WTC & JOGG
Cetvrtak, 17.9.2009
Danas sam spavao "samo" do 10h jer imam posla kod fratra. Brzo sam se uredio, pojeo 3 jaja na oko i krenuo van. Poluoblacno.... taman kako treba vrijeme. Brzo u net kafe da nesto napisem i provjerim, kad ono, pocinje se proljepsavati vrijeme. Nastavio hodati do fratra (jos 5 km na kontu) i ravno u prostoriju di su mi stvari. Danas treba sredit drugi paket. Sve lijepo slazem i slikam za moju dokumentaciju prije nego krcam u paket, tezina 13 kg. Oduzilo se to na vise od tri sata spremanja. Idem u obliznju postu, a vec je 17.15h, rade jos 15min. Kaze mi cuvarica poste da ne mogu u red jer ima posla oko papirologije i da kolega nece stici do 17.30 to rijesit (jer oni tako to gledaju, a ne da stranka udje do 17.30.... i to mi se svidja), al ja joj pokazujem sve formulare koje sma vec popunio kod fratra. Detaljan kao i uvijek. Mrzovoljni sluzbenik iza pulta nerado prima ogromni paket i treba mu 20 min da sve to rijesi. Odlazim, sretan i zadovoljan, makar jest da me kostalo 124$.
Gdje cemo sad? Vec je sumrak? Prvo jos jedan subway sendvic, a ona na metro i pronaci to mjesto rusenja WTC zgrada. Dolazim na sam jug Manhattana, konacno vidim i more i Kip slobode. Sve same poslovne zgrade, ljudi koji setaju svi su u odijelima. Hodam, slusam muziku, obucen u bermude i usku, pripitu sportku majicu za trcanje, sve u bijelo. Bas odudaram od svih tu. Konacnoi pronalazim taj sajt. Nista zanimljivog. Na mjestu rusenja zgrada je metalni i mrezasti zid jer vec se nesto gradi tu, tako da nema nikakvoh spiska poginulih, cvijeca, nit slicnog. Neugodno iznenadjen. Al ima ljudi koji dolaze tu i slikaju. Mislim da sam i 2 bosanca-turista cuo da spikaju po nasem. Al idem dalje. Gdje? Hodam i hodam, zelim stici do 100 km. Vracam se na Times Square. Znam da igra horror Halloween 2 u kinu. Ajmo to pogledat kad volim horore, igra u 21.50h.
Nikad u zivotu nisam promasio odabir dobrog filma (po mom subjektivnom vidjenju) za pogledati u kinu. Nikad. Do veceras. Znao sam da postoje vec 4 nastavka Halloweena, al ovo je bio drugi. Kako sad to? Naravno, prerada drugog dijela s boljim efektima. Nikad gluplji film nisam gledao u kinu. Do te mjere da sam htio izaci vani vec nakon 20 min. Ali daj izdrzi Marlone, barem ces doci kuci kasno i spavat duze. Uglavnom, film nemojte ici gledati.
I nakon kina, vec je prosla ponoc. Sta ako su cure zakljucale stan? Bolje da uzmem metro. Ma bas me briga. I rodi se u meni sjajna ideja. Ajmo ovih 40 blokova/ulica do njihovog stana pretrcat, u 01 u noci. Fiksirao svoj marsupio-pederusu da mi ne skace oko pasa, dobro zavezao nove tene, obukao dugu majicu i ajmo. Bio je to najljepsi trenutak u svih ovih 10 dana u NY. Trcao sam kao u Porecu, sretan i vesel, pjevao pjesme u sebi. Kad sam stigao u manje prometne ulice, poceo sam i ruke siriti i udarati se po prsima, kao da sam doma. Bilo je jos nekoliko joggera u ovo doba noci, al nitko nije bio tako vesel kao ja. Umoran i znojan, ulazim u zgradu, cura nema, kupanac i u krpe.
