petak, 29.04.2016. u 23:36
Dolores Darcy
Mislim da sam zadnji put igrala igrice u srednjoj školi kad mi je bilo toliko dosadno pa sam radije igrala tetris nego učila za ispite. A u podzemnoj jako često vidim ekipicu kako igra te “opuštajuće” igrice. Ne mogu zamisliti da od svega što mogu slušati/gledati/čitati ja idem igrati tetris-like igrice. Nezamislivo. Jutros je jedna cura na mobitelu igrala tako neku igricu i onda izvadila Kindle Fire i kad ga je upalila – ta ista igrica je bila na tabletu. Hilarijozno. Na kraju je ipak prešla na knjigu.
Kako je neka epidemija gripe, hrpa učiteljica je doma. Tako smo mi danas imali novu učiteljicu. Učiteljica Dolores je skroz drugačija od Beluči i Uši. Dok je Uši energična, nasmijana, domišljata, a Beluči simpatična, vesela, a opet skulirana i sposobna držati nas na uzici, Dolores je kao da predsjednica Jane Austen kluba štovatelja. Nježnog izgleda, nježnog glasa, nježnog rukopisa... kad piše po ploči i miče se s lijeva na desno – bojim se da će se saviti kao vlat trave na povjetarcu. Njene naočale su klasične, a opet moderne. Njena kosa je skupljena, ali je pomalo razbarušena. Hod joj je lagan, a bijelo-roza košulja i crne hlače uredno ispeglane.
Rekla bih da me podsjeća na nastavnice/profesorice hrvatskog jezika i književnosti koje sam znala. Sve su bile nekako uživljene u književnost i imale taj ushićeno-romantični uzdah na razgovor o poeziji ili o nekom romanu-klasiku, a i fizički su bile nekako... nježne, snene, odmjerene... i dok ja tako tražim pridjeve, kroz glavu mi prođe i čista suprotnost. Imala sam nastavnicu koja je bila... pa... zamislite recimo fizionomiju Čobankovića.
Mi smo kao ekipa dosta hiperaktivni za jadnu Dolores. Dok ona objašnjava Moldavki akuzativ, stvaraju se ekipice koje pričaju, smiju se, a Sirijac B ne može skinuti oči s talijanke. Kako će biti razočaran za tjedan dana kada više ne bude s nama u razredu.
U pauzi Koreanka me zaskočila da joj pomognem u komunikacijom s dobardanskom kolegicom (iliti kolegicom iz Srbije) pa smo nastavile razgovarati. Kaže ona meni: „Ti imaš muža i dijete?“ Ja potvrdno odgovorim. A ona na to: “Nikad ne bih rekla. OK, ajde još još da si zauzeta, ali da imaš dijete…” U tom trenutku se nisam realno mogla sjetiti nijedne ideje zbog čega je to rekla. Kako ja to izgledam? Naravno da sam je pitala na što mi je odgovorila: „Pa... izgledaš nekako slobodno.“ Ne znam kakvu sliku o majkama ima u glavi, ali vjerojatno neka izmučena i ozbiljna lica koja uzimaju tečaj njemačkog kao nesretnu nužnost i bježe doma čim je gotovo. Ne zna ona da razlog zašto sam ja tako energična i zašto izgledam slobodno je baš to što nisam doma. Zato što nakon godinu i nešto dana napokon koristim mozak, napokon razgovaram s ljudima a ne za bebom koju tako boli đon što ja govorim dokle god joj dam u ruke sve što hoće (a hoće ono što može baciti na pod i proizvesti najveću moguću buku). Koreanka ne želi imati djecu. Nakon nedavno obranjenog doktorata, sad želi učiti njemački i nastaviti pisati romane.
I tako nas naša učiteljica Dolores nije baš naučila puno akuzativa, ali je meni bilo super, pogotovo jer Rumunjke nije bilo pa sam napokon imala slobodan dan od davanja privatnih lekcija. Mi smo se brzo razišli, a sigurna sam da je Doloros jedva dočela doći doma, zavući se pod deku, natočiti čaj i zaljubiti se u Mr Darcy-a po 101. put.
četvrtak, 28.04.2016. u 22:53
Duže mi treba da smislim naslov nego post
Vremenske (ne)prilike još uvijek traju što je odlično za višednevno objašnjavanje/ispričavanje/izmotavanje za nerad. Od ovog vrimena ne mogu ništa učiti, ne mogu pamtiti, ne mogu ići leći ranije, ne mogu prestati jesti slatko, ne mogu vježbati... jedino mi nešto čudno zašto to traje zadnje 34 godine.
Iako mi se ništa zanimljivo ne događa u podzemnoj, primjetila sam da me par ljudi malo čudno pogledalo. To sam odmah pripisala svojoj ljepoti (jutarnjoj, podbuhloj), ali kad sam došla do prvog ogledala, saznala sam razlog. Post it mi je bio zaljepljen u kosi. Iako se u zadnje vrijeme dosta okrećem žutoj boji, nisam baš trebala dodati takav modni detalj.
Tečaj njemačkog je sve naporniji. I dalje razbacujemo glagole na sve strane. Učiteljica kaže “to je njemački specijalitet”. Sada učimo množinu, voće, povrće (nije da mi treba), vrste mesa (dovoljna mi je piletina) i puno se smijemo. Baš puno. Tako zamišljam savršenu školu – usvajanje potrebnog znanja i puno smijeha. I slatkiša.
I volim ekipu koja me okružuje. I dalje ih upoznajem i zanimaju me njihove priče. Tako Rumunjka 2 (ne ova koja sjedi pored mene i ne može nijednu uputu skužiti jer je kronično neispavana) mi priča da joj je u Rumunskoj ostao samo jedan ispit do titule diplomirane ekonomistice, ali da ne zna hoće li ga položiti. Meni je to fascinantno. Zar te ne češe taj rep? Toliko muke za (skoro) ništa. U Njemačku je došla, jer joj je tu (došao) dečko. Zapravo je to čest razlog kod mojih kolega. Pitala sam je kad bi mogla raditi bilo što – što bi. Nije imala ekspresan odgovor. Zapravo, većina ljudi ga nema. Kao da više ne mogu niti sanjariti ili/niti ići u smjeru svojih snova… (i sama sam postala takva, na žalost). Nakon nekog vremena mi kaže da bi voljela podučavati jezike (iako je prethodna rečenica bila kako joj njemački uopće ne ide i da pola toga ne razumije kad učiteljica priča).
Pitam se koliko će se grupa promijeniti u bliskoj budućnosti… Kolegica iz Srbije kaže da ništa ne kuži i da neće položiti stupanj i nema nikog smisla da ide dalje, kolegica iz Italije je nezadovoljna koliko nas puno ima i idući mjesec ide u drugu školu, kolegica-susjeda iz Rumunjske kaže da ne može izdržati tempo (posao-škola-3h spavanja), kolega Bosanac ostaje jer mora dobiti B2 da može raditi posao koji je jako dobro plaćen i kojeg vjerojatno i voli (ali glavno da mi je u trenutku kad smo se upoznali rekao bruto sumu za taj posao)... Nijedan domaći nije napisao, a bilježnica mu je gotovo prazna. Dok Talijanka već pegla drugu bilježnicu, on bi mogao prodavati prazne listove iz svoje prve bilježnice. A što će pisati kad sve zna. To što kaže „ja kupiti“ – to je druga stvar, nećemo sada biti picajzle.
