Kažu da se starog psa ne mogu naučiti novi trikovi. E pa ... bili su u pravu! Upisala sam tečaj njemačkog, kupila već potrebne knjige, long and hard izabirala prave pisaljke (kao, s njima ću bolje učiti) i zauzela... pa ono zadnje misto koje je ostalo, jer sam zadnja ušla u učionicu.
Učiteljica, prava Njemica koje se ne bi posramio nijedan pravi stereotipaš, ljubazno me pozdravila, a vrijedni učenici čekali su da započne prvi sat. Poprilično nestrpljivo. U životu nisam vidila skupinu ljudi koja je toliko dizala ruke pokušavajući biti izabrani za dati pravi odgovor. Što im je više potrebno „odobrenje“ za ostanak u zemlji, to je ruka dulje u zraku. Kompletno društvo štrebera. :) S pravom motivacijom. Ne za ocjenu, za znanje, za preživljavanje.
Svaki put kad se nađem u novoj situaciji, pogotovo u onoj kad moraš biti ozbiljan, mene hvata smijeh i osjećam se kao David Brent. Sve što pomislim i kažem zvuči nekako krivo. Tako recimo kad je učiteljica rekla da se zove Uschi (čita se Uši), dugo mi je trebalo da se saberem. Ko djeca na misi kad ih krene navala smijeha.
Krenuli smo se predstavljati. U prostoriji je bilo 18 osoba i gotovo svatko iz neke druge zemlje. Rumunjska, Moldavija, Ukrajna, Sirija, Bosna, Tunis, Maroko, Kroatien natürlich, Italija, Španjolska, Srbija, Somalia, India, Brazil, Korea... Ich bin... ich heiße...
Otkako sam došla u Njemačku, pokušala sam se odvojiti od bilo kojih događanja u svijetu. Trebala mi je čista glava i neka struktura da počnem ispočetka i da za taj početak imam energije. Najviše mi treba energije za kćerkicu kojoj je hobi biti najaktivnija kad sam ja najumornija. Đija đija, viče i očekuje da je njišem na koljenu. Ko da nije dosta što mi je pola inteligencije otpalo otkako je začeta, evo sada će mi i koljena srediti.
Grupa se sutradan popunila s još novih ljudi i učiteljica se hvata za glavu i pita se gdje ćemo svi stati. Ko će kome sjesti na koljena. Kolega Bosanac se ozario pri pomisli tko bi mogao njemu sjesti na koljena i očima prekontrolirao ponudu u razredu.
Odlučila sam, što spontano, što namjerno, upoznati svakog kolegu-učenika. Tko su, zašto su došli u Njemačku. Znatiželjna sam, što da radim. Sjela sam do jedne Rumunjke i nakon arsenala pitanja, saznala sam da je tu došla jer se želi u Njemačkoj zaposliti (nije naodmet što joj je tu i dečko i nešto rodbine). Medicinska sestra koja nema dovoljno znanja njemačkog da bi radila u struci. Zbog toga, zaposlila se privremeno kao čistačica te komunicira na poslu na engleskom, kao i njene ostale kolege/ice. Nakon nje, razgovarala sam s Ukrajinkom koja je HR (ljudski resursi? Je li se tako kaže?) menadžerica. Udala se u Njemačkoj i baš kao i ja, tu je već godinu ipo, bez znanja jezika. Pitala sam je zašto muž nije naučio njemački, a ona kaže da mu se nije dalo. Uh, sad bih nešto rekla, ali neću biti prosta. :)
Učiteljica nam je neumorno objašnjavala osnove osnova. Cura iz Srbije je djelovala izuzetno zbunjujuće. Što ova sada govori?, pitala me nakon svakog zadatka. Meni sve jasno – onako u teoriji, a kad treba staviti pravu stvar na pravo mjestu, malo teže. Pogotovo kad ona od mene prepisuje a ja nemam pojma uopće što pišem. Na kraju nastave, kaže učiteljica Uschi, da će ona držati tečaj četvrtkom i petkom, a kolegica Monika preostale dane. Kolega Bosanac nije mogao odoljeti a da ne poveže ime Monika sa prezimnom Belucci. Nada umire posljednja.
U zadnje vrijeme govorilo se puno o izbjeglicama, njihovim ovakvim i onakvim razlozima za migraciju; o njihovoj sposobnosti i doprinosu zemlji u koju imigriraju. Fantastično mi je bilo čuti kada je učiteljica pitala o jezicima koje govorimo – ekipa iz Sirije je znala barem 2 ili 3 jezika i među nama, dominirala je znanjem njemačkog.
Vikend je stigao. Kćerkica je iskoristila subotu da trči po stanu i čelom blagoslovi svaki komad parketa. Nešto se raspravljala sa mnom, mislim da je bilo na njemačkom, ali tko će znati? Ja sigurno ne.
Post je objavljen 11.04.2016. u 19:39 sati.