i živjeti apsolut u savršenoj bjelini snijega i gledati polarnu svjetlost. Teže je ostati i biti umjetnik života u ovom paklu beznađa , u nemilosrdnoj borbi za život. Vrijeme za ljubav nikako nije, no što drugo ostaje?
Nikada te neću tražiti da ostaneš, mada ne razumijem. Jer ja sam od života i borbe satkana. Moja borbenost se pokazala ludošću često, ali ne puštam kad zagrizem. I onda se lomim, ne u djeliće nego u strašnu staklenu lomljavu. I lomim staklo golim rukama. Nije me strah.
I grizem zubima . I žvačem svu bol, dok ne nestane
Prstima rušim tlo, dodirujem vlažnu proljetnu zemlju da osjetim taj prokleti apsolut . Pretvaram se u blues..pa u sjaj. Ne trebam polarnu svjetlost već jedino vrištuću lomljavu života u sebi. Metamorfoziram sve svoje riječi, po potrebi, prodajem ih , kupujem, poklanjam. Krvarim i plačem. Tjeram čežnju sa svakom kapi znoja koje mi ljeto poklanja. I vraćam se svojoj tišini. Volim čuti i tvoju . Ne znam da li ju razumijem.
I bole me često zgrčene ruke od neimanja, i stišćem ih sve više. Dok ne popucaju žile.
I još me češće bole oči od previše gledanja svih tuga oko mene. Ali ih ne zatvaram.
I bole me noge od svih odlazaka, kao da sam otišla ja. Ne bojim ih se više.
Mogu ih rastrgati i samljeti kao pas svoju kost.
Ali ako opet cinično nazoveš moje riječi hvalospjevima, moje ogoljene stihove lažima, ja ću se okrenuti, zavrtiti kao djevojčica sto puta oko sebe, dok ne padnem. I otići ću. Zauvijek. Jer, stihovi su moja relikvija, svetinja, moj oltar. Ispovijed i molitva. Moj apsolut.
Nikada ne citiram sebe. Više ne seciram svako svoje napisano i izrečeno slovo. Jer..tražila sam predugo. Svoje slovo, riječ, priču.
I tražit ću još dugo. Ne u bjelini snijega, više ne tražeći tanku liniju koja će me odvesti do mjesečeve haljine ili do svog okusa sreće. Želim samo osjećati se živom. Zgrčiti ruke od punoće života. Neizdržive i potpune .Osjetiti vrisak svoga tijela od strastvenog užitka.
Život.
Apsolut
Izbacujem sve naše riječi sa zadnjim kolutom dima....
- 17:02 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 04.02.2013.
Zarobljeni u labirintu hladne i nemilosrdne birokracije
Čekanje, papirologija i birokracija koja nas guši, osobine su naše države na čiju se socijalnu osjetljivost neki konstantno pozivaju. Hladnoća, inertnost, nezainteresiranost, nemar i često puta nedostatak informacija, odlike su našeg socijalnog sustava koji ne mari za pojedinca.
Dok se u Hrvatskoj već tjednima vode žučne rasprave vezane uz uvođenje zdravstvenoga odgoja, i dok se naši vladajući, pa i sam narod, strastveno svađaju oko vjerodostojnosti dr. Judith Reisman, kao i oko svega onoga što ona predstavlja i protiv čega se bori, čini mi se kao da gledam kazališnu predstavu u kojoj su glumci u sjajnim kostimima s puno šminke, dok se iza kulisa cijela četa gladnih, nezaposlenih, poniženih i obespravljenih bori za goli život i opstanak.
Oni nemaju lijepa odijela, ni šminku na licu, imaju samo strah u i očaj u pogledu.
Broj nezaposlenih uskoro će dosegnuti 400.000. Samom tom činjenicom svakodnevno se povećava broj korisnika socijalne pomoći, kao i ljudi koji se hrane u pučkim kuhinjama, a odijevaju u Caritasu i Crvenom križu. Najveći broj korisnika socijalne pomoći su djeca i mladi. Od 2008. njihov se broj povećao za preko 13.000, a nastavak rasta je realnost koja se očekuje. Najviše ih je u Šibensko-kninskoj županiji, a grad s najdramatičnijim porastom je Knin. I metropola Zagreb bilježi u zadnje vrijeme drastičan porast korisnika raznih oblika socijalne pomoći.
