By endurance, we conquere

OKOLO I NAOKOLO PO BOGOTI - part 3

Ustajemo u 7 jer krevet je tako tvrd da nas ledja bole. Dans idemo vidit dal ima mejsta u drugom hostelu koji se cini bolji. Bar da zadnju noc spavamo kako spada. I imaju! Ja brzo trpam stvari u ruksak i trcim nazad u taj novi hostel El Dorado (makar nema nis pozlacenog unutra) da bukiram, a Barbara se polako pakira i placa dvije noci u onom prethodnom.

Oblacno je i po trece jutro odgadjamo otici zicarom na vrh brda s kojeg se vidim pogled na cijeli grad. Gdje cemo?

Novi shopping centar, na samom sjevernom dijelu grada, opet. Uzimamo TransMilenium (njihov metro) dok vani pocinje kisa, ali vozimo se 40 min, pa u medjuvremenu i prestaje. Shopping centar nis posebno, al okolne zgrade jesu. Sve je novo, grade se nove lijepe zgrade. Sve je uredno, nema barbona, nema prosjaka.

Vracamo se u centar i ja ubadam maslinastozelenu jaknu za 150 kn. Prava frajerska, kaze Barbara. Na lijevoj ruci nosim kopiju sata Victorinox (ista marka svicarskih nozica od MacGyvera), tu zelenu jaknu, na ramenu vunenu torbicu kao hipiji, a na ocima kopiju Ray-Ban naocala. Gledam se u izloge dok hodam i totalno sam neprepoznatljiv samome sebi.

OKOLO I NAOKOLO PO BOGOTI - part II

Novo jutro, novi pjesacki maraton. Evo stvarno necu pretjerivati, ali danas smo pjeske po Bogoti napravili 30 km. Tr-i-d-e-s-e-t! Iz hostela smo izasli u 9 i neprestano hodali do 14h. Ako covjek hoda 4-5 km/h, to bi bilo 20-25 km. A jos smo kasnije zujali okolo, pa jos navecer po gradu. A vidjeli smo samo djelic grada. Po nekim statistikama Bogota (naglasak na zadnje "a") je medju pet najvecih gradova na svijetu. Ovdje zivi 8 milijuna ljudi. Osam.

Prvo smo isli u stari dio grada, zvan La Candelaria. Nista posebno. Zatim smo hodajuci stigli u neki otmjeni dio centra, pa prosli pokraj svih vaznih zgrada Vlade, ministarstava, vojske i inog. A malo dalje, siromastvo. Setamo mi tim podrucjem da ni ne znamo gdje smo, a mene prstom zove vojnik. Rukujemo se i kaze mi na prijazan nacin da se maknemo odavdje jer ovo nije sigurno za turiste. Prije par dana su opljackali curu iz Seoula i neku Svicarku usred bijela dana. Oke, poslusali smo i krenuli nazad u smjeru koji nam je pokazao.

Vratili smo se u centar i odlucili ici u u neki shopping centar u sjevernom dijelu grada za koji kazu da se proteze preko nekoliko blokova grada. Ja sam trazio neku visoku zgradu koja ze biti taj veliki centar San Andreito, akd ono, to su magazini robe. I opet sveg i svaceg. Tip nam nudi onu torbu-kufer na kotacice za 170.000 pesosa, da bi nas na kraju molio da je kupimo za 80.000. A stvarno nam treba jer nakrcali smo se suvenira i pokolna i majica i ovog i onog. Ali ne popustamo, hocemo za 50.000 i tocka. Nikad u zivotu nisma vodio toliko patika i naocala na jednom mjestu kao ovdje, ali posebno patika. Misli mda su kopije. Mislim... ma naravno da jesu. Ali nisu toliko ispod cijene. Ja si pak trazim neku zelenu jaknu, oni tipa maslinasto-vojnu. Kad je zena nanjusikla da zelim kupiti, trci sim i tam, uzima ovu moju koja je mala, ide du druge zene na drugom stanu, mijenja ju, al nije isti model. Treca zena joj donosi taj koji trazim, al opet je mala. Primjecujem da nema gumb na desnom rukavu, al sutim za kasniji deal. Kazem da je opet mala jakna. Nestane ona iza ugla u tom magazinu, vrati se nakon 10 sekundi i govori da je ovo veci broj. Gledam desni rukav... i pogadjate. Fali gumb. Ista jakna. Koji jeftini trik.

Malo dalje je neobicno dobri restoran u magazinu. Narucujemo ono po cemu je unutrasnjost Kolumbije poznata - meso. Isto kao i kod nas. Imate meso (govedina, svinjetina ili piletina), stave kao prilog pomfrit (kojeg ovdje zovu papas fritas), salatu i bijelu rizu i to je glavno jelo u Bogoti i daljnjoj okolici.

Vracamo se, ali ne pjeske. Ovaj put cemo pokusat s njihovim nadzemnim metroom - TransMileniumom. Nako nekoliko godina neuspjesne akcije gradnje podzemnog, grad je odlucio graditi nadzemni i to u obliku buseva. Crvene su boje, dva spojena u jedan s "harmonikom" i imaju svoju posebnu traku unutar grada. Vrlo prakticno. Cijena je 3 kn gdje god da isli sve dok ne izadjete s "metalnog otoka" sagradjenog malo uzviseno na trotoaru. Opet mrtvi-umorni jedva nalazimo hostel i spavanac, a tek je 21 sat.

OKOLO I NAOKOLO PO BOGOTI

Krenuli mi konacno o obilazak grada. Rekao bi da je da je drugaciji od ostalih kolumbijskih, pravi kozmopolitski. Svugdje svacega. Na glavnom trgu i cestama koje vode njemu - kaoticni kaos! SVaka cesta ili dio ceste ima svoju tematiku. Na pocetku ceste su sami ducani s koncima i stvarima za sivanje, mal odalje, samo papiri i stvari za skolu, jos dalje samo patike, pa naocale, pa hi-fi uredjaji... Dakle tko treba odredjenu stvar, zna da ce otici u odredjeni dio/ulicu i tamo mu se nudi sto zeli.

A ljudi na cesti prodaju svasta. Bace deku na trotoar i postave na prodaju svoje kape (po 15 kn), cipele (po 90 kn), torbice (po 90 kn), postere (po 3 kn), itd. Ima i onih koji imaju male drvene mini standice koje im stoje na koljenima i na njima cokoladice, lizaljke, zvakace. Drugi imaju stand na kotace (kao onaj za prodavanje sladoleda) i na njemu svakakvo voce kojeg rezu na komade za kupce il im od voca prave 100%-tne sokove. Stanene na crveno na semaforu, a na sofersajbi vam lik stavlja zvakace ili bombone... sve dok ne dodje zeleno. Ak zelite, kupite od njega, ak ne, tip prije zelenog sve pokupi jer ovdje na semaforima imaju obavezno counter koji pokazuje koliko jos sekundi traje crveno ili zeleno. No, najoriginalniji je bio lik obucen u robota iz Star Warsa koji je hodao pokraj vozaca i na neki nacin prosio, al ipak je i radio. Tako sam dobio dojam da u ovoj zemlji svatko radi. Bilo sto. Stari ljudi prodaju ruze il novine il rudimentalne igracke, ali bar rade. Ali da, da... ovo je veliki grad. Imatu tu i prosjaka. Vise nego igdje drugdje. Srecom ne potezu te za rukav jer je vojske i policije posvuda i vjerojatno mogu bit po gradu, ali da ne diraju ljude. Leze na cesti, a smrdi po mokraci i ustajalom dok prolazite pokraj njih. Znaju neki stajat pokraj slasticarne i pitat da im se nesto kupi, a ja, potaknut time da svatko nesto radi, jednom sam danas odbrusio - trabajar amigo (radit prijatelju). Prosjake ne zalim. Da imam love za bacat, njima je nebi davao. To su ljudi koji su odabrali takav zivot. Oni ne zele imat sefa, ne zele radit.

Prvi na popisu stvari koje sam htio ucinit u Bogoti je, necete vjerovat - posjet muzeju. Znam da se velika vecina sad kriza i pita odakle sad Marlonu to da ide u muzej. Al ovo je Museo de Oro. Muzej sa zlatnim ornamentima i otkricima s ovog podrucja Juzne Amerike koji su pripadali narodima Maya. INca i ostalih slabije poznatih. Ako ne znate, ovo je kolijevka mitskih prica o slavon i nikad pronadjenom El Doradu. I zato sam htio vidjet sto je sve ovdje pronadjeno jer obozavam ove narode. Muzej je na cetiri kata i napravio sam vise slika da vam to kasnije docaram.

Odmah iz muzeja, ravno u Artesaniu, mali trg sa standovina rukotvorina. Ajme sto sam sve kupio i koje sam dealove sklopio. Postao sam majstor u cjenkanju. Tip mi kaze 12.000 pesosa za neku torbicu, a ja mu kupim dvije takve za ukupno 15.000. Stariji par radi drvene izrezbarene lustere koji se mogu stavit na zid da budu kao bocna rasvjeta. Nude mi 25.000 pesosa, ja im kupim za 17.000.

Drugi dio dana smo otisli u neki mini-shopping centar nekoliko blokova od centra. a tamo - raj za zene: Zara, Sisley, Benetton, Prada... Zato sam ja isao u internet-caffe, a Barbara u shopping.

Ne znam sto je ona dozivjela tamo, ali ono sto sam ja skuzio u raznim internet-caffeima jest da su Kolumbijci zaludjeni MSN-om. Cure zavrse radit i ravno u net-cafe da bi se dopisivali s deckima, pretpostavljam. A mulci ovisni o video-igrama. Dodju u net-cafe i onda igraju, trkaju se, pucaju i uzaludno trose vrijeme. Stvarno, opsjednuti su. I cure i decki. A generalno su zene tu opsjednute ljepotom, obrvama i sisama. Ne znam sto je na prvom mjestu. Nikad u zivotu nisam vidio toliko raznovrsnih obrva. Jako, ali jako puno cura ih boja kanom, kao neka vrsta privremene tetovaze. Ma da samo to vidite. A sise obavezno se moraju pokazati korz mar i mali dekolte. Smijesne su.

Na putu nazad do centra, slucajno smo uboli Hard Rock Caffe. Men to ne zanima, ali sam gledao slike i potpise slavnih pjevaca dok je Barbara nes kupovala. Kat iznad smo vecerali i imali taman za bus nazad u centar odakle je nas hostel udaljen 200 metara.

BOGOTA

Ne mogu si oprostit gresku koju sam ucinio u busu. Bus skoro pun, nema dva slobodna sjedala, pa moramo sjediti odvojeno. Ja hodam prvi busom i medju svim zenama i mrsavim ljudima, ja pitam najogromnijeg covjeka kojeg sam vidio na ovom putu ako je mjesto slobodno. A tip kao Amerikanac - poslovni crnac, obrijana zasiljena glava prema vrhu, a trecinom tijela viri na drugo sjedalo. I ajd ti sad spavaj tako. Jos su stavili neki glupi fanta-djecji film u busu, koji jedini na ovom putu nije imao klima-uredjaj ukljucen. Nije tu kraj mukama. Ovo je najgora cesta dosad, zavoji i zavoji. Izlazak iz kotline u kojoj je smjestena Armenia je jos tezi. Stalno se njisemo lijevo i desno, pa tako i ta crna gromada od 140 kg zive vage. No, opet sam se sjetio Anda i rekao da je to samo jedna noc, nit me glava boli, nit se mucim, samo cu manje spavati i nista vise.

Dva ujutro. Bus stao da bi, necete vjerovati, putnici mogli jesti. Naravno, moj crnjo me tupka po koljenu da me probudi kako bi mogao izaci. Gledam ga kroz prozor kako je narucio juhu i neko pecenje. U dva ujutro?! Jedu tako i kondukter i vozac i ostali putnici u tom malom restorancicu unutar male busne stanice koja se nalazi ne znam gdje.

Ali evo sunca poslije kise. Crnac se vraca s nevjerojatnom ponudom. Kaze mi na spanjolski da ak hocu, moze moja cura doci na njegovo mjesto, a on ce sjesti uz gospodju na drugom sjedalu gdje je Barbara. Ma naravno! Samo ta gospodja na drugom sjedalu isto ne moze vjerovat sto je cula. Ali dok je meni osvanulo, njoj se smrklo. U ocima joj vidim paniku, al to je sad bio njen problem. Konacno sam mogao zaspati uz moju mrsavu suputnicu i malo kasnije, oko 5.30h ujutro, evo nas u Bogoti.

Odmah pozitiva. Prvo nas kratko pregledavaju na izlazu iz busa i ulasku u kolodvor. Onda ulazimo u neku prozirnu prostoriju pri izlazu iz kolodvora i dok tip pita ljude gdje ce, drugi tip pise i printa nesto. Nikad ne biste pogodili sto rade. Prvi pita putnike ime i adresu gdje moraju ici, a drugi printa neku vrstu karte za taxi. Na njoj tocno pise koliko cete platiti i tip mi kaze: "Marlon, you pay only 7.700 pesos to your hostel. Nothing more. If the taxi driver ask you more, show him this ticket and remember, 7.700 pesos, nothing more." Nevjerojatno. Jos jedna dobra ideja za nas turizam.

