AnaM

Sinoć je došao iznenadni gost

Maleni je bio pravi medenjak i primili smo ga veselo,
ne sluteći da iza njega čeka cijelo društvo da se smesti...

Sve se smirilo, kad opet, kuc...kuc...
Glava porodice je došla u izvidjanje da li da dovede cijelu familiju...

Nadam se da smo mu se dopali, i da će ostati i ovo leto u vrtu...

Pločice u kupaonici, na terasi nekog kafića na moru, a ima i one koje se dobiju kad satima ... danima ... godinama ... vježbaš.
One u kupaonici imaju svi.
Na morskoj obali najčešće ih vide oni koji žive na moru, ali one pločice na trbuhu, su užas užasa. Nikad ih nabaciti.
Najantipatičniji stvar u mom okruženju, ona vagetina koja samo uzdahne kad joj se približim, momentalno je u životnoj opasnosti. Zdravlje na usta ulazi, kažu. Da mi je znati tko je to smislio. Kao sad sam slaba, pa treba jesti da se što prije oporavim ... i moram malo da si ugadjam. Ležim onako kao prebijena mačka, dišem na škrge ... i tovim se kao prase pred Božić. I taj običaj da gosti dolaze sa ulaznicom u kuću. Uf ... uf ... Voće mi nitko nije donio, nego gomile čokolade, kolača i sve sami slatki grijehovi ...

Meca kao meca, velika jutarnja spavalica, ili možda još sanjam zimski san. Elem, krenem u cik zore oko 8 sati, vjetrić pirka, sunašce sija, semaforčići trepere i ja skakućem kao koza ... žurim.
Odjednom me polije sa travnjaka ona glupa prskalica i isprepadana, mahnem krilima pobjeći. Hoćeš vraga, mece nemaju krila, srećom imaju malo salca ublažiti nimalo elegantan let ka betonu.
Tras bum, zadrma se zemljica. Osjetljiviji senzori su najavili pomicanje tla negdje u sred NBg s neizvjesnom rezultatima. Šćapiše me, isprepipaše, ispregledaše, jer kakav sam pehista to se dogodilo ispred neke privatne bolnice.
Nećemo o bolestima, to je antipatično.Pipaju te gde te boli i postavljaju neugodna pitanja i na kraju ti traže karticu…
Nakon nekog vremena krenam u život, to jest, kupiti kruh i neku sitničicu ... Problem je samo što ne mogu onu torbu s kotačićima po stepenicama, a dići je ne mogu…boli. Ma, šta paničarim, u glavnom sam gradu, prva zona po poreznoj prijavi, otcepili kao da mi je prvi susjed Bijela kuća. Ima sigurno rampe za kolica na sve strane. Kad je čovjek zdrav, ne gleda, ne primjećuje kao je onima koji nisu u naponu snage, ili mamama s kolicima.
Optimistički krenem iz kuće.
Prva prepreka izlaz. Ima rampa, nije da nema, ali više potsjeća sa skijašku skakaonicu, nego na stazu kojom bi se netko nesiguran spustio.
Druga prepreka, ivičnjak, trotoara visok da se ne bi netko popeo autom, nema šanse da tuda prođu kolica bez pomoći.
Dolazim u supermarket. Otvoriti vrata, uletjeti unutra s praznom torbom na kolicima, možeš samo ako si trkač na kratke staze. U protivnom te ona vrata lupe u leđa i bace na nešto što se okreće da ulaze jedan po jedan. Kolica mi se zaglavljuju još na prvim vratima, sve pišti, ljudi me sažaljivo gledaju, ali upadoh unutra. Srećom više nisam blijeda kao da umirem, nego crvena jer mi je neugodno.

Dogodilo se to davno ... tek sam počela raditi i voziti auto ... Što auto, kadilak, onog doba, maleni, slatki, Fićko ... Ficko kao Fićko, stalno mu nešto fali, a gume pucaju očito su stvorene zbog vulkanizera, kojih je tada bilo kao sad restorana brze hrane. Hm…zove li se brza jer je brzo pojedeš, ili zato što se brzo od nje udebeliš??
Fićkanu pukla guma, ja sva nesretna čekam da se to popravi. Kad ...
-Meco, gdje si ?? Kako si ?? Odlično izgledaš.
Naravno da izgledam odlično kad sam krenula na važni sastanak i zrihtala se. Okrenem se da zarežim, ali što mi je čovjek kriv ?? Nazovimo ga XY. Ljupko mu se nasmiješim ...
-Ma sve je dobro ....
Pojma nemam tko je to, a nije me ni briga, a on razvezao.
-Znaš li što me je snašlo ??
Pominje neku ženu, pumpu, benzin, prijevare, varljivost sreće ... samo što mi se ne isplaka na ramenima.
Slušam ga na pola uha i kimam odobravajući glavom,gvirkam na sat (tada se gledalo na sat kad žuriš, a ne na mobitel i sličan moderni tandrmoljak) i pogledavam onu gumetinu što nikako ne skače popravljena na moj auto. Najzad sve gotovo, mahnem XY-onu ljubazno, skočim za volan i zaboravim ga na prvom semaforu. Iskreno, ne zaboravim, nisam ni imala pojma tko je to.
Ne leži vraže. Gužva u apoteci kao kad su stigli lijekovi iz Indije bez prijevoda, pa svi dolazili kod nas za prijevod, jer se pročulo da ja znam kineski ... Ustvari razumjela sam se jedino u kineski horoskope što se pokazalo kao korisnije od izvjesnih lijekova u terapiji. Kad XY ispred mene
-Meco, tu si, baš dobro, da mi objasniš ...
Dva dobra nikad ne idu zajedno, taman je nestala gužva u apoteci.
Raspriča se XY u detalje. Sve zna o meni, i koga imam i koga nemam, i vjerojatno zna koga bi da imam, ali se tu nije razjašnjavao. Udari opet priču o ženi nevrnici, o prijatelju zlotvoru ... ali ja još uvijek pojma nemam tko je on.Očajnički dajem znakove kolegicama da me smjene ...
-Volim kod tebe što si uvijek dotjerana i nasmijana kao iz kutije.
Ne nego ću izaći pred ljude kao Drakula, mislim ja ... Ode on, i ja pitam
-Zna li ga tko ??
-Kako, zar ga ne poznaš ?? Tako si ljubazno s njim pričala
-Pojma nemam ko je.