četvrtak, 28.02.2013.

Herojstvo života

I u vremenu života kada sam potpuno koncentrirana na riječi kojima trgujem, našavši svoj poziv i odgovor na pitanje što želim biti kada porastem, u vremenu kada su se odnosi transformirali iz ljubavnih u poslovne i kada su moje riječi pokazale svoju uspješnost, ja se ipak volim vratiti u ovaj svoj kutak s puno duše, u kutak sebe u koji sam uložila mnogo sebe, cijelu sebe, svaku stanicu, suzu, dala sebi i svijetu...pravo na sebe.

Mada riječima žongliram sve lakše, u bilo kojem obliku , u odnosima se nekako počinjem pomalo gubiti, onako maglovito teturati, besramno tražiti još više, mahnito željeti, vrištati za još...Mnogi su nekako ušli u moj život, neki se provukli nestašno kroz prste, poneki traju , samo se odnos trajno munjevitom brzinom transformira, ili se mijenjam ja?
Jer..promjenjiva jesam, ne hirovita, već mijenjajuća sa zimom, od koje bježim, proljećem sa kojim dišem i nalazim sebe u vlažnosti zemlje, jeseni koja me tjera na bezbrojne slobodne padove od kojih spoznajem srž mnogih stvari, ljeto ..ljeto je doba kada , otkrivajući se do gole kože, zaljubljujem u svaku svoju poru.
I vrištim za još...

I danas , na zadnji dan veljače koja mi je donijela mnogo, od zanosa većeg od sna, do borbenosti i čvrstoće u ostvarenju nekih ciljeva, koji su vjerojatno zrno prašine za čovječanstvo, ali su veliki meni, okrečući kalendar da dočekam ožujak, koji obično preskačem, odlučujem u tom meni najbolnijem mjesecu, više disati, više udisati, više izdisati.

Mjesec svih mojih odlazaka i onog najvećeg životnog rušenja, mjesec kada sam prvi put na svijet donijela život, mjesec koji je uvijek poput blagoslova i prokletstava mijenjao moj život. A tada su promjene bile zastrašujuće, sada su mi izazov. Često bolne , ponekad zanosne i pune ushita, često poticajne i inspirirajuće...
Ja se uvijek osjećam kao životni početnik, i kada padam i kada se dižem, i kada počinjem voljeti i kada kažem ili počnem pisati..neke prve riječi..
Uvijek me bole prsti kao da prvi puta pišem, uvijek me bole ruke od grčenja...

I odlučila sam se ipak nasmijati ovom ožujku. Ili ću ga pobijediti poput sedmoglavog čudovišta, neću puno niti trčati da pobjegnem od njega, staviti ću ipak ono prvo cvijeće u kosu, da zaleprša...
Možda ću se i nadalje pomalo gubiti u odnosima , neću pristajati na "dovoljno" i tražiti ću najbolje i više..

I neću štedjeti na riječima, jer sam tog jednog već pomalo davnog ožujka, zanijemila..i nisam govorila dugo.
I jesti ću bez grižnje savjesti, jer sam tog jednog ožujka, postala zrak, jer sam zaboravila jesti.
I bojat ću kosu bez zadrške, jer je tog ožujka moja kosa doživjela metamorfozu u bjelinu, onu za koju kažu da je mudrost, mada se ja ne osjećam mudrom.
Što više starim, mislim da imam sve više za naučiti..i žudim da naučim..

I ljubiti ću mnogo , čak i u snovima, jer sam tada naučila sve o insomničnim noćnim lelujanjima i o neljubljenju
A ljubiti moram..stihovima, tijelom, proljetnim zrakom i svom svojom dušom...