|
OKOLO I NAOKOLO PO BOGOTI - part 3
Ustajemo u 7 jer krevet je tako tvrd da nas ledja bole. Dans idemo vidit dal ima mejsta u drugom hostelu koji se cini bolji. Bar da zadnju noc spavamo kako spada. I imaju! Ja brzo trpam stvari u ruksak i trcim nazad u taj novi hostel El Dorado (makar nema nis pozlacenog unutra) da bukiram, a Barbara se polako pakira i placa dvije noci u onom prethodnom. Oblacno je i po trece jutro odgadjamo otici zicarom na vrh brda s kojeg se vidim pogled na cijeli grad. Gdje cemo? Novi shopping centar, na samom sjevernom dijelu grada, opet. Uzimamo TransMilenium (njihov metro) dok vani pocinje kisa, ali vozimo se 40 min, pa u medjuvremenu i prestaje. Shopping centar nis posebno, al okolne zgrade jesu. Sve je novo, grade se nove lijepe zgrade. Sve je uredno, nema barbona, nema prosjaka. Vracamo se u centar i ja ubadam maslinastozelenu jaknu za 150 kn. Prava frajerska, kaze Barbara. Na lijevoj ruci nosim kopiju sata Victorinox (ista marka svicarskih nozica od MacGyvera), tu zelenu jaknu, na ramenu vunenu torbicu kao hipiji, a na ocima kopiju Ray-Ban naocala. Gledam se u izloge dok hodam i totalno sam neprepoznatljiv samome sebi. |
|
OKOLO I NAOKOLO PO BOGOTI - part II
Novo jutro, novi pjesacki maraton. Evo stvarno necu pretjerivati, ali danas smo pjeske po Bogoti napravili 30 km. Tr-i-d-e-s-e-t! Iz hostela smo izasli u 9 i neprestano hodali do 14h. Ako covjek hoda 4-5 km/h, to bi bilo 20-25 km. A jos smo kasnije zujali okolo, pa jos navecer po gradu. A vidjeli smo samo djelic grada. Po nekim statistikama Bogota (naglasak na zadnje "a") je medju pet najvecih gradova na svijetu. Ovdje zivi 8 milijuna ljudi. Osam. Prvo smo isli u stari dio grada, zvan La Candelaria. Nista posebno. Zatim smo hodajuci stigli u neki otmjeni dio centra, pa prosli pokraj svih vaznih zgrada Vlade, ministarstava, vojske i inog. A malo dalje, siromastvo. Setamo mi tim podrucjem da ni ne znamo gdje smo, a mene prstom zove vojnik. Rukujemo se i kaze mi na prijazan nacin da se maknemo odavdje jer ovo nije sigurno za turiste. Prije par dana su opljackali curu iz Seoula i neku Svicarku usred bijela dana. Oke, poslusali smo i krenuli nazad u smjeru koji nam je pokazao. Vratili smo se u centar i odlucili ici u u neki shopping centar u sjevernom dijelu grada za koji kazu da se proteze preko nekoliko blokova grada. Ja sam trazio neku visoku zgradu koja ze biti taj veliki centar San Andreito, akd ono, to su magazini robe. I opet sveg i svaceg. Tip nam nudi onu torbu-kufer na kotacice za 170.000 pesosa, da bi nas na kraju molio da je kupimo za 80.000. A stvarno nam treba jer nakrcali smo se suvenira i pokolna i majica i ovog i onog. Ali ne popustamo, hocemo za 50.000 i tocka. Nikad u zivotu nisma vodio toliko patika i naocala na jednom mjestu kao ovdje, ali posebno patika. Misli mda su kopije. Mislim... ma naravno da jesu. Ali nisu toliko ispod cijene. Ja si pak trazim neku zelenu jaknu, oni tipa maslinasto-vojnu. Kad je zena nanjusikla da zelim kupiti, trci sim i tam, uzima ovu moju koja je mala, ide du druge zene na drugom stanu, mijenja ju, al nije isti model. Treca zena joj donosi taj koji trazim, al opet je mala. Primjecujem da nema gumb na desnom rukavu, al sutim za kasniji deal. Kazem da je opet mala jakna. Nestane ona iza ugla u tom magazinu, vrati se nakon 10 sekundi i govori da je ovo veci broj. Gledam desni rukav... i pogadjate. Fali gumb. Ista jakna. Koji jeftini trik. Malo dalje je neobicno dobri restoran u magazinu. Narucujemo ono po cemu je unutrasnjost Kolumbije poznata - meso. Isto kao i kod nas. Imate meso (govedina, svinjetina ili piletina), stave kao prilog pomfrit (kojeg ovdje zovu papas fritas), salatu i bijelu rizu i to je glavno jelo u Bogoti i daljnjoj okolici. Vracamo se, ali ne pjeske. Ovaj put cemo pokusat s njihovim nadzemnim metroom - TransMileniumom. Nako nekoliko godina neuspjesne akcije gradnje podzemnog, grad je odlucio graditi nadzemni i to u obliku buseva. Crvene su boje, dva spojena u jedan s "harmonikom" i imaju svoju posebnu traku unutar grada. Vrlo prakticno. Cijena je 3 kn gdje god da isli sve dok ne izadjete s "metalnog otoka" sagradjenog malo uzviseno na trotoaru. Opet mrtvi-umorni jedva nalazimo hostel i spavanac, a tek je 21 sat. |
|
OKOLO I NAOKOLO PO BOGOTI
Krenuli mi konacno o obilazak grada. Rekao bi da je da je drugaciji od ostalih kolumbijskih, pravi kozmopolitski. Svugdje svacega. Na glavnom trgu i cestama koje vode njemu - kaoticni kaos! SVaka cesta ili dio ceste ima svoju tematiku. Na pocetku ceste su sami ducani s koncima i stvarima za sivanje, mal odalje, samo papiri i stvari za skolu, jos dalje samo patike, pa naocale, pa hi-fi uredjaji... Dakle tko treba odredjenu stvar, zna da ce otici u odredjeni dio/ulicu i tamo mu se nudi sto zeli. A ljudi na cesti prodaju svasta. Bace deku na trotoar i postave na prodaju svoje kape (po 15 kn), cipele (po 90 kn), torbice (po 90 kn), postere (po 3 kn), itd. Ima i onih koji imaju male drvene mini standice koje im stoje na koljenima i na njima cokoladice, lizaljke, zvakace. Drugi imaju stand na kotace (kao onaj za prodavanje sladoleda) i na njemu svakakvo voce kojeg rezu na komade za kupce il im od voca prave 100%-tne sokove. Stanene na crveno na semaforu, a na sofersajbi vam lik stavlja zvakace ili bombone... sve dok ne dodje zeleno. Ak zelite, kupite od njega, ak ne, tip prije zelenog sve pokupi jer ovdje na semaforima imaju obavezno counter koji pokazuje koliko jos sekundi traje crveno ili zeleno. No, najoriginalniji je bio lik obucen u robota iz Star Warsa koji je hodao pokraj vozaca i na neki nacin prosio, al ipak je i radio. Tako sam dobio dojam da u ovoj zemlji svatko radi. Bilo sto. Stari ljudi prodaju ruze il novine il rudimentalne igracke, ali bar rade. Ali da, da... ovo je veliki grad. Imatu tu i prosjaka. Vise nego igdje drugdje. Srecom ne potezu te za rukav jer je vojske i policije posvuda i vjerojatno mogu bit po gradu, ali da ne diraju ljude. Leze na cesti, a smrdi po mokraci i ustajalom dok prolazite pokraj njih. Znaju neki stajat pokraj slasticarne i pitat da im se nesto kupi, a ja, potaknut time da svatko nesto radi, jednom sam danas odbrusio - trabajar amigo (radit prijatelju). Prosjake ne zalim. Da imam love za bacat, njima je nebi davao. To su ljudi koji su odabrali takav zivot. Oni ne zele imat sefa, ne zele radit. Prvi na popisu stvari koje sam htio ucinit u Bogoti je, necete vjerovat - posjet muzeju. Znam da se velika vecina sad kriza i pita odakle sad Marlonu to da ide u muzej. Al ovo je Museo de Oro. Muzej sa zlatnim ornamentima i otkricima s ovog podrucja Juzne Amerike koji su pripadali narodima Maya. INca i ostalih slabije poznatih. Ako ne znate, ovo je kolijevka mitskih prica o slavon i nikad pronadjenom El Doradu. I zato sam htio vidjet sto je sve ovdje pronadjeno jer obozavam ove narode. Muzej je na cetiri kata i