By endurance, we conquere

NEW YORK

Udite udite... Mondotondo e' tornato. Em s pisanjem bloga, em s novim putovanjem.

Ovaj put idem 12 dana u civilizirani svijet. Dijeli me 6 sati od kretanja za Veneciju i 11 sati od leta, a osjećaji u meni su tako pomiješani. Nostalgija, tuga, sreća, napetost. Samo ja znam razloge za sva 4 stanja. Izgleda da će mi i ovo putovanje donijeti novo prosvijetljenje, nove poglede na život. Nekako mi je teško večeras. Al sutra će već biti bolje.

Ukratko da najavim itinerar puta:

Sutra let za New York, tamo boravim 3 dana, spavam kod fratra u crkvi, frenda još iz doba JNA gdje mi je bio razvodnik. Odmah drugi dan rano ujutro idem joggirat s net-frendicom u Central park (znakovi prepoznavanja - narančasta i crna bandana na glavi). To mi je bila najveća želja za NY - joggirat u Central Parku. Kod fratra me već čekaju nove tene i onda prvi jog u njima, ni više ni manje neg u najpoznatijem parku svijeta. Fantazija! Zatim ću malo obilazit muzeje, one znanosti i prirodoslovne. Ko bi reko da sam tako kulturno osviješćen i da me baš to zanima.

U subotu 12.9. rentam auto na 7 dana za samo 235$ i krećem na 600 km dugi put prema Buffalu i slapovima Nijagare, tamo ću možda prespavat, pa drugi dan vozim za Toronto (200 km). Zatim krećem za Ottawu (još 400 km), pa Montreal (još 200 km). I konačno sedmi dan vozim drugom cestom nazad za NY, još 600 km. Susretat ću ljude u svim tim gradovima, ali vozit ću uvijek sam. Dobro će mi doći. Toliko sam htio bar jednom u životu putovat sam, a sad se niz koincidencija posložio da će mi se i ta želja ispuniti. Neplanirano.

Idem spavat. Ujutro počinje moja nova avantura.


LET I FRATAR

Let je bio vrlo naporan, meni emotivno. Otkrio sam da putovati sam nema nikakve cari ni drazi. Cesto sam razmisljao o nekome da je pored mene. Nisam nista spavao u avionu, al moram pohvatil Delta Airlines koji su nam dali 3x za jesti i imaju finu i dragu posadu. Nakon 8 sati, doletili smo u NY.

Na aerodromu me cekao fratar Nikola. To mi je bio desetar u JNA jos 1991. i otad smo si ostali dobri. Zupnik je u Hrvatskoj crkvi Cirila i Metoda u NY, a u Americi je vec 10 g. Al po svemu je neobicni fratar. Prvo kad smo se vidjeli kaze: "Kako si ostario"! Onda kaze: "U picku materinu, pa koja guzva u gradu i za doci do aerodroma". A vozi neki najnoviji veliki jeep. I gleda me i opet kaze: "Covjece kako si ostario u ove godine." A nismo se vidjeli mozda 5-6 godina. On je isto 1971.godiste, al meni se nije promijenio. Jedino mu ja nisam rekao ono sto sam mu rekao i prije 5-6 godina - da fizicki lici na Mr. Beana. To mu se tad nije svidjalo, pa nebi ni sad.



ANTIKRIST U NEW YORKU
Četvrtak, 10.9.2009

Stigli mi u grad. Uz crkvu se nalazi i njihova kuca gdje zivi jos kapelan fra Stipo i dvije casne sestre. Imaju vise soba za svoje goste i rodbinu koja ih stalno posjecuje.

Odmah smo vecerali, pa mi fra Nikola dao pakete koji su stigli na njegovu adresu, te oko 19h otisli van. Blizu mu je Times Square. Odmah da vam kazem - meni nis posebno! Brdo ljudi, mravinjak, vecinom turisti. Zamisljao sam to kao veliki trg, al to je zapravo krizanje dviju ulica. Ima brdo ducana, prosibala su 3 joggera. Primijetio sam i da ima puno cura koje hodaju i puse il imaju cigaretu u ruci. Muskaraca mislim da nisam ni 1 s cigom vidio. Cudno.

U 21.30h sam vec bio u polusnu pa smo se vratili. Zbog promjena 6 vremenskih zona, uhvatio me jet-lag i otisao sam odmah spavat, al se probudio vec u 4.30. Vrtio se, znojio, dizao i komesao, al zaspao vise nisam. U 6h sam se definitivno ustao, spremio i krenuo. Di? Pa na najvazniju stvar koju sam u NY htio napravit - jogging u Central Parku. Sati je 6.30h, vec je dan, a ja trcim po glavnim cestama do 10 min udaljenog Central Parka. Tamo sam se dogovorio s nekom zenskom iz HR koja to zivi da idemo trcati. Nasli se i krenuli. Nikad u zivotu nisam vidio toliko joggera koliko samo u tih sat vreman sto smo trcali. Prolazili smo i onim putem gdje je trcao Dustin Hoffman u filmu "Maratonac". Central Park me nije odusevio. Mislio sam da je to nalik nekom lijepom rajskom, zelenom i cistom parku, al nije tako. Konji prolaze s kocijama pa smrdi po izmetu, asfalt je star, trava negdje ne raste. Rekao bi da je Maksimir u boljem stanju.

Ali ko sve trci! Nevjerojanto. Cijeli svijet, svi narodi i svakavi ljudi i spodobe. Indijci, zuti, crnci, tromi, retardirani, atleti, ruzni, skladno gradjeni, sminkerice... ma svega ima.

U kucu-crkvu sam se vratio vec u 8.30h, taman za dorucak. Ja usao u blagovaonu, a tamo svi ti religijozni ljudi + njihovi gosti za velikim stolom i gledaju ko je sad to. Fra Nikola im kaze kosam, rukovao se s njima i krenuo jesti - kobasice, caj, nutella. Nakon objeda, fra Nikola se ustao i pomolio, svi zajedno s njim recitiraju molitvu, a ja stojim i ne znam sto mi je ciniti. Svi su ocito kuzili da taj lik ne pripada ovom svijetu

Zbog jet-lega sam isao opet spavat i srecom ubio oko do podne. Nikola mi donio jos paketa s majicama koji su stigli jutros. Popodne sam otisao djirivati gradom. Prosao sam kod zgrade UN-a, dosao do rijeke Hudson, pa isao posjetit prvi muzej (Metropolitan) u NY. Prosao sam ga u 28 minuta i platio 0$ (jer se daje samo dobrotvorno za ulaznicu tko koliko hoce i moze, a ja sam mogao bas toliko - 0$, haha).

Slijedio je rucak u McDonaldsu (Big Mac menu + McChicken za samo 6$), pa se u 17h nasao opet s Teom, s kojom sam trcao ujutro. Otisli smo na vrh Empire State Buildinga (20$), slikali se i gledali taj veliki grad, Tea mi je objasnila di je sta i onda htjeli u neki kafic na vrhu-krovu zgrade. Udjemo mi prizemno u tu zgradu, al portir kaze da ja nisam prikladno obucen (trenerka i majica). Znaci vec sam etiketiran, a nalazim se u najtolerantnijoj drzavi. Prvi minus za USA.

Zatim smo trazili kafic u kojem gledat prvu tekmu nove NFL football sezone. Nikako ga naci! Svugdje tenis i US Open.

U prvom sam popio bezalkoholni koktel, sto se Tei nije svidjalo. Ova inako joggira, em pije, em pusi. Koja cudna biljka od zene!

Konacno, blizu "moje crkve" (haha) smo nasli kafic u kojem je bila NFL tekma. I to na 12 ekrana!! Sjeli za sankom i gledali. Ja narucio kolu, a Tea opet negoduje. I tako 3 sata gledao tekmu, od 21 do ponoc. Tea me napustila na poluvremenu i rekli se opet vidjet kad se vratim u NY nakon mog puta u Kanadu.

