By endurance, we conquere

SALTO ANGEL

Ciudad Bolivar je kanta od grada s preko milijun stanovnika, sagradjena na rijeci Orinoco, ali malo dalje od grada nema niceg osim mocvarnih podrucja, suhih ravnica i... 500-injak km udaljenog nac. parka Canaima. Do tamo nema cesta, a kamoli zeljeznice. Trebalo je zato uzeti malu cessnu i letjeti sat i 15 min do tamo. I taj je let bio uracunat u onih 300$, zajedno s 3 nocenja, all-inclusive hrani za tri dana i posjetu Angel Fallu s brodom.

S nama su putovali starija Amerikanka i dva mlada priglupa Francuza (kudli bas predstavnici tog naroda - jedan mi je od njih bas nepotrebno i rekao: Ooooo Croatie, we won in handebol, hahaha). Pri ulasku u avion, ja sam strateski zauzeo zadnje pozicije jer je pilot putnike ukrcavao straga prema sprijeda. Kad sam ja dosao na red, pitao sam ak moze na prvo sjedalo i eto me tamo. Kao co-pilot na tom letu mogu vam priopciti da smo letjeli na visini od 2.000 m brzinom od 120 cvorova, let je trajao 1:15h, bez prevelikih turbolencija. Sat vremena ispod nas su bila samo zelena sumovita i mocvarna prostranstva i tek zadnjih 15 min ugledali ono sto smo dosad vidjali samo u dokumentarcima, atlasima i knjigama - tepuyi. Ogromne monolitne stijene koje se uzdizu i do 2.000 metara iznad prasuma. A kod male piste aerodroma siroki slap, mala lagunica i rijeka koja vijuga uokolo. Magnificient! Nikad ljepsi prizor nisma vidio.

Prizemljenje, placanje 5$ za nac. park, ukrcavanje na jeep i ravno do nase rezidencije.... fast rewind. I ravno do... drvenih camaca. Pitam ja Demeteria (naseg vodju puta) nije valjda da cemo tim drndalom cetiri sata ploviti po rijeci do Salta Angel? Si, si senor. Ali nama je receno da tek sutra idemo do vodopada. Senor, cambiameno de plan, se va ahora. A mi gladni, zedni, umorni, prljavi. Srecom, s nama je u camcu-kanuu bio i ponekad dosadni Ameri Steve koji je odmah rekao da je bio u Dubrovniku i da vuce korijene iz Slovenije. Malo nas je zabavljao raznim pitanjima i spikom o svemu pomalo.

Put do vodopada Angel je bio nesto najnevjerojatnije, najuzbudljivije i najljepse sto sam doad dozivio ili vidio u prirodi. Patuljasti Demetrio je bio na pramcu (jel to sprijeda? ako je, onda sam to mislio) camca, a ostala dva indiosa kod motora, yamaha od 45 konja. Razina rijeke je na najvisim mjestima bila jedan metar, al indiosi nisu marili, punim gasom su picili cijelo vrijeme, pa cak i kad je voda bila na 30 cm. Naravno da se propeler cuo kao struze po kamenju. O da! I dobro smo se otusirali na putu. Pazili su indiosi, al ne previse. SVako malo bi cijeli camac zapljusnula voda, ali nitko se nije bunio. Nakon pol sata smo morali van broda i dio puta proci pjesice jer je na tom dijelu razina rijeke stvarno minimalna, pa su indiosi sami bili u camcu, a onda nas opet ukrcali i ajmo jos tri i pol sata glisiranja. Vijugali smo po rijeci oko vise tih tepuya koji su se pred nama pojavljivali. Za svaki slap smo mislili da je taj, najveci na svijetu, Angel Fall . Ali nije. Miguel, jedan od indiosa nam je rekao da je "al otro lado", s druge strane tepuya. Malo iznenadjenje, kao dar iz neba su bili sendvici, keksici i hladna coca-cola koju smo dobili kao lunch-paket, ali sve dok smo i dalje picili na rijeci "dubokoj" 50 cm. Ono sto nas je dodatno zadivilo jest netaknuta, ali jos vaznije, cista priroda, bez ikojeg otpatka, vrecica ili boce po rijeci ili na njenoj obali. Cak smo stali pokupili plasticnu bocu koja je plutala rijekom. Stvarno, za svaku pohvali. Da li socijalizam i zeljezna stega u ovoj zemlji ima veze s time?

