VALLE DE COCORA
I dok smo po toj strmoj livadi trcali riskirajuci da skliznemo i uganemo nogu, u daljini sam ugledao kao neki mali tunel uz zemljanu cestu, ali sad i blatnu. "Trcimo tamo!" uzviknuo sam Barbari. Nije to bio tunel nego kao da je netko napravio samo pocetni dio ulaza u brdo, kao neka vrata s polukruznim svodom, ali to je bilo zbog sahta odmah ispod kojeg je treblo valjda time zastititi od zemlje kojase odronjava. Svejedno, posluzio nam je kao zaklon dok je pol sata pljustila kisa. Cim je malo prestala i nastavilo samo sipiti, iskoristili smo priliku. Zaletili smo se blatnjavom cestom nizbrdo, preskakali lokve vode i blata, jos jedan mali uspon, pa kuca vojnika koji cuvaju ovo podrucje i konacno onaj zaseok odakle smo krenuli.
Jep treba doci u 16.30h i evo ga, tocan kao sat. Unutra je vec uslo 5 osoba, dvije cure sprijeda, par i jos jedan decko straga. Sad ajmo i mi, pa da brzo krenemo. Ali vozac jeepa je najprije narucio sendvic, nakog tog i kavu. I polako on pije dok je kisa opet pocela pljustiti. Pocinje on vrlo sporo i nespretno odmotavati prozirnu ceradu da stavi na jeep jer jos se ljudi skupilo oko jeepa. Pa nece valjda i ovi u njeg kad nas je vec 5 + vozac. Al onda sam se sjetio Srednje Amerike. Tamo vozila koja straga imaju resetke umjesto krova sluze upravo tome, da ljudi straga stoje na nogama i glavama strse iznad resetkastog krova vozila, pa koliko ih stane, stane. Na kraju nas je bilo 9 u jeepu i tek smo u 17h krenuli. Satnica je satnica, raspored se treba postivati. Dakle, pol sata smo stajali kao sardele straga u malom jeepu. Krenuli kao puz jer je cesta zemljana i blatna, a nakon par minuta, stane vozac uz kucu kod ceste i jos jedna zena udje gore. Malo dalje, opet stajemo i 6-clana obitelj ceka na jeep. Samo dvoje djece je uslo, a onda su i tri mame usle + novorodjencem kojeg su dali curi koja je sjedila sprijeda. Te tri zene su stajale na vanjom dijelu jeepa, drzeci se za konstrukciju krova. To je slicno kao sto se voze smetlari straga svog kamiona kad kupe smece po gradu. Eto tako su ma one stajale zajedno s dva djecaka. Sveukupno nas je u jeepu dugom mozda tri metra bilo 17!!
I svi mi se smijemo, slikamo. Ja kao najvisi sam stavio fotkac u zrak da sto bolje docaram tu situaciju iz pticje perspektive i fotka ce vam sve reci, ali tek drugi tjedan, kad je postavim. Sad su i te tri mame i djeca poceli fotkati, svatko je imao svoj fotkac. Konacno, nakon 10 km drndanja, evo nas nazad u Salentu. Malo shoppinga i nazad u bus za Armeniju.
Gladni kao vukovi, pojeli smo pizzu koju rade na smijesan nacin. Kupe vec gotovo smrznuto tijesto, napune ga onime sto narucimo i stave u pecnicu. Al bar je cijena podnosljiva, dvije pizze i dva pica smo platili 15.000 pesona (45 kn). Nazad u hostel, pakiramo stvari, taxi, smijesan stari taksist se zeza s nama, plazamo 8.000 pesosa i evo nas na autobusnom kolodvoru. Zenska na salteru je dobro raspolozena u 10 sati nocu, pita koliko traje kurs spanjolskog u Europi (valjda misleci da ja dobro spikam jer sam je pitao info u svezi busa za Bogotu), naplacuje nam 70.000 pesosa i kaze da stizemo u 5 i pol ujutro.
Post je objavljen 17.02.2009. u 19:43 sati.