Dolazimo u hostel Argon u sredistu grada u 6h. Vrata zatvorena. Drin, drin. Jadni tip u smjeni, probudili smo ga, sav zgnjecen od jastuka i kreveta, smusen, ne zna sto bismo mi htjeli sad. Polako dolazi k sebi i pokazuje nam sobu br. 213. Ajd, prihvatljiva je, sva u drvu. Jos imamo wc/tus do sobe i pogled na cestu i brdo ispred nas. Cijena 35.000 pesosa za dvoje na noc. Ocito je u svakom ho(s)telu ta cijena. Odmah idemo u krevet spavati do 9h, pa u grad. Na porti ostavljamo kljuceve, al onaj lik nas se ne sjeca. Valjda je jos spavao dok je hodao i pokazivao nam sobu u 6 ujutro.


Nas se hostel nalazio samo 200 m desno od ove slikem dakle strogi centar.

VALLE DE COCORA

I dok smo po toj strmoj livadi trcali riskirajuci da skliznemo i uganemo nogu, u daljini sam ugledao kao neki mali tunel uz zemljanu cestu, ali sad i blatnu. "Trcimo tamo!" uzviknuo sam Barbari. Nije to bio tunel nego kao da je netko napravio samo pocetni dio ulaza u brdo, kao neka vrata s polukruznim svodom, ali to je bilo zbog sahta odmah ispod kojeg je treblo valjda time zastititi od zemlje kojase odronjava. Svejedno, posluzio nam je kao zaklon dok je pol sata pljustila kisa. Cim je malo prestala i nastavilo samo sipiti, iskoristili smo priliku. Zaletili smo se blatnjavom cestom nizbrdo, preskakali lokve vode i blata, jos jedan mali uspon, pa kuca vojnika koji cuvaju ovo podrucje i konacno onaj zaseok odakle smo krenuli.

Jep treba doci u 16.30h i evo ga, tocan kao sat. Unutra je vec uslo 5 osoba, dvije cure sprijeda, par i jos jedan decko straga. Sad ajmo i mi, pa da brzo krenemo. Ali vozac jeepa je najprije narucio sendvic, nakog tog i kavu. I polako on pije dok je kisa opet pocela pljustiti. Pocinje on vrlo sporo i nespretno odmotavati prozirnu ceradu da stavi na jeep jer jos se ljudi skupilo oko jeepa. Pa nece valjda i ovi u njeg kad nas je vec 5 + vozac. Al onda sam se sjetio Srednje Amerike. Tamo vozila koja straga imaju resetke umjesto krova sluze upravo tome, da ljudi straga stoje na nogama i glavama strse iznad resetkastog krova vozila, pa koliko ih stane, stane. Na kraju nas je bilo 9 u jeepu i tek smo u 17h krenuli. Satnica je satnica, raspored se treba postivati. Dakle, pol sata smo stajali kao sardele straga u malom jeepu. Krenuli kao puz jer je cesta zemljana i blatna, a nakon par minuta, stane vozac uz kucu kod ceste i jos jedna zena udje gore. Malo dalje, opet stajemo i 6-clana obitelj ceka na jeep. Samo dvoje djece je uslo, a onda su i tri mame usle + novorodjencem kojeg su dali curi koja je sjedila sprijeda. Te tri zene su stajale na vanjom dijelu jeepa, drzeci se za konstrukciju krova. To je slicno kao sto se voze smetlari straga svog kamiona kad kupe smece po gradu. Eto tako su ma one stajale zajedno s dva djecaka. Sveukupno nas je u jeepu dugom mozda tri metra bilo 17!!

I svi mi se smijemo, slikamo. Ja kao najvisi sam stavio fotkac u zrak da sto bolje docaram tu situaciju iz pticje perspektive i fotka ce vam sve reci, ali tek drugi tjedan, kad je postavim. Sad su i te tri mame i djeca poceli fotkati, svatko je imao svoj fotkac. Konacno, nakon 10 km drndanja, evo nas nazad u Salentu. Malo shoppinga i nazad u bus za Armeniju.

Gladni kao vukovi, pojeli smo pizzu koju rade na smijesan nacin. Kupe vec gotovo smrznuto tijesto, napune ga onime sto narucimo i stave u pecnicu. Al bar je cijena podnosljiva, dvije pizze i dva pica smo platili 15.000 pesona (45 kn). Nazad u hostel, pakiramo stvari, taxi, smijesan stari taksist se zeza s nama, plazamo 8.000 pesosa i evo nas na autobusnom kolodvoru. Zenska na salteru je dobro raspolozena u 10 sati nocu, pita koliko traje kurs spanjolskog u Europi (valjda misleci da ja dobro spikam jer sam je pitao info u svezi busa za Bogotu), naplacuje nam 70.000 pesosa i kaze da stizemo u 5 i pol ujutro.

ARMENIA

Ne, ne govorimo o drzavi na Kavkazu. Armenia je grad od pol milijuna stanovnika u sredistu zemlje, oko 300 km jugozapadno od Bogote. Poznat je po potresu koji ga je pogodio 1999.godine kad je srusena trecina grada.

Do tamo smo putovali polupraznim mini busom samo tri sata i stigli jos popodne. Odmah vani s momom knjigicom o KOlumbiji, calle tu i carrera tamo i evo nas u hotelu. Casa Real. Prljava ulica s ulicnim prodavacima, opet mali uski ulaz, a unutra na katu recepcija kao da smo u hotelu s 3 zvjezdice. Starija spora i smijesna recepcionerka ne zna nis. Ne zna broj autobusnog kolodvora, ne zna gdje je kafic slavnog Juana Valdeza (onaj od Cafe de Colombia), ne zna gdje ima pizzeria. Zamislite, trazi u tel.imeniku broj autobusnog kolodvora da znamo kad su nam busevi za Bogotu. Pa zar ovaj hotel ne prima stalno strance koji putuju, pa da znaju broj na pamet?

Soba je bez prozora, mala, ustajali zrak, al je bar wc najuredniji dosad. Al opet, sto mozemo vise trazit za 45 kn po osobi na noc. Un Luchano, valjda. Idemo odmah u grad. Ulica do nas vrvi od standera, svi nam nude nesto, vicu, trube, pricaju u mikrofon najavljujuci svoje proizvode. Ja kupujem ne znam koje po redu naocale za sunce i dolazimo u ulicu koja je krcata s bezbroj ducana odjece s obje strane. Zato smo Armeniju prozvali - grad butika. Tek nakon 2 km uspona, nestaju butici i pocinju lanci brze hrane i mini-restorani.

Zasto smo ovdje? Jer se 20 km zapadnije nalazi mjesto Salento, a pokraj njega dolina Valle de Cocora, prasumska verzija Svicarske u malome (znam, koji cudan opis u jednoj kratkoj recenici). Sutradan lovimo bus, al zapravo tu ne treba nista loviti, nit gledati na vrijeme. Mi se dignemo kad se dignemo, duruckujemo kad doruckujemo, krenemo u bilo koje vrijeme prema mjestu gdje staje bus i tamo ili bus vec ceka il za 2 minute dolazi bas onaj koji ide tamo gdje moramo mi ici. Tako je bilo cijelim putem, bas cijelim.

Stizemo u Salento i mjesto je kao da smo naglo baceni 200 godina unazad. Mali glavni trg (gdje sam stao na govno od psa), tri jeepa, kocija s konjem, a uz malu glavnu ulici sjede kauboji i starceki s ponchoima, drugi u starim saloonima igraju biljar il piju pivu, a treci sjede u svojim mmini ducanima i prodaju nakit, drvene izrezbarene stvari i sl. Neki lik nam nudi "samo" 50.000 pesosa (jel se sjecate koliko je to u kunama?) za djir s konjem do prije spomenute doline, a u knjizi pise da kosta 5.000 pesosa.

Jeep nas je za 6.000 pesosa za dvoje prebacio 11 km uzbrdo do mjesta Cocora gdje smo konacno ugledali 40-ak metara visoke wax palms (tako ih zovu na engleski), potpuno gole do same krosnje s kokosovim orasima, a sve se nalazi u dvije-tri velike doline, dijelom prekrivene zelenom pokosenom travicom koju pasu krave, a dijelom prekrivene gustom prasumskom vegetacijom. Izgleda nestvarno. Uzeli smo nasumce neki putic u dnu doline jer s s lijeva poceli dolaziti oblaci i skrivati pogled. Hodali smo uz rijecicu i gacali u blatu kojeg je stvorila juceranja kisa i konji koji tud vode turiste. Opet su nam kolumbijski kauboji nudli 50.000 pesosa za djir s konjima, al mi idemo pjeske. Hodamo i hodamo, a ne znamo kuda cemo doci. Barbara je ljuta jer je sprljala patike, a ja poderao majicu na zicanoj ogradi koja je postavljena s obje strane putica. Dolina kao da se suzuje i nestaje i pocinje prasuma. Kao ona koju sam vidio u Tasmaniji. Cuje se samo cvrkut ptica i zubor potoka koji tece. Izgleda mi kao da sam u Vrazjem prolazu, kod Skrada u Gorskom kotaru. Idemo dalje jer svako malo vidimo oznake za neki hospedaje (lokalni naziv za prenociste). Prelazimo tri mosta od kojih se neki opasno ljulja, a drugi ima trule daske po kojima hodati. Penjemo se po velikom usponu u skoro 100% vlaznoj sumi i nailazimo na mini raskrsce. Cocora 3.8 km lijevo. Vrh planine 0.8 km lijevo. Hospedaje 1.0 km desno. Mislim si, ako smo bilo dolje u dolini i sad moramo lijevo, doci cemo opet u Cocoru odakle smo i krenuli, pa ajmo lijevo. Al uspon je tako naporan, blatan, klizav, sparina i vlaga i sad jos i hladnoca jer oblaci su sve vise zarobili vrhove ove planine-brda. No, sad znam sto tocno znaci rijeci "napor" u mom osobnom vokabularu. Pogadjate - penjanje na Los Nevados u Andama. Znaci ovih 0.8 km uspuna u sumi treba odraditi pjevajuci.

Konacno stizemo do neke kucice. Buenas, vicem (u Juznoj Americi ljudi krate pozdrave buenas dias, buenas noches, pa samo kazu buenas). Pojavljuje se neka mirna, hladnokrvna zena i daje nam knjigu. Sto sad s njim? Sign por favor. Drzava ju placa da bude tu gore, na
3.850 metara i ceka svakog planinara da se potpise. Gledamo tko je dosad bio ovdje. Homer Simpson iz Springfielda, te Tatjana i Mojca iz Slovenije. Nema Hrvata. Ja se potpisujem s moja dva slavna imena, haha.

Zena je rekla je da ima toplu cokoladu, al to je smedja voda bez okusa, mirisa i secera. Dok je isla u kucu nes uzet, prolio sam polovicu tog u njeno cvijece, pa platio 1.000 pesosa i pitamo di dalje. Pokazuje na ogradu, a tamo pise Cocora 5.1 km. Pa kako kad je dolje prije uspona pisalo 3.8 km?!? Kaze za sat i pol smo dolje. Srecom, put je velik kao za dva vozila i nizbrdo, ali to traje samo prva dva kilometra. Najprije nailazimo na nekoliko urusenja zemlje, onda su oblaci potpuno zaklonili pogled na drugi dio doline Valle de Cocora, pa izgleda kao da iz magle iznicu te jedinstvene kokosove palme visoke 40-50 m. Put skrece na sklisku otvorenu livadu koja se strmo spusta, nigdje ijednog stabla osim tih par palmi u daljini, a pocinje pljusak...

MANIZALES - part II

Dakle, jeste li pogodili jesmo li platili izlet ili nismo? Ma naravno da jesmo. Nema milosti u ovom svijetu lesinara. Stao nam mini bus pred kucom Juliana u Manizalesu i onaj omanji vodic izadje iz busa i kaze: Morate mi platiti, 230.000 pesosa. Morao sam jos i platiti 350 kn za onu moju trosatnu agoniju agoniju.

Julian pita kako je bilo. Ne pitaj i druga tema, molim. I vidim ja neki album na njegovom stolu. Zivotinjsko carstvo. One slicice koje sam ja ja u cokoladicama gledao i bacao, ljepe se u album?? Brzo u trgovinju kupit jedna za mene. I vidio sam da Julian ima visak duplih, al kaze da ce mi samo 20 njih dati. I pred njim sam ih morao izbrojati 20 koje mi je poklonio. Eto, sad cu kuci nastavit ucit spanjolski, bas lijepo. A sto sam dosad naucio?

ischierda - lijevo / derecha - desno / arriba - gore / abajo - dolje
adelante - naprijed / quadra - 1 blok zgrada / tomar - piti / comar - jesti
salida - izlaz / entrada - ulaz / camarones - skampi / cerrdo - svinjetina
res - govedina / pollo (pojo) - kokos / pińa - ananas / sandia - lubenica
manzana - jabuka / fresa - jagoda / camiseta - majica, itd. itd.

Ali Top 3 najsmijesnije rijeci su:

Los bomberos - vatrogasci (jer bomb znaci smrk vode)
Los perros - psi (pa oni za hot dog kazu perros calientes)
Pecheńo - malo

No, vratimo se putopisu. Izmjenili smo adrese s Julianom koji me i dalje odusevljavao svojom skromnoscu i jednostavnoscu. Na odvratnom krevetu-kaucu smo lako zaspali jer smo bili umorni od penjanja i trauma, a drugo jutro krenuli posjetiti centar grada dok je Julian isao na posao. U gradu smo vidjeli tri crkve od kojiih bi istaknuo onu svu u drvu iznutra. Kraj nje je prosao stari, prljavi besposlicar/prosjak s kapom na hrvatsku sahovnicu i jedva sam ga stigao uslikati. Usli smo u shopping centar u 10 sati da nesto pojedemo, a tamo tek otvaraju ducane, peru podove, ciste stakla i izloge. Ovdje su valjda svi ko Dalmosi.

