Meca kao meca, velika jutarnja spavalica, ili možda još sanjam zimski san. Elem, krenem u cik zore oko 8 sati, vjetrić pirka, sunašce sija, semaforčići trepere i ja skakućem kao koza ... žurim.
Odjednom me polije sa travnjaka ona glupa prskalica i isprepadana, mahnem krilima pobjeći. Hoćeš vraga, mece nemaju krila, srećom imaju malo salca ublažiti nimalo elegantan let ka betonu.
Tras bum, zadrma se zemljica. Osjetljiviji senzori su najavili pomicanje tla negdje u sred NBg s neizvjesnom rezultatima. Šćapiše me, isprepipaše, ispregledaše, jer kakav sam pehista to se dogodilo ispred neke privatne bolnice.
Nećemo o bolestima, to je antipatično.Pipaju te gde te boli i postavljaju neugodna pitanja i na kraju ti traže karticu…
Nakon nekog vremena krenam u život, to jest, kupiti kruh i neku sitničicu ... Problem je samo što ne mogu onu torbu s kotačićima po stepenicama, a dići je ne mogu…boli. Ma, šta paničarim, u glavnom sam gradu, prva zona po poreznoj prijavi, otcepili kao da mi je prvi susjed Bijela kuća. Ima sigurno rampe za kolica na sve strane. Kad je čovjek zdrav, ne gleda, ne primjećuje kao je onima koji nisu u naponu snage, ili mamama s kolicima.
Optimistički krenem iz kuće.
Prva prepreka izlaz. Ima rampa, nije da nema, ali više potsjeća sa skijašku skakaonicu, nego na stazu kojom bi se netko nesiguran spustio.
Druga prepreka, ivičnjak, trotoara visok da se ne bi netko popeo autom, nema šanse da tuda prođu kolica bez pomoći.
Dolazim u supermarket. Otvoriti vrata, uletjeti unutra s praznom torbom na kolicima, možeš samo ako si trkač na kratke staze. U protivnom te ona vrata lupe u leđa i bace na nešto što se okreće da ulaze jedan po jedan. Kolica mi se zaglavljuju još na prvim vratima, sve pišti, ljudi me sažaljivo gledaju, ali upadoh unutra. Srećom više nisam blijeda kao da umirem, nego crvena jer mi je neugodno.
Mali problem je i sa kasom, nije planirano da torbu staviš na onaj pult što se pomiče kad blagajnica kuca, nego joj moraš dodavati stvar, po stvar. Sa svakom kupljenom stvari koju sam joj dodala, zakašljem se, primim za grudi, duboko uzdahnem i ponovno čučni, kašljem, žigne, kuca ... Imala sam četiri stvari, nisu me izbacili, ali nitko nije ni pomagao.
Idem dalje. Moram predahnuti. Kavica u novom restorančiću. Pokušavam ugurati sebei torbetinu sa stvarima. Rušim sve oko sebe jer su stolovi preblizu. Kelner kao princ doleti, smesti me i najzad kavica ...
Na povratku je bilo puno lakše ... Odustala sam od kupovanja lipovog čaja u apoteci jer su tu stavili neke zgodne stepenice, sve po tri, pa onda ravno. Kolica su se zajurila nizbrdo, ali sam ih šćapio na vrijeme. Na žiganje sam već se privikla, a doktor kaže da to nije ništa. Hm… sigurno zna kad je stručnjak, to ja umišljam. Ipak osjećam da nisam u naponu snage ... ma koji napon, više sam prazni balon.
Dođoh do kuće.
Okretoh se. Samo da lift nisu ostavili otvoren na petom katu, jer mi se čini da je moj prvi kat visok kao Ajfelova kula.
Stanujem u krasnom kraju. Sve je zeleno, široko, čisto, samo, mora da je grad gradjen samo za zdrave ljude.
Tek kad nam nešto se pokvari, shvatimo kako je tanka nit od pune snage do nemoći. Oni koji odlučuju o tome očito su puni zdravlja, ili su im glave previše usijane razmišljanjima o politici, a premalo o ljudima i njihovim svakidašnjim potrebama ...
Cao civilizacije, odoh ja Albiju da me neguje...
