četvrtak, 28.04.2016. u 22:53
Duže mi treba da smislim naslov nego post
Vremenske (ne)prilike još uvijek traju što je odlično za višednevno objašnjavanje/ispričavanje/izmotavanje za nerad. Od ovog vrimena ne mogu ništa učiti, ne mogu pamtiti, ne mogu ići leći ranije, ne mogu prestati jesti slatko, ne mogu vježbati... jedino mi nešto čudno zašto to traje zadnje 34 godine.
Iako mi se ništa zanimljivo ne događa u podzemnoj, primjetila sam da me par ljudi malo čudno pogledalo. To sam odmah pripisala svojoj ljepoti (jutarnjoj, podbuhloj), ali kad sam došla do prvog ogledala, saznala sam razlog. Post it mi je bio zaljepljen u kosi. Iako se u zadnje vrijeme dosta okrećem žutoj boji, nisam baš trebala dodati takav modni detalj.
Tečaj njemačkog je sve naporniji. I dalje razbacujemo glagole na sve strane. Učiteljica kaže “to je njemački specijalitet”. Sada učimo množinu, voće, povrće (nije da mi treba), vrste mesa (dovoljna mi je piletina) i puno se smijemo. Baš puno. Tako zamišljam savršenu školu – usvajanje potrebnog znanja i puno smijeha. I slatkiša.
I volim ekipu koja me okružuje. I dalje ih upoznajem i zanimaju me njihove priče. Tako Rumunjka 2 (ne ova koja sjedi pored mene i ne može nijednu uputu skužiti jer je kronično neispavana) mi priča da joj je u Rumunskoj ostao samo jedan ispit do titule diplomirane ekonomistice, ali da ne zna hoće li ga položiti. Meni je to fascinantno. Zar te ne češe taj rep? Toliko muke za (skoro) ništa. U Njemačku je došla, jer joj je tu (došao) dečko. Zapravo je to čest razlog kod mojih kolega. Pitala sam je kad bi mogla raditi bilo što – što bi. Nije imala ekspresan odgovor. Zapravo, većina ljudi ga nema. Kao da više ne mogu niti sanjariti ili/niti ići u smjeru svojih snova… (i sama sam postala takva, na žalost). Nakon nekog vremena mi kaže da bi voljela podučavati jezike (iako je prethodna rečenica bila kako joj njemački uopće ne ide i da pola toga ne razumije kad učiteljica priča).
Pitam se koliko će se grupa promijeniti u bliskoj budućnosti… Kolegica iz Srbije kaže da ništa ne kuži i da neće položiti stupanj i nema nikog smisla da ide dalje, kolegica iz Italije je nezadovoljna koliko nas puno ima i idući mjesec ide u drugu školu, kolegica-susjeda iz Rumunjske kaže da ne može izdržati tempo (posao-škola-3h spavanja), kolega Bosanac ostaje jer mora dobiti B2 da može raditi posao koji je jako dobro plaćen i kojeg vjerojatno i voli (ali glavno da mi je u trenutku kad smo se upoznali rekao bruto sumu za taj posao)... Nijedan domaći nije napisao, a bilježnica mu je gotovo prazna. Dok Talijanka već pegla drugu bilježnicu, on bi mogao prodavati prazne listove iz svoje prve bilježnice. A što će pisati kad sve zna. To što kaže „ja kupiti“ – to je druga stvar, nećemo sada biti picajzle.
I što još ima novoga… Ukrajinka želi drugo dijete sa svojih 41 ali još mora vidjeti, a Somalka sa svojih cca 30 već mjesec dana nosi svoje treće dijete (od željenih 5).
A moje dijete trenutno sretno spava u krevetiću i najveselije je kad vidi – ne mene – nego Bumbu klauna i onda po cijeli dan viče “Bmba, bmba.” Mislim da je još nisam čula da mi kaže mama (osim kad opali glavom o zid ili pod pa onda tako razgovjetno zavapi „mama“ da bi joj zavidili studenti dramske akademije).
