AnaM

U gradu nisu životinje samo u ZOO. Pored kućnih ljubimaca, još jedno mjesto je prepuno predivnih životinja, hipodrom.
Dado je oduševljen gledao prekrasne životinje kako galopiraju, i stižu na cilj. Griva je viorila na vjetru, jahač se malo povio i miris znoja miješao se s lovorovim vijencem pobjednika. Dado nije ni disao. Prišuljao se maloj sobici na kotačima u kojoj su dovezli konja i čekao da se nešto dogodi. Ždrebac je ušao propinjči se, odmahivavši glavom, braneći se.Maleni dječak, šćućuren, gledao ga je zadivljeno. Ljudi su ga prekasno vidjeli. Vatreni konj, maleni dječak. Kako će to završiti ??
-Konj neće udariti dječaka, samo polako.
I stvarno, konj ga je pomirisao, odmahnuo glavom, repom nestrpljivo otjerao muhu, i zagledao se u daljinu.
Presretan Dado, lagano je izašao i dobro je prošao, previše su se uplašili za njega da bi ga grdili. Želja za konjem je ostala, ali u soliteru imati konja za ljubimca ipak je malo prekomplicirano.
Došlo je ljeto, Dado je s obitelji bio na selu i kao pravi istraživač, ispitivao sve moguće i nemoguće nepoznanice.Jedan dan ga nije bilo. Tražili su ga na sve strane, a onda vidjeli da čući ispod kruške. Zvali su ga na doručak.
-Nisam gladan.
Jutro je odmicalo, a Dado se nije micao od kruške. Mama je samo pogledala u vrt, vidjela ga, i nastavila s poslom. Kad Dado nije htio ni na ručak, otišla je po njega.
-Dado, ručak je gotov, idemo.
-Ne mogu, čekam
-Što čekaš ??
-Malog konja, žgrebe.
-Ždrebe ??
-Da. Baka mi je dala jaje jutros. Koka je sjedila na jajima i dobila piliće. Ja neću pile, hoću konja.
Djetinjstvo, bezazleno, sretno, puno povjerenja. U nama zauvijek ostaje dio tog djetinjstva donoseći osmjeh i sjećanja ...