Lijepo skakućem po blogu, čitam, zabavljam se, uživam, ali mi vrag ne da mira. Hoću platiti neke račune u banci.
Vrijeme šašavo, u stilu obuci majicu i pernatu jaknu ponesi kišobran i suncobran.
Cap ca rap, stignem ja pred tu famoznu banku.
Kad tamo slikica, skini šešir.
Nemam šešir, taj slučaj nisu objasnili.
Druga slikica, skini naočale. Srećom pa su mi oči pokvarene drugačije pa ne nosim naočale. I nemam što skidati.
Treća slikica ne može sa psom u banku. Za ostale životinje ne piše ništa. Mislim se nešto, dobro da ne šetam sa ljubimcem nilskim konjem. Morali bi vrata proširiti.
Pritisni crveno, pa čekaj zeleno.
Ja zapela k'o sivonja, guram neće ... trebalo je vući. Nisam klaustofobična, ali ona sobica mnogo mala, a još se ugurala neka debelica pored mene, vitke od trodnevne dijete. Zaglavismo se. Pritiskuje ona panično gumbić i viče pustite me, pustite me. Ne može zaglavilo se nešto. Nisam se mogla zaglaviti s nekim mister Univerzumom, ali takve sam ti ja sreće.
Završih to sve za sekundu i u glavi već pišem post, ali nemam nešto efektno. I jeste interesantno, ubilo se, što sam ušla na vrata. Obrćem se na izlazu iz banke, gledam što bih još umetnula u post. Ništa ... sve obično, pa dosadno. Ima neki kafić, ali nije to američki film pa da idem sama popiti kavu ... U tom filmu bi sad zaškriplila guma jurećeg auta, maskirani bi me klepio po glavi, a ja, pošto ženske u filmovima uvijek isprebijaju muškiće, ja bih tras bum, oslobodila one sirotane koji gladni čekaju pizzu, sokiće i helikopter s milijunima dolara da im donesu.
Slike nema blage veze sa postom, ali je moja i bilo je u kafiću cveća, ali nije mi bilo do slikanja. Uostalom, često ni komentari nemaju veze sa postom
Kako to nije film, a nema ni pjesničke slobode jer nisam pjesnik, tužno, više glupo gledam šta ću sad.
E sad nastupa blogerica V koja nije htjela gatati mi na vrijeme, nego sam prekasno vidjela komentar.
U tom mom kretanju lijevo desno, umjesto da gledam u pod kao seoska snaša, ja ti se popiknem na neku kuglu koja ne da automobilima ući u banku. Nikad nisam vidjela da netko ulazi tako u banku, a možda je to i za tenkove.
I naravno kako nemam krila a ni spretnost mačke, zaplivam nimalo elegantno pravo u onaj kafić, preko nekog ukrasnog cvijeća, stolica, čaša ... Ljudi moji, svi se oko mene sjatili, dižu me, četkaju, pitaju kakvu ću kavicu ... Samo što mi vodu nisu zalili da me povrate, ali nisam bila dovoljno blijeda pa propalo. Izadje i jedan iz nekog čuda od automobila, i udruženim snagama uspješe da me pokupe iz onih porušenih tandrmoljaka.
I gdje će se šeptrlja udariti ??
Naravno, desni dlan, i sad ne mogu ništa raditi ... jer se vidi krv i ni za živu glavu nisam dala da mi to pipaju ... Donijeli neku komovicu, ali nisam bila sigurna je li treba popiti, ili će mi zaliti to po dlanu koji je strašno krvario ... bež ... bež ... za svaki slučaj.
I svega toga, ni posta, ne bi bilo da je V gatala na vrijeme i ja ostala kod kuće.