Zadnjim 20 minuta plovidbe konacno smo ga ugledali, daleko je bio od rijeke, ali opet dovoljno blizu da ga prepoznamo sa slika.Indiosi su nas pustili na obali rijeke, a mi smo s Demetriom krenuli hodati sat vremena ravno prema vodopadu. Zapamtio sam tocan datum i vrijeme kad sam dosao pored njega, 03. veljace u 15.20 po lokalno, tj. 18.20h po hrvatskom vremenu. Skljoc sim, skljoc tam, ali kaze Demetrio da krenemo dalje, zelimo li se kupati u malom prirodnom bazenu podno slapa. Dodatnih 5 min hoda, pa smo i to okusili. Voda je bila hladna ko k. ali kad ce mi se opet pruzit prilika kupati tamo? Mozda nikad. I zato buc u vodu.



Vecina vas zna da sad vec imam zavidan popis mjesta koja sam posjetio - Grand Canyon, Half Moon Caye (najljepse more na svijetu, pored Blue Holea u Belizeu), prasume Tasmanije, ledenjaci Novog Zelanda. I vjerojatno se pitate jeli taj vodopad nesto najljepse sto sam dosad vidio? Znate, dok sam bio pored Angel Falla, bas sam mislio sto napisat na blogu po tom pitanju. I dosao sam do ovog obrazlozenja - najzavidljiviji prizor koji sam ikad ugledao jest onaj kad sam dosao na liticu Grand Canyona. A ovo? Ovo je najljepse mjesto na Zemlji koje sam dosad vidio - vijugava rijeka medju prasumama iz kojih iznicu tepuyi. Probajte to samo zamisliti. Znam da vec jeste. Zato ne moram vise nista pisati o tome.

Nakon povratka od vodopada do obale, odvezli smo se do 5 min udaljenog mjesta bez struje gdje smo proveli noc. Bile su to dvije drvene stracare preko rijeke (siroke 3-4 metra) iz kojih se i dalje mogao vidjeti vodopad. Cekalo nas je 10 hammocka (platnenih lezaljki zavezanih izmedju dva drvena paluna), prekrivenih mrezom protiv mosquitosa. E da! Rajko se sigurno pita koliko je bilo komaraca u takovom okruzenju. Ja ih nisam ni vidio ni cuo. Prvi put sam u zivotu spavao u hammocku. Jednom samo probao prosle godine u Guatemali i nakon pol sata sam se prebacio na pod. Ovaj put sam valjda bio toliko umoran da sam skoro pa odmah zaspao.

Ujutro su Demetrio i dva indiosa pripremili dorucak i ajmo nazad cetiri sata po rijeci do mjesta Canaima uz mali aerodrom, gdje smo jucer doletjeli. Putem smo stali na mini-slapove gdje smo malo protegli noge i osvjezili se, a onda dalje do Canaime. Oko podne smo stigli u Casa Bernal. Tako se zvalo nase prebivaliste za narednih dan i pol. Izgledala je kao elipsasta hacienda, s krevetima na potpuno otvorenom prostoru, bez zidova i prozora. A na 300 m zracne udaljenosti iz haciende i kreveta, vidjeli su se, a jos bolje culi Sapito slapovi. Njih i jos neke slapove smo kasnije posjetili, hodajuci do, iznad i ispod njih. Steta sto nemam mogucnost postaviti slike sada da sve to vidite. Ali vidjet cete za 3-4 tjedna kad se vratim s puta.

Dok sam ja prilegao, Barbara je isla na plazu pored Sapito slapova. Zaspat nisamo mogao, pa sam joj se pridruzio, srecom po nju. Jer da nisam, danas bi imala jos vece opekline na tijelu od sunca. Rekli su nam da se moramo dobro zastiti od sunca, ali mi nismo marili za tim. Kao, mi smo gente di mare. Meni su od sunca pocrvenili gornji dijelovi dlanova, a Barbara izgleda kao da ju je netko po ramenima opalio bacacem plamena.

No, vrijedilo je zrtvovati tijela da bi bili na najljepsoj plazi koju smo ikad vdijeli. Zamislite najfiniji ruzicasti pijesak, palme i obla vulkanska kamenja oko vas, nikoga na plazi, crvenkasta voda zmog minerala i korijena posebnih biljki koji to sve proizvode, a ispred vas ,s druge strane lagune - ogroman (po sirini a i jacini).slapovi Sapito. Ako to ne mozete zamisliti ili ako mi ne vjerojete da to postoji... kazem vam, cekajte 3-4 tjedna pa cete vidjeti slike.

Navecer smo lako zaspali, ujutro posjetili mjesto Canaima, spremili se i poletjeti nazad u Ciudad Bolivar odakle smo lovili 20-satni bus za Meridu, glavni venezuelanski grad za avanturisticke sportove.