Ja sam odlucio pocastiti pse koje nadjem u gradu. paket narezane mortadele od izleta na Ande sam sacuvao i njome isao gradom u potrazi za nekim napustenim psima. Tu otvaram zagradu za podtemu. Na ovom putu smo vidjeli dosta pasa po gradu, kazimo oko 150-ak. Od njih je:

80% zenki (od ceg cak 95% njih trudno il su se netom okotile, ne pitajte me zasto je tako jer ne znam)
88% lezalo nasred ceste
64% neuhranjeno
72% bez ogrlice
11% na lancu i s vlasnikom
i konacno
samo 5% ih je zalajalo.

Konacno sam nasao dva psa. Bacim im salamu, a oni leze i bespomocno je gledaju. Valjda cekaju da im je stavim pred njuskom. Prvi se ustao i pojeo je, drugi ni to. Bacio sam im jos toga, ali opet bezvoljno jednu. Koji ludi ovi kolumbijski psi. Zatvaram zagradu ove podteme.

U podne smo se vratili do kuce Juliana koji je tad imao pauzu da nam otvori vrata da uzmemo ruksake i nastavimo put. Julian radi u administraciji skole od 8 do 12 i od 14 do 18. Ima dva sata pauze za rucak, tako je to u Kolumbiji. I ta dva sata iskoristi da ide kod mame na rucak. A ko mu pere robu? Opet mama. Pegla? Mama!

Sjecate se Carlosa iz Medellina? Isto ima 38 godina kao Julian i ja. Isto jede kod mame, isto nosi robu kod mame gdje pak kucna pomocnica sve pere i pegla. Eto, sad mi vise nemojte spocitavat da sam razmazen il kako me nije sram da idem jesti kod mame, kad je to praksa kod svih nezenja na Zemlji, gdjegod da zivjeli.

Julian je s nama krenuo taxijem na autobusni kolodvor odakle je isao kod mamame (jer nema auto), a mi za grad Armeniju, u sredistu Kolumbije. Opet je Julian bio fin sa taxistom i ljudima na kolodvoru, svima se obracao s caballero (gospodine). Pozdravili smo se i rekao sam mu kad odluci doci u Europu, da mi se obavezno javi, pa da skupa mozfa putujemo il da dodje u Hrvatsku. Opet je skromno rekao da hoce i pozdravio nas.

ANDE I LOS NEVADOS NAC. PARK

Kao sto rekosmo - Ande. Odavno sam htio vidjet ih, pa evo mi ispunjene zelje. Krenuli mi tako mini-busom s ostalim lokalnim turistima-planinarima iz Manizalesa. Omanji bucmasti vodic svima kaze da smo mi iz Croacie, a svi: Oooooooo.

Receno nam je da je ukljucen rucakse ide do 4.900 metara visine, da ce bit snijega na vrhu i da cemo hodati oko dva sata. Ja mislio da ce to biti nesto slicno Triglavu (makar tamo nisam nikad bio), da cemo setkat puticem uzbrdo u zelenilu, vidjeti okolne zasnjezene vrhove, poneko jezerce, pojesti neko pecenje i onda se mrtvi-umorni okupat u nekim obliznjim termalnim toplicama jer to je podrucje poznato i po vulkanima, kad ono - SIPAK!

Prvo iznenadjenje je bilo mjesto gdje smo jeli. Nazvati tu stracaru pored ceste restoranom je uvreda svim drugim restoranima. Jedno jaje na oko, komad sira i sunke, bljutavi komad arepe (njihove jutarnje poslastice, mala debela palacinkica bez mirisa i okusa, samo boju ima i to bijelu) i caj. Srecom da smo mi prije tog dobro jeli (panini, salama, nutella), ali polako sam poceo osjecati glavu jer bili smo na oko 3.200 m nadmorske visine. Krenemo dalje mini-busom, a cesta i dalje uzbrdo, ali sad bijela, puna rupa. Stali na nekom prijevoju uz jezerce da slikamo to, a glavna fora je bio caj od koke koji su davali na malom standu, kao da ublazi glavobolju od eventualne visinske bolesti. Kazem ja sebi da je bolje popit to da ne bi gore vrag uzeo salu. Caj je bio dost dobar, kao neki klasicni caj, al donosimo kupljena oridjidji pakovanja u Hrvatsku, pa cete i vi to probati, dragi moji. Tip na standu mi kaze da zna samo dvije rijeci na hrvatskom: Davor Suker.

Do nas su u svojoj fancy Mazdici-2 stigle i 4 sminka-curicke s tankim cizmicama kliskih koznih peta. Ajme, alaj cemo se nasmijati gore, pomislio sam. Krecemo dalje, tumbamo se, pa opet stajemo uz barakicu gdje nam stari ranger u prljavoj sluzbenoj odori prica o ovom dijelu Anda koji je zasticen kao nac. park - ima povrsinu od 583 kv. metra, najvisi vulkan je El Ruiz ( 5.325 m) koji je 1985. eruptirao i izbrisao gradic s 22.000 dusa. Krecemo dalje kombijem-busicem, ali sad je s nama i planinarski vodic koji lici na hipija (uh, sto sam sretan!). Stajemo da nam prica o flori, ali mene to ne zanima jer em su vani 2 stupnja, em me glava pocinje rasturati. Kaze da maknem kapus glave, da se prolijem hladnom vodom po celu, ali meni treba wc. Kud sad i to! Nalazim ga u malom planinarskom domu malo gore, na 4.800 metara visine. Okruzenje za zaborav - pejzaz je mjesavina pustinjskog i lunarnog. Nit jedno stablo oko nas, a kamoli neka zelena biljcica. Ima i snijega. Uz to, oblaci su bas nad nama, to jest mi u njima, ko da se spustila gusta magla (svaka povezanost s "pjesmom" je slucajna). Kombi staje i hipi-vodic kaze da sad pocinjemo penjati tamo. A "tamo" je samo uzbdro prema magli uz pokoji veci kamen. Kaze vodic da je gore vrh na koji cemo ici.

Se sjecate kad vas je u zivotu najvise boljela glava? Oke, pomnozite to s tri. Sad mi recite kad ste se u zivotu osjecali totalno iscrpljeno i iznemoglo? Oke, to pomnozite s pet. I sad sve to zbrojite i zamislite da tako traje tri sata. Eto, tako sam se ja osjecao. Nikad veci napor u zivotu nisam dozovio zgledalo je da ce mi glava puknuti. Valjda najgori oblik visinske bolesti. Drzao sam se za glavu objema rukama i tako hodao uzbrdo djecjim korakom prema ne znam gdje. Njihao sam se kao da sam pijan, ali tako sam se i osjecao. Koje sam ja mislio imao. Gledao sam to kamenje i rekao da cu se baciti, otkotrljati do dole. Zamisljao sam da trcim maraton jer bi radje to ucinio nego to sto sam gore dozivio. I sad dok vam ovo pisem, ne mogu vjerovat da sam ono na planinama bio ja. S nekim cudnim mislima, bez volje za zivjeti, nisam imao snage otvorit dovoljno usta da popijem vodu, pa mi se sva proljevala po licu. Ne jedna od najgorih, neko sigurno najgora situacija u kojoj sam se ikad dosad nasao u zivotu. Kaze vodic da smo na 4.930 metara, ali mene vise ne zanima doci do 5.000 metara. Idem nazad, iako su prije mene jos neki odustali, ali je bilo i onih koji su nastavili. Pa cak i one sminkerice iz Mazde 2. Barbara je bila par desetaka metara iznad mene i kaze da sam se tako njihao i lelujao dok sam isao nizbrdo, da je mislila da cu svakog trena srusit se.

Morao sam opet na wc. Ali di? Nema niceg. Ma ima! Kamenje, gromade. Posluzit ce mi kao zaklon od ljudi da me ne vide sto radim. Taman je gusta magla/oblaci skrivala one ljude 10 m iznad mene i one 10 m ispod mene i ja cuc! Ali nije mi bilo lakse. Strasna glavobolja, a znam da je izlet tek na polovici. Jos par koraka i bio sam kod kombija koji je bio parkiran na nekom ravnom platou tog lunarnog pejzaza pomijesanog sa snijegom i maglom/oblacima.

Izgubio sam osjecaj vremena. Legao sam u kombi, ne znam uopce kadsu drugi dosli, samo sam se drzao za glavu, a svi ostali gledali kroz koju patnju prolazim. Malo nize, tamo gdje je nam se pridruzio vodic, stali smo zbog ispunjavanja upitnika. I od osmero ljudi i 3 upitnika, onaj glupi hipi ga uvali i nama! Pa koji konj! Mora da ima spaljolske krvi. Barbara ne zna sve sto pise i sto traze, ja malo gledam i sad pitanja: Kako vam se cinila hrana na ovom izletu? Ocijenite od 1 do 5 nase vodice. Jesu li vam vodici bili na usluzi? Sto mislite o usponu? Sto mislite da bi trebalo poboljsati na ovom izletu za druge posjetitelje? I Barbara mu kaze da ne razumije, ali on neumoran: "Ma samo vi nesto napisite". Ja ne mogu vjerovat, ali toliko me bolila glava da nisaa imao snage reagirati. Srecom, al bilo je i vrijeme, nasao se netko pametan. Kolumbijski par mi je dao njihov tablete za glavu i zena kaze da popijem dvije. Vjerojatno je to bar malo pomoglo jer glava nije prestajala, al malo zatim, kad sam sjeo uz Barbaru u kombiju, zaspao sam joj na ramenu. Srecom. Prevalili smo 30 km da ni sam ne znam kako i vec smo bili u onoj stracari uz cestu, onu koju ova agencija koja je organizirala izlet zove restoranom. Neka juha od bijelog graha - bljutava. Odmah sam ustao i uz cestu stavio prst u grlo da se probam izrigat jer i dalje mi je lose, al nista. Legao opet u kombi, dosli ostali, kaze Barbara da su za glavno jelo dobili opet neku katastrofu od hrane. Nastavimo vozit, ovaj put asfaltom do Manizalesa, al ja opet zaspao. Opet srecom. Budim se jer smo kod termalnih voda koje su ukljucene u cijenu izleta. Ali koji idiotizam! Umjesto da idemo u toplice koje su u planinama, ovi nas vode u one gradske, gdje se nitko nit nije presvukao u kupace da bi se bucnuo. Pa kako i hoce nakon ovog sranja od izleta, ocajne hrane i na kraju dva mini bazencica sagradjena u sumici pokraj grada. Nikad nisam gluplje u vjetar bacio 50 dolara. Ali ajd, bar jos nikom nismo platiti, a niti nas itko ista pita. Meni je konacno pocelo biti bolje, puno bolje. Opet sam gladan, imam zelju za slatkim - dobar znak, jako dobar! Znaci da sam medju zivima. Ipak, jos se osjecam iznemoglim i sve radim sporo. Ne mogu vjerovat da je prije dva sata tamo gore u Andama bio ovaj isti Marlon. Taj osjecaj i dogadjaj tesko da cu ikad zaboraviti.

Kad kuci joggiram, pa izvlacim maksimalno iz sebe i trcim zadnjih 500 metara najbrze moguce, mislim si uvijek da je to strasan napor, da ne postoji nesto teze i napornije. O kako sam bio u krivu. I zato jedva cekam vratiti se doma i opet poceti trcati. Bit ce kao vodu piti.

MANIZALES

Konacno jedna manja voznja busom. Samo 3.5 sata (bar za nas) od Medellina do Manizalesa, ali ovaj put sam se i posrecilo. Lesinari kondukteri na autobusnoj odmah nanjuse zrtvu i nude svoje buseve. Ponudili su 31.000 pesosa. Jednostavno je za izracunat u kunama, maknete tri njihove nule i pomnozite s 3, dakle 93 kn. Ali malo dalje je bio jednovolumen taxi za 7-8 osoba - 34.000 pesosa. Samo 12 kn vise. I tako mi putovali autom. Ali dobro da jesmo jer izaci iz Medellina je pain in the ass. Svugdje su brda i treba iz tog kotla izaci, a busom uzbrdo je ajme meni.

Imali smo najboljeg vozaca dosad, iako je ludo vozio i preticao u zavojima, ulazio u skare, ali osjetio sam da je siguran vozac tako da nisam brinuo. Za manje od 3 sata smo vec bili u Manizalesu.

Tu smo po prvi put spavali kod nekog couchsurfera. I kakav sam opet nos imao. Julian (38) je najskromniji i najjednostavniji covjek kojeg sam ikad upoznao! Cekao nas je ispred svog stana, na samoj glavnoj aveniji tog polmilijunskog grada i odmah smo pricali kao prijatelji. Jedini problem - on jedva prica engleski, ja jedva spanjolski. Ali dobro mi je doslo da ga jos malo naucim.

