Uporne pahulje nemilosrdno su opet padale. Znaš, ja se moram pustiti. I svoje ime, riječi koje više ne mogu nositi u sebi i one tvoje, tako mirne , o karmi , apsolutu i višoj razini svijesti. Valjda je ona meni nedostižna, kao što mi je nedostižno zavoljeti pahulje i njihovu bjelinu. Ponekad mi je savršeno iritantna poput tvog savršenog mira. Ne mogu više apstrahirati, moram živjeti. Svaka moja stanica vrišti nemirom i gladi za životom. Žedna sam smijeha.
I ne mogu više trčati jer baš kada stignem nadomak, dođeš dječački i srušiš poput domina moju vjeru. I uvjeren si da ne razumijem.
No, najlakše je pobjeći na drugi kraj svijeta i živjeti apsolut u savršenoj bjelini snijega i gledati polarnu svjetlost. Teže je ostati i biti umjetnik života u ovom paklu beznađa , u nemilosrdnoj borbi za život. Vrijeme za ljubav nikako nije, no što drugo ostaje?
Nikada te neću tražiti da ostaneš, mada ne razumijem. Jer ja sam od života i borbe satkana. Moja borbenost se pokazala ludošću često, ali ne puštam kad zagrizem. I onda se lomim, ne u djeliće nego u strašnu staklenu lomljavu. I lomim staklo golim rukama. Nije me strah.
I grizem zubima . I žvačem svu bol, dok ne nestane
Prstima rušim tlo, dodirujem vlažnu proljetnu zemlju da osjetim taj prokleti apsolut . Pretvaram se u blues..pa u sjaj. Ne trebam polarnu svjetlost već jedino vrištuću lomljavu života u sebi. Metamorfoziram sve svoje riječi, po potrebi, prodajem ih , kupujem, poklanjam. Krvarim i plačem. Tjeram čežnju sa svakom kapi znoja koje mi ljeto poklanja. I vraćam se svojoj tišini. Volim čuti i tvoju . Ne znam da li ju razumijem.
I bole me često zgrčene ruke od neimanja, i stišćem ih sve više. Dok ne popucaju žile.
I još me češće bole oči od previše gledanja svih tuga oko mene. Ali ih ne zatvaram.
I bole me noge od svih odlazaka, kao da sam otišla ja. Ne bojim ih se više.
Mogu ih rastrgati i samljeti kao pas svoju kost.
Ali ako opet cinično nazoveš moje riječi hvalospjevima, moje ogoljene stihove lažima, ja ću se okrenuti, zavrtiti kao djevojčica sto puta oko sebe, dok ne padnem. I otići ću. Zauvijek. Jer, stihovi su moja relikvija, svetinja, moj oltar. Ispovijed i molitva. Moj apsolut.
Nikada ne citiram sebe. Više ne seciram svako svoje napisano i izrečeno slovo. Jer..tražila sam predugo. Svoje slovo, riječ, priču.
I tražit ću još dugo. Ne u bjelini snijega, više ne tražeći tanku liniju koja će me odvesti do mjesečeve haljine ili do svog okusa sreće. Želim samo osjećati se živom. Zgrčiti ruke od punoće života. Neizdržive i potpune .Osjetiti vrisak svoga tijela od strastvenog užitka.
Život.
Apsolut
Izbacujem sve naše riječi sa zadnjim kolutom dima....
Post je objavljen 06.02.2013. u 17:02 sati.