Kad sam krenuo iz kafica kuci, na putu me sreo i fra Nikola. Gdje li je samo on bio u ponoc? Kaze s frendom na pice Ajd dobro. U kuci pojeli zadnje komade odlicnih kolaca koje su sestre spravile, nasao jos 3 paketa koji su mi stigli preko ebaya i konacno na spavanje. Mislio sam da cu konacno spavat do 10, ali ma kakvi! Opet ustao u 4.30. Al ovaj put uz kisu. I evo sad je podne a jos lije.

Zbog toga razmisljam promijenit itinerar puta. Zapravo mijenjam ga iz dana u dan, iz sata u sat. Mislim da necu u Kanadu. Put je predug (6 + 2 + 4 + 2 + 6 sati za Buffalo, Toronto, Ottawu, Montreal i opet NY u 7 dana), puno cu benze potrosit, nitko mi se nece pridruzit na putu, a ne osjecam se bas najbolje sam na ovom putvanju, tako da vjerojatno odustajem od Kanade.

Svako moje putovanje na drugi kontinent je ujedno i novo putovanje kroz mene samoga. Ni ovo nije iznimka. O dosta stvari sam se preispitivao u ova 2 dana, zakljucio i odlucio koje stvari zelim napravit, promijenit kad se vratim kuci. Emotivno mi je tesko, ali znam da kad se vratim, biti cu opet zreliji za ovo novo iskustvo, a to je putovat sam. Ali mislim da je to prvi i zadnji put. Nije to za mene.


IT'S A RAINING DAY
Petak, 11.9.2009

Danas pada kisa cijeli dan. Probudila me ujutro kad sam ustao u 6.30 i nije prestala. A ja bas mislio ici na juzni dio Manhattana i vidit mjesto rusenja WTC zgrada jer je danas bas godisnjica. Al nisam.
Vrlo monoton dan. Proveo ga u fratrovoj kuci, malo zvao ljude kod kojih moram ici po USA, pa onda na netu kojeg sam konacno dobio na sat vremena, a navecer gledao TV i spremao se ici rano spavat kad se fra Nikola smilovao vidjevsi me tako tuznog i rekao da me vodi u kino. Bili smo gledat "Whiteout", najnoviji film ,danas izasao, neka avantura na Antartici. Kuci smo dosli u ponoc i odmah oso spat jer sutra me ceka taj tezak dan - uzeti rent, pa udri po gasu i ovom dijelu Amerike.



SRECA U NESRECI
Subota, 12.9.2009

Ustajem ujutro u 6.30, tusiram se, napet, pun straha zbog renta i voznje po NY i puta prema Pensilvaniji. Tko ce skuzit di trebam ici, tko ce se izvuci iz ove sume gradjevina i limova koji vozikaju po cestama.

Spremio sam kufer vec sinoc. Doruckovao sam sa svim tim silnim Hercegovcima koji su gosti kod fratara, njihov mi govor i naglasak vec ide na zivce. Samo pricaju o shoppingu i kakve su cijene kod nas i tu. Pozdravio sam se s mojim fratrom i uzeo taxi. Crnjo me odveo do rent-a-cara, cijena 15 dolara (75 kn) za pol sata voznje. Panika je rasla. Neki sugavi mali kontejner ispod hrdjavog mosta je bio office Enterprise rent-a-cara u naselju Queens. Prima me tip, trazi moju kreditnu i dozvolu. Dajem mu moju debitnu karticu (jer sam na kreditnoj potrosio svoj limit jos prije puta kupovajuci stvari na ebay) i moju medjunarodnu vozacku dozvolu. Kaze da ne prihvacaju debitnu karticu kad su stranci u pitanju, tj. ljudi koji nemaju americku vozacku dozvolu. Eventualno moze nazvat neku njihovu poslovnicu van drzave New York ak imaju auto koji sam bookirao unaprijed. Ma ja ih zahvaljujem. Uzimam taxi za nazad, ovaj put me vozi neki Pakistanac, naplacuje pak 25 dolara! I evo me oped kod fra Nikole.

Reci cu vam iskreno. Duboko u sebi, zelio sam ovakav scenarij. Bilo me strah krenuti sam na put, prevaljivati toliko sati sam u autu, a posebno me brinulo kako se izvuci iz NY-a sam u autu. Cak i da imam GPS, bilo bi tesko. Vidio sam da je i Pakistanac u taxiju imao problema za naci crkvu fratra a imao je taj GPS koji ga je vodio. Dakle, nemojte tugovat zbog mene. Sretan sam sto nisam nigdje krenuo van NY-a. Jedino mi je muka provest 8 dana u ovoj megametropoli, al ajd, to je samo 8 dana. Bilo je i odvratnih 13 dana u divljini Tasmanije prije vise godina, bez civilizacije, bez hrane, uz ne bas slozno drustvo. Bilo je i 35 dana Srednje Amerike u losem drustvu zloceste djevojke prije godinu i pol, pa sam sve to izdrzao. Sto je sad 8 dana u NY? Netko bi platio za ovo, a ja tugujem. Ajd dosta Marlone! Glava gore!

"Sto ti bi?", pita me fratar kad sam se nacrtao opet pred njegovom crkvom. Ja objasnim sve, al kaze on da vise nema mjesta, dosla mu rodica i od veceras je tu, kao i svi oni lihvari Hercegovci. Oke, plan B. Zovem Margaritu (skraceno Ritu), mladu Latvijku, violinisticu koja je spavala kod mene 7 dana prosli mjesec kad je bila u Porecu i svirala na nekom koncertu klasicne glazbe.

Kaze da nema problema za smjestaj kod nje. Iako je trenutno u Michiganu, dala mi je broj frendice Mone koja je u stanu i primit ce me. Zovem je i dogovorili da dodjem kad zelim. Kufer sam ostavio kod fratra. Zamolio sam ga ako me moze povesti u malo mjesto u Pensylvaniji drugi tjedan gdje mi je dosla sva sportska roba zbog koje sam zapravo i dosao u USA. Kaze da mozemo ici u utorak ujutro. E supericka! Koji sam ja car. Nadjem se u pregrst neprilika sam u NY i sve rijesim rezervnim planovima.

Zato sam stavio najosnovnije stvari u moj manji ruksak i krenuo pehe do Mone, na samom Central Parku. Prije toga rucak u McDonaldsu, naravno. Stigao ja to 279 Central Park West Avenue. Izgleda kao ulaz u hotel - sve otmjeno, portiri, liftovi, sve u drvu i pozlaceno. Na osmom katu cujem zvuk violine, pokucam i eto nje. Apartman je velik, sigurno 80-90 kvadrata, al nema jedan stol, nema jedan ormar. Kasnije sam ustanovio da nema ni 1 case, nit tanjura. Te 2 cure valjda samo spavaju i vjezbaju sviranje tu, a zive i jedu vani. Ma nema veze. Moja soba ima krevet, pogled na Central Park, klimu. Jedino nema ni neta ni tv. Oh my... Sta cu sad. Lezim, mozgam. Pita me Mona ako hocu s njom u grad. Ma ajmo, sta cu radim doma a nije niti 4 popodne.

Povela me do supermarketa gdje si mogu kupit namirnice (pogadjate, njihov frizider je potpuno prazan), vidim da me malo zajebava, al ono, na zlobni nacin. Ma vidio sam joj u ocima cim je otvorila mi vrata od stana da nije bas dobra osoba, imam taj dar da skuzim to kod ljudi. Onda smo se razdvojili i ja isao malo djirivat okolo. Bio sam u ogromnoj trgovini knjiga i casopisa na 5 katova, pa uzeo kolacic, kupio novine o footballu u joggingu i vracam se doma. Al to traje satima. Jos nisam koristio nikakav gradski prijevoz. Sta ce mi kad moram u ovom sugavom gradu provesti jos 8 dana. Ne dva-tri, nego vise od tjedan dana!! I to sam. I to bez ideje sto da radim. Definitivno sam covjek za pustolovine, prirodu, divljinu i dobre osobe pokraj mene.

