nedjelja, 10.04.2016. u 16:28
Sprechen Sie Deutsch?
Živim u Njemačkoj već godinu ipo. Iza mene je trudnoća, porod i preživljavanje prve godine kćerkinog života uz sve moje boleštine koje su me onemogućile da budem orna kućanica. I sada je kao došao na red moj život. A život u Njemačkoj postoji tek onda kada znaš njemački jezik. Bez njega se ne možeš zaposliti, ne možeš komunicirati s institucijama, a uza sve to, osjećaš se pomalo jadno kada te prijekim pogledom gledaju jer si u njihovoj zemlji, a ne znaš njihov jezik. Rekla bih, kao ove ratne izbjeglice, ali ne, jer oni svi znaju njemački bolje od mene iako su 3x kraće u zemlji nego ja. Rekla bih, lako je njima kad nemaju dijete koje ako ga ostaviš na jednu sekundu bez nadzora završi na najvišoj površini u stanu, ali ne, jer oni imaju i više djece i to stotinama kilometara udaljene od njih zbog čega im srce stane jednako kao i meni kad gospođica pronađe na podu nešto što će izazvati instant gušenje ako ne reagiram dovoljno brzo.
Moj životopis je super za Njemačku. Ja sam socijalna radnica, ja sam radnik s mladima, ja sam projektna menadžerica, ja sam koordinatorica, ja sam svašta nešto što bi oni mogli iskoristiti, a ja platiti stan i režije (za skupi kruh još moram dodatno zaraditi). I opet... ja sam ništa u ovom zemlji jer ne znam jezik.
Prošli tjedan otišla sam se upisati u školu stranih jezika. Dok sam čekala ispred sobe za upis, upoznala sam jednog Sirijca. Počela sam pričati na engleski očekujući da čovjek zna engleski. Na sreću, znao je. Nasmiješen i otvoren za razgovor, sjedio je pored mene, pomalo sramežljivo, stisnuto u samog sebe. Ja sam izvadila svoju artiljeriju (ok, možda ovo nije ispravan rječnik za nekog ko je izbjeglica) i krenula postavljati pitanja. Odakle dolaziš, zašto si ovdje, kako ti je, što ćeš dalje... sva ona znatiželjna pitanja nadobnog djeteta od 34 godine. Mislim da ga jedino nisam pitala ime. Nazvat ćemo ga Adnan, jer je to navodno najučestalije ime u Siriji. Adnan je negdje u svojim 30tima, rekla bih 36. Tamna kosa mu je prošarana sijedama za koje bih se okladila da su se udvostručile u posljednjih pola godine njegovog života. Kaže da je 5 mjeseci u Njemačkoj. Radio je kao grafički dizajner u svom rodnom Damasku, gdje su mu još uvijek žena i djeca (komada 3). Nada se da će unutar godine dana doći i oni ovdje. Živi u kampu, zajedno s njih 300 na jednom katu. Sobe ne postoje, ali postoje zidovi koji oponašaju sobe. U sobi je po 3-4 muškaraca. Noću se ne može baš zaspati, jer uvijek netko razgovara, igra karte, ali to njemu nije problem, jer ni u svom gradu nije mogao spavati pošto su se eksplozije čule kontinuirano. Kaže da mu je sasvim dovoljno spavati 5h (a ja poludim ako me kćer probudi prije 8). I pitao je on mene odakle sam ja. Ne zna gdje je Hrvatska, ali zna gdje je Jugoslavija. Pa eto, tu sam negdje i ja. Jednako zdravstveno raspadnuta kao i Jugoslavija. Pričali smo malo o ratu, prvestveno o njegovoj suludosti. Kaže da se neki dan srušio (on, ne rat, na žalost). Napravili su mu sve testove i nijedan nije bio problematičan. Na kraju mu je dijagnosticirana javascript:%20void(0);čežnja za domom. Toliko mu nedostaje obitelj i domovina da je od stresa i tuge pao u nesvijest. Unatoč svemu, prisutan mu je osmijeh na usnama. Skroman. Osmijeh nade. I kalendarčić u srcu. Križa dane do sjedinjenja s obitelji. Ma nama je još dobro u Damasku, kaže Adnan, ipak je tamo Vlada, ali mom prijatelju (pokaže na prijatelja do sebe koji je pokušao riješiti test njemačkog jezika da se kvalificira za tečaj) je gadno. Kod njega je pravo ratno stanje. I on ima djecu i suprugu doma. Je li ti isto živiš u kampu, pitao me Adnan. Ne, u stanu, rekoh ja. U tom trenutku, naš rentani stan od 80 kvadrata, je postao velik ko palača. Palača za troje ljudi, ne 300.
Vrata ureda su se otvorila i pozvali su me na upis tečaja, a on je ostao čekati prijatelja. Ruskinja me upisala za tečaj. Dodatno, dala mi je test da se vidi moje znanje jezika. Koje znanje, mislim se ja, ne znam reći ništa više od “danke”. Dala mi je 5-6 minuta da vidi hoću li što riješiti. Navodno sam sve točno riješila. To je zato što sam nešto malo pametna pa razumijem način na koji je razmišljao kreator testa, a ne zato što znam jezik.
Izašla sam iz ureda, Adnan je još sjedio ispred i čekao prijatelj. Želim ti svu sreću s poslom i da obitelj što prije dođe. Zahvalio mi je i poželio mi sve najbolje.
Ja sam otišla kupiti knjigu za tečaj i pitala se hoću li ga opet vidjeti, hoće li uspjeti ostvariti život ovdje. Rekao mi je da voli Njemačku, ali da je doma – doma. Znam, pomislila sam. Meni je doma puno bliže nego tebi Adnane i značajno je sigurnije, ali isto mi se čini da se vodi rat. II. svjetski rat, all over again.
[klikni za nastavak]