I što još ima novoga… Ukrajinka želi drugo dijete sa svojih 41 ali još mora vidjeti, a Somalka sa svojih cca 30 već mjesec dana nosi svoje treće dijete (od željenih 5).
A moje dijete trenutno sretno spava u krevetiću i najveselije je kad vidi – ne mene – nego Bumbu klauna i onda po cijeli dan viče “Bmba, bmba.” Mislim da je još nisam čula da mi kaže mama (osim kad opali glavom o zid ili pod pa onda tako razgovjetno zavapi „mama“ da bi joj zavidili studenti dramske akademije).
ponedjeljak, 25.04.2016. u 17:57
Vremenske (ne)prilike
Probudila sam se jutros i vani je bilo oblačno. Obavila sam najbrže što sam mogla svoj jutarnji ritual i brzim korakom krenula prema školi. Vani je bilo oblačno i padala je sitna kišica. Pješačila sam do podzemne slušajući neki podcast o sexu i razmišljala kako je teško naći inteligentnu diskusiju na tu temu. Iz podzemne sam izašla i počeo je padati snijeg. Kupila sam sendvič u pekari. Izašla sam iz pekare, izašlo je sunce i nebo se plavilo. U školi je bilo zanimljivo, ali ja sam bila umorna. U pauzi sam pogledala nebo i bilo je sivo i tmurno. Učili smo one glupe glagole koji se rastavljaju i razbacuju po rečenici kao kad kćerkica razbacuje igračke – uvijek ih nađeš na nemogućim mjestima. Izašla sam iz škole i nebo je izmjenjivalo sunce s oblacima, praveći trik s vremenom, kao s kartama. Pješačila sam malo da uhvatim zraka (lažem, da kupim sladoled). Do ulaska u podzemnu uhvatila me lagana kišica. Vraćala sam se doma pospana i gladna i neću reći koliko sam slatkog danas pojela jer će se ispasti da ova glavobolja i zamagljivanje vida je od slatkog, a (ni) je. Sjela sam na kauč i pogledala kroz prozor – padao je snijeg ko u srcu zime. Nakon turobnog filma Tko se boji Virginije Woolf počela sam pisati ovaj post dok je vani sjalo sunce kao da smo u lipnju.
subota, 23.04.2016. u 10:18
Wie spät ist es? Vrime za spati.
Škola njemačkog i dalje uzima sva moja jutra. Ide sve teže i sve više kolega okreće očima pri novim zadacima. Talijanka je posebno zamrzila računanje vremena.
Meni to nije toliko teško s obzirom da sam 6+4 godine živjela u Zagreb pa sam čula 15 do… ili firtalj do… a ne manje kvarat kako inače znam i kako bi talijanka sigurno voljela da učimo. Iako sam uspješno izbjegla zagrebačko pola jedan, sada više ne mogu.
Učimo i “cijepanje” glagola. Imaš jedan glagol koji se ne može samo konjugirati, nego izvoli ga rastaviti. Jedan dio šutneš na sredinu rečenicu a drugi na kraj. Pa se ti misli. Kolega Bosanac je smanjio davanje besplatnih i netraženih instrukcija kod ovakvih glagola. Malo više gleda u knjigu, a lice mu je zabrinuto dok mu kemijska češe tjeme kao Aladinovo lampu u kojoj stoji točna konstrukcija rečenice koja tek ponekad padne na papir.
I eto di će moj vikend otići. Kćerkica će rastavljati igračke, a ja njemačke glagole (i omot Werther’s bombona kako bih došla do čokolade od 677 kalorija).
Mic po mic počeli smo spajati njemačke riječi. Još koji dan i učit ćemo Rechtsschutzversicherungsgesellschaften, a učiteljica će nas gledati i čuditi se di je problem.
Imam dojam da mi ide sve gore. Vidjela je učiteljica da sam prva napravila vježbu i pozvala me da je ispišem na foliji da prikaže vježbu na ... kako se zove onaj staromodni projekt kojeg vjerojatno još uvijek koriste naši fakulteti? Uglavnom, pitala me na njemačkom i iako sam razumjela zadatak, nisam znala kako da to napravim (da pišem po foliji ili?) pa sam je pitala na 3 jezika: „Ja, perň, how?" Znači, njemački, talijanski i engleski. Uglavnom, jadno.
Dan je bio nešto mirniji jer nije bilo kolege iz Mađarske. Išao je na preglede jer ima epilepsiju. Indijca nema više uopće. A on je bio tako simpatičan kad bi rekao da priča njemački, a nijednu riječ nije znao izgovoriti. Rumunjka je ostala spavati jer ne može izdržati tempo škola-posao-4h spavanja. Kolega Brazilac nas je pozvao na svirku, ali sve što sam ja mogla jest sjesti na biciklu, doći doma i svirati hrkanje.
Schönes Wochenende
četvrtak, 21.04.2016. u 20:52
I tako...
Već 3 noći spavam u dnevnom boravku. Razlog? Kćerkica. Muž je uzeo bolovanje zbog njene upale grla i uha pa se brine za nju tijekom noći ako zatreba. Ja u susjednoj sobi pokušavam uhvatiti 6-7 sna kako bih uspjela reći svoje ime na njemačkom jeziku, a ne, primjerice Ich bin Kartoffel.
U školi učimo koliko je sati. Sada znam i na njemačkom shvatiti da prekasno idem spavati, da se prerano dižem, da premalo spavam, da noć brzo dolazi... sve ono što nisam znala prije. :)
I dalje jedem puno slatkog. Previše. Uvijek nosim slatkiše sa sobom u razred pa onda ih u pauzi podijelim s drugima, samo kako bih sama manje jela. S obzirom da sam gotovo svakodnevno nudila slatkiše, kolegi iz Sirije (ima ih 3, pa ćemo ovog nazvati kolega Sirijac A) je bilo neugodno pa mi je ponudio svoju jabuku. Odbila sam (jabuka, halo?). Fantastično mi je upoznavati sve te divne ljude, kulturu zbog koje mi nude svoj jedini obrok. Šteta što će mi guzica odseliti na otok pa ću cijelu grupu izgubiti jer će oni dalje nastaviti s učenjem, a ja ću nastaviti tek na jesen. Nedostajat će mi ta grupa, a još ih nisam sve niti pošteno upoznala (jedna od zanimljivih individua je Koreanka koja piše romane!).
Doma sam išla s Tunižankom koja je bila tužna i zabrinuta. Pitala sam je kako je ona, kako je sin. Kaže da više neće moći ići u školu, jer muž ne želi biti doma s djetetom. Mislila sam da je to neka šala, tipa da tip grinta čisto radi grintanja, ali ne, stvarno je (kao i moj celulit nakon kilo Werther’s Original bombona). Ja sam rekla da bih ja ubila muža da mi tako nešto kaže. Kao da je Tunižanka našla sina u dućanu gdje sve ekstra sniženo pa ono – bio je trenutak mahnitosti i sada više ne želi tu čudnu lampu u kući. Ili barem ne želi biti sam s njom od 8 do 14.