Odmah smo otisli u obilazak grada. Julian (cita se: Hulian, s naglaskom na "a") nam je pokazao zadnji preostali toranj od zicare koja je nekad postojala u ovom gradu. Njome su prevozili gradjevinski materijal, ali i ljude, sve do nekog 300 km udaljenog grada. Grad je inace dobio ime po vrsti kamena/minerala - mani i jednog od osnivaca grada po prezimenu Ganizalesa i kaze Julian da je to jedini grad u svijetu koji se tako zove. A lokalni nogometni klub Once Caldas (sto znaci Jedanaestorica Caldasa - ovo drugo je pokrajina kojoj je Manizales glavni grad) je 2004. bio osvajac Copa Libertadores, dakle prvak Lige prvaka Juzne Amerike. Ja se tog ne sjecam, a vi?

Od ostalih zanimljivosti, ovdje cete na svakom koraku vidjeti velike plasticne sarene skulpture (klaun, pas, madjionicar) i bas su tu vecer podizali tek ofarbanog plavog bika na neku zgradu. Mi smo otisli na komad lokalne pizze koja je bila ne bas najbolja i puna sira.

Julian nam je dan prije unaprijed bukirao sutrasnji izlet na planine Los Nevados, pa smo brzo otisli spavati. Kauc koji se pretvara u krevet je bio tako tvrd, a dio za glavu tako uzdignut da smo spavali kriminalno. Ali nije Julian kriv. Ponudio nam je smjestaj, jos i rekao da se mozemo istusirati, a sve prica tako mirno i drago, da sam ga odmah zavolio i stalno govorio Barbari kako je smijesan, al na nacin kako Dalmosi kazu nekome da je smisan, misleci kako je simpa i drag.

Drugo jutro, bila je nedjelja, budjenje u 6.30. Vec u 7 smo bili na ulici i cekali minibus agencije za odlazak u planine. Dok smo cekali, da samo znate koliko smo mi vidjeli joggera i biciklista! Pa proslo je vjerojatno 50 joggera i 80 biciklista u tih 20 min sto smo cekali nas bus. I svi trce i voze glavnom avenijom kojom je proslo mozda 10 automobila.

LOCOLOMBIA

... iliti Luckasta Kolumbija. Ali nista od tog. Proputovao sam 40-ak drzava dosad i ovo je moja tvrdnja koju morate prihvatiti:

Kolumbijci su najdrazi, najsrdacniji i najkulturniji narod za koji ja znam.

Nema recepcionera-ke, smetlara, policajca, vojnika, prodavaca-ice, prosjaka il djeteta koji je bio bezobrazan il preko k. mi odgovorio na neko moje pitanje. Naprotiv! Kad nekog pitam za smjer, ulicu il nesto drugo, odvuku me skoro do tog mjesta. U restoranima i trgovinama ljudi mi na sve odgovore "con mucho gusto". Znao sam da cu nesto slicno dozivjeti jer tako je bilo i u Srednjoj Americi, ali oni su prekulturni i dragi. Setam se bilo kojim gradom danju i nocu, zaboravljajuci da sam u "zloglasnoj" Kolumbiji. Drago mi je da su me ljudi odusevili jer to sam i ocekivao. Sad shvacam zasto je taj ogromni kontinent tako lako kapitulirao protiv smradova od spaniardsa. Spanjolci su dan-danas agresivan, bahat i prepotentan narod, nesto kao i spitari. Osjeti se to kod svakog spanjolca. I zasto im nije bilo tesko prevariti ove JuznoAmerikance koji su tako pitomi i dobri. Nadam se da ce Majka Priroda jednog dana ovo sve izlevelirati nekako. Npr. neki strasni potresi ili velika nevremena il poplave s milijunima stradalih u Spanjolskoj. Joj, ili jos bolje - nevjerojatna erupcija dosad nepoznatog vulkana na Pirinejima. Zamislite, s jedne strane spanjolci, s druge francuzi. U jednoj udarcu, dvije muhe, tj. dva smrdljiva naroda!

Ajmo nazad u Kolumbiju. Sto vas jos zanima, a sto van ja mogu ispricat? Kaze Barbara da je priroda u ovoj zemlji tako lijepa i raznolika (karipske plaze, planine s kravicama, vodopadi, rijeke) da se Hrvatska moze sakrit po tom pitanju.

Beskucnici. Ovo je novost koju sam vidio. Cak su i oni kulturni. Znate kako brckaju po smecu? Dobro procitajte ovo jer tesko je za povjerovati - stave na pod svoju neku deku, plahtu il veliki komad papira, rastresu sve crne vrece smeca iz kosa za smece, rukama kopaju po tome, pa ako nist ne nadju, sve vrate u crne vrece. Kao stari tragaci za zlatom. Samo sto ovi traze hranu. Iskorostit cu priliku da se pohvalim. Na svakom putovanju sa sobom uzmem najsugavije majice, carape i gace. Pa kad ih iznosim, bacima ih. Oke, ove zadnje dvije ne mogu dat drugim ljudima, al majicu sam dao prljavom klincu koji se motao oko naseg hostela u Medellinu. Pitao me za malo pesosa, a ja: Camiceta? Siiiii! I zgrabio ju je i pobjegao trkom. Kasnije se vratio i prosetao preda mnom s njom s uzdignutim palcem. Drugo jutro ga vidim kako spava na asfaltu, opet s mojom majicom. Sad znam sto cu s drugim majicama koje imam u ormaru. Blago malim Ekvadorijancima, Peruancima i Bolivijancima slijedece godine.

Ah da. razni kolumbijski zakoni i pridrzavanje reda. U Kolumbiji svaki, ama bas svaki motociklist mora i nosi kacigu i odjevni predmet s brojem registracije. Dakle, svoj reg. broj mora imat straga na kacigi (i vozac i suvozac), a posebno si kupi bezrukavnik na kojem je straga prisiven reg. broj motora. Mozda sam vidio 3 motorista koji to nisu imali. Zatim, svaki autobus i taxi ima naljepnicu reg. tablice i s boka. A straga mu pise "Kako vozim? Nazovite telefon taj-i-taj i prijavite me".

Ceste su im ipak lose. Rupe i ulegnuca na svakom kilometru, pa nije bas ugodno voziti se u busu i sjediti straga. Ali busevi manjih firmi imaju ogranicenja i kontrole. Sjednete u bus i zenska s kolodvora dodje prebrojiti putnike. Nakon par kilometara, vozac mora stati na kontrolnoj tocki i kontrolor udje u bus prebrojiti putnike, da vozac ne bi nekog na crnjaka vozio. A ako predje brzinu od 80 km/h, pocinje pistati u busu, kao neka vrsta blokade da vozac ne bi ugrozio putnike ludom voznjom. Zatim, nasred autoceste ima "lezecih policajaca", posebnio pokraj naseljenih mjesta, da ljudi ne luduju cestom.

Eto, to vam je Kolumbija. Mislim da bi prepotentna hrvatska vlada, zajedno s bahatim predstavnicima naseg turizma i svih turistickih zajednica trebala doci u ovu zemlju i vidjeti kako ovaj obican puk tretira i ponasa se s turistima i kako se donose novi zakoni za dobrobit jedne zemlje i njenih gradjana. I vi Hrvati koji se kurcite da je Hrvatska naj, da je Hrvatska ovo i ono... malo se smirite! Ako je ja usporedim s Kolumbijom, onda je Hrvatska treci svijet, a ne Kolumbija.

MEDELLIN - part II

Gdje smo ono stali?

Aha, dolazak u Medellin. Grad je ime dobio po istoimenoj rijecu koju zbog velicine grada nismo ni vidjeli, osim iz busa. Grad je smjesten na 1.540 m nadmorske visine i ovo je definitvno grad s najvise taxija. U jednom trenutku na cesti prema centru grada je bilo 10-ak taxija na sve tri kolone autoceste. Kasnije smo saznali da ih ima tocno 28.000. Vozila!

Odmah smo pronasli nas hotel zahvaljujuci Lonely Planet knjizi o Kolumbiji koju sam narucio prije puta preko amazona.com. Prava biblija za one koji putuju. Hotel ima ulaz i hodnik sirok metar i pol, nalazi u centru, ali u malo sumljivoj cetvri grada jer danju djeca prose i spavaju nasred ceste, a nocu se trgovine zatvaraju resetkama, a u kaficima su ne prostitutke, nego trans!! Al ko mari za to kad nam taj hostel s toplom vodom i relativno oke sobom kosta 7,50$ po glavi na noc.

No, imamo mi i veze ovdje. Carlos je moj internet-prijatelj i zvao sam ga telefonom, pa smo dogovorili susret kod ureda gdje radi u 19h. Barbara kaze da se snalazim ko da i ovom gradu zivim jer gledao sam malo plan grada i lako smo dolsi do njega - carrera 49 i calle 56, nema lakse. Naime, u svim gradovima je tako. Ako gledate mapu grada, postoje vodoravne ulice koje se zovu carrera i okomite na ove, koje se zovu calle (cita se: kaje). I idu broj po broj, dal okomito il vodoravno. Dosli smo u njegov ured (medicina i MRI slikanje), te nas je pozvao da s njegovom firmom idemo na after-work party u obliznju mini-tvornicu pive. Mi veliki pivopije! Oke, prihvatili smo ni ne znajuci sto nas ceka. Cijela firma ide automobilima tamo, otvoren se neka neugleda vrata ispred ciglastog zida, a unutra prizemno mala tvornica pive, a na katu stolovi i mimi bar koji se poceo puniti poslovnim ljudima. Dobili smo ni vise ni manje nego 5 odrezaka za besplatnu konzumaciju isto toliko krigla piva. Dakle 10 ukupno. Pogodite koliko smo ih potrosili/konzumirali? Nada, zero, niente, zip, nula. Cak je i Carlos ostao na smao 1 casi jer i on ne pije pivu, a uz to je okorjeli neprijatelj cigarete. Nanjuse se valjda takvi ljudi. I uzivo i prek neta. Srecom, carlos je prepoznao da nam je bilo dosadno, pa kaze jos pol sata i idemo. I stvarno, uskoro smo krenuli u neki restoran jer smo ga zamolili da nas odvede tamo gdje se jede izvorna hrana iz ovog grada.

U restoranu nam se pridruzio Carlsoov dobar frend Ricardo, zubar. Valjda je bio jos student jer tako je izgledao mlad u faci. Pricao je malo losije engleski, al pricali smo o svemu. Zanimalo ga je kako doci do Salta Angel jer zeli tamo ici, pa smo mu objasnili. A sto smo vecerali? Ovdje, ali u cijelom sredisnjem dijelu Kolimbije popilarno je meso - svinjetina, govedina, piletina. Mi smo nasumce s jelovnika izabrali dva razlicita jela, a na kraju je Barbarino bilo bolje, pa smo se trampali. Ko zna sta su ova dva mislila o nama.

Nakon toga smo isli do brda usred grada s kojeg se vidi cijeli Medellin. Steta sto je bila noc i pocelo kisiti jer pogled na grad je bio lijep. Svjetla posvuda, posebno ona mini-aerodroma u gradu i raznih autocesta koje se dizu pema tamnim, mracnim brdima, pa sve to izgleda ko pista za letjelice vanzemaljaza ak se zele spustit u ovu dolinu.

Pozdravili smo se s dvojcom i dogovorili susret sutra navecer. Carlos nas je doveo do hostela, a mi smo preko lezecih beskucnika usli u hotel, kupanac i spavanje.

Novo jutro, nova akcija. El Peńol, La Piedra. Taxi, novih 2$, novi bus (zapravo mini-bus-taxi), jos 15-ak dolara, jos 2 sata voznje i evo nas. Granitna, monolitna obla stijena, visoka oko 200 m strsi iznad umjetnog jezera Peńol, ali kakav pogled!! No o tome malo kasnije. S glavne ceste ide strmi put do stijene. Prvo nam ljudi s Renault 4 nude voznju za 12.000 pesosa (oko 5$ ili 30 kn), a do gore ja samo 1 km. Onda nam starac s 2 konja nudi 10.000 pesosa. Mi samo odmahujemo rukom. Znate koliko je na kraju spustio? Do 3.000 pesosa. Al mi smo i dalje bili za put pjesice. Mislio sam da cemo smrsavit na ovom putu i po povratku kuci krenut na fitness i da cu bit isklesan ko od stijene... a tu sam se jos i udebljao. Uglavnom, stigli smo do te stijene, al sad je trebalo napravit tocno 649 vrtoglavnih stepenica sagradjenih uz stijenu. Netko tko se boji visina to ne bi ni pokusao ispenjati. Ali mi jesmo. Na samom vrhu-vidikovcu pogled je nevjerojatan. Umjetno jezero nije ono klasicno. Ispunilo je ovu brdovitu i brezuljkastu dolinu i dokle nam pogled doseze je jezero razbijeno s bezbroj otoka i otocica. Zasluzuje sav taj napor i znoj. Gore sam otkrio da sam, nakon imunosti na ubode tri strsljena odjednom (dogodilo mi se to u ranim 20-tim godinama, uboli su me u glavu, tri odjednom), imun i na kolumbijske pcele. Jedna me ubola u prst, al nikakve posljedice nisam imao.