Kuci sam stigao oko 18h. Mone nije bilo tako da mi je portir isao otvorit stan, trazim tanjure i stol gdje bi jeo, kad ono, evo pospane Mone. Spavala je. Pitam je ak mogu vecerat i gdje. Kaze ona da mogu ako ne zelim skapavat od gladi i da jedem gdje god zazelim. Oke, mesni narezak, umjetni kruh pa nesto slatko sto sam si kupio bilo je veceras na meniju.

I sto sad radit? Nemam cak ni kemijsku ni olovku da nesto pisem il racunam, vodim neku novu statistiku. A nit ne mogu trazit to u stanu jer to uopce nema. Taj stan vjerojatno nema ni mrave, ni ikakve kukce jer sto ce zivotinje tu. Uginule bi nakon dva dana. I ja cu mozda u ovih osam. Al srecom, Rita bi po planu trebala doci danas. Bar je ona draga i zabavnija od Mone, jedino cu morat trpit vjezbe tih dviju Latvijki, slusat tu monotonu, tuznu klasicnu glazbu, iako mi bas ne cvijetaju ruze po pitanju emotivnog stanja, pa bi mi trebalo nesto brze, aktivnije. A joggirat ne mogu jer svaki dan radim bar 20 km na noge po gradu.

Pa jel ima ista pozitivno o ovom mom putovanju u USA? Ah, malo toga. Jedino cekam taj utorak da idem uzet sve te silne dresove, kape i majice koje sam dosao uzeti. A zbog toga sto sam tuzan i neraspolozen, malo jedem. Takodjer, stalno se krecem i hodam, tako da sam jos vise smrsavio. Gledam se u ogledalo. Salo oko bokova i na trbuhu je nestalo. Trbusni misici se vide sve vise bez da treniram. Sto li ce tek biti kad se vratim doma i pocinjem trcati, pa krenem u teretanu. Bit cu Superman. Ah, taj mirni Porec... i prijatelji... i roditelji... i posao... i jos 1 vazna osoba koju zelim u mom zivotu... za svim tim ceznem sad. I zato polako i tuzno tonem u san, a nije niti 21h.



SUBWAY & NFL
Nedjelja, 13.9.2009

Nedjelja ujutro, ustajem i gledam na sat. Sta mislite, koliko sam sati spavao? Tri? Osam? Pet? DVANAEST!! Da, od 21 do 09h. Valjda taj stan Latvijki ima bolju vibru od crkvene kuce. Cujem neki zamor vani. Idem pogledat, a dolje rjeka ljudi trci, neki hodaju, mora da je neki mini-maraton. I gledam bolje... dvije cure mi masu, a ja na osmom katu. Kako su bas mene zapazile? Pogledam ja sebe... gol pred ogromnim prozorom tako da se sve vidi. Zaboravio ja da nisam kuci. I tamo cim ustanem dodjem gol na balkon da vidim kakav je dan. Vuk dlaku mijenja, al cud nikad.

Ajmo u grad, tusiram se, brijem, uzimam mp3 i ajmo. Trazim Internet cafe. Vazan osobni e-mail moram danas dobiti. Jel pisala? Je. Al ubija me, citam i srce mi se dizintegriralo u komadice. Kupim ih s poda, izlazim van. Kud cu sa sobom? Moram nac nesto da mi zaokupira paznju. Nedjelja je... danas pocinje NFL football, prvo kolo. Zovem iz govornice Iana, navijaca Redskinsa u NY kojeg znam s neta. Kaze m ida dodjem u cetvrt Harleem.

Nova avantura - uzeti podzemnu zeljeznicu, ovdje je zovu sub(way). Nije tesko, stavljam kreditnu od frenda u automat, na touch screen kucam sto treba i krecem. Za 5 min sam vec u Harleemu. Izlazim opet na povrsinu i hodam jos 15-ak min. Lijepa cetvrt. Vrlo mirno, dosta zelenila, fini restorani i ducani. Stizem u kafic, malo zatim i Ian. Neka mjesavina mulata i bijelca. Bio je ove zime u Hrvatskoj, malo je putovao po Europi. Prve utakmice se prikazuju na 4 razlicite televizije u sva 4 kuta kafica, fantazija za mene. Sad mi je malo bolje, al i dalje nisam previse dobro. Malo pricamo, malo gledamo i za pol sata pocinju igrati nasi Redskinsi, protiv domacih NY Giantsa. Vec znamo da cemo izgubiti. Al nema veze, ovo je dozivljaj.

Pocinje tekma i u 1.cetvrtini vec gubimo 0:7. Barman se skompao s nama, daje nam kiki-riki, a oboje se cude sto ja ne pijem pivu neg 4-5 cola. Oke, kasnije sam to promijenio sa sokom od ananasa. Ovi mora da su pitali s kojeg planeta ja dolazim. I nastavljamo mi pricati i zabavljati se jer Redskinsi su katastrofalni, kad evo i smjene. Mlada, lagano popunjena cura dolazi na posao zamijeniti barmana. Vidim da je odmah bacila oko na mene, smijulji mi se, al ja se pravi mda ne vidim. Nije mi do niceg danas.

Redskins 17, Giants 23. Pozdravljam se s Ianom i kaze mi ak sam jos tu slijedecu nedjelju, mozemo opet gledat tekme skupa. Deal. Al nadam se da necemo jer biseru Van Der Zivkovicu na putu doma pada nova ideja na pamet - zvati Delta Airlines kompaniju s kojom sam letio i pitat ih ako mi mogu promijenit kartu za neki raniji let, mozda vec za 2-3 dana. U toj sreci lijezem spavat.


NOVA SELIDBA
Ponedjeljak, 14.9.2009.

Ujutro pitam Margaritu telefon da zovem aerokompaniju. Razgovaram s njima po sata, vec mastam kako javljam Sandru da dodje po mene vec u sri-cet, al tip mi odgovara da je ovo neka posebna karta koju sam dobio i ne moze se nista uciiti. Ili na let 21.9. ili kupiti novu kartu za doci kuci. Oke, toliko lud nisam, strpit cu se jos tih 7 dana i vrazjem Novom Jorku. Sta cemo danas pak radit, kako ubit vrijeme?

Margarita mi pomaze u tome. Kaze da joj danas dolazi vlasnik stana i da moram nestati na 1 noc jer ne smije znati da me ugostila. Super! Imao sam 3 jokera u NY sto se tice besplatnog spavanja i ne vjerojatno, al sva tri moram iskoristit. Zovem Teu s kojom sam bio joggirati, kaze da nema problema, al da radi do 20.30h i da je tad zovem. Oke, bar ne moram platit hotel. Opet deprimiran, idem ubit oko, a tek sam bio ustao. Spavam od podne do 15h. Vrijeme je da se pokrenem jer nasao sam novi cilj - propjesacit 100 km po NY. Da, dobro ste procitali - stotinu km po gradu. Mislim da sam dosad napravio oko 30 km.

Opet oblacim prljavu donju dugu trenerku (jedinu koju imam), majicu, stavljam slusalice i mp3, uzimam torbicu oko pasa i krecem u grad. Opet pjeske. Idem u sami downtown, tako se ovdje kaze za centar. Od 88.ulice do 1. cu hodat. To je oko sat i pol hodanja, bit ce novih 15-ak km na mom kontu kad se vratim doma. I tako stizem u Little Italy i cetvrt Soho, sve otmjeni restorani i ducani, cak se i nesto snima jer brdo ljudi gleda snimanje na cesti, cekaju da netko vazan izadje iz zgrade, al mene ne zanima.

