By endurance, we conquere

MEDELLIN - part II

Gdje smo ono stali?

Aha, dolazak u Medellin. Grad je ime dobio po istoimenoj rijecu koju zbog velicine grada nismo ni vidjeli, osim iz busa. Grad je smjesten na 1.540 m nadmorske visine i ovo je definitvno grad s najvise taxija. U jednom trenutku na cesti prema centru grada je bilo 10-ak taxija na sve tri kolone autoceste. Kasnije smo saznali da ih ima tocno 28.000. Vozila!

Odmah smo pronasli nas hotel zahvaljujuci Lonely Planet knjizi o Kolumbiji koju sam narucio prije puta preko amazona.com. Prava biblija za one koji putuju. Hotel ima ulaz i hodnik sirok metar i pol, nalazi u centru, ali u malo sumljivoj cetvri grada jer danju djeca prose i spavaju nasred ceste, a nocu se trgovine zatvaraju resetkama, a u kaficima su ne prostitutke, nego trans!! Al ko mari za to kad nam taj hostel s toplom vodom i relativno oke sobom kosta 7,50$ po glavi na noc.

No, imamo mi i veze ovdje. Carlos je moj internet-prijatelj i zvao sam ga telefonom, pa smo dogovorili susret kod ureda gdje radi u 19h. Barbara kaze da se snalazim ko da i ovom gradu zivim jer gledao sam malo plan grada i lako smo dolsi do njega - carrera 49 i calle 56, nema lakse. Naime, u svim gradovima je tako. Ako gledate mapu grada, postoje vodoravne ulice koje se zovu carrera i okomite na ove, koje se zovu calle (cita se: kaje). I idu broj po broj, dal okomito il vodoravno. Dosli smo u njegov ured (medicina i MRI slikanje), te nas je pozvao da s njegovom firmom idemo na after-work party u obliznju mini-tvornicu pive. Mi veliki pivopije! Oke, prihvatili smo ni ne znajuci sto nas ceka. Cijela firma ide automobilima tamo, otvoren se neka neugleda vrata ispred ciglastog zida, a unutra prizemno mala tvornica pive, a na katu stolovi i mimi bar koji se poceo puniti poslovnim ljudima. Dobili smo ni vise ni manje nego 5 odrezaka za besplatnu konzumaciju isto toliko krigla piva. Dakle 10 ukupno. Pogodite koliko smo ih potrosili/konzumirali? Nada, zero, niente, zip, nula. Cak je i Carlos ostao na smao 1 casi jer i on ne pije pivu, a uz to je okorjeli neprijatelj cigarete. Nanjuse se valjda takvi ljudi. I uzivo i prek neta. Srecom, carlos je prepoznao da nam je bilo dosadno, pa kaze jos pol sata i idemo. I stvarno, uskoro smo krenuli u neki restoran jer smo ga zamolili da nas odvede tamo gdje se jede izvorna hrana iz ovog grada.

U restoranu nam se pridruzio Carlsoov dobar frend Ricardo, zubar. Valjda je bio jos student jer tako je izgledao mlad u faci. Pricao je malo losije engleski, al pricali smo o svemu. Zanimalo ga je kako doci do Salta Angel jer zeli tamo ici, pa smo mu objasnili. A sto smo vecerali? Ovdje, ali u cijelom sredisnjem dijelu Kolimbije popilarno je meso - svinjetina, govedina, piletina. Mi smo nasumce s jelovnika izabrali dva razlicita jela, a na kraju je Barbarino bilo bolje, pa smo se trampali. Ko zna sta su ova dva mislila o nama.

Nakon toga smo isli do brda usred grada s kojeg se vidi cijeli Medellin. Steta sto je bila noc i pocelo kisiti jer pogled na grad je bio lijep. Svjetla posvuda, posebno ona mini-aerodroma u gradu i raznih autocesta koje se dizu pema tamnim, mracnim brdima, pa sve to izgleda ko pista za letjelice vanzemaljaza ak se zele spustit u ovu dolinu.

Pozdravili smo se s dvojcom i dogovorili susret sutra navecer. Carlos nas je doveo do hostela, a mi smo preko lezecih beskucnika usli u hotel, kupanac i spavanje.

Novo jutro, nova akcija. El Peńol, La Piedra. Taxi, novih 2$, novi bus (zapravo mini-bus-taxi), jos 15-ak dolara, jos 2 sata voznje i evo nas. Granitna, monolitna obla stijena, visoka oko 200 m strsi iznad umjetnog jezera Peńol, ali kakav pogled!! No o tome malo kasnije. S glavne ceste ide strmi put do stijene. Prvo nam ljudi s Renault 4 nude voznju za 12.000 pesosa (oko 5$ ili 30 kn), a do gore ja samo 1 km. Onda nam starac s 2 konja nudi 10.000 pesosa. Mi samo odmahujemo rukom. Znate koliko je na kraju spustio? Do 3.000 pesosa. Al mi smo i dalje bili za put pjesice. Mislio sam da cemo smrsavit na ovom putu i po povratku kuci krenut na fitness i da cu bit isklesan ko od stijene... a tu sam se jos i udebljao. Uglavnom, stigli smo do te stijene, al sad je trebalo napravit tocno 649 vrtoglavnih stepenica sagradjenih uz stijenu. Netko tko se boji visina to ne bi ni pokusao ispenjati. Ali mi jesmo. Na samom vrhu-vidikovcu pogled je nevjerojatan. Umjetno jezero nije ono klasicno. Ispunilo je ovu brdovitu i brezuljkastu dolinu i dokle nam pogled doseze je jezero razbijeno s bezbroj otoka i otocica. Zasluzuje sav taj napor i znoj. Gore sam otkrio da sam, nakon imunosti na ubode tri strsljena odjednom (dogodilo mi se to u ranim 20-tim godinama, uboli su me u glavu, tri odjednom), imun i na kolumbijske pcele. Jedna me ubola u prst, al nikakve posljedice nisam imao.