napravio sam vise slika da vam to kasnije docaram. Odmah iz muzeja, ravno u Artesaniu, mali trg sa standovina rukotvorina. Ajme sto sam sve kupio i koje sam dealove sklopio. Postao sam majstor u cjenkanju. Tip mi kaze 12.000 pesosa za neku torbicu, a ja mu kupim dvije takve za ukupno 15.000. Stariji par radi drvene izrezbarene lustere koji se mogu stavit na zid da budu kao bocna rasvjeta. Nude mi 25.000 pesosa, ja im kupim za 17.000. Drugi dio dana smo otisli u neki mini-shopping centar nekoliko blokova od centra. a tamo - raj za zene: Zara, Sisley, Benetton, Prada... Zato sam ja isao u internet-caffe, a Barbara u shopping. Ne znam sto je ona dozivjela tamo, ali ono sto sam ja skuzio u raznim internet-caffeima jest da su Kolumbijci zaludjeni MSN-om. Cure zavrse radit i ravno u net-cafe da bi se dopisivali s deckima, pretpostavljam. A mulci ovisni o video-igrama. Dodju u net-cafe i onda igraju, trkaju se, pucaju i uzaludno trose vrijeme. Stvarno, opsjednuti su. I cure i decki. A generalno su zene tu opsjednute ljepotom, obrvama i sisama. Ne znam sto je na prvom mjestu. Nikad u zivotu nisam vidio toliko raznovrsnih obrva. Jako, ali jako puno cura ih boja kanom, kao neka vrsta privremene tetovaze. Ma da samo to vidite. A sise obavezno se moraju pokazati korz mar i mali dekolte. Smijesne su. Na putu nazad do centra, slucajno smo uboli Hard Rock Caffe. Men to ne zanima, ali sam gledao slike i potpise slavnih pjevaca dok je Barbara nes kupovala. Kat iznad smo vecerali i imali taman za bus nazad u centar odakle je nas hostel udaljen 200 metara. |
|
VALLE DE COCORA
I dok smo po toj strmoj livadi trcali riskirajuci da skliznemo i uganemo nogu, u daljini sam ugledao kao neki mali tunel uz zemljanu cestu, ali sad i blatnu. "Trcimo tamo!" uzviknuo sam Barbari. Nije to bio tunel nego kao da je netko napravio samo pocetni dio ulaza u brdo, kao neka vrata s polukruznim svodom, ali to je bilo zbog sahta odmah ispod kojeg je treblo valjda time zastititi od zemlje kojase odronjava. Svejedno, posluzio nam je kao zaklon dok je pol sata pljustila kisa. Cim je malo prestala i nastavilo samo sipiti, iskoristili smo priliku. Zaletili smo se blatnjavom cestom nizbrdo, preskakali lokve vode i blata, jos jedan mali uspon, pa kuca vojnika koji cuvaju ovo podrucje i konacno onaj zaseok odakle smo krenuli. Jep treba doci u 16.30h i evo ga, tocan kao sat. Unutra je vec uslo 5 osoba, dvije cure sprijeda, par i jos jedan decko straga. Sad ajmo i mi, pa da brzo krenemo. Ali vozac jeepa je najprije narucio sendvic, nakog tog i kavu. I polako on pije dok je kisa opet pocela pljustiti. Pocinje on vrlo sporo i nespretno odmotavati prozirnu ceradu da stavi na jeep jer jos se ljudi skupilo oko jeepa. Pa nece valjda i ovi u njeg kad nas je vec 5 + vozac. Al onda sam se sjetio Srednje Amerike. Tamo vozila koja straga imaju resetke umjesto krova sluze upravo tome, da ljudi straga stoje na nogama i glavama strse iznad resetkastog krova vozila, pa koliko ih stane, stane. Na kraju nas je bilo 9 u jeepu i tek smo u 17h krenuli. Satnica je satnica, raspored se treba postivati. Dakle, pol sata smo stajali kao sardele straga u malom jeepu. Krenuli kao puz jer je cesta zemljana i blatna, a nakon par minuta, stane vozac uz kucu kod ceste i jos jedna zena udje gore. Malo dalje, opet stajemo i 6-clana obitelj ceka na jeep. Samo dvoje djece je uslo, a onda su i tri mame usle + novorodjencem kojeg su dali curi koja je sjedila sprijeda. Te tri zene su stajale na vanjom dijelu jeepa, drzeci se za konstrukciju krova. To je slicno kao sto se voze smetlari straga svog kamiona kad kupe smece po gradu. Eto tako su ma one stajale zajedno s dva djecaka. Sveukupno nas je u jeepu dugom mozda tri metra bilo 17!! I svi mi se smijemo, slikamo. Ja kao najvisi sam stavio fotkac u zrak da sto bolje docaram tu situaciju iz pticje perspektive i fotka ce vam sve reci, ali tek drugi tjedan, kad je postavim. Sad su i te tri mame i djeca poceli fotkati, svatko je imao svoj fotkac. Konacno, nakon 10 km drndanja, evo nas nazad u Salentu. Malo shoppinga i nazad u bus za Armeniju. Gladni kao vukovi, pojeli smo pizzu koju rade na smijesan nacin. Kupe vec gotovo smrznuto tijesto, napune ga onime sto narucimo i stave u pecnicu. Al bar je cijena podnosljiva, dvije pizze i dva pica smo platili 15.000 pesona (45 kn). Nazad u hostel, pakiramo stvari, taxi, smijesan stari taksist se zeza s nama, plazamo 8.000 pesosa i evo nas na autobusnom kolodvoru. Zenska na salteru je dobro raspolozena u 10 sati nocu, pita koliko traje kurs spanjolskog u Europi (valjda misleci da ja dobro spikam jer sam je pitao info u svezi busa za Bogotu), naplacuje nam 70.000 pesosa i kaze da stizemo u 5 i pol ujutro. |
|
ARMENIA
Ne, ne govorimo o drzavi na Kavkazu. Armenia je grad od pol milijuna stanovnika u sredistu zemlje, oko 300 km jugozapadno od Bogote. Poznat je po potresu koji ga je pogodio 1999.godine kad je srusena trecina grada. Do tamo smo putovali polupraznim mini busom samo tri sata i stigli jos popodne. Odmah vani s momom knjigicom o KOlumbiji, calle tu i carrera tamo i evo nas u hotelu. Casa Real. Prljava ulica s ulicnim prodavacima, opet mali uski ulaz, a unutra na katu recepcija kao da smo u hotelu s 3 zvjezdice. Starija spora i smijesna recepcionerka ne zna nis. Ne zna broj autobusnog kolodvora, ne zna gdje je kafic slavnog Juana Valdeza (onaj od Cafe de Colombia), ne zna gdje ima pizzeria. Zamislite, trazi u tel.imeniku broj autobusnog kolodvora da znamo kad su nam busevi za Bogotu. Pa zar ovaj hotel ne prima stalno strance koji putuju, pa da znaju broj na pamet? Soba je bez prozora, mala, ustajali zrak, al je bar wc najuredniji dosad. Al opet, sto mozemo vise trazit za 45 kn po osobi na noc. Un Luchano, valjda. Idemo odmah u grad. Ulica do nas vrvi od standera, svi nam nude nesto, vicu, trube, pricaju u mikrofon najavljujuci svoje proizvode. Ja kupujem ne znam koje po redu naocale za sunce i dolazimo u ulicu koja je krcata s bezbroj ducana odjece s obje strane. Zato smo Armeniju prozvali - grad butika. Tek nakon 2 km uspona, nestaju butici i pocinju lanci brze hrane i mini-restorani. Zasto smo ovdje? Jer se 20 km zapadnije nalazi mjesto Salento, a pokraj njega dolina Valle de Cocora, prasumska verzija Svicarske u malome (znam, koji cudan opis u jednoj kratkoj recenici). Sutradan lovimo bus, al zapravo tu ne treba nista loviti, nit gledati na vrijeme. Mi se dignemo kad se dignemo, duruckujemo kad doruckujemo, krenemo u bilo koje vrijeme prema mjestu gdje staje bus i tamo ili bus vec ceka il za 2 minute dolazi bas onaj koji ide tamo gdje moramo mi ici. Tako je bilo cijelim putem, bas cijelim. Stizemo u Salento i mjesto je kao da smo naglo baceni 200 godina unazad. Mali glavni trg (gdje sam stao na govno od psa), tri jeepa, kocija s konjem, a uz malu glavnu ulici sjede kauboji i starceki s ponchoima, drugi u starim