Doma sam došla i dočekao me miris pečene piletine i friganih krumpira. Muž je taman završavao ručak nakon što je uspavao kćerkicu i sam se malo odmorio. Pomislila sam kako sam sretna što ga imam i kako bi mi lijepo stajala crnina da izgovori išta slično kao što je to učinio njen muž.
I tako...
srijeda, 20.04.2016. u 22:51
PinselstrICH
Umorna sam. I spava mi se. I dosadna sam više samoj sebi koliko to ponavljam. Jutros sam se otuširala i nasprejala sam kosu s dezodoransom misleći da je sprej za lakše raščešljavanje.Trebalo mi nekih 5-6 sati da shvatim što se dogodilo. Kosa mi je bila čudnovato suha i kad sam je pokušala češljati nije bilo baš onako kako sam očekivala. Ostala je u zraku – kao kod Marge Simpson. Da imam plavi sprej za grafite u kupaoni, vjerojatno bih jutros značajno podsjećala na Marge.
Biciklom sam se dovukla do podzemne i kako nisam stigla napisati domaći (jer sam pisala blog!!), to sam napravila u vožnji do škole. U podzemnoj su svi izgledali pospano i umorno, ali u rukama je uvijek jedna od ove dvije stvari: mobitel ili knjiga/e-čitač.
A u školi uvijek veselo. Kolega Bosanac ne odustaje od podučavanja razreda bez da ga itko traži. Što je mantel?, pita netko. Grosse Jacke viče kolega. I tako svakih 10 minuta. U pauzi sam otišla na wc i zatekla Somalku kako pere noge u umivaoniku. Moram priznati da nisam baš skužila taj ritual, pa sam onda malo google-ala i nešto novo naučila. :)
Indijac više ne dolazi. Pitam se je li mu bed jer jedini ne zna brojati na njemačkom. Ili je možda bolestan jadan. Zato je kolegica iz Italije došla bolesna i sad samo čekam da me zarazi.
A kolegica iz Srbije sve više strepi nad ostankom u zemlji. Ne ide joj učenje, a mora položiti A1 kako bi ostala s mužem i djecom u Njemačkoj. Gledam je kako pilji u knjigu (rekao bi TBF “ludim očima od stakla”), a vidiš da ništa ne razumije. Podsjeća me na mene kad sam imala tjelesni – točnije gimnastiku. Smrznula bih se od pomisli na konjiće, kozliće i ostale životinje koje smo preskakali. Doduše, kod mene se to odnosi i na matematiku i zemljopis i ko zna koliko još predmeta. U srednjoj sam najviše voljela hrvatski, engleski i talijanski (iako mene talijanski nije volio – nastavnik, naturalmente). Hmmm... tek sam sada skužila da sve što sam nabrojala su jezici! U osnovnoj sam najviše voljela (uz hrvatski i engleski) likovni. Ne zato što mi je dobro išlo (sasvim suprotno), nego zato što sam voljela svog razrednika, razmještaj klupa, kolege koji su me okruživali i s kojima bih pričala i crtala, miris tempera i teksturu kista i bloka, geometrijske likove i crno-bijele crteže. Često kad zatvorim oči vidim prostoriju gdje se održavao likovni. Tada vidim sve nas klipane i klipanice od 13ak godina (zar je već prošlo 20 godina?) kako nam u glavi nije ništa osim želja za zabavom i smijehom. Tih 45 minuta prošlo je brže nego veliki odmor, a ništa nije prolazilo brže od velikog odmora!
Mislim da sam imala unikatno iskustvo da smo u osnovnoj školi mijenjali učionice za svaki predmet. Išli smo od učionice do učionice (učenici, a ne nastavnici) i to ne u jednu nego u dvije školske zgrade udaljene cca 200tinjak metara. Tako da smo se svaki dan našetavali i to je bilo fantastično. Još mogu dozvati miris soli u zraku pomiješan s ustajalim morem u portu.
Moj daydreaming prekinuo je kolega Mađar koji je 10 minuta vikao obbligatorio jer mu je, eto, tako došlo (a i htio je zadiviti kolegicu Talijanku).
13:45 se dovuklo nekako. Odlučila sam šetati po suncu i pronaći slastičarnicu. Na kraju sam završila sat vremena u papirnici gledajući papire, kemijske, bojice, fascikle... možda je likovni 20 godina od mene, ali nije ni trenutak otišao iz mene.
utorak, 19.04.2016. u 23:06
Kitara
Malo je reći da ne spavam. Već tjedan dana imamo koncert deračine od strane kćerkice. Jučer smo i službeno saznali zašto: upala grla i uha. Zussamen. Plus novi zub. Postalo mi je nemoguće pratiti intenzivan tečaj njemačkog s obzirom da spavam 1h. Počela sam u školu nositi Red Bull ko zadnji junkie, kilo slatkiša, bavarske perece i tako (hm, a da mi se od ovoga još više ne spava?). Was kostet sve te grickalice? Previše.
Kako dani prolaze, tako se razred sve više povezuje, idemo zajedno doma s podzemnom, u pauzama razgovaramo o svemu i svačemu. S talijankom i rumunjskom talijankom pričam na talijanski što mi pomaže da se još više zbunim kod učenja njemačkog.
Danas smo učili članke. Das, die, der. Kaže učiteljica da su članci zapravo bez neke logike i da ih jedostavno treba sve naučiti napamet. Odlično. Toll. Super. Da bi učenje članaka i općenito riječi išlo što lakše, učiteljica nas je pozvala da netko crta na ploču određeni pojam, a mi ostali da pogađamo o kojem se pojmu radi.
Mladi Mađar jako voli biti u centru događanja – sav je hiperaktivan i željan pažnje. Jedna od njegovih „uloga“ u razredu je izigravanje dvorske (razredne?) lude u što većoj količini. I tako se on javi da želi nacrtati jedan pojam. I krene. To je bio jedan od rijetkih trenutaka kad zaista nikakvu glupost nije htio napraviti osim nacrtati gitaru. Međutim, umjesto gitare nastao je prolom smijeha. Ozbiljan i fokusiran na svoj crtež iznjedrio je nešto nalik na… well… prosudite sami.
U razredu je nastao smijeh koji nije mogao prestati. Možda ne toliko zbog slike koliko zbog njegovog neshvaćanja što se događa i zašto se ljudi smiju kad on samo želi nacrtati gitaru. Čak je bio i malo uvrijeđen.
Nacrtao je do kraja gitaru i pokušao shvatiti što se desilo.
Kad je shvatio, proradila je dvorska luda u njemu i odmah je sljedeći crtež bio kondom. Kondom u svojoj vrećici i kondom van vrećice. Tko je pogodio pojam? Yours truly. (Dirty minds think alike)
Doma sam išla s Tunižankom. Jako simpatična cura crne kose i ovećeg trbuha. Naime, rodila je prije 4 mjeseca. U vrijeme kad sam ja bila u tom periodu, ja iz kuće nisam izašla, a učenje jezika mi nije bilo ni na kraj pameti. Kaže da nije mogla začeti 5 godina, ali hvala Alahu (a možda i ginekologu koji joj je pomogao pokrenuti jajnike) uspjela je i sada ima četveromjesečnog sinčića kojeg čuva suprug kad je ona u školi. Pitala sam je kojeg je zanimanja. Kaže frizerka. Onda se sjetim da se nisam šišala već 6 mjeseci i da bismo se možda mogle nešto i dogovoriti. Uostalom, imam strah od šišanja s obzirom da ekipa baš ne priča engleski, a ne bih voljela da umjesto „molim vas ošišajte me samo ovako malo“ (zamislite moje prste koji pokazuju 2-3 cm), oni me ošišaju na 2-3 centimetra, jer sam toliko svojim, čevapi-prstima, pokazala.
ponedjeljak, 18.04.2016. u 22:44
Kako je kaput ubrzao učenje njemačkog
Tjedan dana prije nego što sam upisala tečaj njemačkog, upoznala sam jednog Poljaka u podzemnoj. To je prva osoba u ovih godinu ipo koju sam upoznala u javnom prijevozu. Ne bih ni njega da se nije desio incident.
