Marketing
NAC. PARK TAYRONA
Barbara kaze da dosad nije vidjela, nit bila na ljepsem mjestu na svijetu, nego li u Canaimi, kod vodopada Angel Fall. A na drugom mjestu je stavila jos jedno mjesto koje smo mi na ovom putovanju posjetili, plazu Tayrona. No put do nje je zahtjevam, blatan i naporan. Nakon uplacenih 15$ za ulaznicu u nac. park, hoda se kroz mali sumski put koji je uvijek mokar zbog velike vlage u tropskoj sumi i cestih pljuskova, a onda ga jos izgacaju konji koje prdonje od starih il debelih turista (pretezno Amera) unamje od lokalnih ljudi da ih odvedu do odredista kako se ovi nebi namucili hodajuci.
Mi smo se namucili. Dva mala al teska ruksaka, Barbara s jos 1 torbom koju mi nije htjela dati (jer se valjda zeli dokazivati) i tako smo sat vremena hodali, klizili i odrzavali ravnotezu na tom teskom putu do prvog odredista, mjesta/plaze Arrecife. Putem smo vidjeli bezbroj mrava rezaca listova koji nose komade zelenih listova, bas neobican i lijep prizor, naravno dokumentiran s nekoliko fotki. Stigavsi na spomenuto mjesto, ugledali smo lijepe drvene oble kabane prekrivene slamnatim krovom, otjem i manje otmjeni restoran (nas je izbor bio ovaj drugi) i pojeli spagete sa skampima, te nastavili dalje. Naime, ova plaza nije za kupanje jer su ogromni valovi opasni za kupace. No, prizor i okruzenje je zadivljujuce. Hodate po klasicnom pijesku dok vam valovi brisu tragove na istom, a s druge strane se nalazi brdovit lanac tropske sume sa stablima banana, kokosovih palmi i ostalog tropskog bilja kojeg smo tek savladali.
Treba hodati jos sat vremena po tom novom "teskom i napornom" putu uz more jer pod nasim nogama je pijesak, a noge nam zapljuskuje Karipsko more dok se oko nas izmjenjuju kokosove palme, oblo kamenje kao na Sejselimaa/Mauriciju i bezbroj kokosa. Put vodi prema El Cabu, najljepsoj plazi nac. parka Tayrona koji je naziv dobio po istoimenim indijancima.
Pazimo da ne nagazimo mnostvo putica koje su stvorili mravci rezaci listova, prolazimo kraj prekrasnih uvalica kojima samo ime govori koliko su lijepe (El Paradiso, La Piscina) i konacno dolazimo u El Cabo, travnatu ravnicu s mnostvom kokosovih palmi, a ispod njih ko gljive poslije kise iznicu raznobojni satori turista. Dva lokalna mulca naplacuju spartanski smjestaj, a moze se birati izmedju spavanja u satoru (12$ po osobi na noc), u hammocku (10$), u kabanana (25$) ili samo u vrecama pod otvorenim nebom (8$). Iskreno, ovu zadnju opciju su izmislili samo zbog nas jer imamo vrece, al nemamo satore, a iznos od 10$ je previse jer toliko smo placali vrhunske hostele dosad. Idemo istrazivati obliznje plaze/uvale da vidimo gdje bi mogli spavati na plazi, ali sve je mokro od kise koja je padala dan prije naseg dolaska, pa se odlucijemo za opciju sator. Mulac nam ga je postavio gdje smo mi htjeli, pred nasim vratima je bila nova kolinija mrava rezaca listova, a iznad glava palma s mnostvom zelenih kokosa. Dali znate da na Karibima vise ljudi pogine od kokosa koji im padnu na glavu, nego od napada morskih pasa? Ne salim se, to sam jednom procitao u novinama. Zato smo sator strateski postavili malo dalje od palme, ostavili ruskake, obukli kupace kostime i zaletili se u more koje je ovdje manje valovito, al nikad mirno.
Slika koju vidite je upravo taj El Cabo. Mi smo spavali oko 300 metara desno od plaze. U drvenoj kabani su prizemno hammoci, a na katu mini sobice, no gore konstantno puse, pa je izbopr satora bio bolji. Oh da, zaboravio sam vam reci da smo dobili i jogi/madrac, tako da smo spavali na mekanome.
