utorak, 22.06.2010.
Ljudi kao lekcije
Ljudi se zasigurno u našim životima ne pojavljuju slučajno.Neki su tu da nam ukažu da li smo na pravom ili pogrešnom putu,neki da nas potaknu da pronađemo sebe i slijedimo svoje snove, neki dođu baš kada ih trebamo, i ostanu dugo, vjerojatno cijeli život, a neki su u prolazu i samo prenose poruke Života.Svi oni dolaze i odlaze s razlogom.Ako odlaze iz naših života , vjerojatno su izvršili svoju zadaću.Često puta se nije lako pomiriti sa njihovim odlaskom, pustiti ih i krenuti dalje bez njih, ali svako biće ima slobodu otići ili ostati.Svaki čovjek nam može biti učitelj., čak i oni ljudi koji nas neizrecivo povrijede i razočaraju.Često puta baš ti isti ljudi imaju velik utjecaj na naš život, zbog njih učimo o sebi i o svojoj snazi, hrabrosti i mudrosti.Oni nas mijenjaju, potiču da rastemo duhom i navode da tražimo svoj jedinstveni životni put.Ti ljudi su naše lekcije, naša škola života. Najveća je mudrost naučiti pustiti da nas uče, dozvoliti sebi spoznaju koja je to lekcija koja je trebala biti kroz njih naučena i zatvoriti jedan životni krug.U takvom procesu nema osude, jer smo osviješteni da se sve odvija zbog nas, zbog našeg sazrijevanja , učenja i duhovnog napretka.Nema niti ljutnje zbog nečijih postupaka ili ponašanja, jer ljutnja uništava i razdire, a prihvaćanje lekcije oslobađa. Kada počnemo gledati život i ljude na taj način, oslobođeni emocija koje nas uništavaju, život nam postaje mnogo ljepši a ljubav prema životu i ljudima oko nas sve veća.Prihvatite ljude oko sebe kao svoje lekcije, svoje učitelje, dopustite im da vas vode prema onom najboljem u vama, prema poštovanju sebe i drugih, kao i prema ljubavi prema životu.
- 00:03 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
petak, 18.06.2010.
Istinski život
Mnogi ljudi žive ispraznim, površnim i lažnim životom, životom pod maskom.Kada smo bili djeca, bili smo iskrena i potpuna bića, ispunjena svjetlom i božanskom ljubavlju. Pod utjecajem roditelja, okoline, raznih društvenih ili vjerskih ideologija , polako gubimo sebe , stavljamo masku, gubimo vezu sa svojom biti, zaboravljamo svoje snove i krećemo prema nekom lažnom životu. Pohlepa za novcem, bolesne ambicije, najrazličitije ovisnosti, svrstavanje u vjerske ili političke organizacije....sve je to bijeg od nas samih.Kada nas takav isprazan život dovede do samog dna, mentalno, emotivno , fizički ili duhovno...dolazi trenutak buđenja i želja za povratkom, povratkom potpunom životu.Životu koji izvire samo iz nas samih , bez ikakvih utjecaja sa strane, bez ljudi koji nam govore što je ispravno, a što nije, kako bi trebali živjeti i o čemu sanjati., što bi i na koji način trebali osjećati.Potrebna je hrabrost, mudrost i odvažnost za takav život, ali nagrada je prekrasno ispunjenje cijelog bića, uživanje u svakom trenutku ovog najvećeg dara koji se zove Život.Kada to spoznamo, osvijestimo i usudimo se biti potpuno svoji, kada maske počnu padati a ljubav prema onom božanskom djetetu u nama počne rasti, vjerujem da smo na dobrom putu., na putu spoznavanja sebe, ali i drugih ljudi u našim životima.Taj put nije lak , niti bezbolan, i obično ga prate velike i bolne životne promjene , ali mislim da je on jedini istinski i najiskreniji put kako proživjeti ovaj život. I zato, osjetite da ste živi, usudite se živjeti svoj , i samo svoj život.
