By endurance, we conquere

OKOLO I NAOKOLO PO BOGOTI

Krenuli mi konacno o obilazak grada. Rekao bi da je da je drugaciji od ostalih kolumbijskih, pravi kozmopolitski. Svugdje svacega. Na glavnom trgu i cestama koje vode njemu - kaoticni kaos! SVaka cesta ili dio ceste ima svoju tematiku. Na pocetku ceste su sami ducani s koncima i stvarima za sivanje, mal odalje, samo papiri i stvari za skolu, jos dalje samo patike, pa naocale, pa hi-fi uredjaji... Dakle tko treba odredjenu stvar, zna da ce otici u odredjeni dio/ulicu i tamo mu se nudi sto zeli.

A ljudi na cesti prodaju svasta. Bace deku na trotoar i postave na prodaju svoje kape (po 15 kn), cipele (po 90 kn), torbice (po 90 kn), postere (po 3 kn), itd. Ima i onih koji imaju male drvene mini standice koje im stoje na koljenima i na njima cokoladice, lizaljke, zvakace. Drugi imaju stand na kotace (kao onaj za prodavanje sladoleda) i na njemu svakakvo voce kojeg rezu na komade za kupce il im od voca prave 100%-tne sokove. Stanene na crveno na semaforu, a na sofersajbi vam lik stavlja zvakace ili bombone... sve dok ne dodje zeleno. Ak zelite, kupite od njega, ak ne, tip prije zelenog sve pokupi jer ovdje na semaforima imaju obavezno counter koji pokazuje koliko jos sekundi traje crveno ili zeleno. No, najoriginalniji je bio lik obucen u robota iz Star Warsa koji je hodao pokraj vozaca i na neki nacin prosio, al ipak je i radio. Tako sam dobio dojam da u ovoj zemlji svatko radi. Bilo sto. Stari ljudi prodaju ruze il novine il rudimentalne igracke, ali bar rade. Ali da, da... ovo je veliki grad. Imatu tu i prosjaka. Vise nego igdje drugdje. Srecom ne potezu te za rukav jer je vojske i policije posvuda i vjerojatno mogu bit po gradu, ali da ne diraju ljude. Leze na cesti, a smrdi po mokraci i ustajalom dok prolazite pokraj njih. Znaju neki stajat pokraj slasticarne i pitat da im se nesto kupi, a ja, potaknut time da svatko nesto radi, jednom sam danas odbrusio - trabajar amigo (radit prijatelju). Prosjake ne zalim. Da imam love za bacat, njima je nebi davao. To su ljudi koji su odabrali takav zivot. Oni ne zele imat sefa, ne zele radit.

Prvi na popisu stvari koje sam htio ucinit u Bogoti je, necete vjerovat - posjet muzeju. Znam da se velika vecina sad kriza i pita odakle sad Marlonu to da ide u muzej. Al ovo je Museo de Oro. Muzej sa zlatnim ornamentima i otkricima s ovog podrucja Juzne Amerike koji su pripadali narodima Maya. INca i ostalih slabije poznatih. Ako ne znate, ovo je kolijevka mitskih prica o slavon i nikad pronadjenom El Doradu. I zato sam htio vidjet sto je sve ovdje pronadjeno jer obozavam ove narode. Muzej je na cetiri kata i napravio sam vise slika da vam to kasnije docaram.

Odmah iz muzeja, ravno u Artesaniu, mali trg sa standovina rukotvorina. Ajme sto sam sve kupio i koje sam dealove sklopio. Postao sam majstor u cjenkanju. Tip mi kaze 12.000 pesosa za neku torbicu, a ja mu kupim dvije takve za ukupno 15.000. Stariji par radi drvene izrezbarene lustere koji se mogu stavit na zid da budu kao bocna rasvjeta. Nude mi 25.000 pesosa, ja im kupim za 17.000.

Drugi dio dana smo otisli u neki mini-shopping centar nekoliko blokova od centra. a tamo - raj za zene: Zara, Sisley, Benetton, Prada... Zato sam ja isao u internet-caffe, a Barbara u shopping.

Ne znam sto je ona dozivjela tamo, ali ono sto sam ja skuzio u raznim internet-caffeima jest da su Kolumbijci zaludjeni MSN-om. Cure zavrse radit i ravno u net-cafe da bi se dopisivali s deckima, pretpostavljam. A mulci ovisni o video-igrama. Dodju u net-cafe i onda igraju, trkaju se, pucaju i uzaludno trose vrijeme. Stvarno, opsjednuti su. I cure i decki. A generalno su zene tu opsjednute ljepotom, obrvama i sisama. Ne znam sto je na prvom mjestu. Nikad u zivotu nisam vidio toliko raznovrsnih obrva. Jako, ali jako puno cura ih boja kanom, kao neka vrsta privremene tetovaze. Ma da samo to vidite. A sise obavezno se moraju pokazati korz mar i mali dekolte. Smijesne su.

Na putu nazad do centra, slucajno smo uboli Hard Rock Caffe. Men to ne zanima, ali sam gledao slike i potpise slavnih pjevaca dok je Barbara nes kupovala. Kat iznad smo vecerali i imali taman za bus nazad u centar odakle je nas hostel udaljen 200 metara.