SHOPPING & PACKING
Petak, 18.9.2009
Ustajem i govorim si - jos samo tri dana i letim kuci. I znam da mi tata danas ima rockas, pa sretan rodjendan, tata.
Ali danas moram jos vise raditi, moram sve stvari srediti i pospremiti jer treba osloboditi prostoriju u kojoj su mi stvari buduci da crkva danas tamo ima neko predavanje. Zato sam vani vec u 10 sati. Ali opet idem pjeske. Vec sam zaboravio do koliko sam km pehe napravio. Moze biti da ih je 75?
Ovaj put hodam laganini 8.avenijom, pa 42.ulicom. Obje vrve od trgovina - Billabong, Lewis, Quiksilver, Victoria Secret, FootLocker, Puma, Nike, NFL, Sketchers.... Pa ajmo zavirit u svaku. Bas steta sto imam 2 para jeans kuci, pa mi Lewisice nisu potrebne, a ima ih od 40 do 80$, duplo jeftinije nego kod nas. Vec tri radnice su me pitale ako mi treba pomoc i nek im se javim ako mi zatreba, al ja im samo govorim da razgledavam. Inace, Ameri mozda jesu glupi, ali su vrlo uljudni i kulturni, a ja to tako cijenim kod ljudi. Na ulici ce vam reci "sorry" cak samo ako vam stanu ispred puta dok hodate. A u trgovini se nece nadrkat na vas taman da ih i 50x pitate da vam donesu nesto da probate. To se zove biti prodavac u trgovini. A ne kod nas. Pusu samo kad ne kupite nista, a kamoli da ih gnjavite da vam 2-3 stvari donesu da isprobate.
Uglavnom, izasao iz Lewisa, pa usao u drugu trgovinu majica. Na jednoj pise - Run Forest Run, a pozadi Stop Forest Stop. Taman za mene. Al ne pase mi, nije dobar kroj. No, ipak, sve su te majice i bermude skuplje od stvari koje sam ja kupovao preko ebaya. Ako su sve stvari u USA jeftinije za 40-50% nego kod nas, onda su na ebayu jos 30% jeftinije. Tako Quiksilver bermude mene na ebay dodju 20$, a tu u trgovinama su i po 55$. Zato mi sve djeluje skupo. Ali ulazim u trgovnu cipela Sketchers. Vec sam prije neki dan bio i nije bilo broja za odjedjene cipele koje su mi se svidjale. Al tu su po 70$, trebao bi si kupiti neke fine cipele kad nemam ni jedne. Posebno za zimu. Simpaticni obrijani crnjo pe pita sto mi treba. Pokazujem mu dva para, donosi mi brojeve, jedne su mi male, druge mi se ne svidjaju. Kaze on dali znam da ako kupim i drugi par, taj je 50% na popustu. Pa sta ne vices!? Ajmo onda. Donesi mi te i te i te i te. I donese mi on brdo cipela. Al manji brojevi. Hodam po trgovini i razmisljam... jel boja oke, dal me ove stiscu, dal su mi one prevelike? Pitam ga nek mi donese one od prije, broj 10. Kaze on da nema tog broja. Ma kako kad si mi ih prije donio? "Ma zezam te, man, simpatican si" kaze on. I donese ih. Izbor je pao na crne i sive. Wow, kupujem si dva para Sketchersica, ne mogu vjerovat. Pitam Darrnella (tako se zove crnjo) dal primaju debitne kartice. "Oh, no sir". A ja ne znam sta cu sad, kad on opet meni - ma zajebavam te. Idem na kasu i tamo cijena samo 100$, 520 kn, za dva para.