saloonima igraju biljar il piju pivu, a treci sjede u svojim mmini ducanima i prodaju nakit, drvene izrezbarene stvari i sl. Neki lik nam nudi "samo" 50.000 pesosa (jel se sjecate koliko je to u kunama?) za djir s konjem do prije spomenute doline, a u knjizi pise da kosta 5.000 pesosa. Jeep nas je za 6.000 pesosa za dvoje prebacio 11 km uzbrdo do mjesta Cocora gdje smo konacno ugledali 40-ak metara visoke wax palms (tako ih zovu na engleski), potpuno gole do same krosnje s kokosovim orasima, a sve se nalazi u dvije-tri velike doline, dijelom prekrivene zelenom pokosenom travicom koju pasu krave, a dijelom prekrivene gustom prasumskom vegetacijom. Izgleda nestvarno. Uzeli smo nasumce neki putic u dnu doline jer s s lijeva poceli dolaziti oblaci i skrivati pogled. Hodali smo uz rijecicu i gacali u blatu kojeg je stvorila juceranja kisa i konji koji tud vode turiste. Opet su nam kolumbijski kauboji nudli 50.000 pesosa za djir s konjima, al mi idemo pjeske. Hodamo i hodamo, a ne znamo kuda cemo doci. Barbara je ljuta jer je sprljala patike, a ja poderao majicu na zicanoj ogradi koja je postavljena s obje strane putica. Dolina kao da se suzuje i nestaje i pocinje prasuma. Kao ona koju sam vidio u Tasmaniji. Cuje se samo cvrkut ptica i zubor potoka koji tece. Izgleda mi kao da sam u Vrazjem prolazu, kod Skrada u Gorskom kotaru. Idemo dalje jer svako malo vidimo oznake za neki hospedaje (lokalni naziv za prenociste). Prelazimo tri mosta od kojih se neki opasno ljulja, a drugi ima trule daske po kojima hodati. Penjemo se po velikom usponu u skoro 100% vlaznoj sumi i nailazimo na mini raskrsce. Cocora 3.8 km lijevo. Vrh planine 0.8 km lijevo. Hospedaje 1.0 km desno. Mislim si, ako smo bilo dolje u dolini i sad moramo lijevo, doci cemo opet u Cocoru odakle smo i krenuli, pa ajmo lijevo. Al uspon je tako naporan, blatan, klizav, sparina i vlaga i sad jos i hladnoca jer oblaci su sve vise zarobili vrhove ove planine-brda. No, sad znam sto tocno znaci rijeci "napor" u mom osobnom vokabularu. Pogadjate - penjanje na Los Nevados u Andama. Znaci ovih 0.8 km uspuna u sumi treba odraditi pjevajuci. Konacno stizemo do neke kucice. Buenas, vicem (u Juznoj Americi ljudi krate pozdrave buenas dias, buenas noches, pa samo kazu buenas). Pojavljuje se neka mirna, hladnokrvna zena i daje nam knjigu. Sto sad s njim? Sign por favor. Drzava ju placa da bude tu gore, na 3.850 metara i ceka svakog planinara da se potpise. Gledamo tko je dosad bio ovdje. Homer Simpson iz Springfielda, te Tatjana i Mojca iz Slovenije. Nema Hrvata. Ja se potpisujem s moja dva slavna imena, haha. Zena je rekla je da ima toplu cokoladu, al to je smedja voda bez okusa, mirisa i secera. Dok je isla u kucu nes uzet, prolio sam polovicu tog u njeno cvijece, pa platio 1.000 pesosa i pitamo di dalje. Pokazuje na ogradu, a tamo pise Cocora 5.1 km. Pa kako kad je dolje prije uspona pisalo 3.8 km?!? Kaze za sat i pol smo dolje. Srecom, put je velik kao za dva vozila i nizbrdo, ali to traje samo prva dva kilometra. Najprije nailazimo na nekoliko urusenja zemlje, onda su oblaci potpuno zaklonili pogled na drugi dio doline Valle de Cocora, pa izgleda kao da iz magle iznicu te jedinstvene kokosove palme visoke 40-50 m. Put skrece na sklisku otvorenu livadu koja se strmo spusta, nigdje ijednog stabla osim tih par palmi u daljini, a pocinje pljusak... |
|
MANIZALES - part II
Dakle, jeste li pogodili jesmo li platili izlet ili nismo? Ma naravno da jesmo. Nema milosti u ovom svijetu lesinara. Stao nam mini bus pred kucom Juliana u Manizalesu i onaj omanji vodic izadje iz busa i kaze: Morate mi platiti, 230.000 pesosa. Morao sam jos i platiti 350 kn za onu moju trosatnu agoniju agoniju. Julian pita kako je bilo. Ne pitaj i druga tema, molim. I vidim ja neki album na njegovom stolu. Zivotinjsko carstvo. One slicice koje sam ja ja u cokoladicama gledao i bacao, ljepe se u album?? Brzo u trgovinju kupit jedna za mene. I vidio sam da Julian ima visak duplih, al kaze da ce mi samo 20 njih dati. I pred njim sam ih morao izbrojati 20 koje mi je poklonio. Eto, sad cu kuci nastavit ucit spanjolski, bas lijepo. A sto sam dosad naucio? ischierda - lijevo / derecha - desno / arriba - gore / abajo - dolje adelante - naprijed / quadra - 1 blok zgrada / tomar - piti / comar - jesti salida - izlaz / entrada - ulaz / camarones - skampi / cerrdo - svinjetina res - govedina / pollo (pojo) - kokos / piņa - ananas / sandia - lubenica manzana - jabuka / fresa - jagoda / camiseta - majica, itd. itd. Ali Top 3 najsmijesnije rijeci su: Los bomberos - vatrogasci (jer bomb znaci smrk vode) Los perros - psi (pa oni za hot dog kazu perros calientes) Pecheņo - malo No, vratimo se putopisu. Izmjenili smo adrese s Julianom koji me i dalje odusevljavao svojom skromnoscu i jednostavnoscu. Na odvratnom krevetu-kaucu smo lako zaspali jer smo bili umorni od penjanja i trauma, a drugo jutro krenuli posjetiti centar grada dok je Julian isao na posao. U gradu smo vidjeli tri crkve od kojiih bi istaknuo onu svu u drvu iznutra. Kraj nje je prosao stari, prljavi besposlicar/prosjak s kapom na hrvatsku sahovnicu i jedva sam ga stigao uslikati. Usli smo u shopping centar u 10 sati da nesto pojedemo, a tamo tek otvaraju ducane, peru podove, ciste stakla i izloge. Ovdje su valjda svi ko Dalmosi. Ja sam odlucio pocastiti pse koje nadjem u gradu. paket narezane mortadele od izleta na Ande sam sacuvao i njome isao gradom u potrazi za nekim napustenim psima. Tu otvaram zagradu za podtemu. Na ovom putu smo vidjeli dosta pasa po gradu, kazimo oko 150-ak. Od njih je: 80% zenki (od ceg cak 95% njih trudno il su se netom okotile, ne pitajte me zasto je tako jer ne znam) 88% lezalo nasred ceste 64% neuhranjeno 72% bez ogrlice 11% na lancu i s vlasnikom i konacno samo 5% ih je zalajalo. Konacno sam nasao dva psa. Bacim im salamu, a oni leze i bespomocno je gledaju. Valjda cekaju da im je stavim pred njuskom. Prvi se ustao i pojeo je, drugi ni to. Bacio sam im jos toga, ali opet bezvoljno jednu. Koji ludi ovi kolumbijski psi. Zatvaram zagradu ove podteme. U podne smo se vratili do kuce Juliana koji je tad imao pauzu da nam otvori vrata da uzmemo ruksake i nastavimo put. Julian radi u administraciji skole od 8 do 12 i od 14 do 18. Ima dva sata pauze za rucak, tako je to u Kolumbiji. I ta dva sata iskoristi da ide kod mame na rucak. A ko mu pere robu? Opet mama. Pegla? Mama! Sjecate se Carlosa iz Medellina? Isto ima 38 godina kao Julian i ja. Isto jede kod mame, isto nosi robu kod mame gdje pak kucna pomocnica sve pere i pegla. Eto, sad mi vise nemojte spocitavat da sam razmazen il kako me nije sram da idem jesti kod mame, kad je to praksa kod svih nezenja na Zemlji, gdjegod da zivjeli. Julian je s nama krenuo taxijem na autobusni kolodvor odakle je isao kod mamame (jer nema auto), a mi za grad Armeniju, u sredistu Kolumbije. Opet je Julian bio fin sa taxistom i ljudima na kolodvoru, svima se obracao s caballero (gospodine). Pozdravili smo se i rekao sam mu kad odluci doci u Europu, da mi se obavezno javi, pa da skupa mozfa putujemo il da dodje u Hrvatsku. Opet je skromno rekao da hoce i pozdravio nas. |