Oko 9 sam krenula prema dermatologu. Oprana kosa odnosno ovo malo kose što imam vijorila je ulicama Muenchena dok sam sitnim (što ću kad sam mala), ali brzim koracima jurišala do podzemne. Iako je jutro bilo prohladno, poprilično sam se brzo uspuhala i onda oznojila. U zadnji tren sam uletila u u-bahn i sjela do nekog plavosmeđeg dečka s ovećom bradom, slušalicama i ruksakom. Bilo mi je tako vruće da sam odlučila skinuti kaput. Taj pokušaj trajao je sljedećih 10 minuta. Doslovno. Patent gori, patent doli. Stisni ovako – stisni onako. Svježe oprana kosa se dodatno zaplela u cijeli proces pa je i nju trebalo izvlačiti. Frustrirana i s neugodom do neba rekla sam na engleskom: Osjećam se ko dijete. On se nasmijao i nakon minute ponudio je pomoć. Sad smo nas dvoje pokušavali otkopčati moj kaput bezuspješno. Na kraju nije nam preostalo ništa drugo nego da se upoznamo (u međuvremenu sam ja nekako uspjela otkopčati kaput).
Zove se Piotr (je li se tako piše na poljski?) i tu radi internship u području bio-kemije. Diplomirani je profesor njemačkog i kako u Poljskoj nije bilo posla, i njegov trbuh je odlučio potražiti kruh stotine kilometara od kuće.
Pričali smo o svemu i svačemu, a najviše me zanimalo što on misli o učenju njemačkog kompletno ispočetka i to još ovako stara osoba poput mene. Kaže da se treba ponašati kao kineska i japanska djeca (njih je naglasio jer njihovo pismo je vjerojatno nama najteže). Ne razmišljati o težini jezika već samo početi. Ne analizirati nego pričati. Iako sam ovako i onako planirala upisati jezik, zahvaljujući njemu, odmah sutradan sam otišla dobiti prve informacije u školu stranih jezika.
Od tada ga više nisam vidjela, iako sam se ponadala da hoću, s obzirom da oboje ulazimo na istoj stanici i idemo u isto vrijeme. Ali nisam. Danas sam ponovno obukla taj kaput i opet mi je patent zapeo. Ovajput nije bilo Piotra već su me neke cure gledale sa smješkom, ali razgovor se nije stvorio. I bolje. Pokušavam čitati knjige tako da ih slušam. Trenutno slušam Ponos i predrasude od Jane Austin i malo mi ide na živce, ali ne smijem javno reći, jer je to nekima kao Biblija.
U školi smo se počeli kretati brzinom koju ne uspijevam pratiti s obzirom da noću spavam po 3-4 sata. Rumunjka mi dodatno otežava jer ne kuži nijednu uputu od učiteljice pa onda provedem pola vremena objašnjavajući joj, a ostalu polovicu u mahnitom pisanju zadatka kojeg nikada ne uspijemo završiti na vrijeme.
Tu i tamo mi ulete druge kolegice i svaka me vidi kao info službu. Somalka nakon nesretne kave se pretplatila na moju pomoć. Dotrčala je do mene i niti nije vježbala Wie Geht’s sa mnom, odmah je tražila da joj objasnim koje dane nemamo školu jer joj objašnjenje nije bilo jasno (a objašnjenje je bilo napisano na ploču: 5.5. i 6.5. nema škole). I druga kolegica je došla, nakon što je pozvala zajedničku kolegicu na rođendan svog dečka, te me pitala je li znam gdje može kupiti materijal za crtanje, pa sam provela čitavu pauzu dajući joj upute. Ne znam kako je osjetila da baš mene pita za to. Kao da je znala da prvi dućani u koje sam kročila su upravo bili hobby and art dućani i znam svakog od glave do pete.
Pozvao nas je kolega Brazilac na svirku. On je, naime, musiker. Svira gitaru, klavir i elektronski kontrabas. Na pitanje kakvu gitaru svira, kaže klasičnu. Bossa nova. Čim je susjeda Rumunjka čula riječi „bossa nova“ sva se uzbudila i vrisnula od sreće.
Na žalost, ne mogu ići. Kćerkica me rezervirala da pratim sve njene nastupe (čitaj: padove). Odvalila je par puta i sredila čelo, obraz i gornju usnu. Ima nešto i pozitivno u tome. Toliko je plakala da je širom otvorila usta (onako kao u crtanima kad se prikazuju bebe koje plaču) i imala sam priliku vidjeti jedan siguran razlog buđenja svake noći taman kad slatko zaspem: novi zub. Ukupno trinaesti. Dreizehn. (Uh, dobro je, baš smo danas učili brojeve).
petak, 15.04.2016. u 21:34
Kit-Kat i Purple Rain
Škola je sve napornija. Kćerkica ima crying party svake noći i nikako se ne mogu naspavati. A glagoli postaju sve brojniji, konjugacije sve teže, riječi sve složenije. Di su dani kad smo samo govorili “Ich bin… ich komme aus… woher kommst du?”.
Ja sam mislila da ću smršaviti kad krenem u školu. Ipak je to jedan mentalni napor kojeg nisam imala već, well... jako puno godina. A ono skroz obrnuto. Dobila 2 kila u ovih tjedan dana. Ne, čokoladice u torbi nemaju apsolutno nikakve veze s tim. Nema većeg gušta nego po skriveći jesti nešto slatko istovremeno nadajući se da se kile tope sa svakim konjugiranim glagolom. Broj polaznika stalno raste. Sljedeći tjedan će nam vjerojatno trebati Rathaus.
Taman kad se ufuramo u möchten i nehmen, eto ti nekog novog polaznika, pa onda opet na Wie heißt du? Jedan od tih novih je dečko iz Eritreje. Do sada smo naučili gdje je Eritrea. Ko ne zna, neka pita kolegu Bosanca. On sigurno zna i BDP per capita.
Kolega iz Eritreje (ma je li dođe “j” između 2 „e“ ili ne??) sramežljivo je sjeo do mene (nije da sam mu bila nešto zanimljiva, nego nije bilo nigdje mjesta) ostavljajući bilježnicu i kemijsku na stolu. Kad se predstavljao stisnuo se u samog sebe govoreći tiho kao da je na ispovijedi. Iako zna nešto njemačkog (više nego pola nas), komunikacija je bila teška. Njegov glas je nešto nalik Michael Jacksonu i Prince-u (ili kako se lik sada zove). Nježan. Takav mu je i stas. Izgleda kao da će se raspasti ako puhnem. Ne da će raspasti kao lice Michael Jacksona, nego ono – malo će odletjeti u stranu koliko je mršav i sav nekako plah. Već dugo vremena nisam vidila tako tužne oči. Kada gleda, kao da gleda u beskonačnu daljinu. Kao da nije s nama u razredu. Pokušali smo komunicirati na englesko-njemačkom i to ne baš uspješno. Priča tako pahuljičasto da sam pored njega zvučala otprilike kao Sloth iz družine Goonies.