E sad, gdje ih stavit? A jos sam kupio neke poklone. Ma naci cu mjesta u ruksaku. Konacno, u 16h stizem kod fratra. Pita me kao sverc-komerc. Idem brzo u dvoranu to preslozit jer do 17h moram ici do poste. Treci paket je spreman, al treba sad napunit drugi ruksak za avion. Malo slazem stvari, malo nogama ulazim u ruksak da to dobro komprimiran, kao da gazim grozdje kad se pravi vino. Divim se tome sto sa stolova i poda nestaju dresovi i majice. Ruksak je narasao do metra i pol visine, al ne tezi previse, oko 17 kg. Jedino su problem role koje cu stavit u posebnu vrecu i drzat u ruci i probat unijet u avion s malim ruksakom koji je takodjer pun stvari. Dakle, za Hr sam poslao tri paketa, tezina 15, 13, 11 kg, kofer i ruksak za check in su teski 23 i 17 kg. Mali ruksak koji nosim u avion ima oko 7 kg i jos te role. Gotov sam.
Ajmo u grad, ajmo u postu. Opet ista zastitarka, pozdravlja me sa sweetie. Druga stranka, crnkinja, za drugim pultom govori mi da je bila u HR kad je cula da sam otamo. Dobro.
Uzimam metro i idem vidjet Brooklyn bridge. Jako lijepo, podsjeca me na Auckland. Drveni dokovi, fini restorani. Tu bi zaljubljeni parovi stali i uzivali u pogledu i romanticnim setnjama. S druge strane se vide poslovne zgrade u Brooklynu. Ali mene inspirira taj most, to je onaj koji je bio na zvakacama koje su nekad bile u modi. Napravio sam mnostvo slika mosta i okolice. A u ovih 10 dana imam ukupno oko 200 slika, ipak me NY inspirirao.
Hodam ispod mosta. Kinez od 80+ godina stoji i mase rukama gore dole, valjda se rekreira. Jos starija Kineskinja pak vrti rukama ispred sebe, treca glumi da trci, al zapravo hoda. Prolaze dva Europljana i gledaju njih, pa mene. Smijuljimo se. Skrenuo sam s obale prema gradu i opet usao u ChinaTown kojeg sam neki dan prosao. Kako je prljav! Za ne povjerovat. Vecina prica njihovim jezikom, al ima i crnaca, no opet me ta prljavstina neugodno iznenadila. Nastavljam hodati prema centru, sad sam u boljem kvartu. Petak je navecer, ljudi zavrsili raditi, svi su u restoranima. Kako sto kod nas svugdje postoje kafici odmah uz ceste, tako su ovdje restorani. Jesu fini i otmjeni, ali ljudi jedu na metar od prometnih ulica. Ako vi ljudi koji volite velike gradove, volite i ovo, restorani, koncerti, kina, promet, kaos, guzve, onda slobodno zivite u metropolama. Dozivjet cete vjerojatno 60 i neku, ne vise. A mi u malim gradovima cemo mozda 75-tu. Ja cu barem 85-tu. Ako umrem mladji, smatrat cu da je moje trcanje bilo uzaludno.
Stigao konacno do Times Squarea. Skoro ponoc a ljudi kao u prici. Krcato kao da se nesto dogadja. Ali nista. Sjajne reklame bombardiraju nas sa svih strana zgrada, ljudi ulaze i izlaze iz trgovina, crnci nude majice po cesti, mladji decki nude flyere za koncerte i slicne stvari. Turisti sjede na stolovima nasred ceste, drugi na crveno osvijetljenim stepenicama koje gledaju prema glavnim reklamama Times Squarea. Ja izgledam kao Njujorcanin sa slusalicama u usima i bez ikakve torbe na sebi, al svako malo bacim koju fotku. Smijem se. Ipak mi se svidja da sam sve ovo vidio. Treba doci u NY i dozivjeti sve ovo. Doci i otici. I uzivati u malom mjestu u kojem zivim. Kad sutra ujutro ustanem, konacno cu moci reci: "Preksutra idem doma". Dodje mi da placem od srece.
IDEM U...
Subota, 19.9.2009
Budim se u par navrata nocu, muci me vise stvari... Konacno, ujutro si mislim dali ici "tamo" ili ne. Namjerno ne izlazim iz kreveta, tako da imam ispriku samome sebi. Za sto, za gdje? Polako.... probajte sami skuziti.
