By endurance, we conquere

ANDE I LOS NEVADOS NAC. PARK

Kao sto rekosmo - Ande. Odavno sam htio vidjet ih, pa evo mi ispunjene zelje. Krenuli mi tako mini-busom s ostalim lokalnim turistima-planinarima iz Manizalesa. Omanji bucmasti vodic svima kaze da smo mi iz Croacie, a svi: Oooooooo.

Receno nam je da je ukljucen rucakse ide do 4.900 metara visine, da ce bit snijega na vrhu i da cemo hodati oko dva sata. Ja mislio da ce to biti nesto slicno Triglavu (makar tamo nisam nikad bio), da cemo setkat puticem uzbrdo u zelenilu, vidjeti okolne zasnjezene vrhove, poneko jezerce, pojesti neko pecenje i onda se mrtvi-umorni okupat u nekim obliznjim termalnim toplicama jer to je podrucje poznato i po vulkanima, kad ono - SIPAK!

Prvo iznenadjenje je bilo mjesto gdje smo jeli. Nazvati tu stracaru pored ceste restoranom je uvreda svim drugim restoranima. Jedno jaje na oko, komad sira i sunke, bljutavi komad arepe (njihove jutarnje poslastice, mala debela palacinkica bez mirisa i okusa, samo boju ima i to bijelu) i caj. Srecom da smo mi prije tog dobro jeli (panini, salama, nutella), ali polako sam poceo osjecati glavu jer bili smo na oko 3.200 m nadmorske visine. Krenemo dalje mini-busom, a cesta i dalje uzbrdo, ali sad bijela, puna rupa. Stali na nekom prijevoju uz jezerce da slikamo to, a glavna fora je bio caj od koke koji su davali na malom standu, kao da ublazi glavobolju od eventualne visinske bolesti. Kazem ja sebi da je bolje popit to da ne bi gore vrag uzeo salu. Caj je bio dost dobar, kao neki klasicni caj, al donosimo kupljena oridjidji pakovanja u Hrvatsku, pa cete i vi to probati, dragi moji. Tip na standu mi kaze da zna samo dvije rijeci na hrvatskom: Davor Suker.

Do nas su u svojoj fancy Mazdici-2 stigle i 4 sminka-curicke s tankim cizmicama kliskih koznih peta. Ajme, alaj cemo se nasmijati gore, pomislio sam. Krecemo dalje, tumbamo se, pa opet stajemo uz barakicu gdje nam stari ranger u prljavoj sluzbenoj odori prica o ovom dijelu Anda koji je zasticen kao nac. park - ima povrsinu od 583 kv. metra, najvisi vulkan je El Ruiz ( 5.325 m) koji je 1985. eruptirao i izbrisao gradic s 22.000 dusa. Krecemo dalje kombijem-busicem, ali sad je s nama i planinarski vodic koji lici na hipija (uh, sto sam sretan!). Stajemo da nam prica o flori, ali mene to ne zanima jer em su vani 2 stupnja, em me glava pocinje rasturati. Kaze da maknem kapus glave, da se prolijem hladnom vodom po celu, ali meni treba wc. Kud sad i to! Nalazim ga u malom planinarskom domu malo gore, na 4.800 metara visine. Okruzenje za zaborav - pejzaz je mjesavina pustinjskog i lunarnog. Nit jedno stablo oko nas, a kamoli neka zelena biljcica. Ima i snijega. Uz to, oblaci su bas nad nama, to jest mi u njima, ko da se spustila gusta magla (svaka povezanost s "pjesmom" je slucajna). Kombi staje i hipi-vodic kaze da sad pocinjemo penjati tamo. A "tamo" je samo uzbdro prema magli uz pokoji veci kamen. Kaze vodic da je gore vrh na koji cemo ici.

Se sjecate kad vas je u zivotu najvise boljela glava? Oke, pomnozite to s tri. Sad mi recite kad ste se u zivotu osjecali totalno iscrpljeno i iznemoglo? Oke, to pomnozite s pet. I sad sve to zbrojite i zamislite da tako traje tri sata. Eto, tako sam se ja osjecao. Nikad veci napor u zivotu nisam dozovio zgledalo je da ce mi glava puknuti. Valjda najgori oblik visinske bolesti. Drzao sam se za glavu objema rukama i tako hodao uzbrdo djecjim korakom prema ne znam gdje. Njihao sam se kao da sam pijan, ali tako sam se i osjecao. Koje sam ja mislio imao. Gledao sam to kamenje i rekao da cu se baciti, otkotrljati do dole. Zamisljao sam da trcim maraton jer bi radje to ucinio nego to sto sam gore dozivio. I sad dok vam ovo pisem, ne mogu vjerovat da sam ono na planinama bio ja. S nekim cudnim mislima, bez volje za zivjeti, nisam imao snage otvorit dovoljno usta da popijem vodu, pa mi se sva proljevala po licu. Ne jedna od najgorih, neko sigurno najgora situacija u kojoj sam se ikad dosad nasao u zivotu. Kaze vodic da smo na 4.930 metara, ali mene vise ne zanima doci do 5.000 metara. Idem nazad, iako su prije mene jos neki odustali, ali je bilo i onih koji su nastavili. Pa cak i one sminkerice iz Mazde 2. Barbara je bila par desetaka metara iznad mene i kaze da sam se tako njihao i lelujao dok sam isao nizbrdo, da je mislila da cu svakog trena srusit se.

