Međugorski glas

02.02.2011., srijeda

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. veljače 2011. godine

Put do ispravne molitve Kao jato pilića, skupljaju se dječica oko Gospe, tražeći toplinu i sigurnost, zaštitu i savjet, utjehu i nadu. Prepuštaju se Majčinim rukama, traže pomoć, mole i zaklinju. Vraćaju se zalutali, izmoždeni i prevareni, vapiju oni što se u bjesomučnom traženju istrošiše na putovima svijeta, što prosuše dragocjeno biserje srdaca u kaljužu prolaznosti, što se povedoše za mamcima ispraznih obećanja, kojima im je perfidno zavodio knez propasti. Uviđaju dječica da su uzaludno izbubili mnoge dane, zarobljeni sjajem privida i propadljivosti, zatrovani jalovim naukom svijeta što vodi na stranputicu života, da su darovano vrijeme ljubavi, praštanja i odricanja okovali lancem sebeljublja, da su trajali u opsjenarstvu neznanja, da su bili navezani na stvari i osobe, da su životarili u blatu samodopadnosti, tražeći smisao u besmislu, istitinu u laži i radost u tuzi. Shvatili su da poslije svega, kad se ugase umjetna svjetla i sruši blistavilo paravana, ostaje tek pustoš i tama, dok se u srca, stvarnošću zatečena, uvlači gorčina i zebnja. Gospa dječici pokazuje put što vodi u život, tješi ih, diže, uspravlja i hrabri, pomaže im da se izvuku iz straha i bezizlaznosti, da zaliječe duboke rane što im ih naniješe krutost i prevrtljivost svijeta. Pomaže im da duhovni nered i onečišćenost, kojima ih je zagadio lažac od početka, otklone iz dubine srdaca, da se u svetim sakramentima, u svjetlosti Duha Svetoga, obnove i procvjetaju, ožive i preporode. Ali ne smijemo zaboraviti da su uzaludna sva Gospina zalaganja ako i sami ne napravimo odlučujući korak, kojim ćemo se iz magle stranputica vratiti na svjetlost puta, kojim ćemo prekoračiti tamu što se prepriječila između zemaljske i nebeske stvarnosti, dviju zbilja koje je odvojio knez propasti, koji se nekoć podmuklo uvukao u Edenski vrt, a danas pričinima muti bistru vodu izmađu dviju obala. Priječi nas da razgovijetno prepoznamo sjaj Stvoriteljeve volje i jasno uvidimo da nas sve sile paklene ne mogu odvojiti od Božjeg prijateljstva. Bolni su rezovi mraka i hladnoće koji nas čine bolesnima i umornima, koji nas iscprljuju do malaksalosti, koji nas tjeraju na odustajanje od bitke s nama samima, a onda i sa svijetom, kojemu popuštamo i s kojim pravimo kompromise. Put do jedinstva s Gospodinom jest molitva, žarki i postojani razgovor, kojim se razgrće tama neznanja i nevjere. Ustrajna i nepokolebljiva molitva može se usporediti s nitima svjetlosti koji nas spajaju s izvorom života, koje su u početku tanke, krhke i nježne, a s vremenom poprimaju debljinu pređe od koje pletu most, nerskidivu sponu između dviju stvarnosti, koje to u biti i nisu, jer ih dijeli tek sjena neispovjeđenih i neiskajanih grijeha, nepovjerenje koje je posijao začetnik oholosti i promicatelj sumnje. Zato nas Gospa i uči da usne pripojimo srcu, da one budu glasnik naše najdublje čežnje, da preko njihovih rubova ne izlijevamo prazne i šuplje riječi, već im namijenimo živi govor, jasnoću što izvire iz čistog zdenca duše. Prečista nam govori da molimo srcem, da se do kraja otvorimo svjetlosti i ljubavi, da se oslobodimo predrasuda i uskogrudnosti, da Stvoritelja ne tražimo u vlastitoj tami, da ga ne stavljamo u kalup osobne mjere, već se prepustimo izljevu milosrđa i dobrote, sveznanja i mudrosti. Jer molitva nije iskanje, niti nagodba, ne smije biti proračunata, niti ispunjena površnom osjećajnošću. Ona je iskreno i duboko prihvaćanje Božje volje i njegova plana. Ta zna Gospodin što nam je potrebno, pozna naše pute i i naše dane, naše časove tame i naše trenutke radosti. Molitva je suradnja i rast u zajedništvu s Onim bez čijeg nam znanja ne otpada ni vlas s tjemena. Kad nam molitva postane svjetlost Božje nazočnosti u nama i oko nas, bit ćemo spremni letjeti na njezinim krilima, s njom prolaziti kroz trnje, uspinjati se proplancima punim vjetrova, sučeljavati se s kušnjama i izazovima, padati i rasti, patiti i ljubiti. U molitvi spoznajemo, doživljavamo i osjećamo da nismo sami, da smo u sigurnim rukama, da smo u naručju Onoga koji sve pretvara u dobro, koji je radost i ljepota, neizmjernost praštanja i luka spasa. Zato molitva, ma kakva bila, tiha ili glasna, mora biti iskrena, mora izlaziti iz otvorenog srca, iz dubine duše, jednako postojana u patnji i radosti, neprestana u snu i javi, uvijek svjesna Božje blizine, uvijek okrenuta vrelu svih milina. Pravi život i jest molitva jer po njoju upoznajemo pravoga Boga po kojem smo stvoreni, što znači da upoznajemo i sami sebe, jasno razaznajući da smo tek vlasnici grijeha, a da smo sve ostalo nezasluženo dobili. Majka nas najbolje može naučiti što je molitva jer njezin život, nekoć na Zemlji, a danas na Nebu bio je i ostao molitva, prisno prožimanje s voljom Gospodinovom, zajedništvo u ljubavi. Zato nam i poručuje da je njezino međugorsko poslanje, preko molitve i sakramenata, vratiti djecu u jedinstvo Božje obitelji.

- 14:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.