Ako je išta vrijedno, osim samog učenja, u ovoj školi stranih jezika, onda je to upoznavanje različitih ljudi iz različitih kultura. Malo se suočiš sa svojim (ne)znanjem zemljopisa (ili geografije?), možda čak i malo povijesti, ali sve u svemu – naučiš svašta ako želiš. Iako su mi jutra jako pospana (kćerkica je odlučila uvesti nam ritam dizanja u 5 ujutro; s tim da ona ode krmiti u podne, a mama i tata ko zombiji hodaju kroz dan), u školi je uvijek zanimljivo.
Sramežljivi i simpatičan Indijac sliči na Johnny Depp, ali onog Johnny Deppa iz početka filma Turist kad je Johnny Depp više sličio na Billy Crystal-a nego na samog sebe. Pitam ga kako se zove (kolegu, ne Johnny Depp-a). On izgovori svoje ime brzinom svjetlosti. Da ga ne pitam opet (jer će brzina ostati, kao i moja neugoda) pitam ga je li ima nadimak. Kaže da da. Da mu je nadimak skraćenica od imena i glasi Kant. E sada... neki od čitatelja bi prvo pomislili na njemačkog filozofa Kanta, a neki drugi (myself included) bi prvo pomislili na... well... nešto drugo.
Naše učiteljice (Uši i Beluči) svako toliko nas pozovu na ploču da ispišemo štogod. Tako smo kroz jednu vježbu popisivali jezike koje govorimo. Na red je došla djevojka iz Afrike. Napisala je svoju zemlju i ja sam mislila da se radi o nekom tipfeleru, jer ta zemlja sigurno ne postoji. Nije bitno što sam imala xy godina zemljopis u školi, bitnije je da ja skupljam markice iz cijelog svijeta i nemam nijednu markicu iz te tipfelerske zemlje: Eritre(j?)e. Kako ću onda znati za tu zemlju? Odem brzo na Google, osramoćena sama pred sobom, i gledam di je ta zemlja. Kažem ja kolegi Bosancu: „Ja stvarno ne znam gdje je Eritrea“. On šuti i gleda u slike koje sam otvorila da bih pronašla poziciju zemlje. Kad je sve proučio, održao mi je predavanje. „Ma ova Eri... kako se zove, Eritrea, ma to ti je kod Sudana, vidiš, graniči sa Sudanom, Etiopijom, to ti je tamo, znaš?“ Ma nemoj, mislim se ja. Lako je tako biti pametan. Trebala sam ga pitati kako im se zove službeni jezik – da mi je znati kako bi se dosjetio tigrinja jezika.
Pauze su također zanimljive. Potrudim se, da prostite, popišati se, napuniti bočicu vode, pojesti kilo slatkiša i upoznati nekog novog. Za razliku od uobičajenih uleta koje činim drugim osobama, ovajput je mene netko zaskočio. Takvog oduševljenja sa mnom nisam vidila niti kod kćerke kad je pokupim iz jaslica. Ona bi još malo proučavala igračku na zidu, ali kolegica iz Somalije... Uhvatila me ispod ruke i kao da sam joj život spasila rekla: „Idemo na kavu!“ Baš lipjavascript:%20void(0);o od nje. Nismo točno znale di je automat za kavu pa smo malo upoznale i zgradu gdje se tečaj održava. Ne sjećam se kad sa zadnji put upoznala tako taktilnu osobu. U toj našoj pauzi, ona je ispipala (skoro) svaki dio mog tijela (skulirajte se perverznjaci!). Zna engleski relativno OK, ali način na koji ga priča meni je nerazumljiv. Uopće ne znam što mi govori. Svaki odgovor mi je ponavljala 2x, a ako ni tada nisam uspjela skužiti, onda sam jednostavno sama osmislila što je rekla. Somalka je tu tek par mjeseci, ima dvoje male djece, a njen suprug je punih 8 godina u Njemačkoj. On je (valjda) slastičar, a ona (valjda) kuharica. Kad smo došli kod automata, tražila me da joj pomognem naručiti kavu. Ako već do sada niste shvatili onda ću napisati: ona me žicala da idem s njom kako bi ona za sebe naručila kavu (koristeći mene). Cijelu pauzu sam potrošila pokušavajući joj naručiti kavu da bih nakon nekog vremena shvatila da automat nema čaša i da se treba preseliti na drugi automat i ponoviti postupak. Cappuccino je tad dobila u rekordnom vremenu i s guštom popila prvu gutljaj tople kave imajući odjedanput nešto manje potrebe za mnom.
S druge strane planete, kolegica iz Srbije, svaki put kad je ona jela, turala mi je čokoladice u ruku i nije prihvaćala ne (a ja samo pristojno kažem ne).
Jedući čokoladice za vrijeme predavanja, sjetila sam se svog školskog kolege koji je bio (još uvijek jest) nagluh. Onako, poprilično. Bio je izuzetno simpatičan, onako okrugli i pomalo zbunjen. Jednom ga je profesor iz povijesti pokušao dozvati. „Edi! Edi!“ On ništa. „Edi, čokolada je ispod stola.“ A vidiš njega savije svoje debeljuškasto tijelo u potrazi za čokoladom.
Na kraju krajeva, sve je stvar motivacije, pa tako i kod usvajanja ovog f!“#&#(??//&/% jezika.
Post je objavljen 13.04.2016. u 20:35 sati.