Nazad po stepenicama, pa do glavne ceste. Isli smo do obliznjeg mjesta Guatape, na samom jezeru. Okusali smo se i u autostopu. U Kolumbiji!? A sta cete kad je ovdje totalno sigurno. Ja uvijek zaboravim gdje sam. Toliko m ije ovdje oke. Stao nam je mladi par u golf jedinici i prebacili nas 5 km do Guatape. Tu nam restorani nude rijecnu ribu. Kaze se trout ili trotta na talijanski. Mirko, kak se to kaze na hrvatski? Mi se samo setamo uz jezero, kad ispred nas novi perro (pas). Dalmatinac! Ali onaj negativni. Mislim, kao negativ filma od starih fotoaparata. Ovaj ima vise crnog s bijelim tockama. Pitamo vlasnika dal on zna odakle potjece taj pas. Kaze on (a zadah mu govori da ima oko 3,52 promila alkohola u sebi): Siii seńor... Dalmata es una region en Italia. Ma nije Italija, kazem ja. Croacia!

Opet smo bacili prst i ovaj put nas je pokupio neki cica u staroj kanti do mjesta gdje smo ulovili novi mini-bus (ili kako ovdje kazu - buseta) za Medellin. Evo nas opet na autobusnom kolodvoru gdje smo konacno nasli cokoladice po mjeri za nas - Jet se zovu. Imaju slikice zivotinjskog carstva. Hocete da nekome donesem to? Jel kod nas to jos netko skuplja?

U centru smo krenuli u shopping. Dan prije su nam za oko zapali replica satovi poznatih marki. Reko sam - idem u biznis, nova ponuda na mom blogu - satovi. Ali tek kad se vratim. Domagoj, sto kazes na to? Satovi kostaju... ma necu vam sad reci. Nekome sam ih kupio za poklon, sebi jedan, a vecinu za prodavanje. Koliko? Sedam njih! Lacoste, Victorinox, TAG F1, itd. Moj jos radi.

Pronasli smo konacno i dobru pizzeriju i opet prijazni konobar kaze da je popust od 32% jer slave toliko godina postojanja firme. Pa ajmo onda narucit jednu veliku! Siti i pjani, nazvali smo Carlosa da dodje po nas, odveo nas je do stana gdje je dosao i Ricardo s curom. Nismo vjerovali kad nam je Ricardo rekao da ima moje godine - 37. Ali stvarno izgleda ko da ih ima 25, najvise. A Carlos nije mogao to podnijeti jer svi to govore za njega, a Carlos ima iste godine.

Ricardo nam nije otkrio tajnu mladosti, ali znate da je Kolumbija najpoznatija zemlja na svijetu po plasticnim operacijama. Tu cak i Amerikanke dolaze na operacije grudi. Zato sam u ovoj zemlji i vidio bezbroj zena s iznadprosjecno velikim grudima. Imaju ih stare, mlade, visoke, ruzne...

Zenski dio ne mora citati ovaj dio, ali muski je sigurno bas to cekao. Kolumbijke! Naravno da 98% njih ima crnu, gustu dugu kosu. Vecinom su nizeg rasta, bar za glavu nize od mene. Ali gotovo sve imaju veliki dekolte, da se pokaze raskos. Ima ih lijepih, jako lijepih, al i ruznih, dlakavih ruku i spojenih obrva. Nisu sve vitke kao sto mislite. Opet vise od polovine ima veliku guzicu, ko crnkinje. A kako i nece kad je ovdje svaki kruh slatkast, kad na svakom kutu nude frigano ovo, frigano ono, peceno ovo, peceno ono, panirano ovo, panirano ono. Ako moram odlucit se za jedan miris Kolumbije, onda je to onaj przenog ulja. Back to Columbian girls. Po drzanju, oblacenju i sminkanju nisu nista iza nasih cura. Sminkanje i fancy odjeca je valjda zajednicki nazivnih svog zenskog roda u svijetu. Frizerski saloni na svakom cosku. A beauty centri zaostaju samo malo po broju u svakom gradu. Zaboravio sam napisati nesto o Venezuelankama, al kao sto Barbara kaze, gdje su te vitke misice od metar i osamdeset, s crnom dugom kosom? Po opisu Kolumbijki vjerojatno bi zadovoljan bio onaj moj prijatelj koji zeli majicu Chaveza. On voli malo prosperose i one veceg struka. Pa eto ti raja na zemlji. Ili si u medjuvremenu nasao curu da utopis tugu nakon mog odlaska na put?

MEDELLIN

U Cartageni sjedamo u bus kompanije Brasileiro, ali to nije ni blijeda kopija elegantnih venezuelanskih buseva. Jedino ih povezuje polarna hladnoca iz klima-uredjaja. Sjedala se jedva mogu spustiti 5 cm nize od 90 stupnjeva, pocinje kisa i u takvim brutalnim uvjetima putujemo ne 12, nego 13 i pol sati do Medellina!!

Zadnja dva sata puta vidimo da se pejzaz totalno promjenio. Cini se kao da smo u Svicarskoj, s brdovitim i zelenim krajobrazima ciju monotoniju razbijaju crno-bijele krave. Samo ne znam onda gdje zavrsavaju sve te milka cokolade kad mi nismo vijdeli niti jednu u ikojoj trgovini dosad.

Nakon sto smo dosli do najvise tocke prijevoja, ispod nas smo ugledali tromilijunski Medellin, okruzen sa svih strana zelenim, sumovitim brdima. Izgleda kao da je velika vecina zgrada ciglasto-crvenih boja.



Autobusni kolodvor, onaj na sjevernoj stari grada, se nalazi na 4 kata. Izlazimo iz autobusa, umorni, rastureni, gladni, prljavi, promrzli. Barbara se uvukla u vrecu za spavanje i tako provela pol puta. U autobusnu je bilo nezamislivih 9 stupnjeva, a vani +25. Koji cudni ljudi ovi latinosi.

Dok smo narucili dva perros callientes (vruca psa) i dva jugosa (soka) za ukupno 1$, prilazi nam mladi policajac i pita odakle smo. Nije tu da bi nas provjeravao, nego je znatizeljan odakle smo i sto radimo u Medellinu. Kaze "usted es gringos?" No, no... Nos ostros venimos de Croacia, en Europa. Ahaaa, Europa... Francia? Objasnili smo mu da smo blizu Italije, al i dalje nastavlja s pitanjima. Na kraju ga mi pitamo ako je tu sigurno, a on kaze da te tu mogu napsati usred bijela dana, da dzeparosi imaju pistolj i samo ti ga stave na slijepoocnicu il noz na vrat i daj pare. Hm, nisam mu povjerovao jer danas se Medellin smatra jednim od najsigurnijih gradova Juzne Amerike, cak i sigurnijim od vecine americkih gradova. Tip je mlad i neobrazovan, pa valjda ne zna. Infromirao sam se prije puta i sigurno nebi riskirao doci u grad koji ima tu reputaciju. Pablo Escobar je odavno mrtav (1993), pa tako i ubijanja u tom gradu. Na svakom, ali bas na svakom uglu, na svakoj cesti, u svakom shopping centru, kod svake banke, kod svakog cash-automata, kod svakog kina, kod svakog restorana... nalaze se oruzani policajci ili vojska. Netko bi se uplasio tih prizora, ali oni su ovdje zbog nas, zbog turista, ali jos vise zbog ovdasnjih gradjana i stanovnika Kolumbije. Nova vlada ove zemlje odlucila je istjerati narko-trafikante i dealere, kao i FARC gerilce, koji sada obitavaju Amazonska i ostala podrucja prasuma. Sela, mjesta, gradovi i civilizirana podrucja Kolumbije opet pripadaju obicnim stanovnicima ove lijepe i drage zemlje.

CARTAGENA

Kazu da je to kolumbijski Dubrovnik. Jos je prava Dubrovcanka mi prije godinu dana prek neta rekla da je bila tamo i da stvarno lici. Pa ajmo provjerit.

No, jos jedan osvrti na moje prijatelje hipije. Na putu nazad do izlaza iz nac. parka Tayrona postoji i 4 km dugi asfaltirani dio ceste koji se u 5 min i za 1$ napravi mini kombijem. No, mi smo vidjali smrdljive hipije koji su radje propjesacili 50 minuta, neg platili pisljivih 6 kn za 5 min voznje. Pa onda kazite da oni zasluze zivjet? Oke, samo recite mi onda cemu i kome oni sluze?

Do Cartagene smo trebali uzet mini bus za 30 km, pa klasicni bus za naredna 4 sata voznje po karipskoj obali. Sa kolodvora u taxi i konacno smo u "Dubrovniku". Hm, hm... Cartagena (cita se Kartahena, s naglaskom na "e") je milijunski grad pomalo nalik Miamiju, s velikom neboderima i gotovo nepostojecim plazama (jer pijesak je prljav i taman, a valovi kao u Tayroni). Ono sto je cini slicnom Dubrovniku je njen mali pitoreskni stari dio, okruzen zidinama, unutar kojih se nalaze raznobojne kolonijalne zgrade. Zamislite Veneciju bez kanala, ali s istim zgradama samo ofarbanih u prelijepe, zive boje. Eto, to je Cartagena - mix Miamija, Dubrovnika i Venecije. Stari grad je dosta cist, ali cim se izadnje iz zidina, stvari izmicu kontroli. No, kako je Barbara bila u Indoneziji, Indiji i na Filipinima, ugodno je iznenadjenja ovim dijelom svijeta jer ocekivala je puno gore. Prljavstinu svukud, kaos u prometu, dzeparose i prodavace koji te vuku za rukav na svakom kutu, ali niceg od svega nema nit u Kolumbiji, nit u Venezueli.

Nas je hotel Marlin bio 500 m udaljen od starog dijela grada, soba 3 sa 3 za 10$ na noc, ali nije bilo tako lose. Kako bi i mogli biti kad se nalazite u zemlji gdje su ljudi tako topli, srdacni, dragi, nasmijani, kulturni, voljni pomoci. Pitate smetlara (za koje se ovdje kaze "los reciclados") za neku ulicu, a on krene s vama 100 m da bi vam pokazao gdje tocno skrenuti. Sjednete za stol u restoranu, a konobar zapocinje spiku s vama i kaze vam sve o gradu, o svom sefu, o Talijanima koji ovdje dolaze sami, bez cura, jer love Kolumbijke, o sigurnosti u gradu, o povijesti Cartagene. Stanene kraj prodavaca narukvica, lancica i inog, koji sve ima razasuto na plahti na podu, pa zapocinjete spiku, sjednete se na pod pored njega i pricate ko stari prijatelji. Gdje je sve to moguce? Samo u Kolumbiji. Da li biste zeljeli riskirati doci u to zemlju da to dozivite? Ja da, zato i jesam ovdje. Droga, ubijanja, mafija, gerilci... ne znam sto je to. Nisam ni vidio, ni cuo nis o tome.

U hostelu sam se skompao s Juanom, smijesni nocni "recepcioner" azijatskog izgleda, al pravi Kolumbijac. Tip mi nije naplacivao internet i stalno smo spikali... i to na spanjolskom. Kad znate talijanski i provedete bar 10 dana u Juznoj Americi, spanjolski polako pocinjete razumijeti, a sklepate i poneku tocnu recenicu.

Drugo jutro smo bukirali posjet mini-vulkanu gdje se nudilo kupanje u vulkanskom blatu. Pa ajd da i to ucinimo. Nakon sat vremena voznje mini busom lokalne agencije, stizemo u neko surovo pustinjsko-mocvarno okruzenje gdje se nalazi super-mini vulkancic visok 12-ak metara na kojem su sagradjene drvene stepenice. Skinete se u kostim, popnete gore, lolakcima (crncima) dajete svoje fotkace i druga tri crnca-masera u prirodnom bazenu 3 sa 3 urone vas u blato i masiraju, te stave uz rub kao sardele. Ne mozete utonuti jer je blato gusto, a dno ne mozete dotaknuti nogama. Potpuno ste prekriveni blatom, osim ociju i ustiju. Cure s cistom, dugom kosom takodjer ulaze i bas ih zalim. Oni s fotkacima vas slikaju na vas mig okom, a nakon 15 min izlazite van, stepenicama dolje i idete u obliznju mocvaru (oni je zovu jezerom) da se operete. Ali za ruku vas hvataju lokalne stare, male zenice i legnu vas u vodu, proljevaju vas plasticim zdjelama za salatu i peru kosu (ili glavu onima koju kosu nemaju, kao ja), zabadaju vam u usi prste sa naspicenim noktima jer vi se kao ne znate prati. Totalno cisti izlasite vani i idete prema busu da se osusite kad se s vulkancica spustaju crnci-maseri i traze bas vas da im date napojnicu sto su vas masirali, iako to niste trazili. Za njima dolaze te starice koje opet lako pronalaze svoje klijente da i njima nesto date sto su vas prale, iako to niste trazili... a po foto-aparate morate ici sami kod likova koji su jos gore i slikaju ostale ljudske sardele, zaronjene u vulkansko blato.

Srecom, na povratku u Cartagenu stajemo u neko selo uz more i jedemo ogromnu ribetinu, a nakon toga radimo biznis s dva lokalna prodavaca bizuterije. Iskustvo is Srednje Amerike mi je posluzilo da budem dobar cjenkaros i napravim dobar deal s bilo kime, pa tako i njima. Kupili smo mnostvo stvarcica za sve nase prijatelje.

Nazad u Cartagenu, pa u hostel, posjet fortu-utvrdi slican onom u centru Pule, ali ne osjecam se dobro. Vracamo se u hostel spremiti se jer navecer hvatamo novi bus, 12 sati do Medellina. Mala sisata recepcionerka nam je dozvolila da se otusiramo u njihovom privatnom wc-u, naravno bez da ista platimo, zamjenjuje je Juan s kojim se pozdravljamo i idemo za autobusni kolodvor. Bus krece u 21.30, a dolazi u Medellin u 9.30 naredno jutro.