Otisao sam do kuhinje oko 10h i zatekao Margaritu i Monu. Nakon dva dana ih opet vidim u stanu. Kad nema njih u stanu, ima mene i obrnuto. Doruckujem i idem opet leci, ne izlazi mi se van, a znam da mi je dobro kad sam u gradu medju ljudima. No, ovaj put sam si stavio u glavu ici u najopasniji dio grada.
Ponovno ustajem oko podne, Margarita mi konacno ustupa laptop i piskaram dva sata. Konacno izlazim. Dali da idem tamo ili ne. Izlazim iz zgrade i krecem sjeverno, prvi put u tom smjeru otkako sam ovdje. U prvom metrou vidim da nema vlakova koji idu tamo. Bez veze potrosio 2.25$ koliko kosta 1 voznja. Idem na drugu podzemnu stanicu. E otud vec vlakovi idu tamo. Vozim se 15 min i shvacam da sam jedini bijelac u metrou. Metro izlazi iz utrobe Zemlje i dize se na most i tkao vozi jos 5 min. Graffiti po zidovima, napustene ulice, zicom ogradjena igralista.... znate gdje sam? Bronx! Lagano sam napet, nesiguran. Stavljam slusalice i glumim coolera, kao da mi je sve poznato, da znam gdje idem. Ne bi si oprostio da tu nisam dosao. Ispao bi kukavica samome sebi, a to nisam. I volim sukobljavat se sa strahovima. Izlazim iz stanice, imam losu kartu Bronxa gdje sve ulice nisu ucrtane. Nema veze, snaci cu se. Nisam retardinjo. Hodam pokraj nekog parka, tu je i Bronx Zoo, al ja hodam i hodam. Hocu vidjet pravi Bronx. Svi me gledaju dok hodam ulicama, cak i ljudi iz jurecih automobila. Shvacam da vec neko vrijeme nisam vidio ijednog bijelca osim sebe ponekad u odrazu izloga trgovina/ducana. Trazim smjer za neki zeleni park na obali Atlanskog oceana. Pitam policajca, kaze on da idem desno prema most i za manje od 20 min cu biti tamo. Hodam i hodam. Bronx pocinje biti sve mirniji i lijepsi kako hodam tim dijelom. Na kraju nije uopce tako strasan kako se prokazuje u medijima. Kupujem si Gatorade u ducani kojeg vodi mala i stara Aziajtkinja koja uopce ne zna gdje je taj park kojeg joj pokazujem na karti. Ona mi cak pokazuje krivi smjer kojim trebam ici. Zaustavljam malog debelog voditelja McDonaldsa koje je tek izasao iz zgrade. Kaze on meni> "Ju tejk dis rod and after metro, go left". S tim rudimentalnim engleskim mora da je Talijan. "No, aj em grik" Oke. I govori mi on gdje moram ici. Hodam i hodam, sigurno imam vec 85 km u nogama dosad. Dolazim do mosta, hodam i dalje, dolazim do autoceste, al odustajem, nikad necu stici do oceana da vidim taj pogled. Polako se spusta sunce, bolje da nestanem iz Bronxa. Ali putem nailazim na slasticarnu. Ogromna i niska Amerikanka, ko da nije dovoljno debela, narucuje 45 razlicitih vrsta kolaca za ponijeti kuci. Ja imam vremena odlucit sto cu uzet - tiramisu. Jako,jako dobar. Cena 3$. Nije dobar kao kod nas u Artiganu, al ipak je poseban.
