By endurance, we conquere

PARAGLIDING I ULAZAK U KOLUMBIJU

To nam je bio plan jos prije puta. U hostelu u kojem smo spavali za 10$ po osobi (sobe su vrlo ciste i uredne), postoji i agencija za avanturisticke sportove, pa smo tako bukirali tu vragoliju. Ujutro u 8.30 su nas stavili u kombi i krenuli smo s jos 5 lokalnih ljudi. Medju njima je bio i latino tip duge kose i naocala koji je venezuelanskim paragliderima rekao da je iz Italije. Mi ga pitamo jel je stvarno Talijan jer ne lici na njih, neg na ove. Kaze da je iz Toscane, ali je napola Venezuelanac i putuje po toj zemlji 4 tjedna sam, a sad zivi u Nizozemskoj. Jucer je probao i on se prvi put u zivotu baciti, al vremenske prilike nisu bile povoljne. Iskreno, noc prije sam bio napet zbog tog cina kojeg sam trebao izvrsiti, makar sam lako zaspao jer smo toliko umorni od putovanja i stalnih mijenjanja mjesta.

Kombijem smo vozili pol sataa, pa prasnjavom cestom poceli se uspenjati po nekom pustinjskom pejzazu, ali su oko nas bili oblaci u kojeg smo i mi zasli. Dosavsi na vrh brda, nismo nista vidjeli, kao ni instruktori koji su rekla da treba malo pricekati da se obalci razidju. I dok sam ja setkao okolo, oblaci su se stvarno razisli, na moju zalost. Dok sam setako, mislio sam si nek samo ti oblaci ostanu, pa d se ne bacimo i ko sljivi tih 50$ koje smo platili za taj paraglading kad mi je toliko stresno pokusati to. I jos su mi od svih instruktora tamo dodijelili najmanjeg, najmrsavijeg, najstarijeg i najneozbiljnijeg. Prvi se bacio Talijan s instruktorom, a odmah nakon njeg, stari i ja.

Ne znam ak je itko probao to. Za one koji nisu evo kako ide: paraglading je zapravo plovljenje po vjetru, tako bi se nekako to prevelo. Nesto kao padobran povezan je malim konopcima, dugim oko 5 metara za opasac instruktora koji se zakaci karabinerima za sjediste novaka kao sto smo mi, dakle sjedimo ispred instruktora, pa je strah jos veci. Stave vam kacigu, dodjete na par metara od litice pred provaliju i zaletite se trceci dok instruktor podize taj padobran i vec ste u zraku. Stah me bilo mozda prve 2-3 sekunde, al onda je to bio lijep dozivljaj, kao da smo ptice. Bilo je ukupno 8-10 instruktra s novacima jer smo usput pokupili neke lokalne ljude koji su to isto probali po prvi put i tako smo vijugavo letjeli 15-ak minuta prema polju oko 1.500 m ispod nas. Snimali smo i slikali, pa ne morate brinut, sve ce to bit ovdje na blogu u vrlo bliskoj buducnosti.

U Meridi se nudio i canyoning, hodanje, bacanje i spustanje kroz kanjon brze rijeke, ali em je bio preskup (80$), em po slikama nije bio ko zna sta. Takodjer prvobitni plan je bio ici u Los Llanos, mocvarnu nizinu oko 10 sati voznje udaljenu od Meride, da upoznamo zivotinjski svijet Amazone, ali taj izlet traje 4 dana i tri noci, a mi nismo htjeli gubiti toliko vremena, pa smo odmah drugu vecer lovili bus za Maracaibo, u smjeru Kolumbije.

U obliznjem drugom hostelu, upoznao sam Skota koji tamo radi vec 2.5 godine. Buduci nesto mastam da za Uskrs il Prvi maj idem u Skotsku s Ryanairom za male pare, taj lik je taman iz Edinburgha i odmah mi je dao najosnovnije podatke o tom gradu, kako doci s aerodroma i kako se kretati po gradu, te sto zanimljivog vidjeti. Nevjerojatno je kako raznovrsne ljude vidite kad putujete na ovakav nacin i koliko svrsishodnih informacija dobijete.

Na autobusnu stanicu u Meridu smo stigli oko 20h i sat vremena kasnije krenuli. Opet je bilo hladno u busu, al mi smo opskrbljeni kusinom, dekicom i vrecom za spavanje. Osam sati je trebalo da stignemo do Maracaiba, al kako je to sugavi grad u kojem nema nista za vidjeti, a k tome lezi i na obali zagadjenog istoimenog jezera, nasli smo taxi i krenuli za granicu s Kolumbijom.

Taxi vozilo i njegov vozac su prica za sebe. Auto je neka stara americka kanta iz 1970-tih, a vozac je lik koji trubi i prolazi kroz svako crveno svijetlo na semaforu, sve dok ne dodje na otvorenu cestu. Tada ubaci u sestu i pici ko da mu je neko za petama. Racunajuci da je nama uzeo 12$ po glavi, a da su s nama putovala jos 2 starca i mlada cura, izracunali smo da po voznji do granice (2.5 sata) zaradi 300 kn. Buduci benza u Venezueli ne kosta nista (7-8 kn zacijeli rezervoar) i ako tako napravi samo 3 voznje u jednom danu, mjesecno bi taj lik mogao zaraditi 9.000 kn. Tko zna gdje trosi lovu kad ima tu kantu od auta.

Nevjerojatno je koliko je na tom putu bilo kontrola policije. Evo necu pretjerivati, ali bilo ih je barem 30. Ponekad je na razdaljini od 2 km bilo tri kontrola. Zasto sve to? I da li smo se osjecali sugurno? Naravno da jesmo, a razlog je taj da smo se priblizavali granici s Kolumbijom (znate da je na zlu glasu), pa su tako velike kontrole da bi se sprijecilo ono sto se na granicama, a posebno u Kolumbiji i radi. Dakle, sverc i droga.

Buduci je droga najveci problem, ljudi na granici ne mare kad nas vozac taxija dodje s krcatim rezervoarom goriva, gdje ga ceka vjerojatno kolega s tubom u ustima i isisa mu benzu iz auta u kanistre da bi ih kasnije prodavao u Kolumbiji, a zajedno dijelili lovu. No, nas vozac nema pravo vozit po Kolumbiji, pa tamo daje neku crkavicu jos starijem tipu i jos vecoj kanti od auta, da mi nas odveo do prvog naseljenog mjesta u Kolumbiji. Mi presjedamo, dobivamo pecate za izlaz iz Venezuele, nitko nas nit ne pregledava na ulazu u Kolumbiju jer granicu nisam ni vidio, tako da ni pecat nismo dobili u putovnici, pa odmah nastavljamo dalje.

Maicao je taj prvi gradic u Kolumbiji. Tek sto je taxi stao na autobusnom kolodvoru, a mi otvorili vrata, cetiri osobe su nas napale ko da smo zvijezde iz Hollywooda koje su dosle u posjet Kolumbiji. Razlog? Da izaberemo bas njihov bus koji ce nas odvest u Santa Martu ili Tayronu, turisticka mjesta gdje svi turisti i idu iz Maicaoa. Uvalili su nam clipboard na kojem su vec ispisane karte za bus, a mi moramo samo napisat nasa imena i broj putovnice, platiti 20$ i bus krece. Nije bio tako luksuzan kao venezuelanski, ali sta se moze. Cetiri sata voznje kroz najsiromasnije dijelove Kolumbije i stigli smo do naseg novog odredista. Bus nam je stao na glavnoj cesti gdje pocinje nac. park Tayrona.