Međugorski glas

25.08.2008., ponedjeljak

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. kolovoza 2008. godine

Gospin preklinjući poziv na obraćanje Pod međugorskim brdima, na kolovoškom suncu, kao i Gospine riječi, zriju vinogradi, puni zlatnih i modrih grozdova. Pune se sjajem i toplinom kasnoga ljeta, uronjeni u gustu svjetlost što se na izmaku vrućeg mjeseca rukuje s modrinom rađajućeg rujna. Hoćemo li prispjeti na berbu, hoćemo li biti berači plodova što su ih mukotrpnim radom, molitvom i odricanjem uzgajale ruke vrijednih i odanih pokoljenja? Hoćemo li biti pripravni za dan kad s Gospinih usana poteče zadnja poruka?! Hoće li nam se otvoriti oči i uši, hoćemo li imati spremna srca za sve ono o čemu nam je govorila? Hoće li mnogima biti uzaludne pouke i savjeti koje nam je davala, hoćemo li se i dalje oglušivati na lekcije kojima nas je učila abecedi vjere, kojima nas je dozivala na obraćenički put, na usku stazu kojom nam je hoditi? Jer sve ono što nam godinama blago, uporno i strpljivo ponavlja, nauk je koji će nas dovesti do slobode, jedina nada koja će nam osvijetliti staze prema vječnosti, bezuvjetna istina koji će nas vratiti sa stranputica tuge i očaja. Nama nije ulaziti u tuđe živote, uspoređivati se s drugima i govoriti o njihovoj nevjeri, a sebe samozadovoljno svrstati među one koji pripadaju vjerničkom stadu, koji su bliži Gospodinu i samim tim u povlaštenom položaju, okupani milostima koje drugi nemaju. Pogledajmo u vlastitu nutrinu te otklonimo barikade i nanose mulja koji nas priječe u osobnom obraćenju. Da ne bismo upali u jamu duhovne oholosti, da se ne bismo prepustili veličanju vlastitih vrijednosti, potrebno nam je stalno obraćenje, ponovno ustajanje poslije pada i još žustrije koračanje u svjetlu vjere na kraćem ili dužem zemaljskom putu koji nam je darovao Gospodin. Rast u vjeri podrazumijeva svakodnevno preispitivanje svega učinjenog i rečenog, svega dobrog ili lošeg što smo napravili mišlju, riječju, djelom i propustom. A kada vidimo da nam je revnost popustila, odmah pristupimo sakramentu pomirenja. Jer malo je onih koji su plod posebnog Božjeg zahvata, koji je Savla, čudesno i trenutačno, promijenio u Pavla, kojega je do kraja ispunila ljubav nebeska, koji je, zapaljen vatrom Duha Svetoga, žarkom riječju i svjedočenjem, Isusu dovodio nove obraćenike. Dok čitam posljednju Gospinu poruku, osjećam kako u Djevičinim rečenicama titra razočaravajući prizvuk, koji se ponajprije odnosi na odazvane. Jer mnogima koji su zakoračili na put istine nedostaje budnost i ustrajnost, brzo se opuštaju i prilagođavaju mudrosti svijeta, a pozornost im odvlači zov poganskih nimfi i mamci pokraj puta. Zlatno pravilo onome koji je na putu prema izabranom cilju glasi: ne osvrći se, ne vraćaj se na polazište, nego žustro koračati naprijed prema odredištu! Zato Gospa poziva one koji su prihvatili i prigrlili njezine savjete da naprave još odlučniji svjedočki iskorak, da se posvete životu u kojem neće prevladavati mlakosti i kompromisi, da dosljedno, u istini i ljubavi, pokažu da su Isusovi. Majka od dječice očekuje jaču i potpuniju predanost svjetlu Uskrsnuloga, traži da s povjerenjem i nadom prihvatimo Onoga koji je spasenje i život. Ne treba nas čuditi Gospina zahtjevnost jer s nama je već dvadeset i osmu godina, a mnogi u njezinoj školi, ne svladavši gradivo, ponavljaju razrede, tapkaju u mjestu i osvrću se za kumirima svijeta. Marija je brižna majka koja gotovo nikada ne prigovara, a još rjeđe podiže glas jer ona je oličenje strpljivosti, poniznosti i nježnosti. Ali nas preklinje da se oslobodimo straha, da se ne plašimo svijeta, njegovih perfidnih laži, podvala i ucjena, da se ne bojimo smrti u kojoj nemamo što izgubiti jer smo i sami život i svjetlost u Onome