- 23:46 -
nedjelja, 13.06.2010.
Srodne duše
Većina nas ima idealističnu, romantičnu i vjerujem od okoline nametnutu ideju o tome tko su srodne duše. Još od malih nogu serviraju nam sliku dvoje ljudi koji se sretnu, jave se leptirići u želucu, kemija,ljubav na prvi pogled i to je ono pravo. Sudbina , Božja volja, spajanje srodnih duša za koje je bilo samo pitanje vremena kada i gdje će se sresti.Nije bitno niti da li su potpuno različiti, jer kaže se- suprotnosti se privlače, a i prava ljubav pobijedit će sve prepreke.Iz svog osobnog iskustva mogu potvditi da nije baš sve tako jednostavno. Naravno, svaki početak je prekrasan, zaljubljenost, strast, sve vrvi emocijama i ne možete si niti zamisliti da bi ikada nešto moglo krenuti po zlu. Ali, kada prođe ta prva faza zasljepljenosti, zanesenosti i kada nam se oči polako počnu otvarati , a razum vraćati...onda dolazi život, tj. usponi i padovi u vezi, problemi i kako se postaviti prema njima, da li tu osobu prihvaćam takvu kakva ona uistinu je,da li ju dovoljno volim , ali i poštujem ,da sam iskren s njom kakva god istina bila, da li imamo dovoljno bliskosti da pokažemo i sve svoje slabosti, bez straha od osude i da li ta osoba potiče ono najbolje u nama. Mislim da se radi o nametnutoj ideji da srodna duša mora biti osoba suprotnog spola, uz koju povezujemo brak, djecu i prekrasan život da kraja života. Idealno je ako se to dogodi , ali mislim da se radi o rijetkim slučajevima.Srodna duša je netko tko nas razumije, kada ne razumijemo niti sami sebe, netko tko nas prihvaća, ali i vidi sve ljepote koje su u nama, ponekad i sakrivene, to je netko tko će nas otrijezniti i kada ne vidimo stvari realno, netko tko će nas pogurnuti i kada nam se svijet okrene naopačke, tko će biti uz nas kada nam se događaju najgore stvari u životu.Imam sreću, mogu tako reći , što postoji osoba u mom životu, moja srodna duša, dugogodišnja, najiskrenija i najbolja prijateljica i ovo posvećujem njoj.Hvala ti Danijela što si moja srodna duša toliko godina.....hvala ti na ljubavi, divnom prijateljstvu, na iskrenosti i odanosti. Hvala ti što si i u najgorim, najtužnijim i najstresnijim trenucima mog života bila uz mene...ali najviše sam ti zahvalna, što si vidjela moje kvalitete, kada ih niti sama nisam vidjela, što si me poticala i gurala naprijed kada sam bila paralizirana od boli i tuge, što moju iskrenost nikada nisi zloupotrijebila i što sam s tobom uvijek mogla biti ono što uistinu jesam. Mislim da su to srodne duše, osobe u našim životima s kojima sigurno nismo spojeni čistom slučajnošću, već da bismo učili od njih, mijenjali sebe i napredovali prema onome što možemo biti, prema onom najboljem u nama.
- 23:48 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
Oproštajno pismo...
Nikada nisam mislila da sam osoba koja će se razvesti, ali naravno, život je brutalno nepredvidiv.Brak nikada nisam shvaćala olako, uzimala ga zdravo za gotovo kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. U tom braku je bilo mnogo sretnih dana, puno iskustava, razočaranja i naravno mnogo kompromisa...ali , to je valjda život.U njemu su nastale moje dvije divne kćeri koje sada odrastaju bez oca , jer je on našao sebe u spiritualnom sotonizmu, potpuno promijenio karakter...i slobodno mogu reći, postao beskrupolozni egocentrik, bez morala, savjesti,odgovornosti ili bilo kakvih emocija. Rekao je da želi samoostvarenje i da mora evoluirati. Ovo je pismo upućeno njemu nakon svih šokantnih događaja.