Noc je. Proveo sam cijeli dan hodajuci po gradu. Nevjerojatno, al osjecam se kao dio njega. I ponasam se kao Njujorcanin. Turisti dok hodaju gledaju u zrak, Njujorcani u pod i sa mp3 slusalicama na usima. Takav sam i ja. Vjerojatno nitko i ne sumnja da ja nisam stanovnik ovog grada. Zovem Teu koja je vec kuci, al skroz na 98.cesti, daleko na sjeveru grada. Kazem ja da cu doci pjeske. Ipak imam novi cilju - stotku. Putem si kupujem hranu i pice za naredno ujutro i stizem kod nje. Na kontu je 55 km. Prije spavanja pricamo o svacemu, ona radi kao neka vrsta hi-tech designera, a nabrijana je kao i ja na akciju i sportove. Ujutro ustaje u 6 jer ide na boot-camp. To su oni "bolesnici" koji prije posla idu u Central Park pa glume kao da su u vojsci i onda rade sve naporne vjezbe, nose jedni druge, rade sklekove, gmizu po zemlji... sve u cilju odrzavanja forme i mrsavljenja. To je Amerika, to je NY. Meni je budilicu namjestila za 8 ujutro.


KONACNO - DAN D
Utorak, 15.9.2009.

Ustao sam vec u 7, oprao se, marendao i cekam da se Tea vrati. Skupa idemo u subway, izlazimo na Times Square i ja idem kod fratra. Danas je taj dan. Vozi me u Pensilvaniju uzeti svu moju robu zbog koje sam i dosao ovdje. Kecemo s njegovim velikim jeepom. Vec za sat i pol smo u Bethlehemu. Tako se zove grad gdje zivi frend Jeremy na ciju adresu sam sve to narucivao. To je grad napustenih rudnika i metalurgije. No, Jeremy zivi u lijepom dijelu grada. Spojene niske kucice, zelena travica i brezuljci svugdje uokolo. Idemo u stan, a tamo dvije sobe zakrcene mu svim mojim paketima. Evo i mojih rola! Jutro kad sma kretao na put i dalje sam kupovao prek ebaya. Ustao u 5, otvorio kompjuter i kliknuo na kupnju novih Rollerblade K2 rola za samo 338 kn. Zamislite! I vec su bile tamo. Fratar nije mogao vjerovati sto sam sve nakupovao.

Ima oko 15 srednje velikih kutija svacega, pa te role, jos lopti i neke sitnice. Trpamo to iz manjih u vece kutije, Jeremy nam pomaze, slikamo se sa svime time za uspomenu i dugo sjecanje. Kaze fratar da dobro sto je uzeo jeep jer ja svojim rent-a-carom nebi to nikad mogao dovesti u NY. I tako ja proveo samo 15 min s covjekom koji mi je tako veliku uslugu cinio sve ove mjesece. Al objasnio sam mu sve sto mi se izdogadjalo ove dane. Rekoh mu kad dolazi u Europu da obavezno prodje kroz Hrvatsku. Kaze za 2 mjeseca. Sad krece na put po Srednjoj Americi.

Fratar Nikola kaze da mu dugujem rucak za ovo. Naravno. Hoce mi i pokazat Amishe. Znate ko su? Neka sekta koja je davno dosla iz Europe, al ignoriraju tehnologiju, pa tako nemaju struju, ne voze aute, nista mehanicko, nista tehnoloski razvijeno. Imaju konje, kocije, svijece, peru ves na ruke...

Ali, ima tu i novootvoreni casino. Nisam znao, al fratar voli kockati. A kad sam mu to reko, kaze on: "No, nije to kockanje, man. To je fan." I tako umjesto da idemo vidjeti kako Amishi zive, trazi on novu kockarnicu. Nazalost, nasli je. A unutra stotine i stotine starceka od 70+ godina. Za ne povjerovati. No, nema tu ruleta, samo automati, al ogromno je. A sad vi religijozni ljudi, citajte dobro ovo. Fratar ubaci 100$ i pocinje igrati. Za 5 min je skurio novac, pa ubacuje jos 50$. I to je izgubio. Jel treba neki komentar? Al on kaze da je to fun, zabava. Da, to vi dajete lemozinu il im Vatikan daje, a oni trose na takav zivot - da voze jeepove, idu na zimovanja u Aspen, Colorado il na ljetovanje na Djevicanske otoke. Da, to sve radi moj fratar. A vi prijatelji i kolegice koji ste toliko religijozni, vi i dalje dajte novac crkvi. Gdje je sad ta vasa crkva da vam pomogne kad je financijska kriza? Kao sto je rijecki bend Let 3 rekao, neka crkva sad pomogne Hrvatima, kad je ovako losa situacija. Svaka im cast, makar ja ne slusam tu muziku, nit njih volim.

Pokusali smo rucati u casinu. Pokusali jer em meni nije radila debtna kartica (platio fratar), em ono sto smo jeli nije bas bilo jestivo. Pizza od fratra je bila skoro pa plasticna, a moji spageti su bili bez suga i sostance. Zato krecemo doma. Vozimo se i pricamo o svacemo. Pita me fratar kad cu se zenit. Kazem mu sto me ovih dana muci, o cemu i o kome razmisljam. Dao mi je svoje vidjenje stvari. Opet cu biti pametniji. Lijepo je imati raznu vrstu prijatelja, pa cak i fratre, te slusati i njihove savjete. Ali moram prestati razmisljat o tome. Emotivne stvari me ubijaju.

Napunio sam fratru benz, cijena rezervoara samo 40$, bar tako da mu se oduzim. Zovem Margaritu s njegovog moba. "Jel se zrak rascistio?", pitam je. "Ma da", kaze ona. "Vlasnik je otisao vec u 7 ujutro". Oke, onda se vidimo navecer. Stigli do crkve, fratar mi rekao da sve stvari odnesem na vrh sakristije, u malu dvoranu gdje je subotom skola za hrvatsku djecu i da imam 3 dana za sve to sluzit. Oke, evo cime cu se bavit ovih dana, sto ce me zaokupirat. Ali ipak je to jos 6 dana do puta kuci, too much, previse. Pitam fratra vagu da znam izracunat koliko tog mogu napunit u kofere, dao mi je pravu. Ima em kile, em americke pounde (njihova mjera) i digitalna je.

Prostoriju sam pretvorio u kaos. Sve kutije ispraznio i vidim da je nemoguce sve to odnijet i poslat postom. Nesto cu morat ostavit. Ajd bar znam sto mi je ko narucio pa ce ti imat prioritet. Imam spisak svega, pa tako sam ustanovio da mi oko 10% stvari fali. I uvijek ista firma s ebaya koja to nije poslala. Uh, prokleti bili, vec su mi prosle godine to napravili i sad opet. Al sta cu sad, morao bi ih zvat, a ionako mi to nece stici ako opet posalju. A na mailove se oglusuju. Ma oke, kad se vratim u Hrvatsku, pisat cu im, makar ne vjerujem da cu povratit ni novac ni stvari. Ali ne brinem se previse, nisam previse izgubio.

Umoran sam od tog slaganja stvari, da je bar sad netko uz mene da mi u ovome pomogne. Znam tocno koja bi osoba bez problema mi pomagala i uzivala u ovome, al nije vise moja. Gladan sam, a mozda bi i u kino. Odlucio sam ne jesti u McDonalds svaki dan. Zapravo, samo sam 3x jeo kod njih, a vec sam 8 dana tu. Pojedem slanine i kruha kad ustanem, popijem cokoladno sojino mlijeko koje mi stoji u frigu kod Margarite i krecem u grad. Predvecer nesto stavim pod zube i to je sve. Veceras sam si kupio neke kekse, plavi Gatorade i krecem prema stanu Margarite, hodajuci naravno. Putem cujem neke gradjevinske radnike kako nesto pricaju i djeluje mi kao naski. Da, neka mjesavina naseg, bosanskog i crnogorskog. Al nisam im nista rekao. Ulazim u zgradu d ije stan Margarite kad zaustavlja me novi vratar koji cuva zgradu jer ovo je su otmjene zgrade, vani imaju tende i crveni tepih prema cesti, ko da zvijezde zive unutra. Pita me on prezime, kazem mu ja Zivkovik. Pita ak se tako izgovara i ja mu kazem prezime s nasim slovima i kvacicama. A on me: "Pa tako reci covjece, odakle si?"