|
ANDE I LOS NEVADOS NAC. PARK
Kao sto rekosmo - Ande. Odavno sam htio vidjet ih, pa evo mi ispunjene zelje. Krenuli mi tako mini-busom s ostalim lokalnim turistima-planinarima iz Manizalesa. Omanji bucmasti vodic svima kaze da smo mi iz Croacie, a svi: Oooooooo. Receno nam je da je ukljucen rucakse ide do 4.900 metara visine, da ce bit snijega na vrhu i da cemo hodati oko dva sata. Ja mislio da ce to biti nesto slicno Triglavu (makar tamo nisam nikad bio), da cemo setkat puticem uzbrdo u zelenilu, vidjeti okolne zasnjezene vrhove, poneko jezerce, pojesti neko pecenje i onda se mrtvi-umorni okupat u nekim obliznjim termalnim toplicama jer to je podrucje poznato i po vulkanima, kad ono - SIPAK! Prvo iznenadjenje je bilo mjesto gdje smo jeli. Nazvati tu stracaru pored ceste restoranom je uvreda svim drugim restoranima. Jedno jaje na oko, komad sira i sunke, bljutavi komad arepe (njihove jutarnje poslastice, mala debela palacinkica bez mirisa i okusa, samo boju ima i to bijelu) i caj. Srecom da smo mi prije tog dobro jeli (panini, salama, nutella), ali polako sam poceo osjecati glavu jer bili smo na oko 3.200 m nadmorske visine. Krenemo dalje mini-busom, a cesta i dalje uzbrdo, ali sad bijela, puna rupa. Stali na nekom prijevoju uz jezerce da slikamo to, a glavna fora je bio caj od koke koji su davali na malom standu, kao da ublazi glavobolju od eventualne visinske bolesti. Kazem ja sebi da je bolje popit to da ne bi gore vrag uzeo salu. Caj je bio dost dobar, kao neki klasicni caj, al donosimo kupljena oridjidji pakovanja u Hrvatsku, pa cete i vi to probati, dragi moji. Tip na standu mi kaze da zna samo dvije rijeci na hrvatskom: Davor Suker. Do nas su u svojoj fancy Mazdici-2 stigle i 4 sminka-curicke s tankim cizmicama kliskih koznih peta. Ajme, alaj cemo se nasmijati gore, pomislio sam. Krecemo dalje, tumbamo se, pa opet stajemo uz barakicu gdje nam stari ranger u prljavoj sluzbenoj odori prica o ovom dijelu Anda koji je zasticen kao nac. park - ima povrsinu od 583 kv. metra, najvisi vulkan je El Ruiz ( 5.325 m) koji je 1985. eruptirao i izbrisao gradic s 22.000 dusa. Krecemo dalje kombijem-busicem, ali sad je s nama i planinarski vodic koji lici na hipija (uh, sto sam sretan!). Stajemo da nam prica o flori, ali mene to ne zanima jer em su vani 2 stupnja, em me glava pocinje rasturati. Kaze da maknem kapus glave, da se prolijem hladnom vodom po celu, ali meni treba wc. Kud sad i to! Nalazim ga u malom planinarskom domu malo gore, na 4.800 metara visine. Okruzenje za zaborav - pejzaz je mjesavina pustinjskog i lunarnog. Nit jedno stablo oko nas, a kamoli neka zelena biljcica. Ima i snijega. Uz to, oblaci su bas nad nama, to jest mi u njima, ko da se spustila gusta magla (svaka povezanost s "pjesmom" je slucajna). Kombi staje i hipi-vodic kaze da sad pocinjemo penjati tamo. A "tamo" je samo uzbdro prema magli uz pokoji veci kamen. Kaze vodic da je gore vrh na koji cemo ici. Se sjecate kad vas je u zivotu najvise boljela glava? Oke, pomnozite to s tri. Sad mi recite kad ste se u zivotu osjecali totalno iscrpljeno i iznemoglo? Oke, to pomnozite s pet. I sad sve to zbrojite i zamislite da tako traje tri sata. Eto, tako sam se ja osjecao. Nikad veci napor u zivotu nisam dozovio zgledalo je da ce mi glava puknuti. Valjda najgori oblik visinske bolesti. Drzao sam se za glavu objema rukama i tako hodao uzbrdo djecjim korakom prema ne znam gdje. Njihao sam se kao da sam pijan, ali tako sam se i osjecao. Koje sam ja mislio imao. Gledao sam to kamenje i rekao da cu se baciti, otkotrljati do dole. Zamisljao sam da trcim maraton jer bi radje to ucinio nego to sto sam gore dozivio. I sad dok vam ovo pisem, ne mogu vjerovat da sam ono na planinama bio ja. S nekim cudnim mislima, bez volje za zivjeti, nisam imao snage otvorit dovoljno usta da popijem vodu, pa mi se sva proljevala po licu. Ne jedna od najgorih, neko sigurno najgora situacija u kojoj sam se ikad dosad nasao u zivotu. Kaze vodic da smo na 4.930 metara, ali mene vise ne zanima doci do 5.000 metara. Idem nazad, iako su prije mene jos neki odustali, ali je bilo i onih koji su nastavili. Pa cak i one sminkerice iz Mazde 2. Barbara je bila par desetaka metara iznad mene i kaze da sam se tako njihao i lelujao dok sam isao nizbrdo, da je mislila da cu svakog trena srusit se. Morao sam opet na wc. Ali di? Nema niceg. Ma ima! Kamenje, gromade. Posluzit ce mi kao zaklon od ljudi da me ne vide sto radim. Taman je gusta magla/oblaci skrivala one ljude 10 m iznad mene i one 10 m ispod mene i ja cuc! Ali nije mi bilo lakse. Strasna glavobolja, a znam da je izlet tek na polovici. Jos par koraka i bio sam kod kombija koji je bio parkiran na nekom ravnom platou tog lunarnog pejzaza pomijesanog sa snijegom i maglom/oblacima. Izgubio sam osjecaj vremena. Legao sam u kombi, ne znam uopce kadsu drugi dosli, samo sam se drzao za glavu, a svi ostali gledali kroz koju patnju prolazim. Malo nize, tamo gdje je nam se pridruzio vodic, stali smo zbog ispunjavanja upitnika. I od osmero ljudi i 3 upitnika, onaj glupi hipi ga uvali i nama! Pa koji konj! Mora da ima spaljolske krvi. Barbara ne zna sve sto pise i sto traze, ja malo gledam i sad pitanja: Kako vam se cinila hrana na ovom izletu? Ocijenite od 1 do 5 nase vodice. Jesu li vam vodici bili na usluzi? Sto mislite o usponu? Sto mislite da bi trebalo poboljsati na ovom izletu za druge posjetitelje? I Barbara mu kaze da ne razumije, ali on neumoran: "Ma samo vi nesto napisite". Ja ne mogu vjerovat, ali toliko me bolila glava da nisaa imao snage reagirati. Srecom, al bilo je i vrijeme, nasao se netko pametan. Kolumbijski par mi je dao njihov tablete za glavu i zena kaze da popijem dvije. Vjerojatno je to bar malo pomoglo jer glava nije prestajala, al malo zatim, kad sam sjeo uz Barbaru u kombiju, zaspao sam joj na ramenu. Srecom. Prevalili smo 30 km da ni sam ne znam kako i vec smo bili u onoj stracari uz cestu, onu koju ova agencija koja je organizirala izlet zove restoranom. Neka juha od bijelog graha - bljutava. Odmah sam ustao i uz cestu stavio prst u grlo da se probam izrigat jer i dalje mi je lose, al nista. Legao opet u kombi, dosli ostali, kaze Barbara da su za glavno jelo dobili opet neku katastrofu od hrane. Nastavimo vozit, ovaj put asfaltom do Manizalesa, al ja opet zaspao. Opet srecom. Budim se jer smo kod termalnih voda koje su ukljucene u cijenu izleta. Ali koji idiotizam! Umjesto da idemo u toplice koje su u planinama, ovi nas vode u one gradske, gdje se nitko nit nije presvukao u kupace da bi se bucnuo. Pa kako i hoce nakon ovog sranja od izleta, ocajne hrane i na kraju dva mini bazencica sagradjena u sumici pokraj grada. Nikad nisam gluplje u vjetar bacio 50 dolara. Ali ajd, bar jos nikom nismo platiti, a niti nas itko ista pita. Meni je konacno pocelo biti bolje, puno bolje. Opet sam gladan, imam zelju za slatkim - dobar znak, jako dobar! Znaci da sam medju zivima. Ipak, jos se osjecam iznemoglim i sve radim sporo. Ne mogu vjerovat da je prije dva sata tamo gore u Andama bio ovaj isti Marlon. Taj osjecaj i dogadjaj tesko da cu ikad zaboraviti. Kad kuci joggiram, pa izvlacim maksimalno iz sebe i trcim zadnjih 500 metara najbrze moguce, mislim si uvijek da je to strasan napor, da ne postoji nesto teze i napornije. O kako sam bio u krivu. I zato jedva cekam vratiti se doma i opet poceti trcati. Bit ce kao vodu piti. |
