utorak, 12.04.2016. u 19:11
Da mi je umrijeti da se riješim ovih škola
Jedna sam od malobrojnih koji vole ponedjeljak. Volim šušur i živost (bilo kojeg) grada kojeg osjetim nakon monotone (u Njemačkoj kompletno zatvorene) nedjelje, pa makar bilo 7 ujutro i ja musava od maminih zamrznutih fritula polako se krećem prema podzemnoj gdje slušam neki podcast i znatiželjno gledam knjige svojih suputnika razmišljajući zašto su se odlučili baš na tu knjigu. Ako sam extra znatiželjna, onda odem na Goodreads i pročitam o čemu se knjiga radi. Nije puno, ali čovjeka veseli. :) Ko zna, možda mi sjedne neke knjiga pa je odlučim pročitati, s obzirom da sam nakon samo 10 godina pauze odlučila ponovno čitati.
S obzirom da svako jutro, prije tečaja njemačkog, idem dermatologu na foto terapiju, u mom danu događaju se dva progresa. Prvo je učenje jezika (ili možda mučenje?) naučim 2-3 riječi i 1 glagol, a drugo je moje lice. Zbog fototerapije, lice postaje sve crvenije i nakon nekoliko sati izgleda ko da sam se sjedinila s morskim rakom.
Sjela sam pored kolege Bosanca. Zaželila sam se malo dobardan-skog jezika. Kad me kolegica Srpkinja (ili Srbijanka?) vidjela, digla se sa svoga mjesta i odma došla sjesti kod mene. Znala sam da ću i danas morati biti učiteljica koja će joj davati simultane privatne lekcije. Učiteljica Monica (naravno da je kolega Bosanac morao, nakon njenog predstavljanja, reći „Bellucci“) nas je podsjetila na domaći rad kojeg kolega nije napisao jer on to sve zna. Kako smo odmicali sa gradivom, tako je kolegica iz Srbije sve više stiskala uz mene. Što je bio teži zadatak, to je prostor mog dijela klupe bio uži. Na kraju sam bila negdje na 1/4 klupe a ona je imala kompletno prazan prostor na lijevo i 2 milimetra prostora na desno. Sjedila je kao sjedeći toranj iz Pise. Stvar je kulminirala kad smo morali nacrtati zastavu svoje zemlje i ona je toliko bila u panici da je išla kopirati moju zastavu. Eto što radi strah i trema. Po njoj bismo imali nešto drugačiji oblik zemlje. Možda bi se nekom Ministru svidjelo kako kolegica razmišlja.
Na moje pitanje koje je godište, kaže: „Uh stara sam ti ja. ’82.“ „Ja sam ’81.“ rekla sam padajući u bedaru jer sam još starija, a bijah uvjerena da sam u cvitu mladosti. Bilo mi je žao što se tako loše snalazi pa smo malo razgovarale da se opusti (i da skuži da ni ja ne znam njemački, a 8x sam duže tu nego ona). Kaže da ima dvoje male djece i muža koji je već neko vrijeme u Njemačkoj i navodno zna njemački. Pitam je zašto joj muž ne pomogne. A ona kaže: „A šta ću kad neće? Šta da radim?“ Pitala sam je li on svjestan da ako ona ne položi da će morati otići iz Njemačke. Kaže da jest. Isto tako, kaže da što joj on ima pomagati nakon što dođe umoran s posla kada ide u školu i nek je tamo nauče. A ona sva u tremi, sva u strahu gotovo ništa ne povezuje. Suze bi joj došle na oči svaki put kad bi spomenula svoju četveromjesečnu curicu koju svako jutro ostavlja kod sestre kako bi išla na tečaj. „Ona ništa ne zna, samo plače, jadna, šta će....“ ponovila mi je barem pet puta i nastavila piljiti u knjigu u kojoj nije bila ispisana nijedna vježba. Koju si školu završila? pitala sam kako bismo se odmaknuli od zajedničkog neznanja njemačkog. Kaže da nije završila srednju. Nije ni osnovnu. Ima 4 razreda osnovne škole. Kaže da u to vrijeme nije bilo jednostavno doći do škole ako nije bila u mjestu prebivališta. Nisam išla dublje u tu temu, iako nisam mogla izbaciti iz glavu tu izjavu.
„Da mi je jednom umrijeti da se riješim ovih škola“, zavapio je kolega Bosanac s moje desne strane. Zazvučalo je kao neka nova vrsta sevdalinke. Za razliku od kolegice, kolega je držao instant instrukcije bez zamolbe. Stalno je upadao svojim znanjem i „pomagao“ razredu. Meni je više nalikovalo na Touretteov sindrom. Učiteljica nešto pojašnjava a on se okrene i kaže: “sch je š”, “die Turkei”, „V se čitao Fau, a ne Vau“ i slično. Zabavan je, moram priznati. „Vidiš, ja sam kupio ovu kemijsku, ali to nije obična kemijska – ona ima specijalnu gumicu i možeš izbrisati kad pogriješiš.“, rekao je tako ponosno da sam pomislila da je otkrio lijek za neku neizlječivu boleščinu.
Na satu je bilo 13:45, što označava kraj naše male škole/tečaja. Marokanac i Sirijci su otišli ranije i razmišljala sam di im se žurilo. Jesu išli raditi? Jesu morali hvatati neki međugradski vlak? Je li ih netko čeka? Ali ne brinem, saznat ću ja to vrlo brzo. :)
Auf Wiedersehen! (Jesam, koristila sam Google Translate da vidim kako se piše.)
