Međugorski glas

25.02.2012., subota

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. veljače 2012. godine

Molitva srcem u svjetlu žive riječi Kopne snjegovi i hlapi mrzli dašak zime. Jenjava buka poganskih svečanosti što je kulmilirale u prohujale pokladne dane, ali zato mediji ne prestaju proizvoditi larmu, od muhe praveći slona, gradeći somnabulističke vijesti na krhkim temeljima sporadičnih događaja. Zaokupljeni brigom o uginulim psima i promrzlim pticama, i ne primjećuju ugrozu ljudskih života, koje progresivni eksperimentalisti novoga doba u đavoljim laboratorijima tamane kao insekte. Jesmo li na kraju punine vremena, na koncu milosnih dana što nam ih je darovalo rođanje Bogočovjekovo? Je li čovječanstvo istinu i jasnoću Radosne vijesti zamijenilo mrakom mitologijskog kaosa? Hoćemo li i dalje naivno udisati otrovne opijate zloga ili radije umivati duše u blaženoj čistoći Gospina glasa? Hoćemo li se prikloniti molitvi i sjaju Duha Svetoga ili bezglavo srljati za slijepcima koji nas vode prema provaliji propasti? Želimo li i dalje mudrovati, pametovati i raspravljati o nedorečenim pretpostavkama i krhkom znanju ili se srcem i dušom otvoriti objavljenoj mudrosti na koju nas poziva Kraljica neba i zemlje? Ako nismo u Gospodinu, uzaludna su sva naša napinjanja i propinjanja kojima želimo dosegnuti zračak punine. Jer sve nam je već darovano, a mi tek u poniznosti možemo otkrivati zakopano blago, krijepeći se na očišćujućem plamenu svetih sakramenata i molitvom proničući u otajstvo Isusova nauka. Tek molitva srcem pomiče nas iz letargije i učmalosti, ona je prijelaz iz ravnodušnosti u radost, iskorak iz pasivnosti vjere u aktivnost duha. Ujedno je i smjerokaz na raskrižjima gdje se sijeku putovi slobodne volje, čeznutljivi monolog ispunjen smirujućim odjekom Božjega glasa. Kad joj se do kraja predamo, prođe nas volja za ispraznim razgovorima, postaju nam smiješna jalova verbalna nadmetanja. Ona svijetu svjedoči mirom moliteljevim jer mu čisti srce, liječi ga od uznositosti i samodopadnosti, otvara okna kroz koja struji svjetlost iz vječnog u vremenito. Iskrenom i duboko molitvom udaljavamo se od hvastanja, približavamo se vlastitom biću, gorkoj i slatkoj istini o nama samima, spoznajemo nemoć i otkrivamo uzaludnost planova što se nepovratno ruše u mijenama prolaznosti. Uviđamo da nam djela bez ljubavi ne mogu otvoriti uska vrata što vode u raskoš kraljevstva nebeskoga. Kad nas Gospa upućuje na čitanje Svetoga pisma, onda nam ujedno poručuje da su nam uzaludna sva nastojanja u prikupljanja znanja jer s njima nećemo daleko odmaći, nećemo biti ni sretniji niti zadovoljniji, nećemo naći odgovor o smislu života, a niti dodirnuti zraku spasenjske svjetlosti. Jer sve se na svijetu završava u prolaznosti i smrti, u propadljivosti i zabludama, u nedorečenosti i neznanju. Sjetimo se svih pročitanih knjiga i svih zabluda kojima su nas obasipale, prisjetimo se svih onih teorija na koje su se kleli umnici svijeta a koje je vrijeme razorilo i otpuhnulo u ropotarnicu truleža jer nisu bile u istini. Koliko nam rana i ožiljaka, a da ih često nismo ni svjesni, na duši i umu ostaviše štiva što ih zavedenim umovima nadahnuo knez propasti. Koliko ispljuvaka nečistog duha, prenijetih iz glazbe, likovnosti i literature, još uvijek truje naša začarana srca? S kakvom li tek tvrdoglavošću pokušavamo zadržati to nekorisno blago, misleći da ćemo bez njega ostati zakinuti u znanju, da ćemo izgubiti štit koji nas čuva u arenama svijeta. Ne želimo priznati da smo od oholosti opterećujećeg znanja u sebi izgradili utvrde samoljublja, da smo se ogradili zidinama kroz koja ne prosijava svjetlost istine. Čitajući Bibliju i uranjajući u izvor žive riječi, mi se čistimo i oslobađamo od nakupina ispraznosti, preslažemo regale duše i rješavamo se nepotrebnih balasta, odbacujući ih na smetište zaborava. U troslojevitosti pristupa Božjoj riječi ponajprije čitamo tekst na razini razumskog zaključivanja, kojeg bismo mogli nazvati jednoplošnim jer ga prihvaćamo razumom i razumijevanjem koje iz njega proizlazi. To je tek čeprkanje po površini koje ne dopire u svijet duha. Razmatranjem i čitanjem javljaju se slike koje se bliske iskustvu naučenog i viđenog. Tek u trećem sloju, začinjenom molitvom i potpunim predanjem, uviđamo životodajnost svake riječi koja se metamoforzira u svoju bit gdje se sve riječi sublimiraju u jednu, gdje se slap života sjedinjuje sa svojim izvorom. U takvom poniranju vidimo istinu, iako je ne možemo potpuno dokučiti, ali je osjećamo, u njoj trajemo i s njom se preobražavamo. Zato je bitno u kakvom stanju i raspoloženju prilazim o riječi Božjoj. Ako je čitamo kao literaturu, onda ćemo je razumjeti tek na informativnoj razini, odijeljeni od istine i punine. Ali ako joj pristupamo kao izvoru života, onda će se i u nama događati promjene. Poslušajmo Gospu jer ona sigurno zna gdje ćemo naći mir i radost življenja!

- 19:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.