Nazad po stepenicama, pa do glavne ceste. Isli smo do obliznjeg mjesta Guatape, na samom jezeru. Okusali smo se i u autostopu. U Kolumbiji!? A sta cete kad je ovdje totalno sigurno. Ja uvijek zaboravim gdje sam. Toliko m ije ovdje oke. Stao nam je mladi par u golf jedinici i prebacili nas 5 km do Guatape. Tu nam restorani nude rijecnu ribu. Kaze se trout ili trotta na talijanski. Mirko, kak se to kaze na hrvatski? Mi se samo setamo uz jezero, kad ispred nas novi perro (pas). Dalmatinac! Ali onaj negativni. Mislim, kao negativ filma od starih fotoaparata. Ovaj ima vise crnog s bijelim tockama. Pitamo vlasnika dal on zna odakle potjece taj pas. Kaze on (a zadah mu govori da ima oko 3,52 promila alkohola u sebi): Siii seńor... Dalmata es una region en Italia. Ma nije Italija, kazem ja. Croacia!

Opet smo bacili prst i ovaj put nas je pokupio neki cica u staroj kanti do mjesta gdje smo ulovili novi mini-bus (ili kako ovdje kazu - buseta) za Medellin. Evo nas opet na autobusnom kolodvoru gdje smo konacno nasli cokoladice po mjeri za nas - Jet se zovu. Imaju slikice zivotinjskog carstva. Hocete da nekome donesem to? Jel kod nas to jos netko skuplja?

U centru smo krenuli u shopping. Dan prije su nam za oko zapali replica satovi poznatih marki. Reko sam - idem u biznis, nova ponuda na mom blogu - satovi. Ali tek kad se vratim. Domagoj, sto kazes na to? Satovi kostaju... ma necu vam sad reci. Nekome sam ih kupio za poklon, sebi jedan, a vecinu za prodavanje. Koliko? Sedam njih! Lacoste, Victorinox, TAG F1, itd. Moj jos radi.

Pronasli smo konacno i dobru pizzeriju i opet prijazni konobar kaze da je popust od 32% jer slave toliko godina postojanja firme. Pa ajmo onda narucit jednu veliku! Siti i pjani, nazvali smo Carlosa da dodje po nas, odveo nas je do stana gdje je dosao i Ricardo s curom. Nismo vjerovali kad nam je Ricardo rekao da ima moje godine - 37. Ali stvarno izgleda ko da ih ima 25, najvise. A Carlos nije mogao to podnijeti jer svi to govore za njega, a Carlos ima iste godine.

Ricardo nam nije otkrio tajnu mladosti, ali znate da je Kolumbija najpoznatija zemlja na svijetu po plasticnim operacijama. Tu cak i Amerikanke dolaze na operacije grudi. Zato sam u ovoj zemlji i vidio bezbroj zena s iznadprosjecno velikim grudima. Imaju ih stare, mlade, visoke, ruzne...

Zenski dio ne mora citati ovaj dio, ali muski je sigurno bas to cekao. Kolumbijke! Naravno da 98% njih ima crnu, gustu dugu kosu. Vecinom su nizeg rasta, bar za glavu nize od mene. Ali gotovo sve imaju veliki dekolte, da se pokaze raskos. Ima ih lijepih, jako lijepih, al i ruznih, dlakavih ruku i spojenih obrva. Nisu sve vitke kao sto mislite. Opet vise od polovine ima veliku guzicu, ko crnkinje. A kako i nece kad je ovdje svaki kruh slatkast, kad na svakom kutu nude frigano ovo, frigano ono, peceno ovo, peceno ono, panirano ovo, panirano ono. Ako moram odlucit se za jedan miris Kolumbije, onda je to onaj przenog ulja. Back to Columbian girls. Po drzanju, oblacenju i sminkanju nisu nista iza nasih cura. Sminkanje i fancy odjeca je valjda zajednicki nazivnih svog zenskog roda u svijetu. Frizerski saloni na svakom cosku. A beauty centri zaostaju samo malo po broju u svakom gradu. Zaboravio sam napisati nesto o Venezuelankama, al kao sto Barbara kaze, gdje su te vitke misice od metar i osamdeset, s crnom dugom kosom? Po opisu Kolumbijki vjerojatno bi zadovoljan bio onaj moj prijatelj koji zeli majicu Chaveza. On voli malo prosperose i one veceg struka. Pa eto ti raja na zemlji. Ili si u medjuvremenu nasao curu da utopis tugu nakon mog odlaska na put?