Hrvatska, Istra, Porec. A on Makedonac iz Banata koji je ozenio Srpkinju-Ruminjku i dosao ovdje. I uza sve to... ne pusta me unutra. Nisam te vidio dosad. Pa kazem mu da gore imam putovnicu i moze ici provjerit, da sanm vec 2 dana tu, al on kaze pravila su pravila i moje ime nije upisano u knjigu gostiju kod portira i nemoze da te pustim. O glupog li covjeka. Kaze mi nek zovem Margaritu il Monu, al ne javljaju se. Kazem mu da me drugi portir vec vidio i mali latino tip mu to i potvrdjuje, al ovaj Gevgelije il kak se vec zove i dalje je skeptican. Latino portir mu govori nek me pusti jer sam tu vec par dana i ajd, konacno idem gore.

Stan je otkljucan, al nema curi doma. Na kontu imam oko 65 km, sati je 22.30, pa je vrijeme da legnem.

SLAGANJE I PAKETIRANJE
Srijeda, 16.9.2009.

Cudim se samome sebi kako se svako jutro tusiram, svako drugo jutro brijem bradu i svako trece brijem glavu trimerom kojeg sam si donio iz Poreca. Pa da, kad bolje razmislim, ipak sam ja tu dosao poslovno i kao poduzetnik se moram i ponasati i tako i izgledati. Jedino se oblacim sportski, tj. bez kravate. Svaku vecer perem na ruke majice i carape da mogu drugo jutro biti cist i mirisljav. Konacno sam i trenerku oprao (na ruke naravno) i stavio je susiti jer imam bermude. Sad bar imam sto oblacit.

Hitam kod fratra, udaljenog 40 min hoda. Moram nastavit radit. Slazem prvi kufer koji mi je posudila frendica za put i stavljam ga na vagu - 26 kg! Ups, moram nesto vadit. Na aerodromu primaju samo do 23 kg po kuferu. I jos nesto. Primaju samo 1 kufer. Drugi me kosta dodatnih 50$, to sam saznao kad sam kretao iz Venecije. A treci kufer me kosta jos 200$. Da, da... ovo putovanje za USA nije pocelo sjajno, ne tece bas najsjajnije, a ne znam kako ce se zavrsiti.... Mozda padom aviona? Haha. Ma ne brine me to. Opcenito sam u zivotu toliko sretan da bi vjerojatno i prezivio pad. U drugim stvarima nisam sretan i nisam nikad bio. No, nadam se i dalje...

Konacno sam sredio prvi kufer - 22.7 kg. Spreman je za put, stavljam ga sa strane. Sad se usmjeravam na prvi paket koji saljem za HR. Bit ce to za Djuku u Osijek, lik mi prodaje hokej dresove tamo. 16 dresova i 1 kapa, upaketirano, 7 kg i idem u postu. 80$. Znao sam da je tako skupo, al sto mogu. Ustedio sam na tome sto nisam uzeo rent, sto ne trosim benzu, sto ne placam za spavanje, sto jedem skromno. E da, vagao sam se i ja na digitalnoj vagi - 83.7 kg. Hihihi. Nikad nisam imao tako ravan trbuh. Dosao ja u Ameriku, zemlju hamburgera i coca-cole, a mrsavim, za ne povjerovati.

Posta radi do 17.30h, pa nisam stigao sve pakete rijesit danas. Zato si kupujem nove baterije za mp3, stavljam slusalice za muziku, uzimam ruksak, oblacim zimsku kapuljacu i krecem setat gradom. Prolazim kraj Madison Square Gardena. Izgledam kao lokalni tip jer dvije cure me pitaju: "Please, where is Brodway Street?" Ja micem slusalice i samouvjereno i na pravom americkom jeziku objasnjavam smjer kojim trebaju ici. Jeste znali da Broadway nije jedno mjesto u NY, nego je to ulica koja se proteze ukoso kroz cijeli Manhattan, a to je oko 20-30 km, jedina kosa ulica na tom otoku. Sve avenije idu okomito, od obale Hudson rijeke do obale East River, a ulice od samog juga otoka pocinju s brojem 1 pa do 220. ulice na samom sjeveru Manhattana. I za proci svaki blok zgrada u prosjeku treba 1 min hoda, pa je sve lako za izracunati.

Muski frendovi ce se pitati kakva je zenska populacija ovdje, a zenski rod kakvi su ducani tu, pa da vam i to odgovorim. Zene ne odskacu nista posebno od Europljanki ili Hrvatica. Moje misljenje NIJE da su Hrvatice najljepse zene na svijetu jer i nisu. Nadje se pokoja mulata ili azijatkinja koja su lijepa, al njih zapazim jer tog nema kod nas. Bijelkinje su pretezno bucmaste ili su to turistkinje. Ma ovdje je sve jedan mish-mash svega. Ducane u centru grada imaju Pakistanci, Indijci ili drugi Azijati (oke, oke, znam da oba ova naroda prpadaju Aziji), a malo dalje su oni otmjeniji. Skoro svaka zena bi bila odusevljena da je ovdje i da ima kreditnu. Nasao sam trgovinu di su Lewis jeans po 40-50 dolara, 200-250 kn. Dobro da je moja kreditna blokirana i bit ce do 28.9. jer sam dostigao mjesecni limit kupovajuci preko ebaya jos prije puta. Imam zato svoju debitnu karticu i necete vjerovati - kreditnu karticu od frenda-cimera koji mi ju je velikodusno posudio.

E taman mi je ponestalo casha pa idem ja podignut ga na automat. Na kreditnoj od frenda javlja da vise nema sredstava na kartici... ups. kako je moguce kad trosim samo za kupit kartu za metro koja je po 2$. Oke, ajmo moju debitnu, tamo imam 4.000 kn. Ali javlja da ne moze obaviti transakciju i da se javim svojoj banci. Oh my! Pa sta cu sad. Nemam prebijene pare, gladan sam, a trebam jos 2 paketa platit sutra, pa drugi kufer za avion i jos 5 dana prezivjeti u NY-u. Siguran sam da ste vi u panici samo sto citate ovo, ali ja nisam. Smirujem se odmah. Slusam muziku, setam gradom navecer, imam bocu gatorade sa mnom, pijuckam i slijezem ramenima. Nekako cu stici ziv i zdrav u Porec. Sve su stvari rijesive, zapamtite. I tako ja hodam kuci, nailazim na novi serecash. Ovaj mi daje lovu na moju debitnu. I odmah radim dvije transakcije, podizem dvaput po 100$. (ne brini, Sandro, to su moji soldi koje sam dignuo). I odmah idem u Subway, lanac trgovina koje prodaju sendvice. Narucujem si jedan s tunjevinom i povrcem, bar je zdravije od McDonaldsa. Sjedam nasred ulice i kao beskucnik jedem i razmisljam si ga o mom zivotu. Gdje sam stigao, sto sam dosad napravio, jesam li sretan, sto mi fali u zivotu. Zena i djeca. Vecina je sokirana sto ovo cita. I da, to je napisao Marlon Van Der Zivkovic. Tako je. Otkako zivim sa Sandrom, pricamo o svemu. Pa tako sam mu neki dan rekao da sam u zivotu imao i imam sve, jedino mi fali sad obitelj, ali ona moja. Sad vise od sveg zelim postati otac, taj je osjecaj dosao otkako sam imao u rukama sina od susjeda Brcica. Tako drago dijete. I zato odnedavno ne trazim vise curu, nego kvalitetnu majku mog buduceg djeteta. Jednu sam pravu djevojku, koja je svemu tome udovoljavala, tako olako ispustio nedavno, a bila je prava... i sad mi tako zao. Uh, moram novu temu naceti jer suze mi sad idu.

