petak, 15.04.2016. u 21:34
Kit-Kat i Purple Rain
Škola je sve napornija. Kćerkica ima crying party svake noći i nikako se ne mogu naspavati. A glagoli postaju sve brojniji, konjugacije sve teže, riječi sve složenije. Di su dani kad smo samo govorili “Ich bin… ich komme aus… woher kommst du?”.
Ja sam mislila da ću smršaviti kad krenem u školu. Ipak je to jedan mentalni napor kojeg nisam imala već, well... jako puno godina. A ono skroz obrnuto. Dobila 2 kila u ovih tjedan dana. Ne, čokoladice u torbi nemaju apsolutno nikakve veze s tim. Nema većeg gušta nego po skriveći jesti nešto slatko istovremeno nadajući se da se kile tope sa svakim konjugiranim glagolom. Broj polaznika stalno raste. Sljedeći tjedan će nam vjerojatno trebati Rathaus.
Taman kad se ufuramo u möchten i nehmen, eto ti nekog novog polaznika, pa onda opet na Wie heißt du? Jedan od tih novih je dečko iz Eritreje. Do sada smo naučili gdje je Eritrea. Ko ne zna, neka pita kolegu Bosanca. On sigurno zna i BDP per capita.
Kolega iz Eritreje (ma je li dođe “j” između 2 „e“ ili ne??) sramežljivo je sjeo do mene (nije da sam mu bila nešto zanimljiva, nego nije bilo nigdje mjesta) ostavljajući bilježnicu i kemijsku na stolu. Kad se predstavljao stisnuo se u samog sebe govoreći tiho kao da je na ispovijedi. Iako zna nešto njemačkog (više nego pola nas), komunikacija je bila teška. Njegov glas je nešto nalik Michael Jacksonu i Prince-u (ili kako se lik sada zove). Nježan. Takav mu je i stas. Izgleda kao da će se raspasti ako puhnem. Ne da će raspasti kao lice Michael Jacksona, nego ono – malo će odletjeti u stranu koliko je mršav i sav nekako plah. Već dugo vremena nisam vidila tako tužne oči. Kada gleda, kao da gleda u beskonačnu daljinu. Kao da nije s nama u razredu. Pokušali smo komunicirati na englesko-njemačkom i to ne baš uspješno. Priča tako pahuljičasto da sam pored njega zvučala otprilike kao Sloth iz družine Goonies.
Svako toliko mi je postavio neko pitanje. Pitao me odakle sam. Kad sam mu rekla, pitao je li to u Europi. Pokušala sam mu pokazati na mapi koja se nalazi na unutarnjim koricama udžbenika, ali urednici su odlučili Hrvatsku odrezati za 2/3 ostavljajući samo sjevero-zapadnu Hrvatsku i Zagreb. Pitao me koliko koštaju knjige. Kad sam mu rekla, samo je spustio pogled. Ponovio je spuštanje pogleda kad sam rekla da tečaj košta 300 eura mjesečno ukoliko se nije prijavio za tzv. odobrenje (tad se plaća 155eura). Pokušala sam saznati koliko je već tu i gdje je i kako mu je, ali bilo je teško komunicirati (za početak, jer smo pričali pod satom, što kao nije u redu). Odjednom je izvadio novčanik da mi pokaže nešto kao vizu/odobrenje da može biti u zemlji. Crni, izlizani novčanik bio je (izuzev nekih papira/dokumenata) potpuno prazan. Nešto me u prsima steglo i postala sam ono što uvijek postanem kada osjetim nepravdu nametnutu od tzv. političkih moćnika: bijesna i žalosna naizmjenično. Gledali smo zajedno iz moje knjige i rješavali zadatke s podosta uspjeha. U trenutku gladi (taj trenutak zapravo nikad ne prestaje) ponudila sam Kit-Kat čokoladicu koju je odbio. Kaže da je, kao pravoslavni kršćanin na postu gdje samo jede voće i povrće i tako 3 tjedna. Kraj mene čovjek od 50 kila s krevetom, a ja, pretila s BMI-om koji me opet odveo u obese kategoriju, sjedim i žderem čokoladicu ko da mi je zadnja u životu.
Stezanje oko srca opustio je kolega Bosanac kad je, čitajući vježbu, umjesto Kazimir rekao Kašmir, ponosno ko dijete kad se prvi put posere, pardon, pokaki na pod, misleći da je na tuti. Kad smo već kod kakanja, kćerkica moja ima posebno mjesto u dnevnom boravku gdje obavlja sve što treba (u pelenu, da ne bi bilo zabune). Sakrije se iza jedne stranice L kauča, da u miru i tišini, bez znatiželjnih pogleda, obavi što ima pa da se može nastaviti igrati (čitaj: bacati) s igračkama. Omiljena igra: baci najtežu igračku na parket, po mogućnosti da lupne i u parket i u staklo na balkonskim vratima. To su odmah 2 boda. Do kraja dana skupi puno puta po 2 boda. Za razliku od maminog njemačkog koji je i dalje: 0 bodova.