Svako toliko mi je postavio neko pitanje. Pitao me odakle sam. Kad sam mu rekla, pitao je li to u Europi. Pokušala sam mu pokazati na mapi koja se nalazi na unutarnjim koricama udžbenika, ali urednici su odlučili Hrvatsku odrezati za 2/3 ostavljajući samo sjevero-zapadnu Hrvatsku i Zagreb. Pitao me koliko koštaju knjige. Kad sam mu rekla, samo je spustio pogled. Ponovio je spuštanje pogleda kad sam rekla da tečaj košta 300 eura mjesečno ukoliko se nije prijavio za tzv. odobrenje (tad se plaća 155eura). Pokušala sam saznati koliko je već tu i gdje je i kako mu je, ali bilo je teško komunicirati (za početak, jer smo pričali pod satom, što kao nije u redu). Odjednom je izvadio novčanik da mi pokaže nešto kao vizu/odobrenje da može biti u zemlji. Crni, izlizani novčanik bio je (izuzev nekih papira/dokumenata) potpuno prazan. Nešto me u prsima steglo i postala sam ono što uvijek postanem kada osjetim nepravdu nametnutu od tzv. političkih moćnika: bijesna i žalosna naizmjenično. Gledali smo zajedno iz moje knjige i rješavali zadatke s podosta uspjeha. U trenutku gladi (taj trenutak zapravo nikad ne prestaje) ponudila sam Kit-Kat čokoladicu koju je odbio. Kaže da je, kao pravoslavni kršćanin na postu gdje samo jede voće i povrće i tako 3 tjedna. Kraj mene čovjek od 50 kila s krevetom, a ja, pretila s BMI-om koji me opet odveo u obese kategoriju, sjedim i žderem čokoladicu ko da mi je zadnja u životu.
Stezanje oko srca opustio je kolega Bosanac kad je, čitajući vježbu, umjesto Kazimir rekao Kašmir, ponosno ko dijete kad se prvi put posere, pardon, pokaki na pod, misleći da je na tuti. Kad smo već kod kakanja, kćerkica moja ima posebno mjesto u dnevnom boravku gdje obavlja sve što treba (u pelenu, da ne bi bilo zabune). Sakrije se iza jedne stranice L kauča, da u miru i tišini, bez znatiželjnih pogleda, obavi što ima pa da se može nastaviti igrati (čitaj: bacati) s igračkama. Omiljena igra: baci najtežu igračku na parket, po mogućnosti da lupne i u parket i u staklo na balkonskim vratima. To su odmah 2 boda. Do kraja dana skupi puno puta po 2 boda. Za razliku od maminog njemačkog koji je i dalje: 0 bodova.
četvrtak, 14.04.2016. u 21:34
Numa numa
U srednjoj školi nisam izabrala klupu – ona je izabrala mene. Sjećam se da sam u prvom razredu došla među zadnjima u razred i velika većina mjesta je bila zauzeta. Jedna klupa bila je prazna. Prva klupa do prozora. Tamo sam ostala sve 4 godine na opće veselje nekih profesora. Ili jednog profesora (khm talijanski khm).
Jednom je trener, za vrijeme jednog međunarodnog seminara o europskom identitetu, rekao da nas potiče da mijenjamo mjesta kako bismo sagledali različite perspektive. Ne ostajati uvijek na istom mjestu. Ne ograničavati se pogledom koji pruža. Naravno, poruka je bila šira od pukog rasporeda sjedenja, ali evo, do dana današnjega, ta misao mi je ostala u glavi.
I u ovoj školi sam par puta promijenila mjesto sjedenja, djelomično zato što nas je svaki put bilo sve više i više i nije bilo moguće uvijek sjesti na isto mjesto, a djelomično zato što sam stvarno htjela sjediti pored različitih ljudi i u različitim grupama odrađivati zadatke. Međutim, to nije išlo glatko.
S obzirom da nas je iz dana u dan bilo sve više, morali smo se premjestiti u drugu prostoriju. S obzirom da sam primjetila da dio ekipe jako ljubomorno gleda na svoje pozicije sjedenja, nisam htjela previše mutiti vodu u starom prostoriji, ali u novoj prostoriji, mogu izabrati neko mjesto koje će kao biti moje. Iako je raspored klupa drugačiji (zamislite spojene klupe u obožavano slovo “U”), možemo reći da sam sjela u prvu klupu do prozora. Iako se radilo o novoj prostoriji, kolegica Rumunjka (jedna od njih sto u razredu) je preslikala svoje staro mjesto u novu prostoru i zaključila da to njeno mjesto. Do mene je bilo nekoliko praznih mjesta i ako sjede odmah do mene, sjedit će kao i do sada, samo možda 30 cm na desno. Ostavila sam stvari, izašla na pauzu i u pozadini čujem negodovanje na talijanskom jeziku. Kad sam se vratila, premjestila je moje stvari, a sebe smjestila na „moje novo, njeno staro“ mjesto. Ostala sam joj susjeda, ali 30 cm na lijevo. Što se ostalih tiče, većina je izabrala nove pozicije, ali pošto je dio ekipe htio promijeniti svoju poziciju sutradan – došlo je do prvih svađa u inače složnom razredu.
Kad sam već zabetonirala svoju sudbinu pored bezobrazne rumunjke, nije mi ostalo drugo nego da je upoznam bolje. Diplomirana inženjerka tekstilne tehnologije odradila je dobar dio staža u Rumunjskoj radeći u struci, ali s obzirom na situaciju u zemlji, preselila se 2000. godine u Italiju. Pošto nije bila državljanka Europske unije, za nju nije bilo mjesta u struci, već samo u ugostiteljstvu i poljoprivredi. 2007. stvari su se promijenile na bolje kad je njeno državljanstvo postalo „bolje“ (ulaskom Rumunjske u EU). Otvorila je svoj restoran u Italiji i uza sve napore, nije uspjela ostvariti prihode te je morala pronaći drugo rješenje. Prije kojih godinu dana, došla je u Njemačku, gdje je našla posao peračice suđa. Uspjela je doći na nulu što se dugova u Italiji tiče i sada preživljava na toj istoj nuli s obzirom da je život u Muenchenu skup. Njezin dan gotovo da nema noći. Na tečaju je od 9:15 do 14:45, nakon čega ide direktno na posao i dolazi doma između ponoć i 2. Spava nekoliko sati, tušira se i dolazi opet na tečaj. I tako svaki dan – sljedećih 6 mjeseci minimalno. Uza sve to, ne ide joj učenje baš najbolje, što me ne čudi, jer kontinuirano nespavanje spali dio sposobnosti (znam po sebi).