|
MANIZALES
Konacno jedna manja voznja busom. Samo 3.5 sata (bar za nas) od Medellina do Manizalesa, ali ovaj put sam se i posrecilo. Lesinari kondukteri na autobusnoj odmah nanjuse zrtvu i nude svoje buseve. Ponudili su 31.000 pesosa. Jednostavno je za izracunat u kunama, maknete tri njihove nule i pomnozite s 3, dakle 93 kn. Ali malo dalje je bio jednovolumen taxi za 7-8 osoba - 34.000 pesosa. Samo 12 kn vise. I tako mi putovali autom. Ali dobro da jesmo jer izaci iz Medellina je pain in the ass. Svugdje su brda i treba iz tog kotla izaci, a busom uzbrdo je ajme meni. Imali smo najboljeg vozaca dosad, iako je ludo vozio i preticao u zavojima, ulazio u skare, ali osjetio sam da je siguran vozac tako da nisam brinuo. Za manje od 3 sata smo vec bili u Manizalesu. Tu smo po prvi put spavali kod nekog couchsurfera. I kakav sam opet nos imao. Julian (38) je najskromniji i najjednostavniji covjek kojeg sam ikad upoznao! Cekao nas je ispred svog stana, na samoj glavnoj aveniji tog polmilijunskog grada i odmah smo pricali kao prijatelji. Jedini problem - on jedva prica engleski, ja jedva spanjolski. Ali dobro mi je doslo da ga jos malo naucim. Odmah smo otisli u obilazak grada. Julian (cita se: Hulian, s naglaskom na "a") nam je pokazao zadnji preostali toranj od zicare koja je nekad postojala u ovom gradu. Njome su prevozili gradjevinski materijal, ali i ljude, sve do nekog 300 km udaljenog grada. Grad je inace dobio ime po vrsti kamena/minerala - mani i jednog od osnivaca grada po prezimenu Ganizalesa i kaze Julian da je to jedini grad u svijetu koji se tako zove. A lokalni nogometni klub Once Caldas (sto znaci Jedanaestorica Caldasa - ovo drugo je pokrajina kojoj je Manizales glavni grad) je 2004. bio osvajac Copa Libertadores, dakle prvak Lige prvaka Juzne Amerike. Ja se tog ne sjecam, a vi? Od ostalih zanimljivosti, ovdje cete na svakom koraku vidjeti velike plasticne sarene skulpture (klaun, pas, madjionicar) i bas su tu vecer podizali tek ofarbanog plavog bika na neku zgradu. Mi smo otisli na komad lokalne pizze koja je bila ne bas najbolja i puna sira. Julian nam je dan prije unaprijed bukirao sutrasnji izlet na planine Los Nevados, pa smo brzo otisli spavati. Kauc koji se pretvara u krevet je bio tako tvrd, a dio za glavu tako uzdignut da smo spavali kriminalno. Ali nije Julian kriv. Ponudio nam je smjestaj, jos i rekao da se mozemo istusirati, a sve prica tako mirno i drago, da sam ga odmah zavolio i stalno govorio Barbari kako je smijesan, al na nacin kako Dalmosi kazu nekome da je smisan, misleci kako je simpa i drag. Drugo jutro, bila je nedjelja, budjenje u 6.30. Vec u 7 smo bili na ulici i cekali minibus agencije za odlazak u planine. Dok smo cekali, da samo znate koliko smo mi vidjeli joggera i biciklista! Pa proslo je vjerojatno 50 joggera i 80 biciklista u tih 20 min sto smo cekali nas bus. I svi trce i voze glavnom avenijom kojom je proslo mozda 10 automobila. |
|
LOCOLOMBIA
... iliti Luckasta Kolumbija. Ali nista od tog. Proputovao sam 40-ak drzava dosad i ovo je moja tvrdnja koju morate prihvatiti: Kolumbijci su najdrazi, najsrdacniji i najkulturniji narod za koji ja znam. Nema recepcionera-ke, smetlara, policajca, vojnika, prodavaca-ice, prosjaka il djeteta koji je bio bezobrazan il preko k. mi odgovorio na neko moje pitanje. Naprotiv! Kad nekog pitam za smjer, ulicu il nesto drugo, odvuku me skoro do tog mjesta. U restoranima i trgovinama ljudi mi na sve odgovore "con mucho gusto". Znao sam da cu nesto slicno dozivjeti jer tako je bilo i u Srednjoj Americi, ali oni su prekulturni i dragi. Setam se bilo kojim gradom danju i nocu, zaboravljajuci da sam u "zloglasnoj" Kolumbiji. Drago mi je da su me ljudi odusevili jer to sam i ocekivao. Sad shvacam zasto je taj ogromni kontinent tako lako kapitulirao protiv smradova od spaniardsa. Spanjolci su dan-danas agresivan, bahat i prepotentan narod, nesto kao i spitari. Osjeti se to kod svakog spanjolca. I zasto im nije bilo tesko prevariti ove JuznoAmerikance koji su tako pitomi i dobri. Nadam se da ce Majka Priroda jednog dana ovo sve izlevelirati nekako. Npr. neki strasni potresi ili velika nevremena il poplave s milijunima stradalih u Spanjolskoj. Joj, ili jos bolje - nevjerojatna erupcija dosad nepoznatog vulkana na Pirinejima. Zamislite, s jedne strane spanjolci, s druge francuzi. U jednoj udarcu, dvije muhe, tj. dva smrdljiva naroda! Ajmo nazad u Kolumbiju. Sto vas jos zanima, a sto van ja mogu ispricat? Kaze Barbara da je priroda u ovoj zemlji tako lijepa i raznolika (karipske plaze, planine s kravicama, vodopadi, rijeke) da se Hrvatska moze sakrit po tom pitanju. Beskucnici. Ovo je novost koju sam vidio. Cak su i oni kulturni. Znate kako brckaju po smecu? Dobro procitajte ovo jer tesko je za povjerovati - stave na pod svoju neku deku, plahtu il veliki komad papira, rastresu sve crne vrece smeca iz kosa za smece, rukama kopaju po tome, pa ako nist ne nadju, sve vrate u crne vrece. Kao stari tragaci za zlatom. Samo sto ovi traze hranu. Iskorostit cu priliku da se pohvalim. Na svakom putovanju sa sobom uzmem najsugavije majice, carape i gace. Pa kad ih iznosim, bacima ih. Oke, ove zadnje dvije ne mogu dat drugim ljudima, al majicu sam dao prljavom klincu koji se motao oko naseg hostela u Medellinu. Pitao me za malo pesosa, a ja: Camiceta? Siiiii! I zgrabio ju je i pobjegao trkom. Kasnije se vratio i prosetao preda mnom s njom s uzdignutim palcem. Drugo jutro ga vidim kako spava na asfaltu, opet s mojom majicom. Sad znam sto cu s drugim majicama koje imam u ormaru. Blago malim Ekvadorijancima, Peruancima i Bolivijancima slijedece godine. Ah da. razni kolumbijski zakoni i pridrzavanje reda. U Kolumbiji svaki, ama bas svaki motociklist mora i nosi kacigu i odjevni predmet s brojem registracije. Dakle, svoj reg. broj mora imat straga na kacigi (i vozac i suvozac), a posebno si kupi bezrukavnik na kojem je straga prisiven reg. broj motora. Mozda sam vidio 3 motorista koji to nisu imali. Zatim, svaki autobus i taxi ima naljepnicu reg. tablice i s boka. A straga mu pise "Kako vozim? Nazovite telefon taj-i-taj i