NAC. PARK TAYRONA

Barbara kaze da dosad nije vidjela, nit bila na ljepsem mjestu na svijetu, nego li u Canaimi, kod vodopada Angel Fall. A na drugom mjestu je stavila jos jedno mjesto koje smo mi na ovom putovanju posjetili, plazu Tayrona. No put do nje je zahtjevam, blatan i naporan. Nakon uplacenih 15$ za ulaznicu u nac. park, hoda se kroz mali sumski put koji je uvijek mokar zbog velike vlage u tropskoj sumi i cestih pljuskova, a onda ga jos izgacaju konji koje prdonje od starih il debelih turista (pretezno Amera) unamje od lokalnih ljudi da ih odvedu do odredista kako se ovi nebi namucili hodajuci.

Mi smo se namucili. Dva mala al teska ruksaka, Barbara s jos 1 torbom koju mi nije htjela dati (jer se valjda zeli dokazivati) i tako smo sat vremena hodali, klizili i odrzavali ravnotezu na tom teskom putu do prvog odredista, mjesta/plaze Arrecife. Putem smo vidjeli bezbroj mrava rezaca listova koji nose komade zelenih listova, bas neobican i lijep prizor, naravno dokumentiran s nekoliko fotki. Stigavsi na spomenuto mjesto, ugledali smo lijepe drvene oble kabane prekrivene slamnatim krovom, otjem i manje otmjeni restoran (nas je izbor bio ovaj drugi) i pojeli spagete sa skampima, te nastavili dalje. Naime, ova plaza nije za kupanje jer su ogromni valovi opasni za kupace. No, prizor i okruzenje je zadivljujuce. Hodate po klasicnom pijesku dok vam valovi brisu tragove na istom, a s druge strane se nalazi brdovit lanac tropske sume sa stablima banana, kokosovih palmi i ostalog tropskog bilja kojeg smo tek savladali.

Treba hodati jos sat vremena po tom novom "teskom i napornom" putu uz more jer pod nasim nogama je pijesak, a noge nam zapljuskuje Karipsko more dok se oko nas izmjenjuju kokosove palme, oblo kamenje kao na Sejselimaa/Mauriciju i bezbroj kokosa. Put vodi prema El Cabu, najljepsoj plazi nac. parka Tayrona koji je naziv dobio po istoimenim indijancima.

Pazimo da ne nagazimo mnostvo putica koje su stvorili mravci rezaci listova, prolazimo kraj prekrasnih uvalica kojima samo ime govori koliko su lijepe (El Paradiso, La Piscina) i konacno dolazimo u El Cabo, travnatu ravnicu s mnostvom kokosovih palmi, a ispod njih ko gljive poslije kise iznicu raznobojni satori turista. Dva lokalna mulca naplacuju spartanski smjestaj, a moze se birati izmedju spavanja u satoru (12$ po osobi na noc), u hammocku (10$), u kabanana (25$) ili samo u vrecama pod otvorenim nebom (8$). Iskreno, ovu zadnju opciju su izmislili samo zbog nas jer imamo vrece, al nemamo satore, a iznos od 10$ je previse jer toliko smo placali vrhunske hostele dosad. Idemo istrazivati obliznje plaze/uvale da vidimo gdje bi mogli spavati na plazi, ali sve je mokro od kise koja je padala dan prije naseg dolaska, pa se odlucijemo za opciju sator. Mulac nam ga je postavio gdje smo mi htjeli, pred nasim vratima je bila nova kolinija mrava rezaca listova, a iznad glava palma s mnostvom zelenih kokosa. Dali znate da na Karibima vise ljudi pogine od kokosa koji im padnu na glavu, nego od napada morskih pasa? Ne salim se, to sam jednom procitao u novinama. Zato smo sator strateski postavili malo dalje od palme, ostavili ruskake, obukli kupace kostime i zaletili se u more koje je ovdje manje valovito, al nikad mirno.



Slika koju vidite je upravo taj El Cabo. Mi smo spavali oko 300 metara desno od plaze. U drvenoj kabani su prizemno hammoci, a na katu mini sobice, no gore konstantno puse, pa je izbopr satora bio bolji. Oh da, zaboravio sam vam reci da smo dobili i jogi/madrac, tako da smo spavali na mekanome.

Ovdje smo proveli 3 dana i 2 noci. Jeli smo u jednostavnom restoranu koji se sastoji od 20-ak plasticnih stolova s 4 stolice, sve na prasnjavom podu, a pokriveno je slamnatim krovom koji stojih sa drvenim stupcima. Bilo je oko 100-ak ljudi u kampu, pretezno backpackera, ali vecina su oni koje ne mogu smisliti. To su ili mladi hipi-lakodelci s prljavom kosom i smrdljivim Jamaica majicama ili raspasoj Ameri i Kanadjani koji putuju Juznom Amerikom autostopom, jedu svoje skatulete hrane i zele sto manje centi il pesosa potrosit il ostavim toplim i dragim latino ljudima. Posebna prica su zenske koje nit jedan muskarca ne bi taknuo nit daljinskim upravljacem - hipi haljine, dzindze po rukama i zglobovima nogu, uvrnuti rukavi majica da im svatko vidi tetovaze ramenima, itd, itd. Bas sam zalostan sto ovakvi ljdui postoje, a jos vise sto ovakvi ljudi putuju i vide svijet, a nikako ne zasluze jer nit postuju lokalne narode, nit se dive prirodi, nit znaju vise od 2-3 stvari o mjestu na kojem se nalaze. Sad shvacam zasto su Pinochet, Chavez, Maria Antonieta, Lui XIV, XVII (i jos ko zna koji) bili tako totalitaristicki nastrojeni vladari. I ja da kojim slucajem vladam nekom zemljom (kazimo Mondotonolandia), imao bi striktne zakone i kaznjavao i davao ubijati gamad bez pardona. Takvi ljudi ne zasluze zivjeti, a kamoli da putuju i vide svijet. Oke, nazovite me novim Hitlerom, al sad razumijem diktatore proslog tisucljeca. U Venezueli sve kapala, vlada socijalizam i sve je kao nekad u Jugi. Ljudi su disciplinirani, svi se trude raditi nesto, nema bacanja smeca oko ceste ili zgrada u mjestu, a u skolu se odlazi obuceni u kutama i tako nema razlike u oblacenju djece, dijete doma ne place roditeljima da i njemu kupe Dieselice il Nikice kao njegovom prijatelju iz klupe. Kakva demokracija? Socijalizam je prava stvar za covjecanstvo! Ljudi su takvi da je potrebno da ih se drzi na uzici, pod kontrolom, pod raznoraznim zakonima i zabranama. Oke, skrenuo sam s teme, al barem sam se ispuhao.

Gdje sam stao? Restoran. Onaj rudimentalni. Kao konobari rade 3-4 mulca, cijene su niske i dok svi ti hipi-smradovi jedu kajganu ili svoje skatuletice il kuhaju na vatri pored svojih satora, mi se tovimo. Narucujemo koktel skampi, najvecu ribu koju smo ikad vidjelu serviranu kao jednu porciju, spagete od skampi, skampe u kreolskom sosu i ostavljamo bar 150$ za dva i pol dana boravka u El Cabu.

Kose kokosove palme su me mamile. Popeo sam se na jednu od njih kao sto sam vidio da to cine indioci na dokumentarcima i uspio dosegnuti kokose, al spustanje je bilo bolno. Klizanje golim tijelom po hrapavom stablu na putu nazad do cvrstog tlam, ali je plod svega bio jednistven. Za dorucak smo imali pravi kokos, ali tek nakon sto smo ga sat vremena razbijali i popili njegovo mlijeko. Okus neobican, dozivljaj jedinstven. Steta sto ne mogu postavit fotke sad.

Survivor Marlon ne bi bio pravi Survivor da nije pokusao penjati se na kamenje koje su zapljuskivali opasni i jaki valovi i pokusao odplivati do obliznjeg otoka na kojem se nazirala olupina nekog nasukanog broda. Zaboravivsi da su tu jake struje, bacio sam se u vodu i lako napravio prvih 100 od 300 metara do otocica, al onda sam vidio da sam dosao u neprilike. Visoki valovi su me tumbali sim i tam i iako sam plivao prema otoku, more me nosilo u desno i prema otvorenome. Red alert! Vec sam pomisljao da pocinjem vikati Barbari, koja se suncala na kamenju, da pozove pomoc jer stvar je izbjegla kontroli. Vidio sam naslove u novinama il breaking news na CNN: "Croatian lost on open sea in Colombia. Girlfriend calls red alert". Plivam prema otoku, al struje me nose drugdje, a valovi su snazni i cesti, poklopne me svaki put da moram pazit kad da hvatam i udahnem novog zraka. Odjednom sam osjetio ispod nogu cvrsto tlo, al samo za tren. Novi val me opet poklopio i jedva sam udahno novog kisika prije jos jednog vala. Totalno iznemogao, prepustio sam se Bogu Neptunu kad sam vidio sam da su ispred mene sve cesci mali pjeskoviti otocici usred mora i da se ipak polako priblizavam obali dok iza mene bjesne valovi. Konacno, dotaknu sam cvrsto tlo, al nemam snage ni dignuti se, a kamoli hodati. Barbara sve to gleda s vece udaljenosti, slika me, nit ne shvacajuci da sam zamalo stradao. Ostao sam lezati na mokrom pijesku uz obalu sigurno 15 minuta, a slijedeca tri sata sam izgledao kao da me vlak pregazio. Trebao mi je novi koktel skampi i cola u restoranu da se vratim medju zive.

Trece jutro nas je probudila kisa, uprtili smo ruksake, pozdravili sve te mulce koji rade u kampu i restoranu i krenuli nazad istim putem. Putic je bio jos vise blatan od kise, a mi smo osim ruksaka imali i dva ogromna kokosova oraha (duzina svakog oko 40 cm) koja smo pokupili na plazu kao suvenire. Nosimo ih u Hrvatsku za vas, prijatelji moji, da ih pred vama otvorimo, popijemo pravo kokosovo mlijeko iz njih, a onda pojedemo. Labi, jer ti cure sline?

PARAGLIDING I ULAZAK U KOLUMBIJU

To nam je bio plan jos prije puta. U hostelu u kojem smo spavali za 10$ po osobi (sobe su vrlo ciste i uredne), postoji i agencija za avanturisticke sportove, pa smo tako bukirali tu vragoliju. Ujutro u 8.30 su nas stavili u kombi i krenuli smo s jos 5 lokalnih ljudi. Medju njima je bio i latino tip duge kose i naocala koji je venezuelanskim paragliderima rekao da je iz Italije. Mi ga pitamo jel je stvarno Talijan jer ne lici na njih, neg na ove. Kaze da je iz Toscane, ali je napola Venezuelanac i putuje po toj zemlji 4 tjedna sam, a sad zivi u Nizozemskoj. Jucer je probao i on se prvi put u zivotu baciti, al vremenske prilike nisu bile povoljne. Iskreno, noc prije sam bio napet zbog tog cina kojeg sam trebao izvrsiti, makar sam lako zaspao jer smo toliko umorni od putovanja i stalnih mijenjanja mjesta.

Kombijem smo vozili pol sataa, pa prasnjavom cestom poceli se uspenjati po nekom pustinjskom pejzazu, ali su oko nas bili oblaci u kojeg smo i mi zasli. Dosavsi na vrh brda, nismo nista vidjeli, kao ni instruktori koji su rekla da treba malo pricekati da se obalci razidju. I dok sam ja setkao okolo, oblaci su se stvarno razisli, na moju zalost. Dok sam setako, mislio sam si nek samo ti oblaci ostanu, pa d se ne bacimo i ko sljivi tih 50$ koje smo platili za taj paraglading kad mi je toliko stresno pokusati to. I jos su mi od svih instruktora tamo dodijelili najmanjeg, najmrsavijeg, najstarijeg i najneozbiljnijeg. Prvi se bacio Talijan s instruktorom, a odmah nakon njeg, stari i ja.

Ne znam ak je itko probao to. Za one koji nisu evo kako ide: paraglading je zapravo plovljenje po vjetru, tako bi se nekako to prevelo. Nesto kao padobran povezan je malim konopcima, dugim oko 5 metara za opasac instruktora koji se zakaci karabinerima za sjediste novaka kao sto smo mi, dakle sjedimo ispred instruktora, pa je strah jos veci. Stave vam kacigu, dodjete na par metara od litice pred provaliju i zaletite se trceci dok instruktor podize taj padobran i vec ste u zraku. Stah me bilo mozda prve 2-3 sekunde, al onda je to bio lijep dozivljaj, kao da smo ptice. Bilo je ukupno 8-10 instruktra s novacima jer smo usput pokupili neke lokalne ljude koji su to isto probali po prvi put i tako smo vijugavo letjeli 15-ak minuta prema polju oko 1.500 m ispod nas. Snimali smo i slikali, pa ne morate brinut, sve ce to bit ovdje na blogu u vrlo bliskoj buducnosti.

U Meridi se nudio i canyoning, hodanje, bacanje i spustanje kroz kanjon brze rijeke, ali em je bio preskup (80$), em po slikama nije bio ko zna sta. Takodjer prvobitni plan je bio ici u Los Llanos, mocvarnu nizinu oko 10 sati voznje udaljenu od Meride, da upoznamo zivotinjski svijet Amazone, ali taj izlet traje 4 dana i tri noci, a mi nismo htjeli gubiti toliko vremena, pa smo odmah drugu vecer lovili bus za Maracaibo, u smjeru Kolumbije.