I nije jedina s ovakim ritmom. Kolega Bosanac ima gotovo identičan ritam, samo što u njegovom slučaju je spavanje na poslu nešto opasnije nego kod rumunjske talijanke. Znate onaj vic o želji unuka da umre u snu kao i njegov djed? E pa tako nešto.
Inače, u razredu ništa novo. Arapi i dalje izgovaraju „ich“ = „iš“, a Koreanka „ihi“.
srijeda, 13.04.2016. u 20:35
Kava na somalijski način
Ako je išta vrijedno, osim samog učenja, u ovoj školi stranih jezika, onda je to upoznavanje različitih ljudi iz različitih kultura. Malo se suočiš sa svojim (ne)znanjem zemljopisa (ili geografije?), možda čak i malo povijesti, ali sve u svemu – naučiš svašta ako želiš. Iako su mi jutra jako pospana (kćerkica je odlučila uvesti nam ritam dizanja u 5 ujutro; s tim da ona ode krmiti u podne, a mama i tata ko zombiji hodaju kroz dan), u školi je uvijek zanimljivo.
Sramežljivi i simpatičan Indijac sliči na Johnny Depp, ali onog Johnny Deppa iz početka filma Turist kad je Johnny Depp više sličio na Billy Crystal-a nego na samog sebe. Pitam ga kako se zove (kolegu, ne Johnny Depp-a). On izgovori svoje ime brzinom svjetlosti. Da ga ne pitam opet (jer će brzina ostati, kao i moja neugoda) pitam ga je li ima nadimak. Kaže da da. Da mu je nadimak skraćenica od imena i glasi Kant. E sada... neki od čitatelja bi prvo pomislili na njemačkog filozofa Kanta, a neki drugi (myself included) bi prvo pomislili na... well... nešto drugo.
Naše učiteljice (Uši i Beluči) svako toliko nas pozovu na ploču da ispišemo štogod. Tako smo kroz jednu vježbu popisivali jezike koje govorimo. Na red je došla djevojka iz Afrike. Napisala je svoju zemlju i ja sam mislila da se radi o nekom tipfeleru, jer ta zemlja sigurno ne postoji. Nije bitno što sam imala xy godina zemljopis u školi, bitnije je da ja skupljam markice iz cijelog svijeta i nemam nijednu markicu iz te tipfelerske zemlje: Eritre(j?)e. Kako ću onda znati za tu zemlju? Odem brzo na Google, osramoćena sama pred sobom, i gledam di je ta zemlja. Kažem ja kolegi Bosancu: „Ja stvarno ne znam gdje je Eritrea“. On šuti i gleda u slike koje sam otvorila da bih pronašla poziciju zemlje. Kad je sve proučio, održao mi je predavanje. „Ma ova Eri... kako se zove, Eritrea, ma to ti je kod Sudana, vidiš, graniči sa Sudanom, Etiopijom, to ti je tamo, znaš?“ Ma nemoj, mislim se ja. Lako je tako biti pametan. Trebala sam ga pitati kako im se zove službeni jezik – da mi je znati kako bi se dosjetio tigrinja jezika.
Pauze su također zanimljive. Potrudim se, da prostite, popišati se, napuniti bočicu vode, pojesti kilo slatkiša i upoznati nekog novog. Za razliku od uobičajenih uleta koje činim drugim osobama, ovajput je mene netko zaskočio. Takvog oduševljenja sa mnom nisam vidila niti kod kćerke kad je pokupim iz jaslica. Ona bi još malo proučavala igračku na zidu, ali kolegica iz Somalije... Uhvatila me ispod ruke i kao da sam joj život spasila rekla: „Idemo na kavu!“ Baš lipjavascript:%20void(0);o od nje. Nismo točno znale di je automat za kavu pa smo malo upoznale i zgradu gdje se tečaj održava. Ne sjećam se kad sa zadnji put upoznala tako taktilnu osobu. U toj našoj pauzi, ona je ispipala (skoro) svaki dio mog tijela (skulirajte se perverznjaci!). Zna engleski relativno OK, ali način na koji ga priča meni je nerazumljiv. Uopće ne znam što mi govori. Svaki odgovor mi je ponavljala 2x, a ako ni tada nisam uspjela skužiti, onda sam jednostavno sama osmislila što je rekla. Somalka je tu tek par mjeseci, ima dvoje male djece, a njen suprug je punih 8 godina u Njemačkoj. On je (valjda) slastičar, a ona (valjda) kuharica. Kad smo došli kod automata, tražila me da joj pomognem naručiti kavu. Ako već do sada niste shvatili onda ću napisati: ona me žicala da idem s njom kako bi ona za sebe naručila kavu (koristeći mene). Cijelu pauzu sam potrošila pokušavajući joj naručiti kavu da bih nakon nekog vremena shvatila da automat nema čaša i da se treba preseliti na drugi automat i ponoviti postupak. Cappuccino je tad dobila u rekordnom vremenu i s guštom popila prvu gutljaj tople kave imajući odjedanput nešto manje potrebe za mnom.
S druge strane planete, kolegica iz Srbije, svaki put kad je ona jela, turala mi je čokoladice u ruku i nije prihvaćala ne (a ja samo pristojno kažem ne).
Jedući čokoladice za vrijeme predavanja, sjetila sam se svog školskog kolege koji je bio (još uvijek jest) nagluh. Onako, poprilično. Bio je izuzetno simpatičan, onako okrugli i pomalo zbunjen. Jednom ga je profesor iz povijesti pokušao dozvati. „Edi! Edi!“ On ništa. „Edi, čokolada je ispod stola.“ A vidiš njega savije svoje debeljuškasto tijelo u potrazi za čokoladom.
Na kraju krajeva, sve je stvar motivacije, pa tako i kod usvajanja ovog f!“#&#(??//&/% jezika.
utorak, 12.04.2016. u 19:11
Da mi je umrijeti da se riješim ovih škola
Jedna sam od malobrojnih koji vole ponedjeljak. Volim šušur i živost (bilo kojeg) grada kojeg osjetim nakon monotone (u Njemačkoj kompletno zatvorene) nedjelje, pa makar bilo 7 ujutro i ja musava od maminih zamrznutih fritula polako se krećem prema podzemnoj gdje slušam neki podcast i znatiželjno gledam knjige svojih suputnika razmišljajući zašto su se odlučili baš na tu knjigu. Ako sam extra znatiželjna, onda odem na Goodreads i pročitam o čemu se knjiga radi. Nije puno, ali čovjeka veseli. :) Ko zna, možda mi sjedne neke knjiga pa je odlučim pročitati, s obzirom da sam nakon samo 10 godina pauze odlučila ponovno čitati.
S obzirom da svako jutro, prije tečaja njemačkog, idem dermatologu na foto terapiju, u mom danu događaju se dva progresa. Prvo je učenje jezika (ili možda mučenje?) naučim 2-3 riječi i 1 glagol, a drugo je moje lice. Zbog fototerapije, lice postaje sve crvenije i nakon nekoliko sati izgleda ko da sam se sjedinila s morskim rakom.