Gubitak posla ili dugotrajna nezaposlenost, sve veći broj samohranih roditelja čija djeca ne primaju alimentaciju, siromaštvo i glad, sve su to razlozi za obratiti se Centru za socijalnu skrb i zatražiti svojih 500 kuna. Istina, teško ćete od toga moći preživjeti ako nemate još poneku, spasonosnu, opciju.
JE LI DRŽAVA, DOISTA, SOCIJALNO OSJETLJIVA
Kada jednom odlučite ući u slijepi tunel birokracije, papirologije i čekanja na ostvarivanje svojih prava, morate se prvo opskrbiti živcima, snagom i hrabrošću. Prvo ćete dobiti popis papira koje trebate donijeti (uz uputstvo da se ne obeshrabrite), zatim ćete danima stajati u dugim redovima kako biste nabavili: gruntovni izvadak iz kojega se vidi da ne posjedujete nekretninu, posjedovni list, tj. izvod iz katastra, potvrdu o visini dohotka za sve odrasle članove obitelji, potvrdu da ne primate mirovinu, uvjerenje o nezaposlenosti, izjavu o zajedničkom kućanstvu i prihodima, rodne listove za sve članove obitelji kao i kopije osobnih iskaznica, potvrdu s policije da ne posjedujete automobil i, na posljetku, školske potvrde za svu djecu. Naravno, ispunit ćete još nekoliko formulara, a ako ste razvedeni, svakako ne zaboravite pravomoćnu presudu o razvodu...
Nakon toga, ako budete veoma vrijedni i ustrajni, kada skupite sve papire i predate ih Centru za socijalnu skrb, oni će vas upozoriti da ulazite u proceduru. Jedino vas još trebaju provjeriti u svim bankama kako bi provjerili jeste li možda vlasnik kakve ušteđevine, dionica ili slično. Posjetit će vas socijalni radnik sa zadaćom potvrđivanja istinitosti svega što ste naveli u svim tim brojnim papirima. Osobno će pregledati uvjete u kojima živite i napisati zapisnik – i tek onda ulazite u proceduru čekanja. A čekat ćete mjesecima... vjerojatno na Apaurinima ili Xanaxu... I, dok će farmaceutska industrija trljati ruke i zarađivati na vašoj sudbini, vas će očaj polagano ubijati.
Ako posjedujete nekretninu ili automobil, situacija će se dodatno zakomplicirati. Valjda naša socijalna politika u svojoj predstavi „sa sjajnim kostimima i puno šminke“ pretpostavlja kako jedna nezaposlena samohrana majka može svoju djecu hraniti, odijevati i školovati od krntije stare nekoliko desetljeća. Ili, pak, kako jedna četveročlana obitelj, čiji su roditelji preko noći, eto, ostali bez posla, mogu radi hrane prodati svoj stančić za koji su godinama vrijedno radili. Radi hrane koju će, valjda, jesti na cesti?
