Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

četvrtak, 04.02.2021.

Alma




Alma je imala Downov sindrom i odrastala je u mojoj ulici sa svom djecom iz Ulice „ 6 april“. Nije znala pričati, samo se oglašavala ovako „A,a,a,a,a,a,a,a,aaaa,aa,“. Mi djeca smo je potpuno razumjeli. Igrala se sa nama i žmire i između dvije vatre, lastiša...a kad nešto nije mogla izvesti u igri, mi smo to znali već unaprijed, pa smo je postavljali na poziciju na koju se mogla igrati, bez ikakvog objašnjenja ili obrazloženja. Što rekao „Mali princ“ odrasli obično komplikuju sve i sa pitanjima i sa obrazloženjima. Kao što napisah već, mi smo se sa njom jako dobro sporazumjevali. Nikad nije bilo sporno „Šta je Alma rekla“, jer nama je to bilo potpuno jasno šta je rekla, iako je uvijek isto govorila „A, a , a, aaa,aaa“. Ne znam šta tu nije bilo jasno? Nikad je nismo posmatrali da je drugačija od nas. Kad bi došlo neko novo dijete iz druge ulice da se igra sa nama, obično bi posmatralo Almu sa vidnim upitnikom iznad glave. A onda bi pitali „A zašto se ona tako oglašava?“, a mi bi odgovarali kao da znamo odgovor, ali nam je bio nebitan : „Pa tako“. „A kako vi nju razumijete?“, „Pa razumijemo“, „Pa kad će ona naučit pričat?“, „Pa naučiće“, „A što je ona tako sporija?“, „Pa tako...“. Ta glupa, nebitna pitanja smarala su nas. Alma je bila dio nas i nije nam bilo jasno zašto pitati toliko? Obično bi i ti koji su pitali, ubrzo, onako uz nas, prilagođavala se i prihvatali Almu.

Najupečatljivija slika nje ostala mi je u sjećanju ona sa haljinicom mustre leptira i papučama uvijek 5 brojeva većim nego što je njen. Imala je jedno klempavo uho koje se nije moglo sakriti pod kosom, kao što sam ga imala i ja i većina nas. Probali su mi jednom selotejpom da zalijepe, ali uho je bilo tvrdoglavo, nije se dalo.

Kad bi Alma vidjela da smo se okupili ispred moje kuće, odmah bi dolepršala kao oni leptirići na njenoj haljinici. Obično bi stala u stranu kao da se unaprijed plašila da je nećemo degradirati, a mi smo je prihvatali kao svjetlost Sunca sa neba, kao sjaj zvijezda u noći, kao vjetar što nam se igrao sa uvojcima kose. Toliko smo je prihvatali da različitosti među nama nismo ni primjećivali, niti je postojala, niti nam je bilo bitno.

Djeca su pravi anđeli, jer sve što rade, rade sa čistoćom i iskrenošću. Što rekao Mika Antić „Da bi se istinski voljelo-treba odrasti do djeteta“. A zanemarimo to što je Mika imao šest brakova, možda je u zadnjem shvatio smisao svojih riječi :)
I opet se vraćam na Malog princa. Istina je i to ja potvrđujem, ako pričaš jezikom srca onda razumiješ sve jezike ovog svijeta. Tako smo i mi razumjeli Almin jezik.

Za kraj evo jedna pjesma od mog profesora iz gimnazije. Bio je roker koji je slušao džez i bluz. U ono vrijeme što bi rekli bio je vrlo moderan momak širokih pogleda. Danas mu je 65 godina i živi u Tuzli. Pjesma je nastala davno prije 30 g. najvjerovatnije u ovoj ulici o kojoj pišem, gdje je provodio dane u garaži svirajući na gitaru sa ostatkom benda zvanog "C vitamin"....
Možda je baš ova pjesma nastala baš onog dana kad smo se mi djeca igrali ispred te garaže...



Kraj priče






04.02.2021. u 22:04 • 20 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.