Dok mi moja petogodišnjakinja sa neizmjernim uzbuđenjem u glasu i radošću koje prelazi u euforiju, čita svoje prve pročitane riječi, ja ih prodajem . Po jeftinoj cijeni.
Otkada ih prodajem, puno manje ih izgovaram, kao da ih važem nekom misaonom vagom, kao da ih procjenjujem, riječ po riječ, slovo po slovo...
Ne bacam ih više olako, stegnula sam omču oko njih i diskretno , temeljito i matematički precizno, biram trenutak...
Rekli su mi da moram raditi na preciziranju. Naravno, nikada nisam bila matematički točna ili geografski precizna s riječima. Kao ni emocijom. Nisam ih mogla isprecizirati niti onda kada sam se najviše trudila. Poput maglovitog slobodnog pada u provaliju, one su bez puno razmišljanja, letjele..ne znajući mjesto kuda će pasti.
Rekli su mi da se gubim u tijeku misli. Moj misaoni tijek uvijek je imao namjeru lutati bespućima i ne držati se koncentrirano konačnosti, onog prirodnog slijeda koji ima glavu i rep. Malo vrištim, pa mirujem u tišini, ljubim i smiješim se , pa dišem duboko i lovim se za ono što je pri ruci da ne padnem ispod tla, u onu provaliju koja se naziva zanos. A padam često. Malo sam strastveno odana snježnoplavom bluesu, da bi za trenutak , odradivši sav mogući blues pa i onaj kozmički, trčeći pohitala loveći radost zajedno sa leptirima.
Sigurna sam da ću ispisati i prodati još mnogo riječi da bi se isprecizirala tamo gdje treba, kao što ću ispisati još milione potpuno lutajućih i neshvatljivih priča da bi ulovila neki bolji i dosljedniji tijek misli. Neke će biti snažnije i imat će veću cijenu, dok će druge u svojoj savršenoj nepreciznosti i lepršavosti vjetra, možda biti jeftinije, ali meni najskuplje. Važno je da imam autorsko pravo na njihovu cijenu, jer su savršeno moje.
I vjerojatno ću još manje govoriti, možda malo više procijenjivati i cijeniti svako napisano ili rečeno slovo.
Kolika je zapravo snaga svake naše napisane ili izgovorene riječi, jesmo li je svjesni ili ih izgovaramo i pišemo bez previše razmišljanja.?
Ponekad moćne, ponekad tako krhke i slabašne u odrazu, malo suzne ili podatne, ponekad sasvim ravnodušne.
A prodajemo ih i kupujemo svi. Uvijek s cijenom sebe u ogledalu. Sa odrazom koji ostaje tamo negdje gdje se možda najmanje nadamo.
Koliko se iskreno pišemo i čitamo, dajemo li si veću cijenu ili onu manju...možda ponekad tako manje boli.
Da li pobjeđuje onaj koji osjeća manje?
I u ovom ženskom mjesecu koji mi više nije nimalo ženstven , već poput uporno odbačenog ljubavnika, odlučno i moćno, pomalo agresivno želeći potrajati i uspijevajući u tome , želeći me fascinirati na bezbroj meni nezanimljivih načina, razmišljam o ponekim svojim riječima i njihovoj cijeni. Neke sam skupo platila, neke sam prodala jeftino, neke sam dala u bescijenje, poneke poklonila sa leptirima i zgrčenih ruku, dok sam mnoge , ne razmišljajući previše, poklonila na pladnju. I platila na kredit.
Nekima sam se klanjala ponizno, dok sam druge šamarala noćima i tjerala daleko od svojih nesanica .
Ali sam uvijek razmišljala o njihovom odrazu u ogledalu...
Nikada ne razmišljajući o cijeni...
Post je objavljen 20.02.2013. u 19:37 sati.