PAPIRI, BESKRAJNI REDOVI I ČEKANJE
Ništa nije bolja situacija ni po plaćanju alimentacije. Ako vaš bivši, ili bivša, ne plaća alimentaciju šest mjeseci, djeca imaju pravo na privremeno državno uzdržavanje. Drugim riječima, djeca će dobivati pola presuđene alimentacije u trajanju tri godine, za koje vrijeme će država teretiti neplatišu. No, kada predate zahtjev s bezbroj papira, morat ćete čekati mjesecima kako bi se uzela izjava od „dotičnoga“, jer je njega, često puta, dosta teško naći. Skrivaju se i bježe. Slaba je, naime, međugradska povezanost Centara za socijalnu skrb. I, uz mnogo sreće konačno ćete rješenje dobiti za nekoliko mjeseci. Ako vam, kojim slučajem, u razdoblju u kojemu dobivate državnu pomoć, neplatiša plati makar i jednu ratu dosuđene alimentacije, morat ćete to odmah prijaviti Centru za socijalnu skrb i državna pomoć će vam biti automatski ukinuta. A, neplatiša će, najvjerojatnije, kao što se to najčešće događa - prestati plaćati. Nije, dakle, uopće važno što on ili ona godinama nisu plaćali - jedna je uplata sasvim dovoljna da vašoj djeci ugrozi egzistenciju. Morat ćete čekati punih šest mjeseci kako biste ponovno predali zahtjev za privremeno uzdržavanje i nitko vas, naravno, ne će pitati kako ćete preživjeti u tom razdoblju.
Kada je riječ o dječjem doplatku ili o doplatku za tuđu njegu i pomoć, situacija je, otprilike, ista. Papiri, beskrajni redovi, čekanje...
Procedura - najčešće rabljena riječ u Hrvatskoj...
ŽIVOT U RUKAMA BEŠĆUTNE BIROKRACIJE
Čekanje, papirologija i birokracija koja guši, osobine su naše države na čiju se socijalnu osjetljivost neki konstantno pozivaju. Hladnoća, inertnost, nezainteresiranost i nemar, često puta i nedostatak informacija, odlike su našeg socijalnog sustava koji baš i ne mari za pojedinca. Borba s birokracijom oduvijek je bila nemoguća misija. Čak i u današnje vrijeme informatizacije osjećamo se pred njom potpuno bespomoćno jer, unatoč njihove povezanosti s onim famoznim OIB-om, preko kojeg se, navodno, može sve saznati, mi smo još uvijek robovi papira, beskonačnog stajanja u redovima i čekanja... Beskrajnog čekanja.
Kafka je bio vidovit kada je pisao „Proces“ - mi smo očiti primjer sustava koji nas vodi u začarani krug iz kojega se ne vidi izlaz - svi smo mi Josef K., zarobljeni u labirintu hladne i nemilosrdne birokracije.
Naravno, nikako ne zanemarujem važnost Zdravstvenoga odgoja, niti drugih tekućih zbivanja, ali razmislimo malo i o svojevrsnoj manipulaciji preusmjeravanjem pažnje pa, čak, i ispiranjem mozga.
USMJERITI PAŽNJU NA ONO ŠTO JE ZAISTA VAŽNO
Zar stvarno mislite da nezaposleni roditelji, s dvoje ili više djece, ne spavaju jer razmišljaju o Zdravstvenom odgoju ili dr. Judith Reisman? Zar zaista vjerujete da nezaposleni samohrani roditelji mogu, uopće, razmišljati o tome što je rekao neki tamo lijepo obučeni, potkoženi i uhranjeni saborski zastupnik ili čemu su se toga dana isti ti smijali u saborskim klupama čitajući novine?
U državi koja se nalazi pred bankrotom, koja polako, ali sigurno, tone, i dalje smo skloni najvažnije teme marginalizirati, zaboravljati ih, kao da smo doživjeli amneziju zbog rukometa, Zdravstvenog odgoja, sukoba crkve i vlade ili sličnih tema. Dogodila nam se ravnodušnost, izostanak empatije, nedostatak bunta.
Dok ljudi žive na rubu siromaštva i dok gube svaku nadu tražeći posao kojega, jednostavno, nema, dok umirovljenici, ali i sve mlađi, kopaju po kontejnerima tražeći boce, ili nešto odbačene hrane, i dok s vrata traže nešto hrane skrivajući poniženje u pogledu, dok su mnoga djeca gladna ili nemaju što obući, tada zaista nije vrijeme za čekanje, procedure i dugotrajne procese. Vrijeme je za skidanje „sjajnih kostima i šminke“ - za usmjeravanje pozornosti na ono što je, zaista, bitno i važno.
moja kolumna sa portala www.zvono.eu
- 16:44 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