Dugo odgađajući ovaj trenutak,ali potaknuta dosadašnjim zbivanjima, želim ti reći neke stvari.Gledajući sve te papire sa suda, gledajući kako se deset godina našeg života, našeg odnosa, svelo na komad papira , osjetila sam neizmjernu tugu.Svoju ljubav nikada neću moći svesti na komad papira,To je energija koja ne prestaje mojim potpisom na sudu.Ali naravno,ljubav je i sloboda, sloboda da pustimo drugo ljudsko biće da ode iz našeg života.Ali sloboda nikako nije bijeg...od vlastite djece, niti izbjegavanje odgovornosti za bića koja si stvorio, koja su dio tebe.Izostanak osjećaja, nemar, nebriga za njihove osjećaje, misli i živote, pokazuje samo da bježiš od svega što si ti i što je dio tebe.To je tvoj duhovni put, tvoj napredak i samoostvarenje.Još uvijek što god ti rekao ,ne vjerujem da si to ti, a da je čovjek kojeg sam voljela, dijelila život s njim, kojeg sam vidjela i slabog i jakog, hrabrog i uplašenog,sretnog i tužnog, kao i na rubu života, da je taj čovjek bio netko drugi, maska, moja projekcija, ili slično.Gledam te svakoga dana u našoj djeci i mislim da je sve to samo bijeg od sebe, od osjećaja, ali isto tako i od zrelih, razumnih i odgovornih životnih odluka.Tu nema iskrenosti, hrabrosti , a najtragičnije...nema niti ljubavi.To je bijeg pod krinkom ideologije, jer ja to nikako ne mogu nazvati vjerom.Gledajući djecu kako pate, kako im nedostaješ, i kako polako i same počinju shvaćati određene stvari, shvatila sam da imam dovoljno ljubavi za oboje, ali i snage i hrabrosti, da živimo život bez tebe.Jednoga dana one će mi biti najveća nagrada, a ja sam već i sada jaka, ponosna i mudra žena.Vjerojatno se niti u jednom trenutku ovog svog ludila, nisi zapitao koliko si i na koje sve načine povrijedio ljude koji te istinski vole , ali doći će i tvoj trenutak buđenja...Doći će i onaj trenutak u vremenu kada će ti nedostajati tvoje kćeri, kada ćeš ih poželjeti zagrliti...samo da li će one to tada više željeti.Ako postoji Bog, sigurno nas nije stvorio da budemo hladni, bezosjećajni, sebični i okrutni i to prema ljudima koji nas iskreno vole.Ti i ja ćemo zauvijek biti energetski povezani zbog djece koja su dio mene i tebe, a ti ćeš uvijek zauzimati mjesto u mom srcu unatoč svoj boli koju si mi nanio. To se zove ljubav,,,ali i zrelost.
- 00:20 -
petak, 11.06.2010.
