Međugorski glas

25.01.2012., srijeda

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. siječnja 2012. godine

Budimo Gospine ispružene ruke Dok stojimo na raskrižju odluka, pred putovima mira i nemira, dobrote i zlopamćenja, praštanja i osvete, pohlepe i darivanja, doziva nas svjetlost Bezgrješnog srca Marijina, očišćujući plamen samilosti i ljubavi u kojem izgaraju grijesi dječice i rasplinjuje se tama misli, riječi, djela i propusta. Ozdravljuje nas Gospa dahom čistoće što preko njezinih riječi struji s izvora punine, što se na bezglavost svijeta prelijeva iz ljepote kraljevstva nebeskoga. Ukazuje nam Prečista na svoje Srce, neuprljano nečistoćom istočnoga grijeha, na Srce koje prebiva u zagrljaju Božje volje, koje je zagovarateljska nada dječici što lutaju bespućima prijevara i zavodljivosti. To nam je ujedno i jasna poruka iz koje možemo zaključiti da Gosodin u času začeća svakoj duši najprije stvara srce iz kojeg se razvija duh i tijelo, razum i osjetila, žig vječnosti i snaga vjere koja nas održava živima na uzburkanom moru nestalnosti i kušnja. Ona koja je začeta bez sjene praroditeljskog lakovjerja i tako postala Majkom naših obnovljenih srdaca na kojima je biljeg sakramenta krštenja i neugasli znamen Isusovih obećanja, najbolje pozna i razumije naše sumnje i muke, našu isprepadanost i zavedenost, našu nemoć i usplahiranost, naše nedostatke zbog kojih se teško odupiremo lukavosti kneza svijeta. Ona koja je rodila novoga čovjeka, koja se stopila s Drugom božanskom osobom, koja nam je donijela Sina i otkupitelja u svemu jednakog nama, osim u grijehu, pokušava nas, neumorno i s velikom strpljivošću, vratiti Onome koji je put u radost i izobilje, iz čijeg bogočovještva izranja slika onih koji ga razumiju i ljube, koji slušaju njegove zapovijedi i klanjaju se njegovoj dobroti. Jer zdravom osobom čovjek postaje tek onda kad slijedi Krista. Jedino tako može izbjeći zamkama zavodljivca, oduprijeti se navalama lažnih proroka i ne slijediti slijepo isprazna obećanja, ne nasjedati frivolnim čudima i ne upijati nauk nadobudnih učitelja. Sjetimo se da se Isus na Posljenjoj večeri razdijelio i podijelio lomljenjem kruha i da nam je ostavio sebe u svetoj Euharistiji da svi oni koji s vjerom i povjerenjem blaguju Tijelo postanu sudionici njegove slave, ali isto tako i subraća koja će nositi križ do konca svijeta, koja će pomagati da djelo Otkupljenja donese radost svakom čovjeku pa tako i onima koji ne upoznaše njegovu ljubav. Zašto Gospa uvijek naglašava vrijednost i snagu molitve? Pa zato što je sotona jak i što mu se ne možemo oduprijeti vlastitim smicalicama i znanjem, što ga ne možemo nadmudriti i pobijediti njegovim oružjem, već jednostavnošću življenja, blagodatima odricanja i nenavezanošću na ponude svijeta. U tome nam ponajviše pomaže molitva jer nas jedino ona približava Bogu i punini istine, vraća nam povjerenje u Stvoriteljevu svemogućnost i otključava nam vrata što vode u stvarnost kraljevstva nebeskoga. Iskrena i duboka molitva čisti srca i oslobađa nas zavisti, zlobe i ljubomore, pomaže nam da lakše razlikujemo bitno od nebitnoga, da prolazne radosti i brige ispunimo mirom Božje volje, da tvrdoglavo ne planiramo životne putove i ne zanosimo se stvarima koje će nam u konačnici donijeti očaj i gorčinu, koje će nam oduzeti mir i udaljiti nas od puta na koji smo već zakoračili. Moramo priznati da nas navezanost na vlastite brige i planove, u kojima su duboko infiltrirane zavodnikove smicalice, odvraćaju od molitve i puta koji vodi u život, a nemir srca i oči umočene u tlapnje svijeta, odvlače nas od Božje blizine. Priklanjamo se vidljivome, otežali od obveza i izmoždeni od snohvatica, mlaki i iznemogli, pospani i umorni. Zaboravljamo se i gubimo u besmislenim lutanjima, u stereotipima koji se vrte u začaranom krugu. Samo je molitva iskorak u stvarnost nevidljivoga, u tajnu koja nam na taj način prestaje biti daleka, koja nas obujmljuje toplinom i uvodi u mir i sigurnost, u svijet neprolaznoga gdje nestaju sjene raspadljivoga, a buja i cvjeta svježina, kristalna čistoća vječne svjetlosti. Nikada ne smijemo izgubiti spone koje nas vežu s molitvom jer ona je most do druge obale. Sve što se jednom sruši, mora se graditi iz početka. Zato ne propuštajmo svakodnevnu molitvu, ne rušimo ono što smo mukotrpno sagradili, već, unatoč suhoći i podvalama zloga, nastavimo moliti i u danima kad nam se čini da je Bog daleko. Tek ustrajna i duga molitva, koja je ujedno i nepokolebljiva bitka sa sumnjom i hladnoćom, donosi veličanstvene plodove, obdaruje nas milostima i uvodi u radost koju ne mogu zatamniti sve mudrosti svijeta. Stopit ćemo se s Gospom i njezinim molitvama, upoznat ćemo ljepotu Srca bezgrješnoga, u njemu naći utočište i postati ispružene Marijine ruke, svjedoc i glasnici nade što se istinom bore za istinu i prokazuju spletke lašca od početka.

- 20:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.