U obliznjem drugom hostelu, upoznao sam Skota koji tamo radi vec 2.5 godine. Buduci nesto mastam da za Uskrs il Prvi maj idem u Skotsku s Ryanairom za male pare, taj lik je taman iz Edinburgha i odmah mi je dao najosnovnije podatke o tom gradu, kako doci s aerodroma i kako se kretati po gradu, te sto zanimljivog vidjeti. Nevjerojatno je kako raznovrsne ljude vidite kad putujete na ovakav nacin i koliko svrsishodnih informacija dobijete.

Na autobusnu stanicu u Meridu smo stigli oko 20h i sat vremena kasnije krenuli. Opet je bilo hladno u busu, al mi smo opskrbljeni kusinom, dekicom i vrecom za spavanje. Osam sati je trebalo da stignemo do Maracaiba, al kako je to sugavi grad u kojem nema nista za vidjeti, a k tome lezi i na obali zagadjenog istoimenog jezera, nasli smo taxi i krenuli za granicu s Kolumbijom.

Taxi vozilo i njegov vozac su prica za sebe. Auto je neka stara americka kanta iz 1970-tih, a vozac je lik koji trubi i prolazi kroz svako crveno svijetlo na semaforu, sve dok ne dodje na otvorenu cestu. Tada ubaci u sestu i pici ko da mu je neko za petama. Racunajuci da je nama uzeo 12$ po glavi, a da su s nama putovala jos 2 starca i mlada cura, izracunali smo da po voznji do granice (2.5 sata) zaradi 300 kn. Buduci benza u Venezueli ne kosta nista (7-8 kn zacijeli rezervoar) i ako tako napravi samo 3 voznje u jednom danu, mjesecno bi taj lik mogao zaraditi 9.000 kn. Tko zna gdje trosi lovu kad ima tu kantu od auta.

Nevjerojatno je koliko je na tom putu bilo kontrola policije. Evo necu pretjerivati, ali bilo ih je barem 30. Ponekad je na razdaljini od 2 km bilo tri kontrola. Zasto sve to? I da li smo se osjecali sugurno? Naravno da jesmo, a razlog je taj da smo se priblizavali granici s Kolumbijom (znate da je na zlu glasu), pa su tako velike kontrole da bi se sprijecilo ono sto se na granicama, a posebno u Kolumbiji i radi. Dakle, sverc i droga.

Buduci je droga najveci problem, ljudi na granici ne mare kad nas vozac taxija dodje s krcatim rezervoarom goriva, gdje ga ceka vjerojatno kolega s tubom u ustima i isisa mu benzu iz auta u kanistre da bi ih kasnije prodavao u Kolumbiji, a zajedno dijelili lovu. No, nas vozac nema pravo vozit po Kolumbiji, pa tamo daje neku crkavicu jos starijem tipu i jos vecoj kanti od auta, da mi nas odveo do prvog naseljenog mjesta u Kolumbiji. Mi presjedamo, dobivamo pecate za izlaz iz Venezuele, nitko nas nit ne pregledava na ulazu u Kolumbiju jer granicu nisam ni vidio, tako da ni pecat nismo dobili u putovnici, pa odmah nastavljamo dalje.

Maicao je taj prvi gradic u Kolumbiji. Tek sto je taxi stao na autobusnom kolodvoru, a mi otvorili vrata, cetiri osobe su nas napale ko da smo zvijezde iz Hollywooda koje su dosle u posjet Kolumbiji. Razlog? Da izaberemo bas njihov bus koji ce nas odvest u Santa Martu ili Tayronu, turisticka mjesta gdje svi turisti i idu iz Maicaoa. Uvalili su nam clipboard na kojem su vec ispisane karte za bus, a mi moramo samo napisat nasa imena i broj putovnice, platiti 20$ i bus krece. Nije bio tako luksuzan kao venezuelanski, ali sta se moze. Cetiri sata voznje kroz najsiromasnije dijelove Kolumbije i stigli smo do naseg novog odredista. Bus nam je stao na glavnoj cesti gdje pocinje nac. park Tayrona.

MERIDA I BUSEVI

Za put od 1.200 km od Ciudad Bolivara do Meride trebalo nam je oko 20-ak sati. Ali toliko smo se navikli na voznju busom i autobusi su tako moderni da nam nista nije problem sto se putovanja tice. Nevjerojatno je kako mi Hrvati mislimo da smo naj za ovo, naj za ono, kako imamo naj plaze, naj obalu, naj ljude, naj sve, a toliko je toga ljepse drugdje. Evo odmah dokaza - Venezuela ima siguno puno bolje i kvalitetnije buseve nego Hrvatska. Oni koji se podsmjehuju na ovu tvrdnju, nek dodju tu pa ce vidit. Postoji sijaset kompanija koje voze svukud i svi ti busevi su na kat, s wc-om i klima-uredjajem. Jedini minus je da tu klimu stave na minus dva stupnja, pa se smrzavamo unutra. Al sjecam se iskustva u Srednjoj Americi, pa na +35 gradskog zraka vec u rukama imam 2 duge majice i trenerku i to obucem cim udjem u bus. Zbog jeftinog benzina i cijene karti su smijesne. Npr. tih 1.200 km busom nas je kostalo oko 120 kn.

Jos jedan problem je da se ovdje vozaci busema trkaju. Voze ludo, preticu na punoj crti, pred zavojima, ulaze u skare, ma ludi su! No, mi ionako putujemo uvijej nocu, pa samo osjetimo njihanje autobusa, kocenje i nista vise. A zasto putujemo nocu? Jer busevi imaju siceve koji se spuste sigurno do 140 stupnjeva, skoro kao krevet. Uz to ustedimo na spavanju u hostel, koje li pametne ideje tako putovat, zar ne?

U Canaimi smo bili upoznali Spanjolca Juana s Kanartskih otoka koji radi na cruiseru 2 mjeseca, a 4 mjeseca putuje i tako opet. Vrlo elokventan decko, voljan pomoci, pa smo se prikeljili njemu da nas vodi po putu. Nakon 14 sati voznje, stigli smo u Barinas i tu uhvatili drugi bus od 4 sata to Meride. Bio je to mini-bus za 15-ak osoba, a ispred nas tri klinca od 6-8 godina, Dali, David i Daris. Dali je bila najsimpaticnija i stalno nas je gledata sa sjedala isprd nas jer je valjda rijetko kad vidjela bijelce jos jednog obrijane glave, a drugu s plavom kosom. Ja sam joj se par puta nasmijao, pa se polako priblizila, nesto pitala, a onda totalno oslobodila. Pred nama je pjevala, plesala i sve sam to snimao, to morate vidjeti kad postavim video-snimku tu na blog. Jos sam se pretvorio u madjionicara za to troje djece i izvodio neke rudimelalne trikove s rukama. I dok se Dali divila svemu, Daris je sve samo mudro gledala i skoro uvijek otrkila u cemu je trik.

Uz nas, u busu je bio i ceski par koji je u Meridu isao na planinarenje. No, kad smo dosli u Meridu, oni zajedn os Juanom su zavirivali u svaki prostor na kojem je pisalo posada ili hostel, a ja sam im lijepo rekao da idemo vidit u hostel Guamanchi koji je ujedno i agencija za razne izlete. No ovo troje su se ponasali ko cesi, hahaha, gledali svugdje samo da ustede. Kad mi je prekipilo, dok su oni pitali za cijene u nekom hostelu, rekao sam Barbari da idemo dalje i mi odmah nasli taj Guamanchi. Nikog nije bilo od gostiju, cijena na noc 10$, a sobe kao u hotelu. Barbara se nije mogla nacudit da tog ima za 10$. Prvi put joj je da putuje na ovakav nacin, kao backpackeri (back - ledja, pack - ruksak, dakle backpacker - onaj s ruksakom na ledjima). Dosad je samo koristila hotele i to one skupe, prvoklasne. Rekao bvi da se snalazi dosta dobro, ne gundja bas za nista, jedino previse hvali samu sebe kako je izdrzljiva i kako sve to stoicki podnosi.

Smjestivsi se, bukirali smo sutrasnji let paraglidingom (prvi put u zivotu) i krenuli u grad na veceru. Jeli smo pizzu, u lijepom restorancicu u centru grada koji je svjez po noci u uvijek u oblacima, zbog nadmorske visine od 1.500 m. Na standovima sam trazio crvenu, komunisticku majicu Chaveza, al nevjerojatno da je ovdje nitko nema. I svi me cudno gledaju kad je pitam. BAs se vidi da im nije drago kad to pitam ,da sam kasnije morao po tiho pitat ljde po standovima, ko da ih pitam za nekog okorjelog neprijatelja zemlje. A to im je el presidente! Pa tko onda uvijek glasa za njega kad ga nitko ne voli. Majica ionako nije za mene, za frenda je kojeg necu imenovat da nebi dozivio linc, ali prijatelju, mogu ti reci da sam nasao drugu opciju. Donijet ce mi je Alejandro u Europu kad se vrati za mjesec dana, pa ces je imat. Nista od majice, al nasao sam si dva para naocala. Na standovima su ih prodavali po 5$, ja usao u neku luksuznu trgovinu naocala da vidim koliko tamo kostaju, kad opet 5$! I sve RayBan i ostale marke. Vjerojatno lazne, al trgovina se cini predobra da bude sve lazno u njoj. Uglavnom, ja sam ih kupio. U najgorem slucaju cu ih stavim na svoj blog i prodat 5x skuplje. Postao sam pravi trgovac i moj moto jest - svaka stvari ima svog kupca. Da se malo promoviram, ak vas zanima sto sve prodajem, kliknite ovdje.

Drugo jutro spremni za paragliding... ali o tome drugi put.

SALTO ANGEL

Ciudad Bolivar je kanta od grada s preko milijun stanovnika, sagradjena na rijeci Orinoco, ali malo dalje od grada nema niceg osim mocvarnih podrucja, suhih ravnica i... 500-injak km udaljenog nac. parka Canaima. Do tamo nema cesta, a kamoli zeljeznice. Trebalo je zato uzeti malu cessnu i letjeti sat i 15 min do tamo. I taj je let bio uracunat u onih 300$, zajedno s 3 nocenja, all-inclusive hrani za tri dana i posjetu Angel Fallu s brodom.

S nama su putovali starija Amerikanka i dva mlada priglupa Francuza (kudli bas predstavnici tog naroda - jedan mi je od njih bas nepotrebno i rekao: Ooooo Croatie, we won in handebol, hahaha). Pri ulasku u avion, ja sam strateski zauzeo zadnje pozicije jer je pilot putnike ukrcavao straga prema sprijeda. Kad sam ja dosao na red, pitao sam ak moze na prvo sjedalo i eto me tamo. Kao co-pilot na tom letu mogu vam priopciti da smo letjeli na visini od 2.000 m brzinom od 120 cvorova, let je trajao 1:15h, bez prevelikih turbolencija. Sat vremena ispod nas su bila samo zelena sumovita i mocvarna prostranstva i tek zadnjih 15 min ugledali ono sto smo dosad vidjali samo u dokumentarcima, atlasima i knjigama - tepuyi. Ogromne monolitne stijene koje se uzdizu i do 2.000 metara iznad prasuma. A kod male piste aerodroma siroki slap, mala lagunica i rijeka koja vijuga uokolo. Magnificient! Nikad ljepsi prizor nisma vidio.

Prizemljenje, placanje 5$ za nac. park, ukrcavanje na jeep i ravno do nase rezidencije.... fast rewind. I ravno do... drvenih camaca. Pitam ja Demeteria (naseg vodju puta) nije valjda da cemo tim drndalom cetiri sata ploviti po rijeci do Salta Angel? Si, si senor. Ali nama je receno da tek sutra idemo do vodopada. Senor, cambiameno de plan, se va ahora. A mi gladni, zedni, umorni, prljavi. Srecom, s nama je u camcu-kanuu bio i ponekad dosadni Ameri Steve koji je odmah rekao da je bio u Dubrovniku i da vuce korijene iz Slovenije. Malo nas je zabavljao raznim pitanjima i spikom o svemu pomalo.

Put do vodopada Angel je bio nesto najnevjerojatnije, najuzbudljivije i najljepse sto sam doad dozivio ili vidio u prirodi. Patuljasti Demetrio je bio na pramcu (jel to sprijeda? ako je, onda sam to mislio) camca, a ostala dva indiosa kod motora, yamaha od 45 konja. Razina rijeke je na najvisim mjestima bila jedan metar, al indiosi nisu marili, punim gasom su picili cijelo vrijeme, pa cak i kad je voda bila na 30 cm. Naravno da se propeler cuo kao struze po kamenju. O da! I dobro smo se otusirali na putu. Pazili su indiosi, al ne previse. SVako malo bi cijeli camac zapljusnula voda, ali nitko se nije bunio. Nakon pol sata smo morali van broda i dio puta proci pjesice jer je na tom dijelu razina rijeke stvarno minimalna, pa su indiosi sami bili u camcu, a onda nas opet ukrcali i ajmo jos tri i pol sata glisiranja. Vijugali smo po rijeci oko vise tih tepuya koji su se pred nama pojavljivali. Za svaki slap smo mislili da je taj, najveci na svijetu, Angel Fall . Ali nije. Miguel, jedan od indiosa nam je rekao da je "al otro lado", s druge strane tepuya. Malo iznenadjenje, kao dar iz neba su bili sendvici, keksici i hladna coca-cola koju smo dobili kao lunch-paket, ali sve dok smo i dalje picili na rijeci "dubokoj" 50 cm. Ono sto nas je dodatno zadivilo jest netaknuta, ali jos vaznije, cista priroda, bez ikojeg otpatka, vrecica ili boce po rijeci ili na njenoj obali. Cak smo stali pokupili plasticnu bocu koja je plutala rijekom. Stvarno, za svaku pohvali. Da li socijalizam i zeljezna stega u ovoj zemlji ima veze s time?

