Nikada nisam mislila da sam osoba koja će se razvesti, ali naravno, život je brutalno nepredvidiv.Brak nikada nisam shvaćala olako, uzimala ga zdravo za gotovo kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. U tom braku je bilo mnogo sretnih dana, puno iskustava, razočaranja i naravno mnogo kompromisa...ali , to je valjda život.U njemu su nastale moje dvije divne kćeri koje sada odrastaju bez oca , jer je on našao sebe u spiritualnom sotonizmu, potpuno promijenio karakter...i slobodno mogu reći, postao beskrupolozni egocentrik, bez morala, savjesti,odgovornosti ili bilo kakvih emocija. Rekao je da želi samoostvarenje i da mora evoluirati. Ovo je pismo upućeno njemu nakon svih šokantnih događaja.
Dugo odgađajući ovaj trenutak,ali potaknuta dosadašnjim zbivanjima, želim ti reći neke stvari.Gledajući sve te papire sa suda, gledajući kako se deset godina našeg života, našeg odnosa, svelo na komad papira , osjetila sam neizmjernu tugu.Svoju ljubav nikada neću moći svesti na komad papira,To je energija koja ne prestaje mojim potpisom na sudu.Ali naravno,ljubav je i sloboda, sloboda da pustimo drugo ljudsko biće da ode iz našeg života.Ali sloboda nikako nije bijeg...od vlastite djece, niti izbjegavanje odgovornosti za bića koja si stvorio, koja su dio tebe.Izostanak osjećaja, nemar, nebriga za njihove osjećaje, misli i živote, pokazuje samo da bježiš od svega što si ti i što je dio tebe.To je tvoj duhovni put, tvoj napredak i samoostvarenje.Još uvijek što god ti rekao ,ne vjerujem da si to ti, a da je čovjek kojeg sam voljela, dijelila život s njim, kojeg sam vidjela i slabog i jakog, hrabrog i uplašenog,sretnog i tužnog, kao i na rubu života, da je taj čovjek bio netko drugi, maska, moja projekcija, ili slično.Gledam te svakoga dana u našoj djeci i mislim da je sve to samo bijeg od sebe, od osjećaja, ali isto tako i od zrelih, razumnih i odgovornih životnih odluka.Tu nema iskrenosti, hrabrosti , a najtragičnije...nema niti ljubavi.To je bijeg pod krinkom ideologije, jer ja to nikako ne mogu nazvati vjerom.Gledajući djecu kako pate, kako im nedostaješ, i kako polako i same počinju shvaćati određene stvari, shvatila sam da imam dovoljno ljubavi za oboje, ali i snage i hrabrosti, da živimo život bez tebe.Jednoga dana one će mi biti najveća nagrada, a ja sam već i sada jaka, ponosna i mudra žena.Vjerojatno se niti u jednom trenutku ovog svog ludila, nisi zapitao koliko si i na koje sve načine povrijedio ljude koji te istinski vole , ali doći će i tvoj trenutak buđenja...Doći će i onaj trenutak u vremenu kada će ti nedostajati tvoje kćeri, kada ćeš ih poželjeti zagrliti...samo da li će one to tada više željeti.Ako postoji Bog, sigurno nas nije stvorio da budemo hladni, bezosjećajni, sebični i okrutni i to prema ljudima koji nas iskreno vole.Ti i ja ćemo zauvijek biti energetski povezani zbog djece koja su dio mene i tebe, a ti ćeš uvijek zauzimati mjesto u mom srcu unatoč svoj boli koju si mi nanio. To se zove ljubav,,,ali i zrelost.
Post je objavljen 13.06.2010. u 00:20 sati.