Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

subota, 20.02.2021.

Janjićki vrh



Janjićki vrh (812 m) se nalazi u sastavu općine Zenica. Ime potječe od imena Zeničkog sela Janjići. Dominira zeničkom kotlinom sa južne strane. Ime vrha mi je neobično. U zapisima piše da potječe od sela Janjići, ali, avaj, u Osmanskom carstvu postojali su vojnici pješaci koji su bili naoružani lukom i strijelom a zvali su ih janjićari (to se na turskom piše yeni – sari). Oni su bili udarna snaga vojske, a nalazili su se na čvrstom centru ratišta.

Ono što mi je posebno interesantno jeste što se pod samim vrhom nalazi rimski put koji nije ni obilježen, niti je značajan ikome, kao da se radi o najobičnijem putu. Doduše ovo su samo predpostavke da je rimski, ali da liči,da liči. Mnoge rimske puteve sam imala priliku vidjeti od onih na Pompejama, do onih u samom Rimu. Rimljani su nam ostavili to u amanet, da bi mi koračali njima i izgovarali ono “Svi putevi vode u Rim”. Mene je danas jedan takav odveo, kako i napisah, na Janjićki.



Idući prema gore imali smo prilike da vidimo šta su protekle noći uradile divlje svinje na tom lokalitetu. Nevjerovatno koliku parcelu su izrovile. Kao da su imale party.



Sa vrha pruža se fantastičan pogled na lanac visokogorskih planina od kojih najviše dominira planina Vlašić.









To bi bilo sve narode, što rekao Duško Dugouško, odoh pod deku da pijem topli čaj.




20.02.2021. u 19:44 • 27 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 11.02.2021.

Kralj bosanskih džungli- medvjed!



Hum je planina koja se nalazi nadomak Kaknja i bogata je različitim vrstama šuma, biljaka, čak na nekim mjestima ima i stijena, te ova planina zbog različitih morfoloških struktura spada u dinarska gorja. Samo da podvučem: ni malo lagan uspon “kroz pustinju i prašumu”, a sama “šetnja” trajala je oko 25 kilometara.





Na samom vrhu Huma na 1280 m n/v, nekad je vijorila zastava, ali izgleda da tu konstantno puše jak vjetar, kao i u proteklu nedjelju, pa je zastava odlepršala u nepoznatom pravcu. Ljudi vole da obilježavaju teritorije, a prirodi je svejedno obilježje, ona je takva kakva jest: svoja, lijepa, mirisna, pa kako god je nazvali.





E sad slijedi glavni sadržaj cijele priče, pa molim da dobro otvorite oči…

Planinari nikako ne vole ove sa motorima što uništavaju mir i ljepotu prirode. Kad sam ih vidjela na samom vrhu, mislim da su im moje poluotvorene oči jasno davale do znanja da nisu dobro došli gore, ali ko mene pita? Nije moje.

Motora se ne plašim. Ne mogu mi ništa. Ali zato se motora plaši kralj bosanskih džungli- medvjed. Kralj se zbog silne buke, popeo na vrh drveta i mom oku se učinilo da vidi kaput ili bundu, doduše možda malo dlakaviju nego inače, ali moj drugar sa okom sokolovim reče “Vidi medvjed!” I bi medvjed!!! Negdje sam čitala da biste se napunili zdravom, pozitivnom energijom - zagrlite brezu i ostanite uz nju 15-ak minuta. Preporučuje se to u dendroterapiji odnosno liječenju drvećem. Tako nam je medo lijepo demonstrirao kako se to radi. I pozirao je da ga fotkamo. Zapravo to je uradio moj drug, ja sam tiho paničila,jer sam mislila da ima još jedan....Bilo je kao u "Alan Fordu" kad Bob kaže Alanu- "Bježimo njih su dvojica, a mi smo sami!".

Hvala ti medo! Srela sam te na najljepši mogući način. Nisi bio na tlu. Nisi me prepao. Nisi bio ljut na mene. Taman si bio onakav da te poželim ponovo srest, ali neka fala ha ha ha.

Obzirom da nemam nikakvog oružja uz sebe, čak ni štapove ne nosim, moj drugar je smislio novi način odbrane od medvjeda “za nedaj Bože”. Na youtube nađeš pucačinu i pustiš to u sred šume. Ja sam kasnije tražila neku tipa BUUUUM, TRAAAS, DUUUUM, jer je njegova bila isuviše smješna. Djelovala je poput dječijih igrački TA-TA- ta- ta-ta-ta. Neće medo od tog da bježi, nego će se smijat.