Buđenje moje biti
Oprostiti...vjerojatno jedna od najtežih stvari u životu, a tako potrebna za naš unutarnji mir, radost i pročišćenje.U životu mnogo puta doživimo izdaju, bol, napuštanje i patnju. Dogodilo mi se sve to.Pokušavajući u svojoj boli pronaći smisao, logiku, pokušavajući naći odgovore gdje sam pogriješila, vrteći se u začaranom krugu krivnje, straha i odgovornosti i tražeći način kako da oprostim, spoznala sam da zapravo moram oprostiti sebi.Oprostiti sebi što sam spavala a trebala sam se probuditi, oprostiti sebi što sam uporno ušutkavala svoj unutarnji glas, svoju intuiciju, koja mi je toliko puta šaptala na uho, ponekad čak i vrištala, što sam živjela za druge a ne za sebe i za svoje snove. Kada sam to osvijestila, kada sam smogla hrabrosti stopiti se sa svojom boli,ali naći i snage i hrabrosti za novo rođenje, novi život, spoznala sam da je zapravo ta neizdrživa bol bila buđenje. Buđenje moje biti.Tada sam si počela opraštati i postala jača , hrabrija i mudrija žena.Sve je to bila lekcija koju mi dao život.Mogla sam krenuti dalje, u neistražene svjetove koji me čekaju.Život je zaista magija. Iz boli se rađa radost, iz patnje snaga i hrabrost.Oprostiti znači razvijati se i rasti duhom, učiti o sebi i svojoj snazi, ići prema svojim snovima i otvoriti svoje srce.Prema životu i prema ljubavi. Onaj tko ne zna praštati nije nikada iskreno volio.A voljeti, otvoriti i širiti svoje srce i svoj duh , najljepše je što nam se može dogoditi.
- 00:04 -
ponedjeljak, 07.06.2010.
Metamorfoza
Život je niz promjena, i u tome je njegova najveća ljepota. Ponekad je on poput tihog i mirnog mora,,,uljuljkamo se sigurni poput djeteta,i plutamo po njegovoj površini, potpuno nespremni da nas Život u svojoj nepredvidivosti sruši na samo dno. Ne razumijemo što se to događa. Poput djece slijepo i naivno vjerujemo ljudima, jer ih neizmjerno volimo, a kada nas oni razočaraju, povrijede, i bez puno objašnjenja napuste, osjećamo se izgubljeno, uplašeno, izdano i usamljeno.Nedavno sam se našla u takvom vrtlogu emocija. Muškarac s kojim sam provela jedanaest godina života , s kojim sam stvorila dvije prekrasne kćeri, kojemu sam bila pomoć i podrška na svim razinama i u najtežim trenucima njegovog života i koga sam zaista iskreno voljela, postao je spiritualni sotonist, potpuno pobrkao prioritete u životu, i bez puno objašnjenja napustio naš dom, dvije kćeri i mene.U svojoj boli, ljutnji , zbunjenosti i u košmaru u kojem sam se nalazila , jedno pitanje mi nije dalo mira.,,,,što mi to život želi reći i čemu me želi naučiti.Možda sam ga previše voljela a zanemarila sebe, svoje želje i snove, previše bila usmjerena na njega i njegove ciljeve a svoje gušila i ušutkavala. Nakon svog buđenja, preispitivanja sebe i mnogih svojih odluka, shvatila sam da je to blagoslov.Otvorila su se vrata i moram se vratiti sebi i svojim korijenima, svojim neostvarenim snovima.Znala sam da moram zavoljeti sebe,sve ono što jesam, želim i o čemu sanjam.Nakon dugo vremena , osjetila sam se živom, ponovo sam disala punim plućima.Bila sam spremna krenuti dalje, igrati igru koja se zove život.Lagala bih kada bi rekla da ne boli i dalje i da se moja ljubav ugasila...ali saznanje da su životne promjene, koliko bolne bile, prekrasne lekcije koje nam daje život , kako bismo učili o sebi, drugima, o ljubavi i radostima života , dalo mi je snage i hrabrosti.Ovaj Svemir je zaista jedno blagonaklono mjesto , gdje se stvari odvijaju za našu najveću dobrobit i sreću, iako nam mnogo puta ljutnja, strah i tuga zamagljuju pogled.Neka vas ne bude strah promjena, samo tako znamo da smo živi, nemojte se bojati niti tuge i boli, one nas podsjećaju da smo iskreno voljeli, pa čak niti patnje, ona nas preobražava u osobe pune mudrosti, snage i hrabrosti.I poput gusjenice koja postaje leptir, spreman da digne krila i poleti, tako i ja , slobodna od straha i puna života , dižem svoja krila i krećem dalje...u nove početke.
- 22:31 -