Ovdje smo proveli 3 dana i 2 noci. Jeli smo u jednostavnom restoranu koji se sastoji od 20-ak plasticnih stolova s 4 stolice, sve na prasnjavom podu, a pokriveno je slamnatim krovom koji stojih sa drvenim stupcima. Bilo je oko 100-ak ljudi u kampu, pretezno backpackera, ali vecina su oni koje ne mogu smisliti. To su ili mladi hipi-lakodelci s prljavom kosom i smrdljivim Jamaica majicama ili raspasoj Ameri i Kanadjani koji putuju Juznom Amerikom autostopom, jedu svoje skatulete hrane i zele sto manje centi il pesosa potrosit il ostavim toplim i dragim latino ljudima. Posebna prica su zenske koje nit jedan muskarca ne bi taknuo nit daljinskim upravljacem - hipi haljine, dzindze po rukama i zglobovima nogu, uvrnuti rukavi majica da im svatko vidi tetovaze ramenima, itd, itd. Bas sam zalostan sto ovakvi ljdui postoje, a jos vise sto ovakvi ljudi putuju i vide svijet, a nikako ne zasluze jer nit postuju lokalne narode, nit se dive prirodi, nit znaju vise od 2-3 stvari o mjestu na kojem se nalaze. Sad shvacam zasto su Pinochet, Chavez, Maria Antonieta, Lui XIV, XVII (i jos ko zna koji) bili tako totalitaristicki nastrojeni vladari. I ja da kojim slucajem vladam nekom zemljom (kazimo Mondotonolandia), imao bi striktne zakone i kaznjavao i davao ubijati gamad bez pardona. Takvi ljudi ne zasluze zivjeti, a kamoli da putuju i vide svijet. Oke, nazovite me novim Hitlerom, al sad razumijem diktatore proslog tisucljeca. U Venezueli sve kapala, vlada socijalizam i sve je kao nekad u Jugi. Ljudi su disciplinirani, svi se trude raditi nesto, nema bacanja smeca oko ceste ili zgrada u mjestu, a u skolu se odlazi obuceni u kutama i tako nema razlike u oblacenju djece, dijete doma ne place roditeljima da i njemu kupe Dieselice il Nikice kao njegovom prijatelju iz klupe. Kakva demokracija? Socijalizam je prava stvar za covjecanstvo! Ljudi su takvi da je potrebno da ih se drzi na uzici, pod kontrolom, pod raznoraznim zakonima i zabranama. Oke, skrenuo sam s teme, al barem sam se ispuhao.
Gdje sam stao? Restoran. Onaj rudimentalni. Kao konobari rade 3-4 mulca, cijene su niske i dok svi ti hipi-smradovi jedu kajganu ili svoje skatuletice il kuhaju na vatri pored svojih satora, mi se tovimo. Narucujemo koktel skampi, najvecu ribu koju smo ikad vidjelu serviranu kao jednu porciju, spagete od skampi, skampe u kreolskom sosu i ostavljamo bar 150$ za dva i pol dana boravka u El Cabu.
Kose kokosove palme su me mamile. Popeo sam se na jednu od njih kao sto sam vidio da to cine indioci na dokumentarcima i uspio dosegnuti kokose, al spustanje je bilo bolno. Klizanje golim tijelom po hrapavom stablu na putu nazad do cvrstog tlam, ali je plod svega bio jednistven. Za dorucak smo imali pravi kokos, ali tek nakon sto smo ga sat vremena razbijali i popili njegovo mlijeko. Okus neobican, dozivljaj jedinstven. Steta sto ne mogu postavit fotke sad.
Survivor Marlon ne bi bio pravi Survivor da nije pokusao penjati se na kamenje koje su zapljuskivali opasni i jaki valovi i pokusao odplivati do obliznjeg otoka na kojem se nazirala olupina nekog nasukanog broda. Zaboravivsi da su tu jake struje, bacio sam se u vodu i lako napravio prvih 100 od 300 metara do otocica, al onda sam vidio da sam dosao u neprilike. Visoki valovi su me tumbali sim i tam i iako sam plivao prema otoku, more me nosilo u desno i prema otvorenome. Red alert! Vec sam pomisljao da pocinjem vikati Barbari, koja se suncala na kamenju, da pozove pomoc jer stvar je izbjegla kontroli. Vidio sam naslove u novinama il breaking news na CNN: "Croatian lost on open sea in Colombia. Girlfriend calls red alert". Plivam prema otoku, al struje me nose drugdje, a valovi su snazni i cesti, poklopne me svaki put da moram pazit kad da hvatam i udahnem novog zraka. Odjednom sam osjetio ispod nogu cvrsto tlo, al samo za tren. Novi val me opet poklopio i jedva sam udahno novog kisika prije jos jednog vala. Totalno iznemogao, prepustio sam se Bogu Neptunu kad sam vidio sam da su ispred mene sve cesci mali pjeskoviti otocici usred mora i da se ipak polako priblizavam obali dok iza mene bjesne valovi. Konacno, dotaknu sam cvrsto tlo, al nemam snage ni dignuti se, a kamoli hodati. Barbara sve to gleda s vece udaljenosti, slika me, nit ne shvacajuci da sam zamalo stradao. Ostao sam lezati na mokrom pijesku uz obalu sigurno 15 minuta, a slijedeca tri sata sam izgledao kao da me vlak pregazio. Trebao mi je novi koktel skampi i cola u restoranu da se vratim medju zive.
Trece jutro nas je probudila kisa, uprtili smo ruksake, pozdravili sve te mulce koji rade u kampu i restoranu i krenuli nazad istim putem. Putic je bio jos vise blatan od kise, a mi smo osim ruksaka imali i dva ogromna kokosova oraha (duzina svakog oko 40 cm) koja smo pokupili na plazu kao suvenire. Nosimo ih u Hrvatsku za vas, prijatelji moji, da ih pred vama otvorimo, popijemo pravo kokosovo mlijeko iz njih, a onda pojedemo. Labi, jer ti cure sline?
Post je objavljen 08.02.2009. u 14:17 sati.