Danas sam išla u dućan lovačke opreme. Tražila sam suzavac- sprej protiv medvjeda, a pošto se koristi i protiv ljudi rekli su mi da moram imat dozvolu. Nisam htjela da se peglam, tako da nisam kupila, pa ću se radije poslužiti pucačinom na youtube!


11.02.2021. u 17:17 • 41 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 04.02.2021.

Alma




Alma je imala Downov sindrom i odrastala je u mojoj ulici sa svom djecom iz Ulice „ 6 april“. Nije znala pričati, samo se oglašavala ovako „A,a,a,a,a,a,a,a,aaaa,aa,“. Mi djeca smo je potpuno razumjeli. Igrala se sa nama i žmire i između dvije vatre, lastiša...a kad nešto nije mogla izvesti u igri, mi smo to znali već unaprijed, pa smo je postavljali na poziciju na koju se mogla igrati, bez ikakvog objašnjenja ili obrazloženja. Što rekao „Mali princ“ odrasli obično komplikuju sve i sa pitanjima i sa obrazloženjima. Kao što napisah već, mi smo se sa njom jako dobro sporazumjevali. Nikad nije bilo sporno „Šta je Alma rekla“, jer nama je to bilo potpuno jasno šta je rekla, iako je uvijek isto govorila „A, a , a, aaa,aaa“. Ne znam šta tu nije bilo jasno? Nikad je nismo posmatrali da je drugačija od nas. Kad bi došlo neko novo dijete iz druge ulice da se igra sa nama, obično bi posmatralo Almu sa vidnim upitnikom iznad glave. A onda bi pitali „A zašto se ona tako oglašava?“, a mi bi odgovarali kao da znamo odgovor, ali nam je bio nebitan : „Pa tako“. „A kako vi nju razumijete?“, „Pa razumijemo“, „Pa kad će ona naučit pričat?“, „Pa naučiće“, „A što je ona tako sporija?“, „Pa tako...“. Ta glupa, nebitna pitanja smarala su nas. Alma je bila dio nas i nije nam bilo jasno zašto pitati toliko? Obično bi i ti koji su pitali, ubrzo, onako uz nas, prilagođavala se i prihvatali Almu.

Najupečatljivija slika nje ostala mi je u sjećanju ona sa haljinicom mustre leptira i papučama uvijek 5 brojeva većim nego što je njen. Imala je jedno klempavo uho koje se nije moglo sakriti pod kosom, kao što sam ga imala i ja i većina nas. Probali su mi jednom selotejpom da zalijepe, ali uho je bilo tvrdoglavo, nije se dalo.

Kad bi Alma vidjela da smo se okupili ispred moje kuće, odmah bi dolepršala kao oni leptirići na njenoj haljinici. Obično bi stala u stranu kao da se unaprijed plašila da je nećemo degradirati, a mi smo je prihvatali kao svjetlost Sunca sa neba, kao sjaj zvijezda u noći, kao vjetar što nam se igrao sa uvojcima kose. Toliko smo je prihvatali da različitosti među nama nismo ni primjećivali, niti je postojala, niti nam je bilo bitno.

Djeca su pravi anđeli, jer sve što rade, rade sa čistoćom i iskrenošću. Što rekao Mika Antić „Da bi se istinski voljelo-treba odrasti do djeteta“. A zanemarimo to što je Mika imao šest brakova, možda je u zadnjem shvatio smisao svojih riječi :)
I opet se vraćam na Malog princa. Istina je i to ja potvrđujem, ako pričaš jezikom srca onda razumiješ sve jezike ovog svijeta. Tako smo i mi razumjeli Almin jezik.

Za kraj evo jedna pjesma od mog profesora iz gimnazije. Bio je roker koji je slušao džez i bluz. U ono vrijeme što bi rekli bio je vrlo moderan momak širokih pogleda. Danas mu je 65 godina i živi u Tuzli. Pjesma je nastala davno prije 30 g. najvjerovatnije u ovoj ulici o kojoj pišem, gdje je provodio dane u garaži svirajući na gitaru sa ostatkom benda zvanog "C vitamin"....
Možda je baš ova pjesma nastala baš onog dana kad smo se mi djeca igrali ispred te garaže...



Kraj priče






04.02.2021. u 22:04 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.