Morao sam opet na wc. Ali di? Nema niceg. Ma ima! Kamenje, gromade. Posluzit ce mi kao zaklon od ljudi da me ne vide sto radim. Taman je gusta magla/oblaci skrivala one ljude 10 m iznad mene i one 10 m ispod mene i ja cuc! Ali nije mi bilo lakse. Strasna glavobolja, a znam da je izlet tek na polovici. Jos par koraka i bio sam kod kombija koji je bio parkiran na nekom ravnom platou tog lunarnog pejzaza pomijesanog sa snijegom i maglom/oblacima.

Izgubio sam osjecaj vremena. Legao sam u kombi, ne znam uopce kadsu drugi dosli, samo sam se drzao za glavu, a svi ostali gledali kroz koju patnju prolazim. Malo nize, tamo gdje je nam se pridruzio vodic, stali smo zbog ispunjavanja upitnika. I od osmero ljudi i 3 upitnika, onaj glupi hipi ga uvali i nama! Pa koji konj! Mora da ima spaljolske krvi. Barbara ne zna sve sto pise i sto traze, ja malo gledam i sad pitanja: Kako vam se cinila hrana na ovom izletu? Ocijenite od 1 do 5 nase vodice. Jesu li vam vodici bili na usluzi? Sto mislite o usponu? Sto mislite da bi trebalo poboljsati na ovom izletu za druge posjetitelje? I Barbara mu kaze da ne razumije, ali on neumoran: "Ma samo vi nesto napisite". Ja ne mogu vjerovat, ali toliko me bolila glava da nisaa imao snage reagirati. Srecom, al bilo je i vrijeme, nasao se netko pametan. Kolumbijski par mi je dao njihov tablete za glavu i zena kaze da popijem dvije. Vjerojatno je to bar malo pomoglo jer glava nije prestajala, al malo zatim, kad sam sjeo uz Barbaru u kombiju, zaspao sam joj na ramenu. Srecom. Prevalili smo 30 km da ni sam ne znam kako i vec smo bili u onoj stracari uz cestu, onu koju ova agencija koja je organizirala izlet zove restoranom. Neka juha od bijelog graha - bljutava. Odmah sam ustao i uz cestu stavio prst u grlo da se probam izrigat jer i dalje mi je lose, al nista. Legao opet u kombi, dosli ostali, kaze Barbara da su za glavno jelo dobili opet neku katastrofu od hrane. Nastavimo vozit, ovaj put asfaltom do Manizalesa, al ja opet zaspao. Opet srecom. Budim se jer smo kod termalnih voda koje su ukljucene u cijenu izleta. Ali koji idiotizam! Umjesto da idemo u toplice koje su u planinama, ovi nas vode u one gradske, gdje se nitko nit nije presvukao u kupace da bi se bucnuo. Pa kako i hoce nakon ovog sranja od izleta, ocajne hrane i na kraju dva mini bazencica sagradjena u sumici pokraj grada. Nikad nisam gluplje u vjetar bacio 50 dolara. Ali ajd, bar jos nikom nismo platiti, a niti nas itko ista pita. Meni je konacno pocelo biti bolje, puno bolje. Opet sam gladan, imam zelju za slatkim - dobar znak, jako dobar! Znaci da sam medju zivima. Ipak, jos se osjecam iznemoglim i sve radim sporo. Ne mogu vjerovat da je prije dva sata tamo gore u Andama bio ovaj isti Marlon. Taj osjecaj i dogadjaj tesko da cu ikad zaboraviti.

Kad kuci joggiram, pa izvlacim maksimalno iz sebe i trcim zadnjih 500 metara najbrze moguce, mislim si uvijek da je to strasan napor, da ne postoji nesto teze i napornije. O kako sam bio u krivu. I zato jedva cekam vratiti se doma i opet poceti trcati. Bit ce kao vodu piti.