Zadnjim 20 minuta plovidbe konacno smo ga ugledali, daleko je bio od rijeke, ali opet dovoljno blizu da ga prepoznamo sa slika.Indiosi su nas pustili na obali rijeke, a mi smo s Demetriom krenuli hodati sat vremena ravno prema vodopadu. Zapamtio sam tocan datum i vrijeme kad sam dosao pored njega, 03. veljace u 15.20 po lokalno, tj. 18.20h po hrvatskom vremenu. Skljoc sim, skljoc tam, ali kaze Demetrio da krenemo dalje, zelimo li se kupati u malom prirodnom bazenu podno slapa. Dodatnih 5 min hoda, pa smo i to okusili. Voda je bila hladna ko k. ali kad ce mi se opet pruzit prilika kupati tamo? Mozda nikad. I zato buc u vodu.



Vecina vas zna da sad vec imam zavidan popis mjesta koja sam posjetio - Grand Canyon, Half Moon Caye (najljepse more na svijetu, pored Blue Holea u Belizeu), prasume Tasmanije, ledenjaci Novog Zelanda. I vjerojatno se pitate jeli taj vodopad nesto najljepse sto sam dosad vidio? Znate, dok sam bio pored Angel Falla, bas sam mislio sto napisat na blogu po tom pitanju. I dosao sam do ovog obrazlozenja - najzavidljiviji prizor koji sam ikad ugledao jest onaj kad sam dosao na liticu Grand Canyona. A ovo? Ovo je najljepse mjesto na Zemlji koje sam dosad vidio - vijugava rijeka medju prasumama iz kojih iznicu tepuyi. Probajte to samo zamisliti. Znam da vec jeste. Zato ne moram vise nista pisati o tome.

Nakon povratka od vodopada do obale, odvezli smo se do 5 min udaljenog mjesta bez struje gdje smo proveli noc. Bile su to dvije drvene stracare preko rijeke (siroke 3-4 metra) iz kojih se i dalje mogao vidjeti vodopad. Cekalo nas je 10 hammocka (platnenih lezaljki zavezanih izmedju dva drvena paluna), prekrivenih mrezom protiv mosquitosa. E da! Rajko se sigurno pita koliko je bilo komaraca u takovom okruzenju. Ja ih nisam ni vidio ni cuo. Prvi put sam u zivotu spavao u hammocku. Jednom samo probao prosle godine u Guatemali i nakon pol sata sam se prebacio na pod. Ovaj put sam valjda bio toliko umoran da sam skoro pa odmah zaspao.

Ujutro su Demetrio i dva indiosa pripremili dorucak i ajmo nazad cetiri sata po rijeci do mjesta Canaima uz mali aerodrom, gdje smo jucer doletjeli. Putem smo stali na mini-slapove gdje smo malo protegli noge i osvjezili se, a onda dalje do Canaime. Oko podne smo stigli u Casa Bernal. Tako se zvalo nase prebivaliste za narednih dan i pol. Izgledala je kao elipsasta hacienda, s krevetima na potpuno otvorenom prostoru, bez zidova i prozora. A na 300 m zracne udaljenosti iz haciende i kreveta, vidjeli su se, a jos bolje culi Sapito slapovi. Njih i jos neke slapove smo kasnije posjetili, hodajuci do, iznad i ispod njih. Steta sto nemam mogucnost postaviti slike sada da sve to vidite. Ali vidjet cete za 3-4 tjedna kad se vratim s puta.

Dok sam ja prilegao, Barbara je isla na plazu pored Sapito slapova. Zaspat nisamo mogao, pa sam joj se pridruzio, srecom po nju. Jer da nisam, danas bi imala jos vece opekline na tijelu od sunca. Rekli su nam da se moramo dobro zastiti od sunca, ali mi nismo marili za tim. Kao, mi smo gente di mare. Meni su od sunca pocrvenili gornji dijelovi dlanova, a Barbara izgleda kao da ju je netko po ramenima opalio bacacem plamena.

No, vrijedilo je zrtvovati tijela da bi bili na najljepsoj plazi koju smo ikad vdijeli. Zamislite najfiniji ruzicasti pijesak, palme i obla vulkanska kamenja oko vas, nikoga na plazi, crvenkasta voda zmog minerala i korijena posebnih biljki koji to sve proizvode, a ispred vas ,s druge strane lagune - ogroman (po sirini a i jacini).slapovi Sapito. Ako to ne mozete zamisliti ili ako mi ne vjerojete da to postoji... kazem vam, cekajte 3-4 tjedna pa cete vidjeti slike.

Navecer smo lako zaspali, ujutro posjetili mjesto Canaima, spremili se i poletjeti nazad u Ciudad Bolivar odakle smo lovili 20-satni bus za Meridu, glavni venezuelanski grad za avanturisticke sportove.

CARACAS I STOSTA OSTALOG

Kazu najopasniji grad u Juznoj Americi. No, nisam imao prilike provjeriti jer ostali smo samo cetiri sata u gradu. Taman da nas moj internet-prijatelj Alejandro dodje pokupiti na aerodrom, odvede do njegovog stana u centru gdje smo vecerali i odvede do autobusne stnaice za nastavak puta.

Alejandra sam upoznao na couchsurfingu - student koji je s roditeljima stalno mijenjao mjesto boravka, trenutno zivi u Berlinu, a rodom je iz Caracasa gdje mu mama zivi. Odmah se ponudio da ce nam sve organizirat ako treba, pa cak i docekat nas na aerodromu, te da pod nikoju cijenu ne uzmemo nikakav taxi do grada. I stvarno, na aerodromu nas je cekao s natpison nasih imena i odveo malim jeepom do stana.

Aerodrom Caracasa se nalazi na samoj karpiskoj obali, koju od unutrasnjosti dijeli brdo i vijugava autocesta. U dolini preko tih brda smjestio se visemilijunski Caracas. Vec na polsatnom putu do grada, imao sam 300 pitanja za Aleja - dal je benza stvarno tako jeftina, o cemu je referendum na kojem glasaju 15.2. u cijeloj zemlji, sto misli o Chavezu, itd, itd. Znate mene.

Oke, odgovor na prvo pitanje: Zamislite da dodjete na benzinsku i napunite cijeli rezervoar goriva za - 7-8 kuna. Da, dobro ste procilati, SEDAM-OSAM KUNA!! Toliko je jeftina benza kod njih. Venezuela je bogata naftom. Pronadjena je ispod jezara Maracaibo, na sjeverozapadu zemlje, a kasnije i kod delte rijeke Orinoco, na suprotnom kraju. I zato je vlada ove zemlje odlucila da ce gradjani placat minimalno za gorivo. Zbog toga se na cestama Venezuele mogu vidjet svakojaka vozila - jeepovi, pick-upovi, klasicni automobili srednje klase, kante, rdjave kante, motori, lade, Renault 4... svega ima.

Drugi odgovor - Chavez je pocetkom 90-tih izabran za predsjednika zemlje. Po ustavu je mogao vladati samo jedan mandat, 4 godine. Neposredno prije isteka, donio je amandman (ili sto vec) po kojem je mogao biti jos dvaput izabran. Sad kad mi istice treci mandat, odlucio je za referendum da ljudi glasaju SI, da predsjednik moze neograniceno puta biti izabran za predsjednika. I vjerojatno ce pobijediti. Zasto? Jer opozicija, koju cine tri stranke, nije jaka, niti slozna, niti ima solde za dobru kampanju. Bumo vidli.

Stigli smo konacno u taj Caracas nakon pola sata voznje. Grad se cinio modernim, ali bila je vecer, bili smo jako gladni i Alejadrno nas je odmah odveo kuci jer njegova mama priprema veceru za nas. A na stolu - guacamole, arepas, tamarindo... Ha, ha, ne znate sta je to. Pa ko vam je kriv sto ne putujete i otkrivate nove kulture i nova egzoticna jela. Osim Labinca, naravno...

Nevjerojatni Alejandro nam je prije naseg dolaska u Venezuelu bukirao i PLATIO izlet za Salto Angel po najjeftinijoj cijeni koju je nasao. Preko neta su nam odvratni lesinari u agencijama htjeli naplatit taj trodnevni izlet cak za 796 dolara. Alejandro nam je bukirao za 300$. Zato smo zurili na autobusnu stanicu, loviti nocni bus za Ciudad Bolivar. Prije tog nam jje promijenio dolare po kursu od 5. Sto to znaci? Komunjara Chavez je odlucio da u bankama ne smiju postojati, nit ise mijenjati dolari. Zato ih ljudi kupuju na crno. Sluzbeni je kurs za 1 dolar oko 2 bolivara, a na crno dobijete cak 5, pa i 6.

Dakle, Ale nam je dao malo cashovine i posjeo nas na nocni bus. Islo smo u posjet Angel Fallu, najvecem slapu/vodopadu na svijetu. Wow!
.

SUPERBOWL

Gledao sam nocas. I nikad mi teze nije bilo nakon nekog sportskog dogadjaja kao nakon ovog. Moji Cardsi i idol Kurt Warner nakon ludog preokreta, izgubili su tekmu 40 sekundi prije kraja. Mogli su sokirat svijet, Warner je mogao ucinit nesto sto nitko nikad nije... ali uzalud sad pisat i mastat. Jednom cu vam ispricat pricu o njemu. To je najveci sportas-covjek koji hoda Zemljom.

I sad za doruckom su mi suze isle od tuge. Znam da je ovo smijesno, al eto, to sam ja, cudna biljka, "uni ki tece" kako me znaju u mom mjestu. Znate ona klasicna pitanja: "sto bi htio da imas tri zelje u zivotu?", "da uhvatis zlatnu ribicu, koje bi tri zelje htio da ti se ispune?" E pa prva bi svakako bila da bude promijenjen tok i pobjednik ovog Superbowla. A onda naravno da budem bezobrazno bogat... jer tad bi i svi ljudi oko mene koji su mi dragi, postali bogati.

Nakrmili smo se opet za doruckom - jaja, ham, kobasicice, papaya, pecivo, croassaint... Sad napustamo hotel, al jos bolje, napustamo ovaj smrad od spanjolske zemlje i ovu gamad od ljudi. Idem tamo gdje je sve po mom, hahaha. Idem tamo gdje zive dobri ljudi, idem tamo gdje cu se osjecat kao kod kuce. Idem u Latinsku Ameriku.

Vratili smo se s vecere, lakomo trpali svasta u tanjure - salmon, prsut, papayu, meso, salatu, kruh, bakalar... Pitat cete se: "Sta Mondotondo radi u hotelu?"

Mala uvertira za obrazlozenje svega: saznali smo da su nas Francuzi dobili i vecina zna koliko mrzim tu zemlju i naciju... dosad. Taj primat im je od danas preuzela spanjolska (i namjerno pisem malo slovo).

Letili smo Iberijom do Madrida. Naravno, kasnili su s polijetanjem na samom pocetku, u avionu nam naplatili sendvice i pice (skandalozno! 8 eura!!), pa kod prizemljenja se jos malo cekalo na iskrcaj, mi jurili na sasvim sedmi terminal... i kad smo dosli, avion je vec zatvorio vrata. Na info pultu zenska hladnokrvno kaze da imamo drugi let za Caracas sutra u podne i da idemo na neki pult gdje cemo dobiti vouchere za hotel veceras. A tog nekog pulta nikako naci. Svi neljubazni kad pitamo gdje je taj pult. Samo je jedan gospodin bio fin i pokazao nam prstom gdje moramo ici.

I evo nas tu, u Sol Melia Alameda hotelu s 4 zvjezdice. Ali veceru u hotelu su posluzivali tek u 20.30h, pa mi otisli na hamburger, bez jakni i ostale odjece (jer sve je u torbama koje su ko zna gdje). U Burger Kingu mi traze osobnu kad sam htio platit kreditnom, a ne primaju dolare. I ne daju mi hranu! Pa koja nacija, koja drzana, koji ljudi! A ja nis jeo nisam osim onog sendvica. Bio sam tako ljut, a onda jos saznao da smo spusili od Francuza. No, ima jedna pozitivna stvar u cijeloj ovoj prici, mozda i najvaznija - gledat cu SuperBowl!! Evo za deset minuta pocinje... danas je sve islo po krivom, nece valjda i tekma. Ajmo Cardinalsi!

PS. Znaci slijedeci let imamo sutra u podne za Caracas. Javio sam frendu tamo da nas ne ceka danas neg sutra. Bus za nastavak puta po Venezueli ionako imamo u 21h, tak da nam se nije nista previse isporemetilo. Jedino, mislim da je ovo zadnje moje javljanje u slijedecih 10 dana jer sad nas ceka divljina, tamo di se puno bolje snalazim nego medju ovom gamad od ljudi, posebno spanjolaca. Buenas noches.