Ljudi, kakvo je vrijeme u Porecu? Nadam se da je pravo jesenje. Znam da nitko od vas to ne voli, al meni je tako lijepo. Kad prodje ljeto, kad pocinju kise, kad lagano zafriska.... pravo vrijeme za sezonu trcanja, za rolanje, za biciklu, za teretanu. Bas jedva cekam vratit se i uzivat u jeseni u Porecu. Tuzna je, a i ja cu se tako osjecati ove jeseni, pa cemo biti ruku pod ruku, jesen i ja. Ovdje u NY se vrijeme promijenilo, zahladilo je. Bude ispod 20 stupnjeva. Vec dva dana je kisno, pravo jesenje. Taman za mene. Kakvo je emotivno stanje u meni, takvo je i vani. Ubijalo bi me da je suncano, ovako mi ovo sugavo vrijeme pase.

Nije me dugo bilo na blogu, tesko je naci internet cafe gdje pisati. Al jutros sam rekao da moram. I potrosio sam 20$ (100 kn) da vam sve ovo napisem. Jel vam se svidja moje pisanje? Znam, dobro mi ide. Posebno jer je povezano s mojim unutarnjim prozivljavanjem svega, pravi zacin ovom mom pisanju. Kad je covjeku najteze, najbolje se izrazava, izvlaci najbolje iz sebe. Razmisljao sam sto da napravim kad se vratim kuci. Mozda da pocinjem pisati svoje memoare. Il da postanem spisatelj. Al ipak ne. Bavit cu se drugom umjetnoscu. Odlucio sam postati kipar. Kad se vratim, pocinjem klesati svoje tijelo.

WTC & JOGG
Cetvrtak, 17.9.2009

Danas sam spavao "samo" do 10h jer imam posla kod fratra. Brzo sam se uredio, pojeo 3 jaja na oko i krenuo van. Poluoblacno.... taman kako treba vrijeme. Brzo u net kafe da nesto napisem i provjerim, kad ono, pocinje se proljepsavati vrijeme. Nastavio hodati do fratra (jos 5 km na kontu) i ravno u prostoriju di su mi stvari. Danas treba sredit drugi paket. Sve lijepo slazem i slikam za moju dokumentaciju prije nego krcam u paket, tezina 13 kg. Oduzilo se to na vise od tri sata spremanja. Idem u obliznju postu, a vec je 17.15h, rade jos 15min. Kaze mi cuvarica poste da ne mogu u red jer ima posla oko papirologije i da kolega nece stici do 17.30 to rijesit (jer oni tako to gledaju, a ne da stranka udje do 17.30.... i to mi se svidja), al ja joj pokazujem sve formulare koje sma vec popunio kod fratra. Detaljan kao i uvijek. Mrzovoljni sluzbenik iza pulta nerado prima ogromni paket i treba mu 20 min da sve to rijesi. Odlazim, sretan i zadovoljan, makar jest da me kostalo 124$.

Gdje cemo sad? Vec je sumrak? Prvo jos jedan subway sendvic, a ona na metro i pronaci to mjesto rusenja WTC zgrada. Dolazim na sam jug Manhattana, konacno vidim i more i Kip slobode. Sve same poslovne zgrade, ljudi koji setaju svi su u odijelima. Hodam, slusam muziku, obucen u bermude i usku, pripitu sportku majicu za trcanje, sve u bijelo. Bas odudaram od svih tu. Konacnoi pronalazim taj sajt. Nista zanimljivog. Na mjestu rusenja zgrada je metalni i mrezasti zid jer vec se nesto gradi tu, tako da nema nikakvoh spiska poginulih, cvijeca, nit slicnog. Neugodno iznenadjen. Al ima ljudi koji dolaze tu i slikaju. Mislim da sam i 2 bosanca-turista cuo da spikaju po nasem. Al idem dalje. Gdje? Hodam i hodam, zelim stici do 100 km. Vracam se na Times Square. Znam da igra horror Halloween 2 u kinu. Ajmo to pogledat kad volim horore, igra u 21.50h.

Nikad u zivotu nisam promasio odabir dobrog filma (po mom subjektivnom vidjenju) za pogledati u kinu. Nikad. Do veceras. Znao sam da postoje vec 4 nastavka Halloweena, al ovo je bio drugi. Kako sad to? Naravno, prerada drugog dijela s boljim efektima. Nikad gluplji film nisam gledao u kinu. Do te mjere da sam htio izaci vani vec nakon 20 min. Ali daj izdrzi Marlone, barem ces doci kuci kasno i spavat duze. Uglavnom, film nemojte ici gledati.

I nakon kina, vec je prosla ponoc. Sta ako su cure zakljucale stan? Bolje da uzmem metro. Ma bas me briga. I rodi se u meni sjajna ideja. Ajmo ovih 40 blokova/ulica do njihovog stana pretrcat, u 01 u noci. Fiksirao svoj marsupio-pederusu da mi ne skace oko pasa, dobro zavezao nove tene, obukao dugu majicu i ajmo. Bio je to najljepsi trenutak u svih ovih 10 dana u NY. Trcao sam kao u Porecu, sretan i vesel, pjevao pjesme u sebi. Kad sam stigao u manje prometne ulice, poceo sam i ruke siriti i udarati se po prsima, kao da sam doma. Bilo je jos nekoliko joggera u ovo doba noci, al nitko nije bio tako vesel kao ja. Umoran i znojan, ulazim u zgradu, cura nema, kupanac i u krpe.


SHOPPING & PACKING
Petak, 18.9.2009

Ustajem i govorim si - jos samo tri dana i letim kuci. I znam da mi tata danas ima rockas, pa sretan rodjendan, tata.

Ali danas moram jos vise raditi, moram sve stvari srediti i pospremiti jer treba osloboditi prostoriju u kojoj su mi stvari buduci da crkva danas tamo ima neko predavanje. Zato sam vani vec u 10 sati. Ali opet idem pjeske. Vec sam zaboravio do koliko sam km pehe napravio. Moze biti da ih je 75?

Ovaj put hodam laganini 8.avenijom, pa 42.ulicom. Obje vrve od trgovina - Billabong, Lewis, Quiksilver, Victoria Secret, FootLocker, Puma, Nike, NFL, Sketchers.... Pa ajmo zavirit u svaku. Bas steta sto imam 2 para jeans kuci, pa mi Lewisice nisu potrebne, a ima ih od 40 do 80$, duplo jeftinije nego kod nas. Vec tri radnice su me pitale ako mi treba pomoc i nek im se javim ako mi zatreba, al ja im samo govorim da razgledavam. Inace, Ameri mozda jesu glupi, ali su vrlo uljudni i kulturni, a ja to tako cijenim kod ljudi. Na ulici ce vam reci "sorry" cak samo ako vam stanu ispred puta dok hodate. A u trgovini se nece nadrkat na vas taman da ih i 50x pitate da vam donesu nesto da probate. To se zove biti prodavac u trgovini. A ne kod nas. Pusu samo kad ne kupite nista, a kamoli da ih gnjavite da vam 2-3 stvari donesu da isprobate.

Uglavnom, izasao iz Lewisa, pa usao u drugu trgovinu majica. Na jednoj pise - Run Forest Run, a pozadi Stop Forest Stop. Taman za mene. Al ne pase mi, nije dobar kroj. No, ipak, sve su te majice i bermude skuplje od stvari koje sam ja kupovao preko ebaya. Ako su sve stvari u USA jeftinije za 40-50% nego kod nas, onda su na ebayu jos 30% jeftinije. Tako Quiksilver bermude mene na ebay dodju 20$, a tu u trgovinama su i po 55$. Zato mi sve djeluje skupo. Ali ulazim u trgovnu cipela Sketchers. Vec sam prije neki dan bio i nije bilo broja za odjedjene cipele koje su mi se svidjale. Al tu su po 70$, trebao bi si kupiti neke fine cipele kad nemam ni jedne. Posebno za zimu. Simpaticni obrijani crnjo pe pita sto mi treba. Pokazujem mu dva para, donosi mi brojeve, jedne su mi male, druge mi se ne svidjaju. Kaze on dali znam da ako kupim i drugi par, taj je 50% na popustu. Pa sta ne vices!? Ajmo onda. Donesi mi te i te i te i te. I donese mi on brdo cipela. Al manji brojevi. Hodam po trgovini i razmisljam... jel boja oke, dal me ove stiscu, dal su mi one prevelike? Pitam ga nek mi donese one od prije, broj 10. Kaze on da nema tog broja. Ma kako kad si mi ih prije donio? "Ma zezam te, man, simpatican si" kaze on. I donese ih. Izbor je pao na crne i sive. Wow, kupujem si dva para Sketchersica, ne mogu vjerovat. Pitam Darrnella (tako se zove crnjo) dal primaju debitne kartice. "Oh, no sir". A ja ne znam sta cu sad, kad on opet meni - ma zajebavam te. Idem na kasu i tamo cijena samo 100$, 520 kn, za dva para.

