Marketing
Numa numa
U srednjoj školi nisam izabrala klupu – ona je izabrala mene. Sjećam se da sam u prvom razredu došla među zadnjima u razred i velika većina mjesta je bila zauzeta. Jedna klupa bila je prazna. Prva klupa do prozora. Tamo sam ostala sve 4 godine na opće veselje nekih profesora. Ili jednog profesora (khm talijanski khm).
Jednom je trener, za vrijeme jednog međunarodnog seminara o europskom identitetu, rekao da nas potiče da mijenjamo mjesta kako bismo sagledali različite perspektive. Ne ostajati uvijek na istom mjestu. Ne ograničavati se pogledom koji pruža. Naravno, poruka je bila šira od pukog rasporeda sjedenja, ali evo, do dana današnjega, ta misao mi je ostala u glavi.
I u ovoj školi sam par puta promijenila mjesto sjedenja, djelomično zato što nas je svaki put bilo sve više i više i nije bilo moguće uvijek sjesti na isto mjesto, a djelomično zato što sam stvarno htjela sjediti pored različitih ljudi i u različitim grupama odrađivati zadatke. Međutim, to nije išlo glatko.
S obzirom da nas je iz dana u dan bilo sve više, morali smo se premjestiti u drugu prostoriju. S obzirom da sam primjetila da dio ekipe jako ljubomorno gleda na svoje pozicije sjedenja, nisam htjela previše mutiti vodu u starom prostoriji, ali u novoj prostoriji, mogu izabrati neko mjesto koje će kao biti moje. Iako je raspored klupa drugačiji (zamislite spojene klupe u obožavano slovo “U”), možemo reći da sam sjela u prvu klupu do prozora. Iako se radilo o novoj prostoriji, kolegica Rumunjka (jedna od njih sto u razredu) je preslikala svoje staro mjesto u novu prostoru i zaključila da to njeno mjesto. Do mene je bilo nekoliko praznih mjesta i ako sjede odmah do mene, sjedit će kao i do sada, samo možda 30 cm na desno. Ostavila sam stvari, izašla na pauzu i u pozadini čujem negodovanje na talijanskom jeziku. Kad sam se vratila, premjestila je moje stvari, a sebe smjestila na „moje novo, njeno staro“ mjesto. Ostala sam joj susjeda, ali 30 cm na lijevo. Što se ostalih tiče, većina je izabrala nove pozicije, ali pošto je dio ekipe htio promijeniti svoju poziciju sutradan – došlo je do prvih svađa u inače složnom razredu.
Kad sam već zabetonirala svoju sudbinu pored bezobrazne rumunjke, nije mi ostalo drugo nego da je upoznam bolje. Diplomirana inženjerka tekstilne tehnologije odradila je dobar dio staža u Rumunjskoj radeći u struci, ali s obzirom na situaciju u zemlji, preselila se 2000. godine u Italiju. Pošto nije bila državljanka Europske unije, za nju nije bilo mjesta u struci, već samo u ugostiteljstvu i poljoprivredi. 2007. stvari su se promijenile na bolje kad je njeno državljanstvo postalo „bolje“ (ulaskom Rumunjske u EU). Otvorila je svoj restoran u Italiji i uza sve napore, nije uspjela ostvariti prihode te je morala pronaći drugo rješenje. Prije kojih godinu dana, došla je u Njemačku, gdje je našla posao peračice suđa. Uspjela je doći na nulu što se dugova u Italiji tiče i sada preživljava na toj istoj nuli s obzirom da je život u Muenchenu skup. Njezin dan gotovo da nema noći. Na tečaju je od 9:15 do 14:45, nakon čega ide direktno na posao i dolazi doma između ponoć i 2. Spava nekoliko sati, tušira se i dolazi opet na tečaj. I tako svaki dan – sljedećih 6 mjeseci minimalno. Uza sve to, ne ide joj učenje baš najbolje, što me ne čudi, jer kontinuirano nespavanje spali dio sposobnosti (znam po sebi).
I nije jedina s ovakim ritmom. Kolega Bosanac ima gotovo identičan ritam, samo što u njegovom slučaju je spavanje na poslu nešto opasnije nego kod rumunjske talijanke. Znate onaj vic o želji unuka da umre u snu kao i njegov djed? E pa tako nešto.
Inače, u razredu ništa novo. Arapi i dalje izgovaraju „ich“ = „iš“, a Koreanka „ihi“.
Post je objavljen 14.04.2016. u 21:34 sati.