Međugorski glas

17.08.2008., nedjelja

Jesmo li narod nade? (3)

Naši današnji političari nisu dorasli izazovu vremena u kojem žive, dopustili su da se iz njihove sebičnosti grijeh lakovjerja, propusta i neodgovornosti proširi na sve strukture društva. Umjesto da prozru igru svjetskih udvarača, ucjenjivača i lažaca, dragovoljno su prihvatili sve hule koje se odnose na hrvatski narod. Kakav smo mi remetilački faktor, kome smo mi to naudili i kome nanijeli štetu, kakva smo mi velesila i kakva je to u nama snaga od koje strepi svijet? Najvjerojatnije potkopavamo nečije planove pa zato i jesmo Božja snaga, izravno u Međugorju potvrđena, i zato knez svijeta širi bezočnu i bezrazložnu mržnju prema svemu što je hrvatsko. Što reći o našim vlastodršcima kojima je u srce i pamet ugrađen osjećaj krivnje za sve zlo što su ga napravili drugi. No to bi također u jednu ruku mogao biti i dobar znak jer smo svjesni svoje malenosti pred Bogom i svoje ljudske grješnosti. Možda smo pak žrtve vlastite iskrenosti, koja graniče s naivnošću i koju besramno zloporabe oni koji ne poznaju i ne priznaju Božje zapovijedi. Pitam se kako nam mogu prigovarati i kojim pravom moralizirati oni što ne opažaju brvna u oku svome, a vide trun u oku brata svojega, dok u isto vrijeme naši izbrani predstavnici i vođe, umjesto dosljedne i hrabre borbe za prava svog naroda, predaju nas na milost i nemilost gospodarima svijeta. Skloni su oponašanju, pa sukladno tome, po uzoru na zapadne kolege paradiraju ispod laščeva slavoluka, druže s manekenkama i novovjekim guruima, besramno nam pokazuju obraze na divovskim plakatima, razveseljavaju nas ishitrenim osmijesima i ispraznim obećanjima. Mi smo, izgleda, jedina zemlja na svijetu kojoj nije stalo do vlastitih granica i koja ne želi znati dokle se proteže hrvatsko ozemlje. Da mislimo zrelije i pametnije, već bismo davno na malom ostatku, nekoć velebne države, postavili čuvare, jer to bi trebao biti prioritet svake naše vlade. Od toga nas neizravno odvraćaju i izaslanici takozvanih demokratskih država, koji su u temelje vlastite državnosti ugradili krv i znoj obespravljenih, potlačenih i koloniziranih naroda. Naprotiv, oni nam drže predavanja i objede o tekovinama zapadne civilizacije. Bože moj, kakvo licemjerje! Oni koji su se obogatili na milijunima nedužnih žrtava, koji su svoje bogatstvo stekli na nepravdi, dakle prokletstvu, spočitavaju nam mračnu prošlost, a i sami vele da nijedan zločini ne zastarijeva. Predali smo policiju u ruke tuđim obavještajnim službama, vojsku rastočili i navodno profesinalizirali. Što će nam takva oružana snaga? Kao da ćemo voditi imerijalističke ratove, kao da namjeravamo zauzimati tuđi teritorij. Eto, ukinuli smo i obvezni vojni rok, pa se danas ročnici prijavljuju dragovoljno, a izbor najpodobnijih odvija se po čudnim političkim kriterijima. Što je ostalo od domoljublja i rodoljublja? Siguran sam, ako dođe vrijeme da se Hrvatska, kao u nedavnom Domovinskom ratu, još jednom bude branila oružjem, da će u prvim redovima opet biti oni koji nisu prošli nikakvu vojnu obuka, ali će zato imati srce puno ljubavi i dostojanstva. O zanemarenom jeziku da i ne govorima, o podvalama i pljuvanju na hrvatsku književnost i kulturu, ravnu onima u drugim europskim zemljama, ne treba ni govoriti, spominjanje duhovnog nasljeđa dežurnim dušebrižnicima tjera pjenu na usta, a isticanje hrvatskog znakovlja izaziva bijes u srcima čuvara krivotvorene povijesti. Opet smo, gledajući očima svijeta, gotovo u bezizlaznoj situaciji, iznova stiješnjeni između Istoka i Zapada, između mraka i pomrčine. Uvozimo opačine i nemoralne zakone, ustoličujemo