prijavite me". Ceste su im ipak lose. Rupe i ulegnuca na svakom kilometru, pa nije bas ugodno voziti se u busu i sjediti straga. Ali busevi manjih firmi imaju ogranicenja i kontrole. Sjednete u bus i zenska s kolodvora dodje prebrojiti putnike. Nakon par kilometara, vozac mora stati na kontrolnoj tocki i kontrolor udje u bus prebrojiti putnike, da vozac ne bi nekog na crnjaka vozio. A ako predje brzinu od 80 km/h, pocinje pistati u busu, kao neka vrsta blokade da vozac ne bi ugrozio putnike ludom voznjom. Zatim, nasred autoceste ima "lezecih policajaca", posebnio pokraj naseljenih mjesta, da ljudi ne luduju cestom. Eto, to vam je Kolumbija. Mislim da bi prepotentna hrvatska vlada, zajedno s bahatim predstavnicima naseg turizma i svih turistickih zajednica trebala doci u ovu zemlju i vidjeti kako ovaj obican puk tretira i ponasa se s turistima i kako se donose novi zakoni za dobrobit jedne zemlje i njenih gradjana. I vi Hrvati koji se kurcite da je Hrvatska naj, da je Hrvatska ovo i ono... malo se smirite! Ako je ja usporedim s Kolumbijom, onda je Hrvatska treci svijet, a ne Kolumbija. |
|
MEDELLIN - part II
Gdje smo ono stali? Aha, dolazak u Medellin. Grad je ime dobio po istoimenoj rijecu koju zbog velicine grada nismo ni vidjeli, osim iz busa. Grad je smjesten na 1.540 m nadmorske visine i ovo je definitvno grad s najvise taxija. U jednom trenutku na cesti prema centru grada je bilo 10-ak taxija na sve tri kolone autoceste. Kasnije smo saznali da ih ima tocno 28.000. Vozila! Odmah smo pronasli nas hotel zahvaljujuci Lonely Planet knjizi o Kolumbiji koju sam narucio prije puta preko amazona.com. Prava biblija za one koji putuju. Hotel ima ulaz i hodnik sirok metar i pol, nalazi u centru, ali u malo sumljivoj cetvri grada jer danju djeca prose i spavaju nasred ceste, a nocu se trgovine zatvaraju resetkama, a u kaficima su ne prostitutke, nego trans!! Al ko mari za to kad nam taj hostel s toplom vodom i relativno oke sobom kosta 7,50$ po glavi na noc. No, imamo mi i veze ovdje. Carlos je moj internet-prijatelj i zvao sam ga telefonom, pa smo dogovorili susret kod ureda gdje radi u 19h. Barbara kaze da se snalazim ko da i ovom gradu zivim jer gledao sam malo plan grada i lako smo dolsi do njega - carrera 49 i calle 56, nema lakse. Naime, u svim gradovima je tako. Ako gledate mapu grada, postoje vodoravne ulice koje se zovu carrera i okomite na ove, koje se zovu calle (cita se: kaje). I idu broj po broj, dal okomito il vodoravno. Dosli smo u njegov ured (medicina i MRI slikanje), te nas je pozvao da s njegovom firmom idemo na after-work party u obliznju mini-tvornicu pive. Mi veliki pivopije! Oke, prihvatili smo ni ne znajuci sto nas ceka. Cijela firma ide automobilima tamo, otvoren se neka neugleda vrata ispred ciglastog zida, a unutra prizemno mala tvornica pive, a na katu stolovi i mimi bar koji se poceo puniti poslovnim ljudima. Dobili smo ni vise ni manje nego 5 odrezaka za besplatnu konzumaciju isto toliko krigla piva. Dakle 10 ukupno. Pogodite koliko smo ih potrosili/konzumirali? Nada, zero, niente, zip, nula. Cak je i Carlos ostao na smao 1 casi jer i on ne pije pivu, a uz to je okorjeli neprijatelj cigarete. Nanjuse se valjda takvi ljudi. I uzivo i prek neta. Srecom, carlos je prepoznao da nam je bilo dosadno, pa kaze jos pol sata i idemo. I stvarno, uskoro smo krenuli u neki restoran jer smo ga zamolili da nas odvede tamo gdje se jede izvorna hrana iz ovog grada. U restoranu nam se pridruzio Carlsoov dobar frend Ricardo, zubar. Valjda je bio jos student jer tako je izgledao mlad u faci. Pricao je malo losije engleski, al pricali smo o svemu. Zanimalo ga je kako doci do Salta Angel jer zeli tamo ici, pa smo mu objasnili. A sto smo vecerali? Ovdje, ali u cijelom sredisnjem dijelu Kolimbije popilarno je meso - svinjetina, govedina, piletina. Mi smo nasumce s jelovnika izabrali dva razlicita jela, a na kraju je Barbarino bilo bolje, pa smo se trampali. Ko zna sta su ova dva mislila o nama. Nakon toga smo isli do brda usred grada s kojeg se vidi cijeli Medellin. Steta sto je bila noc i pocelo kisiti jer pogled na grad je bio lijep. Svjetla posvuda, posebno ona mini-aerodroma u gradu i raznih autocesta koje se dizu pema tamnim, mracnim brdima, pa sve to izgleda ko pista za letjelice vanzemaljaza ak se zele spustit u ovu dolinu. Pozdravili smo se s dvojcom i dogovorili susret sutra navecer. Carlos nas je doveo do hostela, a mi smo preko lezecih beskucnika usli u hotel, kupanac i spavanje. Novo jutro, nova akcija. El Peņol, La Piedra. Taxi, novih 2$, novi bus (zapravo mini-bus-taxi), jos 15-ak dolara, jos 2 sata voznje i evo nas. Granitna, monolitna obla stijena, visoka oko 200 m strsi iznad umjetnog jezera Peņol, ali kakav pogled!! No o tome malo kasnije. S glavne ceste ide strmi put do stijene. Prvo nam ljudi s Renault 4 nude voznju za 12.000 pesosa (oko 5$ ili 30 kn), a do gore ja samo 1 km. Onda nam starac s 2 konja nudi 10.000 pesosa. Mi samo odmahujemo rukom. Znate koliko je na kraju spustio? Do 3.000 pesosa. Al mi smo i dalje bili za put pjesice. Mislio sam da cemo smrsavit na ovom putu i po povratku kuci krenut na fitness i da cu bit isklesan ko od stijene... a tu sam se jos i udebljao. Uglavnom, stigli smo do te stijene, al sad je trebalo napravit tocno 649 vrtoglavnih stepenica sagradjenih uz stijenu. Netko tko se boji visina to ne bi ni pokusao ispenjati. Ali mi jesmo. Na samom vrhu-vidikovcu pogled je nevjerojatan. Umjetno jezero nije ono klasicno. Ispunilo je ovu brdovitu i brezuljkastu dolinu i dokle nam pogled doseze je jezero razbijeno s bezbroj otoka i otocica. Zasluzuje sav taj napor i znoj. Gore sam otkrio da sam, nakon imunosti na ubode tri strsljena odjednom (dogodilo mi se to u ranim 20-tim godinama, uboli su me u glavu, tri odjednom), imun i na kolumbijske pcele. Jedna me ubola u prst, al nikakve posljedice nisam imao. Nazad po stepenicama, pa do glavne ceste. Isli smo do obliznjeg mjesta Guatape, na samom jezeru. Okusali smo se i u autostopu. U Kolumbiji!? A sta cete kad je ovdje totalno sigurno. Ja uvijek zaboravim gdje sam. Toliko m ije ovdje oke. Stao nam je mladi par u golf jedinici i prebacili nas 5 km do Guatape. Tu nam restorani nude rijecnu ribu. Kaze se trout ili trotta na talijanski. Mirko, kak se to kaze na hrvatski? Mi se samo setamo uz jezero, kad ispred nas novi perro (pas). Dalmatinac! Ali onaj negativni. Mislim, kao negativ filma od starih fotoaparata. Ovaj ima vise crnog s bijelim tockama. Pitamo vlasnika dal on zna odakle potjece taj pas. Kaze on (a zadah mu govori da ima oko 3,52 promila alkohola u sebi): Siii seņor... Dalmata es una region en Italia. Ma nije Italija, kazem ja. Croacia! Opet smo bacili prst i ovaj put nas je pokupio neki cica u staroj kanti do mjesta gdje smo ulovili novi mini-bus (ili kako ovdje kazu - buseta) za Medellin. Evo nas opet na autobusnom kolodvoru