CARTAGENA
Kazu da je to kolumbijski Dubrovnik. Jos je prava Dubrovcanka mi prije godinu dana prek neta rekla da je bila tamo i da stvarno lici. Pa ajmo provjerit.
No, jos jedan osvrti na moje prijatelje hipije. Na putu nazad do izlaza iz nac. parka Tayrona postoji i 4 km dugi asfaltirani dio ceste koji se u 5 min i za 1$ napravi mini kombijem. No, mi smo vidjali smrdljive hipije koji su radje propjesacili 50 minuta, neg platili pisljivih 6 kn za 5 min voznje. Pa onda kazite da oni zasluze zivjet? Oke, samo recite mi onda cemu i kome oni sluze?
Do Cartagene smo trebali uzet mini bus za 30 km, pa klasicni bus za naredna 4 sata voznje po karipskoj obali. Sa kolodvora u taxi i konacno smo u "Dubrovniku". Hm, hm... Cartagena (cita se Kartahena, s naglaskom na "e") je milijunski grad pomalo nalik Miamiju, s velikom neboderima i gotovo nepostojecim plazama (jer pijesak je prljav i taman, a valovi kao u Tayroni). Ono sto je cini slicnom Dubrovniku je njen mali pitoreskni stari dio, okruzen zidinama, unutar kojih se nalaze raznobojne kolonijalne zgrade. Zamislite Veneciju bez kanala, ali s istim zgradama samo ofarbanih u prelijepe, zive boje. Eto, to je Cartagena - mix Miamija, Dubrovnika i Venecije. Stari grad je dosta cist, ali cim se izadnje iz zidina, stvari izmicu kontroli. No, kako je Barbara bila u Indoneziji, Indiji i na Filipinima, ugodno je iznenadjenja ovim dijelom svijeta jer ocekivala je puno gore. Prljavstinu svukud, kaos u prometu, dzeparose i prodavace koji te vuku za rukav na svakom kutu, ali niceg od svega nema nit u Kolumbiji, nit u Venezueli.
Nas je hotel Marlin bio 500 m udaljen od starog dijela grada, soba 3 sa 3 za 10$ na noc, ali nije bilo tako lose. Kako bi i mogli biti kad se nalazite u zemlji gdje su ljudi tako topli, srdacni, dragi, nasmijani, kulturni, voljni pomoci. Pitate smetlara (za koje se ovdje kaze "los reciclados") za neku ulicu, a on krene s vama 100 m da bi vam pokazao gdje tocno skrenuti. Sjednete za stol u restoranu, a konobar zapocinje spiku s vama i kaze vam sve o gradu, o svom sefu, o Talijanima koji ovdje dolaze sami, bez cura, jer love Kolumbijke, o sigurnosti u gradu, o povijesti Cartagene. Stanene kraj prodavaca narukvica, lancica i inog, koji sve ima razasuto na plahti na podu, pa zapocinjete spiku, sjednete se na pod pored njega i pricate ko stari prijatelji. Gdje je sve to moguce? Samo u Kolumbiji. Da li biste zeljeli riskirati doci u to zemlju da to dozivite? Ja da, zato i jesam ovdje. Droga, ubijanja, mafija, gerilci... ne znam sto je to. Nisam ni vidio, ni cuo nis o tome.
U hostelu sam se skompao s Juanom, smijesni nocni "recepcioner" azijatskog izgleda, al pravi Kolumbijac. Tip mi nije naplacivao internet i stalno smo spikali... i to na spanjolskom. Kad znate talijanski i provedete bar 10 dana u Juznoj Americi, spanjolski polako pocinjete razumijeti, a sklepate i poneku tocnu recenicu.
Drugo jutro smo bukirali posjet mini-vulkanu gdje se nudilo kupanje u vulkanskom blatu. Pa ajd da i to ucinimo. Nakon sat vremena voznje mini busom lokalne agencije, stizemo u neko surovo pustinjsko-mocvarno okruzenje gdje se nalazi super-mini vulkancic visok 12-ak metara na kojem su sagradjene drvene stepenice. Skinete se u kostim, popnete gore, lolakcima (crncima) dajete svoje fotkace i druga tri crnca-masera u prirodnom bazenu 3 sa 3 urone vas u blato i masiraju, te stave uz rub kao sardele. Ne mozete utonuti jer je blato gusto, a dno ne mozete dotaknuti nogama. Potpuno ste prekriveni blatom, osim ociju i ustiju. Cure s cistom, dugom kosom takodjer ulaze i bas ih zalim. Oni s fotkacima vas slikaju na vas mig okom, a nakon 15 min izlazite van, stepenicama dolje i idete u obliznju mocvaru (oni je zovu jezerom) da se operete. Ali za ruku vas hvataju lokalne stare, male zenice i legnu vas u vodu, proljevaju vas plasticim zdjelama za salatu i peru kosu (ili glavu onima koju kosu nemaju, kao ja), zabadaju vam u usi prste sa naspicenim noktima jer vi se kao ne znate prati. Totalno cisti izlasite vani i idete prema busu da se osusite kad se s vulkancica spustaju crnci-maseri i traze bas vas da im date napojnicu sto su vas masirali, iako to niste trazili. Za njima dolaze te starice koje opet lako pronalaze svoje klijente da i njima nesto date sto su vas prale, iako to niste trazili... a po foto-aparate morate ici sami kod likova koji su jos gore i slikaju ostale ljudske sardele, zaronjene u vulkansko blato.
Srecom, na povratku u Cartagenu stajemo u neko selo uz more i jedemo ogromnu ribetinu, a nakon toga radimo biznis s dva lokalna prodavaca bizuterije. Iskustvo is Srednje Amerike mi je posluzilo da budem dobar cjenkaros i napravim dobar deal s bilo kime, pa tako i njima. Kupili smo mnostvo stvarcica za sve nase prijatelje.
Nazad u Cartagenu, pa u hostel, posjet fortu-utvrdi slican onom u centru Pule, ali ne osjecam se dobro. Vracamo se u hostel spremiti se jer navecer hvatamo novi bus, 12 sati do Medellina. Mala sisata recepcionerka nam je dozvolila da se otusiramo u njihovom privatnom wc-u, naravno bez da ista platimo, zamjenjuje je Juan s kojim se pozdravljamo i idemo za autobusni kolodvor. Bus krece u 21.30, a dolazi u Medellin u 9.30 naredno jutro.
Post je objavljen 11.02.2009. u 17:46 sati.