koji je na križu smrt pobijedio. Ako smo već primili nezasluženi plamen vjere, besplatnu ljepotu istine, najveći dar Gospodinova milosrđa, utisnut u srce i dušu, onda bismo u potpunom povjerenju i predanosti trebali slijediti i svjedočiti radost primljenoga. A to možemo i moramo činiti svakodnevno, u svim prigodama i situacijama, u susretu s bližnjima, u druženju s potrebitima, u razumijevanju vlastitih problema, u borbi sa sijačem grijeha, koji nam muti vidike, koji varkama zamagljuje jasnoću u kojoj se zrcali Božja volja. Nama je ljubiti i praštati, i po uzoru na prve kršćane, djelom i životom evangelizirati svijet. Nama je priznati vlastite slabosti i ne prikazivati se drukčijima nego što jesmo, nama je potrebna iskrenost i odbacivanje dvostrukih kriterija, dakle, raditi ono što govorimo i govoriti ono što živimo, nama je odbaciti farizejstvo, himbenost i prenavljanje. Kad prihvatimo spomenuta načela, nećemo bježati od vlastitih slabosti, propusta i nestalnosti, nećemo glumiti svece i propovijedati neproživljenu i nedoživljenu duhovnost. Vratit ćemo se jednostavnosti, svakodnevnom životu u kojem se ne događaju čuda, ali u kojem i iz kojeg će se rađati i širiti blagoslovljeni spokoj i donositi plodove mira i ljubavi, utjehu i radost onima koji još ne upoznaše ljubav Božju. Eto, takva bi trebala biti Gospina dječica, tiha i ponizna i po tome prepoznatljiva u svijetu punom nemira, privida, laži i izkrenutosti. A oni kojima je Bog dao propovjedački dar govora neka budu predvodnici stada Gospodnjega, neka hrabrošću i nepokolebljivošću svjedoče istinu, neka ne uzmiču pred prijetvornim argumentima lažnih proroka, neka prokazuju poroke i naopakost, neka traju u neprolaznoj snazi Isusovih riječi i neka javno osuđuju zlo, uvijek razlikujući grijeh od grješnika i zavedene od zavodnika. I ne zaboravimo da je naša vjera izrasla iz Isusova groba, da je bujala zahvaljujući mučeničkoj krvi, da je cvjetala u svjedočkoj žrtvi onih koji nisu uzmicali pred prijetnjama svijeta. Sjetimo se da i danas u mnogim državama diljem kugle zemaljske, svjedoke vjere još uvijek muče i šikaniraju, progone i ubijaju, a tako će se nastaviti do svršetka svijeta. Kako li tek opominjuće zvuče snažne Gospine riječi što odzvanjaju u pustoši svijeta, u praznim i hladnim srcima iz kojih je protjeran glas punine, u kojima se ugasilo svjetlo istine i pobjegla savjest. Svijet u kojem je i za koji je umro Isus, donoseći čovjeku otkupljenje i spasenje, odbacuje svoga izbavitelja i prihvaća nauk kneza propasti. A Gospa, koja nikada ne osuđuje, već moli i preklinje, žalosnu činjenicu o čovjekovoj oholosti, sebeljublju i površnosti, izražava ublaženim riječima u kojima za nevjerne kaže da ne osjećaju potrebu tražiti Isusa i ne žele ga upoznati. A ne upoznati Isusa znači ne otkriti puninu iz koje izvire mudrost dobrota, istina, svjetlost, ljubav i milosrđe. A onaj tko ne slijedi Gospodina i njegove riječi, bez obzira je li ateist ili je pripadnik neke druge vjere, završava uvijek na stranputici, opredjeljuje se za laž, tamu i propast, odbacuje zapovijede ljubavi i nauk istine. Zato nas Majka i potiče da se klanjamo Isusu, da se priklonimo radosti i nadi, da svojim primjerom budemo oni koji će ufanje i mir prenositi srcima koje nemaju Isusa, dušama u kojima je žar nebeski prekriven debelim slojem pepela, zatrpan gustim mrakom lašca od početka. Draga Gospina dječice, dragi vjernici, molitvom i djelima ljubavi pripravimo put ponovnom Gospodinovu dolasku i zahvalimo Bogu na Međugorju, predajmo se Bezgrješnom Srcu Marijinu, srcu koje će trijumfirati i pobijediti zloga, srcu iz kojeg nam teku milosti, srcu koje nam zagovorima uslišava molbe i besplatno dijeli darove rajske.

- 20:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.