gdje smo konacno nasli cokoladice po mjeri za nas - Jet se zovu. Imaju slikice zivotinjskog carstva. Hocete da nekome donesem to? Jel kod nas to jos netko skuplja? U centru smo krenuli u shopping. Dan prije su nam za oko zapali replica satovi poznatih marki. Reko sam - idem u biznis, nova ponuda na mom blogu - satovi. Ali tek kad se vratim. Domagoj, sto kazes na to? Satovi kostaju... ma necu vam sad reci. Nekome sam ih kupio za poklon, sebi jedan, a vecinu za prodavanje. Koliko? Sedam njih! Lacoste, Victorinox, TAG F1, itd. Moj jos radi. Pronasli smo konacno i dobru pizzeriju i opet prijazni konobar kaze da je popust od 32% jer slave toliko godina postojanja firme. Pa ajmo onda narucit jednu veliku! Siti i pjani, nazvali smo Carlosa da dodje po nas, odveo nas je do stana gdje je dosao i Ricardo s curom. Nismo vjerovali kad nam je Ricardo rekao da ima moje godine - 37. Ali stvarno izgleda ko da ih ima 25, najvise. A Carlos nije mogao to podnijeti jer svi to govore za njega, a Carlos ima iste godine. Ricardo nam nije otkrio tajnu mladosti, ali znate da je Kolumbija najpoznatija zemlja na svijetu po plasticnim operacijama. Tu cak i Amerikanke dolaze na operacije grudi. Zato sam u ovoj zemlji i vidio bezbroj zena s iznadprosjecno velikim grudima. Imaju ih stare, mlade, visoke, ruzne... Zenski dio ne mora citati ovaj dio, ali muski je sigurno bas to cekao. Kolumbijke! Naravno da 98% njih ima crnu, gustu dugu kosu. Vecinom su nizeg rasta, bar za glavu nize od mene. Ali gotovo sve imaju veliki dekolte, da se pokaze raskos. Ima ih lijepih, jako lijepih, al i ruznih, dlakavih ruku i spojenih obrva. Nisu sve vitke kao sto mislite. Opet vise od polovine ima veliku guzicu, ko crnkinje. A kako i nece kad je ovdje svaki kruh slatkast, kad na svakom kutu nude frigano ovo, frigano ono, peceno ovo, peceno ono, panirano ovo, panirano ono. Ako moram odlucit se za jedan miris Kolumbije, onda je to onaj przenog ulja. Back to Columbian girls. Po drzanju, oblacenju i sminkanju nisu nista iza nasih cura. Sminkanje i fancy odjeca je valjda zajednicki nazivnih svog zenskog roda u svijetu. Frizerski saloni na svakom cosku. A beauty centri zaostaju samo malo po broju u svakom gradu. Zaboravio sam napisati nesto o Venezuelankama, al kao sto Barbara kaze, gdje su te vitke misice od metar i osamdeset, s crnom dugom kosom? Po opisu Kolumbijki vjerojatno bi zadovoljan bio onaj moj prijatelj koji zeli majicu Chaveza. On voli malo prosperose i one veceg struka. Pa eto ti raja na zemlji. Ili si u medjuvremenu nasao curu da utopis tugu nakon mog odlaska na put? |
|
CARTAGENA
Kazu da je to kolumbijski Dubrovnik. Jos je prava Dubrovcanka mi prije godinu dana prek neta rekla da je bila tamo i da stvarno lici. Pa ajmo provjerit. No, jos jedan osvrti na moje prijatelje hipije. Na putu nazad do izlaza iz nac. parka Tayrona postoji i 4 km dugi asfaltirani dio ceste koji se u 5 min i za 1$ napravi mini kombijem. No, mi smo vidjali smrdljive hipije koji su radje propjesacili 50 minuta, neg platili pisljivih 6 kn za 5 min voznje. Pa onda kazite da oni zasluze zivjet? Oke, samo recite mi onda cemu i kome oni sluze? Do Cartagene smo trebali uzet mini bus za 30 km, pa klasicni bus za naredna 4 sata voznje po karipskoj obali. Sa kolodvora u taxi i konacno smo u "Dubrovniku". Hm, hm... Cartagena (cita se Kartahena, s naglaskom na "e") je milijunski grad pomalo nalik Miamiju, s velikom neboderima i gotovo nepostojecim plazama (jer pijesak je prljav i taman, a valovi kao u Tayroni). Ono sto je cini slicnom Dubrovniku je njen mali pitoreskni stari dio, okruzen zidinama, unutar kojih se nalaze raznobojne kolonijalne zgrade. Zamislite Veneciju bez kanala, ali s istim zgradama samo ofarbanih u prelijepe, zive boje. Eto, to je Cartagena - mix Miamija, Dubrovnika i Venecije. Stari grad je dosta cist, ali cim se izadnje iz zidina, stvari izmicu kontroli. No, kako je Barbara bila u Indoneziji, Indiji i na Filipinima, ugodno je iznenadjenja ovim dijelom svijeta jer ocekivala je puno gore. Prljavstinu svukud, kaos u prometu, dzeparose i prodavace koji te vuku za rukav na svakom kutu, ali niceg od svega nema nit u Kolumbiji, nit u Venezueli. Nas je hotel Marlin bio 500 m udaljen od starog dijela grada, soba 3 sa 3 za 10$ na noc, ali nije bilo tako lose. Kako bi i mogli biti kad se nalazite u zemlji gdje su ljudi tako topli, srdacni, dragi, nasmijani, kulturni, voljni pomoci. Pitate smetlara (za koje se ovdje kaze "los reciclados") za neku ulicu, a on krene s vama 100 m da bi vam pokazao gdje tocno skrenuti. Sjednete za stol u restoranu, a konobar zapocinje spiku s vama i kaze vam sve o gradu, o svom sefu, o Talijanima koji ovdje dolaze sami, bez cura, jer love Kolumbijke, o sigurnosti u gradu, o povijesti Cartagene. Stanene kraj prodavaca narukvica, lancica i inog, koji sve ima razasuto na plahti na podu, pa zapocinjete spiku, sjednete se na pod pored njega i pricate ko stari prijatelji. Gdje je sve to moguce? Samo u Kolumbiji. Da li biste zeljeli riskirati doci u to zemlju da to dozivite? Ja da, zato i jesam ovdje. Droga, ubijanja, mafija, gerilci... ne znam sto je to. Nisam ni vidio, ni cuo nis o tome. U hostelu sam se skompao s Juanom, smijesni nocni "recepcioner" azijatskog izgleda, al pravi Kolumbijac. Tip mi nije naplacivao internet i stalno smo spikali... i to na spanjolskom. Kad znate talijanski i provedete bar 10 dana u Juznoj Americi, spanjolski polako pocinjete razumijeti, a sklepate i poneku tocnu recenicu. Drugo jutro smo bukirali posjet mini-vulkanu gdje se nudilo kupanje u vulkanskom blatu. Pa ajd da i to ucinimo. Nakon sat vremena voznje mini busom lokalne agencije, stizemo u neko surovo pustinjsko-mocvarno okruzenje gdje se nalazi super-mini vulkancic visok 12-ak metara na kojem su sagradjene drvene stepenice. Skinete se u kostim, popnete gore, lolakcima (crncima) dajete svoje fotkace i druga tri crnca-masera u prirodnom bazenu 3 sa 3 urone vas u blato i masiraju, te stave uz rub kao sardele. Ne mozete utonuti jer je blato gusto, a dno ne mozete dotaknuti nogama. Potpuno ste prekriveni blatom, osim ociju i ustiju. Cure s cistom, dugom kosom takodjer ulaze i bas ih zalim. Oni s fotkacima vas slikaju na vas mig okom, a nakon 15 min izlazite van, stepenicama dolje i idete u obliznju mocvaru (oni je zovu jezerom) da se operete. Ali za ruku vas hvataju lokalne stare, male zenice i legnu vas u vodu, proljevaju vas plasticim zdjelama za salatu i peru kosu (ili glavu onima koju kosu nemaju, kao ja), zabadaju vam u usi prste sa naspicenim noktima jer vi se kao ne znate prati. Totalno cisti izlasite vani i idete prema busu da se osusite kad se s vulkancica spustaju crnci-maseri i traze bas vas da im date napojnicu sto su vas masirali, iako to niste trazili. Za njima dolaze te starice koje opet lako pronalaze svoje klijente da i njima nesto date sto su vas prale, iako to niste trazili... a po foto-aparate morate ici sami kod likova koji su jos gore i slikaju ostale ljudske sardele, zaronjene u vulkansko blato. Srecom, na povratku u Cartagenu stajemo u neko selo uz more i jedemo ogromnu ribetinu, a nakon toga radimo biznis s dva lokalna prodavaca bizuterije. Iskustvo is Srednje Amerike mi je posluzilo da budem dobar cjenkaros i napravim dobar deal s bilo kime, pa tako i njima. Kupili smo mnostvo stvarcica za sve nase prijatelje. Nazad u Cartagenu, pa u hostel, posjet fortu-utvrdi slican onom u centru Pule, ali ne osjecam se dobro. Vracamo se u hostel spremiti se jer navecer hvatamo novi bus, 12 sati do Medellina. Mala sisata recepcionerka nam je dozvolila da se otusiramo u njihovom privatnom wc-u, naravno bez da ista platimo, zamjenjuje je Juan s kojim se pozdravljamo i idemo za autobusni kolodvor. Bus krece u 21.30, a dolazi u Medellin u 9.30 naredno jutro. |