E sad, gdje ih stavit? A jos sam kupio neke poklone. Ma naci cu mjesta u ruksaku. Konacno, u 16h stizem kod fratra. Pita me kao sverc-komerc. Idem brzo u dvoranu to preslozit jer do 17h moram ici do poste. Treci paket je spreman, al treba sad napunit drugi ruksak za avion. Malo slazem stvari, malo nogama ulazim u ruksak da to dobro komprimiran, kao da gazim grozdje kad se pravi vino. Divim se tome sto sa stolova i poda nestaju dresovi i majice. Ruksak je narasao do metra i pol visine, al ne tezi previse, oko 17 kg. Jedino su problem role koje cu stavit u posebnu vrecu i drzat u ruci i probat unijet u avion s malim ruksakom koji je takodjer pun stvari. Dakle, za Hr sam poslao tri paketa, tezina 15, 13, 11 kg, kofer i ruksak za check in su teski 23 i 17 kg. Mali ruksak koji nosim u avion ima oko 7 kg i jos te role. Gotov sam.

Ajmo u grad, ajmo u postu. Opet ista zastitarka, pozdravlja me sa sweetie. Druga stranka, crnkinja, za drugim pultom govori mi da je bila u HR kad je cula da sam otamo. Dobro.

Uzimam metro i idem vidjet Brooklyn bridge. Jako lijepo, podsjeca me na Auckland. Drveni dokovi, fini restorani. Tu bi zaljubljeni parovi stali i uzivali u pogledu i romanticnim setnjama. S druge strane se vide poslovne zgrade u Brooklynu. Ali mene inspirira taj most, to je onaj koji je bio na zvakacama koje su nekad bile u modi. Napravio sam mnostvo slika mosta i okolice. A u ovih 10 dana imam ukupno oko 200 slika, ipak me NY inspirirao.

Hodam ispod mosta. Kinez od 80+ godina stoji i mase rukama gore dole, valjda se rekreira. Jos starija Kineskinja pak vrti rukama ispred sebe, treca glumi da trci, al zapravo hoda. Prolaze dva Europljana i gledaju njih, pa mene. Smijuljimo se. Skrenuo sam s obale prema gradu i opet usao u ChinaTown kojeg sam neki dan prosao. Kako je prljav! Za ne povjerovat. Vecina prica njihovim jezikom, al ima i crnaca, no opet me ta prljavstina neugodno iznenadila. Nastavljam hodati prema centru, sad sam u boljem kvartu. Petak je navecer, ljudi zavrsili raditi, svi su u restoranima. Kako sto kod nas svugdje postoje kafici odmah uz ceste, tako su ovdje restorani. Jesu fini i otmjeni, ali ljudi jedu na metar od prometnih ulica. Ako vi ljudi koji volite velike gradove, volite i ovo, restorani, koncerti, kina, promet, kaos, guzve, onda slobodno zivite u metropolama. Dozivjet cete vjerojatno 60 i neku, ne vise. A mi u malim gradovima cemo mozda 75-tu. Ja cu barem 85-tu. Ako umrem mladji, smatrat cu da je moje trcanje bilo uzaludno.

Stigao konacno do Times Squarea. Skoro ponoc a ljudi kao u prici. Krcato kao da se nesto dogadja. Ali nista. Sjajne reklame bombardiraju nas sa svih strana zgrada, ljudi ulaze i izlaze iz trgovina, crnci nude majice po cesti, mladji decki nude flyere za koncerte i slicne stvari. Turisti sjede na stolovima nasred ceste, drugi na crveno osvijetljenim stepenicama koje gledaju prema glavnim reklamama Times Squarea. Ja izgledam kao Njujorcanin sa slusalicama u usima i bez ikakve torbe na sebi, al svako malo bacim koju fotku. Smijem se. Ipak mi se svidja da sam sve ovo vidio. Treba doci u NY i dozivjeti sve ovo. Doci i otici. I uzivati u malom mjestu u kojem zivim. Kad sutra ujutro ustanem, konacno cu moci reci: "Preksutra idem doma". Dodje mi da placem od srece.


IDEM U...
Subota, 19.9.2009

Budim se u par navrata nocu, muci me vise stvari... Konacno, ujutro si mislim dali ici "tamo" ili ne. Namjerno ne izlazim iz kreveta, tako da imam ispriku samome sebi. Za sto, za gdje? Polako.... probajte sami skuziti.

Otisao sam do kuhinje oko 10h i zatekao Margaritu i Monu. Nakon dva dana ih opet vidim u stanu. Kad nema njih u stanu, ima mene i obrnuto. Doruckujem i idem opet leci, ne izlazi mi se van, a znam da mi je dobro kad sam u gradu medju ljudima. No, ovaj put sam si stavio u glavu ici u najopasniji dio grada.

Ponovno ustajem oko podne, Margarita mi konacno ustupa laptop i piskaram dva sata. Konacno izlazim. Dali da idem tamo ili ne. Izlazim iz zgrade i krecem sjeverno, prvi put u tom smjeru otkako sam ovdje. U prvom metrou vidim da nema vlakova koji idu tamo. Bez veze potrosio 2.25$ koliko kosta 1 voznja. Idem na drugu podzemnu stanicu. E otud vec vlakovi idu tamo. Vozim se 15 min i shvacam da sam jedini bijelac u metrou. Metro izlazi iz utrobe Zemlje i dize se na most i tkao vozi jos 5 min. Graffiti po zidovima, napustene ulice, zicom ogradjena igralista.... znate gdje sam? Bronx! Lagano sam napet, nesiguran. Stavljam slusalice i glumim coolera, kao da mi je sve poznato, da znam gdje idem. Ne bi si oprostio da tu nisam dosao. Ispao bi kukavica samome sebi, a to nisam. I volim sukobljavat se sa strahovima. Izlazim iz stanice, imam losu kartu Bronxa gdje sve ulice nisu ucrtane. Nema veze, snaci cu se. Nisam retardinjo. Hodam pokraj nekog parka, tu je i Bronx Zoo, al ja hodam i hodam. Hocu vidjet pravi Bronx. Svi me gledaju dok hodam ulicama, cak i ljudi iz jurecih automobila. Shvacam da vec neko vrijeme nisam vidio ijednog bijelca osim sebe ponekad u odrazu izloga trgovina/ducana. Trazim smjer za neki zeleni park na obali Atlanskog oceana. Pitam policajca, kaze on da idem desno prema most i za manje od 20 min cu biti tamo. Hodam i hodam. Bronx pocinje biti sve mirniji i lijepsi kako hodam tim dijelom. Na kraju nije uopce tako strasan kako se prokazuje u medijima. Kupujem si Gatorade u ducani kojeg vodi mala i stara Aziajtkinja koja uopce ne zna gdje je taj park kojeg joj pokazujem na karti. Ona mi cak pokazuje krivi smjer kojim trebam ici. Zaustavljam malog debelog voditelja McDonaldsa koje je tek izasao iz zgrade. Kaze on meni> "Ju tejk dis rod and after metro, go left". S tim rudimentalnim engleskim mora da je Talijan. "No, aj em grik" Oke. I govori mi on gdje moram ici. Hodam i hodam, sigurno imam vec 85 km u nogama dosad. Dolazim do mosta, hodam i dalje, dolazim do autoceste, al odustajem, nikad necu stici do oceana da vidim taj pogled. Polako se spusta sunce, bolje da nestanem iz Bronxa. Ali putem nailazim na slasticarnu. Ogromna i niska Amerikanka, ko da nije dovoljno debela, narucuje 45 razlicitih vrsta kolaca za ponijeti kuci. Ja imam vremena odlucit sto cu uzet - tiramisu. Jako,jako dobar. Cena 3$. Nije dobar kao kod nas u Artiganu, al ipak je poseban.