one koji nas razaraju iznutra, zvijeri prodajemo nacionalno bogatstvo, zadužujemo se kod onih kojima smo poklonili banke i novac, klanjamo se onima koji su nas do jučer ubijali i izrabljivali, a danas nas ponižavaju, sudimo najboljim sinovima i kćerima vlastitog naroda, osiromašujemo duhovne i materijalne izvore te pilimo granu na kojoj sjedimo. Ponovno smo u zagrljaju zvijeri, a ulaskom u NATO pakt osjetit ćemo njezine pipke, dok će nas eventualno pridruživanje Europskoj uniji uvući u njezine ralje. Možda se iz svega izvučemo uz Gospin zagovor, a možda nam je suđeno ponijeti još teži križ od dosadašnjeg, da bismo bili glasnici nade u smrtnoj agoniji svijeta. Ne zavaravajmo se, ni od koga nećemo previše dobra naučiti, a još manje mudrosti usvojiti. Oslonimo se na iskustvo naših predaka, neka nam uzor budu naši velikani, blaženici i sveci, neka nam njihova mučenička krv bude svjetlo koje će tjerati tamu, neka nam Kraljica Hrvata bude Jutarnja zvijezda koju ćemo slijediti na uskom putu spasenja. I danas me jednakom milinom, što znači da potječu s istog izvora, preplavljuju Gospine poruke zajedno s riječima blagopokojnog pape Ivana Pavla II., koje je izrekao prigodom trećeg posjeta Hrvatskoj, 8. lipnja 2003. godine na riječkoj Delti, još uvijek nas krijepe i bodre, odzvanjaju u srcima poniznih i vjernih, bujaju u dušama svih onih kojima lažac nije zamračio srce i um. „Budite narod nade! Budite narod koji moli! Budite narod koji vjeruje u riječ koju nam je dao Bog i koja se ostvarila u Kristu!“ Bila je to potpora i priznanje svima koji su ostali odani pradjedovskom zavjetu, poziv da se ne odreknemo puta koji vodi u život vječni. Bio je to dan u kojem su vjerničke duše u čistom lipanjskom nebu, prožetom radošću Duha Svetoga i sjajem Marijine krune, mogla vidjeti zgusnuto vrijeme u blijesku vječnosti i čuti kako se s Prijestolja slave slijevaju molitve onih što obijeliše haljine u krvi Jaganjčevoj. Bio je to zvuk nebeske glazbe što je davala snagu umornom Papinu glasu, iz kojeg su tekle nečujne, ali otvorenim srcima, jasne proročke riječi:“Bit ćete narod nade“! Na kraju ću dodati nekoliko rečenica o još jednom Gospinom izabraniku kojeme se javljala dvadeset pet godina. On je don Stefano Gobbi, talijanski svećenik, a imao je iskustvo nutarnjeg govora. Od 1972. do 1997. godine obraćala mu se Gospa i davala poruke. Preko njega je Bezgrješna osnovala Svećenički marijanski pokret. Za vrijeme boravka u Zagrebu, 20. rujna 1996. godine dobio je poruku iz koje izdvajamo onaj dio u kojem Gospa govori hrvatskom narodu: „Na ovu se naciju moj protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca. Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira. ALI SAD VAS ČEKAJU JOŠ VEĆE MUKE!“ Eto, danas nakon dvanaest godina, možemo i sami prosuditi koliko je poruka bila proročka i točna, kako se obistinila. Ali, ne bojmo se, s nama je Kraljica neba i zemlje. Predajmo se njezinu Bezgrješnom srcu i izvršavajmo njezine savjetu, pa će se sve pretvoriti u dobro. Molimo i svjedočimo, držimo se Božjih zapovijedi i vjerujmo u svemogućnost Gospodinovu. Zahvalimo nebu što nam je darovalo Međugorje, što nas je počastlo milošću i poslalo nam Onu koja je milosti puna, Majku da nas hrabri i tješi, uči i vodi u ovom teškom, ali milosnom vremenu. Sudjelujmo u Velikom Božjem plana! Dragi čitatelji u ovaj tekst, koji sam prelomio u tri dijela, a zamislite, ja sam ga zamišljao puno kraćim, jedva da sam obuhvatio petinu onoga što sam želio reći. Zato ću ga najvjerojatnije polako nadopunjavatije, ako me ne odnesu neke druge obveze.

- 19:36 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.