Sjela sam pored kolege Bosanca. Zaželila sam se malo dobardan-skog jezika. Kad me kolegica Srpkinja (ili Srbijanka?) vidjela, digla se sa svoga mjesta i odma došla sjesti kod mene. Znala sam da ću i danas morati biti učiteljica koja će joj davati simultane privatne lekcije. Učiteljica Monica (naravno da je kolega Bosanac morao, nakon njenog predstavljanja, reći „Bellucci“) nas je podsjetila na domaći rad kojeg kolega nije napisao jer on to sve zna. Kako smo odmicali sa gradivom, tako je kolegica iz Srbije sve više stiskala uz mene. Što je bio teži zadatak, to je prostor mog dijela klupe bio uži. Na kraju sam bila negdje na 1/4 klupe a ona je imala kompletno prazan prostor na lijevo i 2 milimetra prostora na desno. Sjedila je kao sjedeći toranj iz Pise. Stvar je kulminirala kad smo morali nacrtati zastavu svoje zemlje i ona je toliko bila u panici da je išla kopirati moju zastavu. Eto što radi strah i trema. Po njoj bismo imali nešto drugačiji oblik zemlje. Možda bi se nekom Ministru svidjelo kako kolegica razmišlja.
Na moje pitanje koje je godište, kaže: „Uh stara sam ti ja. ’82.“ „Ja sam ’81.“ rekla sam padajući u bedaru jer sam još starija, a bijah uvjerena da sam u cvitu mladosti. Bilo mi je žao što se tako loše snalazi pa smo malo razgovarale da se opusti (i da skuži da ni ja ne znam njemački, a 8x sam duže tu nego ona). Kaže da ima dvoje male djece i muža koji je već neko vrijeme u Njemačkoj i navodno zna njemački. Pitam je zašto joj muž ne pomogne. A ona kaže: „A šta ću kad neće? Šta da radim?“ Pitala sam je li on svjestan da ako ona ne položi da će morati otići iz Njemačke. Kaže da jest. Isto tako, kaže da što joj on ima pomagati nakon što dođe umoran s posla kada ide u školu i nek je tamo nauče. A ona sva u tremi, sva u strahu gotovo ništa ne povezuje. Suze bi joj došle na oči svaki put kad bi spomenula svoju četveromjesečnu curicu koju svako jutro ostavlja kod sestre kako bi išla na tečaj. „Ona ništa ne zna, samo plače, jadna, šta će....“ ponovila mi je barem pet puta i nastavila piljiti u knjigu u kojoj nije bila ispisana nijedna vježba. Koju si školu završila? pitala sam kako bismo se odmaknuli od zajedničkog neznanja njemačkog. Kaže da nije završila srednju. Nije ni osnovnu. Ima 4 razreda osnovne škole. Kaže da u to vrijeme nije bilo jednostavno doći do škole ako nije bila u mjestu prebivališta. Nisam išla dublje u tu temu, iako nisam mogla izbaciti iz glavu tu izjavu.
„Da mi je jednom umrijeti da se riješim ovih škola“, zavapio je kolega Bosanac s moje desne strane. Zazvučalo je kao neka nova vrsta sevdalinke. Za razliku od kolegice, kolega je držao instant instrukcije bez zamolbe. Stalno je upadao svojim znanjem i „pomagao“ razredu. Meni je više nalikovalo na Touretteov sindrom. Učiteljica nešto pojašnjava a on se okrene i kaže: “sch je š”, “die Turkei”, „V se čitao Fau, a ne Vau“ i slično. Zabavan je, moram priznati. „Vidiš, ja sam kupio ovu kemijsku, ali to nije obična kemijska – ona ima specijalnu gumicu i možeš izbrisati kad pogriješiš.“, rekao je tako ponosno da sam pomislila da je otkrio lijek za neku neizlječivu boleščinu.
Na satu je bilo 13:45, što označava kraj naše male škole/tečaja. Marokanac i Sirijci su otišli ranije i razmišljala sam di im se žurilo. Jesu išli raditi? Jesu morali hvatati neki međugradski vlak? Je li ih netko čeka? Ali ne brinem, saznat ću ja to vrlo brzo. :)
Auf Wiedersehen! (Jesam, koristila sam Google Translate da vidim kako se piše.)
ponedjeljak, 11.04.2016. u 19:39
(M)učenje njemačkog
Kažu da se starog psa ne mogu naučiti novi trikovi. E pa ... bili su u pravu! Upisala sam tečaj njemačkog, kupila već potrebne knjige, long and hard izabirala prave pisaljke (kao, s njima ću bolje učiti) i zauzela... pa ono zadnje misto koje je ostalo, jer sam zadnja ušla u učionicu.
Učiteljica, prava Njemica koje se ne bi posramio nijedan pravi stereotipaš, ljubazno me pozdravila, a vrijedni učenici čekali su da započne prvi sat. Poprilično nestrpljivo. U životu nisam vidila skupinu ljudi koja je toliko dizala ruke pokušavajući biti izabrani za dati pravi odgovor. Što im je više potrebno „odobrenje“ za ostanak u zemlji, to je ruka dulje u zraku. Kompletno društvo štrebera. :) S pravom motivacijom. Ne za ocjenu, za znanje, za preživljavanje.
Svaki put kad se nađem u novoj situaciji, pogotovo u onoj kad moraš biti ozbiljan, mene hvata smijeh i osjećam se kao David Brent. Sve što pomislim i kažem zvuči nekako krivo. Tako recimo kad je učiteljica rekla da se zove Uschi (čita se Uši), dugo mi je trebalo da se saberem. Ko djeca na misi kad ih krene navala smijeha.
Krenuli smo se predstavljati. U prostoriji je bilo 18 osoba i gotovo svatko iz neke druge zemlje. Rumunjska, Moldavija, Ukrajna, Sirija, Bosna, Tunis, Maroko, Kroatien natürlich, Italija, Španjolska, Srbija, Somalia, India, Brazil, Korea... Ich bin... ich heiße...
Otkako sam došla u Njemačku, pokušala sam se odvojiti od bilo kojih događanja u svijetu. Trebala mi je čista glava i neka struktura da počnem ispočetka i da za taj početak imam energije. Najviše mi treba energije za kćerkicu kojoj je hobi biti najaktivnija kad sam ja najumornija. Đija đija, viče i očekuje da je njišem na koljenu. Ko da nije dosta što mi je pola inteligencije otpalo otkako je začeta, evo sada će mi i koljena srediti.
Grupa se sutradan popunila s još novih ljudi i učiteljica se hvata za glavu i pita se gdje ćemo svi stati. Ko će kome sjesti na koljena. Kolega Bosanac se ozario pri pomisli tko bi mogao njemu sjesti na koljena i očima prekontrolirao ponudu u razredu.
Odlučila sam, što spontano, što namjerno, upoznati svakog kolegu-učenika. Tko su, zašto su došli u Njemačku. Znatiželjna sam, što da radim. Sjela sam do jedne Rumunjke i nakon arsenala pitanja, saznala sam da je tu došla jer se želi u Njemačkoj zaposliti (nije naodmet što joj je tu i dečko i nešto rodbine). Medicinska sestra koja nema dovoljno znanja njemačkog da bi radila u struci. Zbog toga, zaposlila se privremeno kao čistačica te komunicira na poslu na engleskom, kao i njene ostale kolege/ice. Nakon nje, razgovarala sam s Ukrajinkom koja je HR (ljudski resursi? Je li se tako kaže?) menadžerica. Udala se u Njemačkoj i baš kao i ja, tu je već godinu ipo, bez znanja jezika. Pitala sam je zašto muž nije naučio njemački, a ona kaže da mu se nije dalo. Uh, sad bih nešto rekla, ali neću biti prosta. :)
Učiteljica nam je neumorno objašnjavala osnove osnova. Cura iz Srbije je djelovala izuzetno zbunjujuće. Što ova sada govori?, pitala me nakon svakog zadatka. Meni sve jasno – onako u teoriji, a kad treba staviti pravu stvar na pravo mjestu, malo teže. Pogotovo kad ona od mene prepisuje a ja nemam pojma uopće što pišem. Na kraju nastave, kaže učiteljica Uschi, da će ona držati tečaj četvrtkom i petkom, a kolegica Monika preostale dane. Kolega Bosanac nije mogao odoljeti a da ne poveže ime Monika sa prezimnom Belucci. Nada umire posljednja.
U zadnje vrijeme govorilo se puno o izbjeglicama, njihovim ovakvim i onakvim razlozima za migraciju; o njihovoj sposobnosti i doprinosu zemlji u koju imigriraju. Fantastično mi je bilo čuti kada je učiteljica pitala o jezicima koje govorimo – ekipa iz Sirije je znala barem 2 ili 3 jezika i među nama, dominirala je znanjem njemačkog.
Vikend je stigao. Kćerkica je iskoristila subotu da trči po stanu i čelom blagoslovi svaki komad parketa. Nešto se raspravljala sa mnom, mislim da je bilo na njemačkom, ali tko će znati? Ja sigurno ne.
nedjelja, 10.04.2016. u 16:28
Sprechen Sie Deutsch?
Živim u Njemačkoj već godinu ipo. Iza mene je trudnoća, porod i preživljavanje prve godine kćerkinog života uz sve moje boleštine koje su me onemogućile da budem orna kućanica. I sada je kao došao na red moj život. A život u Njemačkoj postoji tek onda kada znaš njemački jezik. Bez njega se ne možeš zaposliti, ne možeš komunicirati s institucijama, a uza sve to, osjećaš se pomalo jadno kada te prijekim pogledom gledaju jer si u njihovoj zemlji, a ne znaš njihov jezik. Rekla bih, kao ove ratne izbjeglice, ali ne, jer oni svi znaju njemački bolje od mene iako su 3x kraće u zemlji nego ja. Rekla bih, lako je njima kad nemaju dijete koje ako ga ostaviš na jednu sekundu bez nadzora završi na najvišoj površini u stanu, ali ne, jer oni imaju i više djece i to stotinama kilometara udaljene od njih zbog čega im srce stane jednako kao i meni kad gospođica pronađe na podu nešto što će izazvati instant gušenje ako ne reagiram dovoljno brzo.
Moj životopis je super za Njemačku. Ja sam socijalna radnica, ja sam radnik s mladima, ja sam projektna menadžerica, ja sam koordinatorica, ja sam svašta nešto što bi oni mogli iskoristiti, a ja platiti stan i režije (za skupi kruh još moram dodatno zaraditi). I opet... ja sam ništa u ovom zemlji jer ne znam jezik.
Prošli tjedan otišla sam se upisati u školu stranih jezika. Dok sam čekala ispred sobe za upis, upoznala sam jednog Sirijca. Počela sam pričati na engleski očekujući da čovjek zna engleski. Na sreću, znao je. Nasmiješen i otvoren za razgovor, sjedio je pored mene, pomalo sramežljivo, stisnuto u samog sebe. Ja sam izvadila svoju artiljeriju (ok, možda ovo nije ispravan rječnik za nekog ko je izbjeglica) i krenula postavljati pitanja. Odakle dolaziš, zašto si ovdje, kako ti je, što ćeš dalje... sva ona znatiželjna pitanja nadobnog djeteta od 34 godine. Mislim da ga jedino nisam pitala ime. Nazvat ćemo ga Adnan, jer je to navodno najučestalije ime u Siriji. Adnan je negdje u svojim 30tima, rekla bih 36. Tamna kosa mu je prošarana sijedama za koje bih se okladila da su se udvostručile u posljednjih pola godine njegovog života. Kaže da je 5 mjeseci u Njemačkoj. Radio je kao grafički dizajner u svom rodnom Damasku, gdje su mu još uvijek žena i djeca (komada 3). Nada se da će unutar godine dana doći i oni ovdje. Živi u kampu, zajedno s njih 300 na jednom katu. Sobe ne postoje, ali postoje zidovi koji oponašaju sobe. U sobi je po 3-4 muškaraca. Noću se ne može baš zaspati, jer uvijek netko razgovara, igra karte, ali to njemu nije problem, jer ni u svom gradu nije mogao spavati pošto su se eksplozije čule kontinuirano. Kaže da mu je sasvim dovoljno spavati 5h (a ja poludim ako me kćer probudi prije 8). I pitao je on mene odakle sam ja. Ne zna gdje je Hrvatska, ali zna gdje je Jugoslavija. Pa eto, tu sam negdje i ja. Jednako zdravstveno raspadnuta kao i Jugoslavija. Pričali smo malo o ratu, prvestveno o njegovoj suludosti. Kaže da se neki dan srušio (on, ne rat, na žalost). Napravili su mu sve testove i nijedan nije bio problematičan. Na kraju mu je dijagnosticirana javascript:%20void(0);čežnja za domom. Toliko mu nedostaje obitelj i domovina da je od stresa i tuge pao u nesvijest. Unatoč svemu, prisutan mu je osmijeh na usnama. Skroman. Osmijeh nade. I kalendarčić u srcu. Križa dane do sjedinjenja s obitelji. Ma nama je još dobro u Damasku, kaže Adnan, ipak je tamo Vlada, ali mom prijatelju (pokaže na prijatelja do sebe koji je pokušao riješiti test njemačkog jezika da se kvalificira za tečaj) je gadno. Kod njega je pravo ratno stanje. I on ima djecu i suprugu doma. Je li ti isto živiš u kampu, pitao me Adnan. Ne, u stanu, rekoh ja. U tom trenutku, naš rentani stan od 80 kvadrata, je postao velik ko palača. Palača za troje ljudi, ne 300.
Vrata ureda su se otvorila i pozvali su me na upis tečaja, a on je ostao čekati prijatelja. Ruskinja me upisala za tečaj. Dodatno, dala mi je test da se vidi moje znanje jezika. Koje znanje, mislim se ja, ne znam reći ništa više od “danke”. Dala mi je 5-6 minuta da vidi hoću li što riješiti. Navodno sam sve točno riješila. To je zato što sam nešto malo pametna pa razumijem način na koji je razmišljao kreator testa, a ne zato što znam jezik.
Izašla sam iz ureda, Adnan je još sjedio ispred i čekao prijatelj. Želim ti svu sreću s poslom i da obitelj što prije dođe. Zahvalio mi je i poželio mi sve najbolje.
Ja sam otišla kupiti knjigu za tečaj i pitala se hoću li ga opet vidjeti, hoće li uspjeti ostvariti život ovdje. Rekao mi je da voli Njemačku, ali da je doma – doma. Znam, pomislila sam. Meni je doma puno bliže nego tebi Adnane i značajno je sigurnije, ali isto mi se čini da se vodi rat. II. svjetski rat, all over again.
[klikni za nastavak]