Blizu mi je i metro stanica koju sam locirao jos prije, penjem se na most i vracam se na Manhattan. Prezivio sam i Bronx. Al nije uopce bilo posebno. Vesel sam jer mi fali jos 2 dana do puta kuci. Ali tek je 18h. Di cu sad? Hodam sto sporije mogu centrom Manhattana. Tuzan i melankonican, rekla bi jedna cura. Veceram u McDonaldsu, drugi dan za redom. Ionako sam smrsavio i u dva dana se necu udebljat ako jedem tu. Uzimam milk shake i idem prema Times Squareu. Idem vidit kako se ljudi zabavljaju. Penjem se na stepenice s kojih ljudi gledaju prema svim tim svjetlecim reklamama, kao da su na nekoj predstavim. Cak cujem i neke Slovence koji spikaju. Brdo zaljubljenih parova i drustvo prijatelja svugdje oko mene. Ja jedini sam, tako sam tuzan. Bas poseban osjecaj, izmjesan sa nostalgijom, ceznjom, razocarenjem i dijelicem srece sto je vec subota uvecer, dan i pol do puta kuci. Slikam i slikam. Malo taj centralni trg, alo sebe. Pa jos sebe. Autoportreri. Al samo mi se 3 slike svidjaju, druge brisem. Tip sastrane mi vikne: "Ej man, ako ti je dosadilo slikati sebe, oces malo mene?" Evo jos jedne usamljene duse na Times Squareu. Slikam ga za njegovu uspomenu i dugo sjecanje. S njegovim fotkacem. Osam i pol je. Ajd, mislim si, ako full sporo hodam, za sat vremena sam kuci, pa dok se otusiram, bit ce 22h, sasvim oke za ic spavat. Hodam ko puz. Sve i svih gledam, snimam i upijam ove pretposljednje veceri. Putem skrecem u drugu ulicu, da malo promjenim rutu. Nailazim na... kako bi to nazvao? Biblioteka i trgovina knjiga na 4 kata koja nazadnjem katu ima cafe bar i novine za citanje. A usput s bilo kojeg kata mozete uzeti bilo koju knjigu i citat je uz pice, a onda vratit na odlasku. Gore krcato ljudi, nema mjesta za sjedenje. A jednog je zaposjeo glupi debeli crnjo koji spava i kvoca po nekom casopisu. Ja bi ga izbacio da radim ovdje. I zato moram sjesti na pod u kutu prostorije. Sto citam? Men's Health. Citam i upijam. Dobre savjete sam pokupio iz ovog broja. Npr. nemas vrhe istezat misice prije nege vjezbe il sportske aktivnosti jer ako se ne istezete, bolje cete performanse imat kasnije u igri. Taman sto sam trebao cuti. Ja se ionako nikad ne istezem. Druga, treca, cetvrta dobra stvar koju sam procitao? Ne sjecam se sad, al nalaze se tu negdje u podsvjesti. Izaci ce van kad-tad. Nastavljam Broadwayam hodat prema stanu. Restorani krcati, subota je, svi su vani. Vecina cura ima dekoltee, neovisno o rasi, boji koze ili broju cicobrana. Vecina me gleda ravno u oci, valjda se pitajuci sto ovaj tuzan momak (stariji tip?) radi sam veceras. Ja ih gledam ravno u oci, nikom ne obaram pogled. Cak i kad prolazim graj gorostasnih crnaca, gledam ih u oci. Sklanjaju mi se jer naizmjenicno imam i tuzan i ljutit pogled dok slusam mp3 i pijuckam si Gatorade. Ova firma bi me trebala promovirat u njihovog testera koliko sam raznih okusa probao - lime, lemon, strawberry, cold breeze, rain i dva razna plava okusa. Dosavsi kuci, idem odmah u krpe, bar cu brzestici do nedjelje.

LAST DAY
Nedjelja, 20.9.2009

Budim se u 2.30h. Sat vremena ne spavam jer muce me svi moguci problemi koji me uskoro cekaju. Oni o kojima ne zelim vise pricati i oni o prebacivanju stvari do aerodroma, pa preko granice kad stignem u Veneciju. Ako stignem. Tjeram se spavati, al ne ide. Ustajem u 9.30h, a da ni sam ne znam kako sam i kad opet zaspao.

Lagano doruckujem, danas ce mi dan brzo proci jer idem gledat NFL tekme u kafic, to ce trajat od 13 do 19h. Idem u moj stari net cafe, ali... ne radi! Hodam gradom, danas je dostatog zatvoreno a glavnom cestom prema centru su standovi i ljudi prodaju svasta - naocale za 5$, gumene i plasticne gluposti, lancice, salove po 5$... nis me ne zanima osim jednog. Saznati koji je to sugavi narod koji ima sve trgovine sasuvenirima u samom centru grada. Kod nas su to cigani i siptari, u Australiji su to Kinezi, a koji je to tamnoputi narod koji ovdje caruje. Kupujem neki suvenir ni sam ne znam za koga i pitam tipa odakle je. "What do u think?" "Pakistan". "Nooooo, are u crazy? They just bomb." Naljutio se. Indijac. Oke, samo sam dobio potvrdu koji su to gamadski narod. Tako neljubazni gdjegod da sam usao. Turisti udju, a njih 3 stoje za kasom i pricaju menju njima, uopce se ne obazirajuci na klijente. Pricaju tim sugavim jezikom i svi namrgodjenih faca. A svi prodaju isto. Majice, postere, magnete, djindjulije, pickarije i pizdarije. Ne znam kako ljudi to mogu kupovati.

Kupujem si novi Gatorade, 2.20$ za pol litre. Ipak je skup. Ipak je u Italiji najjeftiniji, dobijem 2 litre za 15 kn. Sandro, na povratku stajemo kupiti malo Gatoradea za novog kipara Poreca.

Konacno nalazim novi net cafe, u Burger Kingu. Al ovdje ne mogu na sve sajtove, zabranjeno je, pa ne mogu kontaktirat sa Sandrom. Pisem mailove. Ian mi javlja da ni on ne moze danas gledat NFL tekme sa mnom jer su ga zvali na posao. Mozda dodje kasnije. Pokusavam si bookirat mini kombi koji ce me za 20$ odvest sutra na aerodrom. Ali prvo pise da primaju samo dva kufera, a drugo, ne cini mi se da mi je zahtjev prosao. Super! Morat cu uzet taxi za 65$. Jel mi ista moze ici kako treba u ovom odvratnom gradu? Bogota nije nista losija od New Yorka! Bio sam ove zime i ima skoro sve sto i NY. Ovaj me grad nece tako brzo vidjeti. Jedino u slucaju da se sretno zaljubim i moju curu snova dovedem ovdje. Jer zelim ponistit ovaj melankonican i odvratan osjecaj koji sam imao svo ovo vrijeme. Hodati sam gradom, imati toliko stvari koje se mogu ciniti ovdje, a biti tako usamljen, prazan i tuzan... I tako svih 12 dana. Za ne pozeliti nikome, niti ikad vise samome sebi. Slijedece putovanje bi moglo biti - Jugoistocna Azija (Laos, Vietnam, Myanmar, Tajland. Malezija, Singapor). Nije sigurno, al planiram tamo u veljaci 2010. Za manje od pol godine. Nadam se, ne sam.