ponedjeljak, 18.04.2016. u 22:44
Kako je kaput ubrzao učenje njemačkog
Tjedan dana prije nego što sam upisala tečaj njemačkog, upoznala sam jednog Poljaka u podzemnoj. To je prva osoba u ovih godinu ipo koju sam upoznala u javnom prijevozu. Ne bih ni njega da se nije desio incident.
Oko 9 sam krenula prema dermatologu. Oprana kosa odnosno ovo malo kose što imam vijorila je ulicama Muenchena dok sam sitnim (što ću kad sam mala), ali brzim koracima jurišala do podzemne. Iako je jutro bilo prohladno, poprilično sam se brzo uspuhala i onda oznojila. U zadnji tren sam uletila u u-bahn i sjela do nekog plavosmeđeg dečka s ovećom bradom, slušalicama i ruksakom. Bilo mi je tako vruće da sam odlučila skinuti kaput. Taj pokušaj trajao je sljedećih 10 minuta. Doslovno. Patent gori, patent doli. Stisni ovako – stisni onako. Svježe oprana kosa se dodatno zaplela u cijeli proces pa je i nju trebalo izvlačiti. Frustrirana i s neugodom do neba rekla sam na engleskom: Osjećam se ko dijete. On se nasmijao i nakon minute ponudio je pomoć. Sad smo nas dvoje pokušavali otkopčati moj kaput bezuspješno. Na kraju nije nam preostalo ništa drugo nego da se upoznamo (u međuvremenu sam ja nekako uspjela otkopčati kaput).
Zove se Piotr (je li se tako piše na poljski?) i tu radi internship u području bio-kemije. Diplomirani je profesor njemačkog i kako u Poljskoj nije bilo posla, i njegov trbuh je odlučio potražiti kruh stotine kilometara od kuće.
Pričali smo o svemu i svačemu, a najviše me zanimalo što on misli o učenju njemačkog kompletno ispočetka i to još ovako stara osoba poput mene. Kaže da se treba ponašati kao kineska i japanska djeca (njih je naglasio jer njihovo pismo je vjerojatno nama najteže). Ne razmišljati o težini jezika već samo početi. Ne analizirati nego pričati. Iako sam ovako i onako planirala upisati jezik, zahvaljujući njemu, odmah sutradan sam otišla dobiti prve informacije u školu stranih jezika.
Od tada ga više nisam vidjela, iako sam se ponadala da hoću, s obzirom da oboje ulazimo na istoj stanici i idemo u isto vrijeme. Ali nisam. Danas sam ponovno obukla taj kaput i opet mi je patent zapeo. Ovajput nije bilo Piotra već su me neke cure gledale sa smješkom, ali razgovor se nije stvorio. I bolje. Pokušavam čitati knjige tako da ih slušam. Trenutno slušam Ponos i predrasude od Jane Austin i malo mi ide na živce, ali ne smijem javno reći, jer je to nekima kao Biblija.
U školi smo se počeli kretati brzinom koju ne uspijevam pratiti s obzirom da noću spavam po 3-4 sata. Rumunjka mi dodatno otežava jer ne kuži nijednu uputu od učiteljice pa onda provedem pola vremena objašnjavajući joj, a ostalu polovicu u mahnitom pisanju zadatka kojeg nikada ne uspijemo završiti na vrijeme.
Tu i tamo mi ulete druge kolegice i svaka me vidi kao info službu. Somalka nakon nesretne kave se pretplatila na moju pomoć. Dotrčala je do mene i niti nije vježbala Wie Geht’s sa mnom, odmah je tražila da joj objasnim koje dane nemamo školu jer joj objašnjenje nije bilo jasno (a objašnjenje je bilo napisano na ploču: 5.5. i 6.5. nema škole). I druga kolegica je došla, nakon što je pozvala zajedničku kolegicu na rođendan svog dečka, te me pitala je li znam gdje može kupiti materijal za crtanje, pa sam provela čitavu pauzu dajući joj upute. Ne znam kako je osjetila da baš mene pita za to. Kao da je znala da prvi dućani u koje sam kročila su upravo bili hobby and art dućani i znam svakog od glave do pete.
Pozvao nas je kolega Brazilac na svirku. On je, naime, musiker. Svira gitaru, klavir i elektronski kontrabas. Na pitanje kakvu gitaru svira, kaže klasičnu. Bossa nova. Čim je susjeda Rumunjka čula riječi „bossa nova“ sva se uzbudila i vrisnula od sreće.
Na žalost, ne mogu ići. Kćerkica me rezervirala da pratim sve njene nastupe (čitaj: padove). Odvalila je par puta i sredila čelo, obraz i gornju usnu. Ima nešto i pozitivno u tome. Toliko je plakala da je širom otvorila usta (onako kao u crtanima kad se prikazuju bebe koje plaču) i imala sam priliku vidjeti jedan siguran razlog buđenja svake noći taman kad slatko zaspem: novi zub. Ukupno trinaesti. Dreizehn. (Uh, dobro je, baš smo danas učili brojeve).