![]() MERIDA I BUSEVI Za put od 1.200 km od Ciudad Bolivara do Meride trebalo nam je oko 20-ak sati. Ali toliko smo se navikli na voznju busom i autobusi su tako moderni da nam nista nije problem sto se putovanja tice. Nevjerojatno je kako mi Hrvati mislimo da smo naj za ovo, naj za ono, kako imamo naj plaze, naj obalu, naj ljude, naj sve, a toliko je toga ljepse drugdje. Evo odmah dokaza - Venezuela ima siguno puno bolje i kvalitetnije buseve nego Hrvatska. Oni koji se podsmjehuju na ovu tvrdnju, nek dodju tu pa ce vidit. Postoji sijaset kompanija koje voze svukud i svi ti busevi su na kat, s wc-om i klima-uredjajem. Jedini minus je da tu klimu stave na minus dva stupnja, pa se smrzavamo unutra. Al sjecam se iskustva u Srednjoj Americi, pa na +35 gradskog zraka vec u rukama imam 2 duge majice i trenerku i to obucem cim udjem u bus. Zbog jeftinog benzina i cijene karti su smijesne. Npr. tih 1.200 km busom nas je kostalo oko 120 kn. Jos jedan problem je da se ovdje vozaci busema trkaju. Voze ludo, preticu na punoj crti, pred zavojima, ulaze u skare, ma ludi su! No, mi ionako putujemo uvijej nocu, pa samo osjetimo njihanje autobusa, kocenje i nista vise. A zasto putujemo nocu? Jer busevi imaju siceve koji se spuste sigurno do 140 stupnjeva, skoro kao krevet. Uz to ustedimo na spavanju u hostel, koje li pametne ideje tako putovat, zar ne? U Canaimi smo bili upoznali Spanjolca Juana s Kanartskih otoka koji radi na cruiseru 2 mjeseca, a 4 mjeseca putuje i tako opet. Vrlo elokventan decko, voljan pomoci, pa smo se prikeljili njemu da nas vodi po putu. Nakon 14 sati voznje, stigli smo u Barinas i tu uhvatili drugi bus od 4 sata to Meride. Bio je to mini-bus za 15-ak osoba, a ispred nas tri klinca od 6-8 godina, Dali, David i Daris. Dali je bila najsimpaticnija i stalno nas je gledata sa sjedala isprd nas jer je valjda rijetko kad vidjela bijelce jos jednog obrijane glave, a drugu s plavom kosom. Ja sam joj se par puta nasmijao, pa se polako priblizila, nesto pitala, a onda totalno oslobodila. Pred nama je pjevala, plesala i sve sam to snimao, to morate vidjeti kad postavim video-snimku tu na blog. Jos sam se pretvorio u madjionicara za to troje djece i izvodio neke rudimelalne trikove s rukama. I dok se Dali divila svemu, Daris je sve samo mudro gledala i skoro uvijek otrkila u cemu je trik. Uz nas, u busu je bio i ceski par koji je u Meridu isao na planinarenje. No, kad smo dosli u Meridu, oni zajedn os Juanom su zavirivali u svaki prostor na kojem je pisalo posada ili hostel, a ja sam im lijepo rekao da idemo vidit u hostel Guamanchi koji je ujedno i agencija za razne izlete. No ovo troje su se ponasali ko cesi, hahaha, gledali svugdje samo da ustede. Kad mi je prekipilo, dok su oni pitali za cijene u nekom hostelu, rekao sam Barbari da idemo dalje i mi odmah nasli taj Guamanchi. Nikog nije bilo od gostiju, cijena na noc 10$, a sobe kao u hotelu. Barbara se nije mogla nacudit da tog ima za 10$. Prvi put joj je da putuje na ovakav nacin, kao backpackeri (back - ledja, pack - ruksak, dakle backpacker - onaj s ruksakom na ledjima). Dosad je samo koristila hotele i to one skupe, prvoklasne. Rekao bvi da se snalazi dosta dobro, ne gundja bas za nista, jedino previse hvali samu sebe kako je izdrzljiva i kako sve to stoicki podnosi. Smjestivsi se, bukirali smo sutrasnji let paraglidingom (prvi put u zivotu) i krenuli u grad na veceru. Jeli smo pizzu, u lijepom restorancicu u centru grada koji je svjez po noci u uvijek u oblacima, zbog nadmorske visine od 1.500 m. Na standovima sam trazio crvenu, komunisticku majicu Chaveza, al nevjerojatno da je ovdje nitko nema. I svi me cudno gledaju kad je pitam. BAs se vidi da im nije drago kad to pitam ,da sam kasnije morao po tiho pitat ljde po standovima, ko da ih pitam za nekog okorjelog neprijatelja zemlje. A to im je el presidente! Pa tko onda uvijek glasa za njega kad ga nitko ne voli. Majica ionako nije za mene, za frenda je kojeg necu imenovat da nebi dozivio linc, ali prijatelju, mogu ti reci da sam nasao drugu opciju. Donijet ce mi je Alejandro u Europu kad se vrati za mjesec dana, pa ces je imat. Nista od majice, al nasao sam si dva para naocala. Na standovima su ih prodavali po 5$, ja usao u neku luksuznu trgovinu naocala da vidim koliko tamo kostaju, kad opet 5$! I sve RayBan i ostale marke. Vjerojatno lazne, al trgovina se cini predobra da bude sve lazno u njoj. Uglavnom, ja sam ih kupio. U najgorem slucaju cu ih stavim na svoj blog i prodat 5x skuplje. Postao sam pravi trgovac i moj moto jest - svaka stvari ima svog kupca. Da se malo promoviram, ak vas zanima sto sve prodajem, kliknite ovdje. Drugo jutro spremni za paragliding... ali o tome drugi put. |
|
SUPERBOWL
Gledao sam nocas. I nikad mi teze nije bilo nakon nekog sportskog dogadjaja kao nakon ovog. Moji Cardsi i idol Kurt Warner nakon ludog preokreta, izgubili su tekmu 40 sekundi prije kraja. Mogli su sokirat svijet, Warner je mogao ucinit nesto sto nitko nikad nije... ali uzalud sad pisat i mastat. Jednom cu vam ispricat pricu o njemu. To je najveci sportas-covjek koji hoda Zemljom. I sad za doruckom su mi suze isle od tuge. Znam da je ovo smijesno, al eto, to sam ja, cudna biljka, "uni ki tece" kako me znaju u mom mjestu. Znate ona klasicna pitanja: "sto bi htio da imas tri zelje u zivotu?", "da uhvatis zlatnu ribicu, koje bi tri zelje htio da ti se ispune?" E pa prva bi svakako bila da bude promijenjen tok i pobjednik ovog Superbowla. A onda naravno da budem bezobrazno bogat... jer tad bi i svi ljudi oko mene koji su mi dragi, postali bogati. Nakrmili smo se opet za doruckom - jaja, ham, kobasicice, papaya, pecivo, croassaint... Sad napustamo hotel, al jos bolje, napustamo ovaj smrad od spanjolske zemlje i ovu gamad od ljudi. Idem tamo gdje je sve po mom, hahaha. Idem tamo gdje zive dobri ljudi, idem tamo gdje cu se osjecat kao kod kuce. Idem u Latinsku Ameriku. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv











