Ljeto, doba odmora.
Neophodno je odmoriti se a još važnije ispričati gdje si bio i kako si se krasno proveo. Pijatelji će se radovati, a neprijatelji kiselo smješkati.
More je more, bez konkurencije, tiha čežnja kontinentalaca.
Primorci ga imaju svaki dan i po buri i jugu, i po zimi i ljeti, pa ne jure euforično se umakati i vodu i pržiti na suncu, dapače. Pravi Primorac se okupa jednom u sezoni, i tad vrši pripreme duže nego kontinentalac, ali ipak se u zadnjem trenutku nešto dogodi pa se odgodi kupanje za drugi put. Gdje žuriti, more je tu. Kao domaći ne mogu šetati u gradu u gaćama, svaki dan se opijati, zijat po radnjama i diviti se svakoj kamenoj kući i palmi. Njihov grad otmu leti furešti, naprave kaos i sretni su kad im vide ledja.
Kad sam od primorke postala kontinentalac već oko Božića sam počela sanjati more, daleke krajeve, valove, zalazak sunca, šetnje uz morski povjetarac, sjaj zvijezda i sve te turističko-pjesničke tandrmoljke.
Sad mi je cijela planeta bila na dlanu.
Izbor je bio težak, nisam dovoljno romantična pa da odem na neke čuvene destinacije o kojima i filmove snimaju. Snove su u reali gurnule finansiske mogućnosti, pa iako smatram da novac nije važan u životu, da je nabitnije čisto srce i duša, hotelijeri više vole evriće. Prostaci, ne znaju za prave ljudske vrijednosti.
Prve godine sam otišla u apartman zemlje u kojoj znam reći samo dobro jutro i laku noć na njihovom jeziku, što je dobro, ali zna biti nezgodno. Apartman je zgodan, imaš sve u njemu.
Dobila sam šerpu od 5-10 litara, zgodnu za pravljenje pekmeza od šljiva, ali niti je bilo šljiva, niti sam ja bila za to raspoložena. Bila je džezva sa slomljenom drškom, i neka sprava za pravljenje kave kojoj nisam do kraja odmora otkrila kako se koristi. Sljedeće je deset žlica za juhu, ali nijedan nož, staklena čaša i plastična. Snob sam, u plastičnoj čaši mi i najbolji šampanj djeluje kao vodica za ispiranje usta. Kuhanje, pospremanje i pranje apartmana nije idealni odmor kako zamišljam.
Sljedeće godine, hotel.
One zvjezdice koje svaki posjeduje i nisu neki orijentir. Tri četiri zvjezdice znaju imati smještaj više a la dvorac Drakule nego otmjeni hotel.
Ujutro je obično švedski stol koji otkriva pravu prirodu gostiju. Neki navale trpati u tanjure hranu kao da su došli iz logora pred smak svijeta. Sat, dva ubacuju tu hranu u stomake obilno je zalivaljući sokovima, bijelom i crnom kavom, i svim tekućim što im padne pod ruku. Cvijeće u vaznicama se obično spasi. Poslije se bune da je hrana loša i da im je bilo zlo.
Navečer na stolu dočeka goste meni sa izborom hrane, za sutra. Oni koji kod kuće tri dana podgrijavaju hranu ili jedu onu s nogu, brzinsku, najzad su došli na svoje ne znajući što bi izabrali, jer ništa nema ... Ja se držim onoga, naručim šniclu, možeš je zvati kako hoćeš, i onu travuljinu okolo možeš dekorirati kako hoćeš, sve gurnem u stranu i meso ... meso ... Vegani, vegetarijanci,ljubitelji riba i morskig tandrmolja, i razni dijetalci nisu dobrodošli u hotelima ...
Dezert preporučujem izbjegavati, jer kompot je jedna šljiva u nekoj mlakoj vodici, kiseloj, kolač je blijedo žuto drhtavi komadić nedopečenog želatiniziranog testa, koji se panično boji da ćeš u njega zabosti vilicu.
Treća varijanta odmora na moru, za mnoge najpovoljnija, je familija.
Problem je što su njima volšebno došli neki nenajavljeni ili su im se pokvarili svi telefoni pa se ne možete dogovoriti. U jesen se čude što niste došli, tuguju što se niste vidjeli i zaklinju se da će druge godine biti drugačije ...
Varijanta bloger koji živi na moru još nije izmišljena, a i oni se nekako povuku do jeseni ... Što je sigurno, sigurno je ... Možeš im obećati naslovnicu, fotoblog, ne pišu ...
Da mi je znati gdje su otišli ??
To bi se moglo malo razraditi, daj vi tamo faktori, proradite malo na tome ili su i morski blogeri otišli u ilegalu…