Blizu mi je i metro stanica koju sam locirao jos prije, penjem se na most i vracam se na Manhattan. Prezivio sam i Bronx. Al nije uopce bilo posebno. Vesel sam jer mi fali jos 2 dana do puta kuci. Ali tek je 18h. Di cu sad? Hodam sto sporije mogu centrom Manhattana. Tuzan i melankonican, rekla bi jedna cura. Veceram u McDonaldsu, drugi dan za redom. Ionako sam smrsavio i u dva dana se necu udebljat ako jedem tu. Uzimam milk shake i idem prema Times Squareu. Idem vidit kako se ljudi zabavljaju. Penjem se na stepenice s kojih ljudi gledaju prema svim tim svjetlecim reklamama, kao da su na nekoj predstavim. Cak cujem i neke Slovence koji spikaju. Brdo zaljubljenih parova i drustvo prijatelja svugdje oko mene. Ja jedini sam, tako sam tuzan. Bas poseban osjecaj, izmjesan sa nostalgijom, ceznjom, razocarenjem i dijelicem srece sto je vec subota uvecer, dan i pol do puta kuci. Slikam i slikam. Malo taj centralni trg, alo sebe. Pa jos sebe. Autoportreri. Al samo mi se 3 slike svidjaju, druge brisem. Tip sastrane mi vikne: "Ej man, ako ti je dosadilo slikati sebe, oces malo mene?" Evo jos jedne usamljene duse na Times Squareu. Slikam ga za njegovu uspomenu i dugo sjecanje. S njegovim fotkacem. Osam i pol je. Ajd, mislim si, ako full sporo hodam, za sat vremena sam kuci, pa dok se otusiram, bit ce 22h, sasvim oke za ic spavat. Hodam ko puz. Sve i svih gledam, snimam i upijam ove pretposljednje veceri. Putem skrecem u drugu ulicu, da malo promjenim rutu. Nailazim na... kako bi to nazvao? Biblioteka i trgovina knjiga na 4 kata koja nazadnjem katu ima cafe bar i novine za citanje. A usput s bilo kojeg kata mozete uzeti bilo koju knjigu i citat je uz pice, a onda vratit na odlasku. Gore krcato ljudi, nema mjesta za sjedenje. A jednog je zaposjeo glupi debeli crnjo koji spava i kvoca po nekom casopisu. Ja bi ga izbacio da radim ovdje. I zato moram sjesti na pod u kutu prostorije. Sto citam? Men's Health. Citam i upijam. Dobre savjete sam pokupio iz ovog broja. Npr. nemas vrhe istezat misice prije nege vjezbe il sportske aktivnosti jer ako se ne istezete, bolje cete performanse imat kasnije u igri. Taman sto sam trebao cuti. Ja se ionako nikad ne istezem. Druga, treca, cetvrta dobra stvar koju sam procitao? Ne sjecam se sad, al nalaze se tu negdje u podsvjesti. Izaci ce van kad-tad. Nastavljam Broadwayam hodat prema stanu. Restorani krcati, subota je, svi su vani. Vecina cura ima dekoltee, neovisno o rasi, boji koze ili broju cicobrana. Vecina me gleda ravno u oci, valjda se pitajuci sto ovaj tuzan momak (stariji tip?) radi sam veceras. Ja ih gledam ravno u oci, nikom ne obaram pogled. Cak i kad prolazim graj gorostasnih crnaca, gledam ih u oci. Sklanjaju mi se jer naizmjenicno imam i tuzan i ljutit pogled dok slusam mp3 i pijuckam si Gatorade. Ova firma bi me trebala promovirat u njihovog testera koliko sam raznih okusa probao - lime, lemon, strawberry, cold breeze, rain i dva razna plava okusa. Dosavsi kuci, idem odmah u krpe, bar cu brzestici do nedjelje.
LAST DAY
Nedjelja, 20.9.2009
Budim se u 2.30h. Sat vremena ne spavam jer muce me svi moguci problemi koji me uskoro cekaju. Oni o kojima ne zelim vise pricati i oni o prebacivanju stvari do aerodroma, pa preko granice kad stignem u Veneciju. Ako stignem. Tjeram se spavati, al ne ide. Ustajem u 9.30h, a da ni sam ne znam kako sam i kad opet zaspao.
Lagano doruckujem, danas ce mi dan brzo proci jer idem gledat NFL tekme u kafic, to ce trajat od 13 do 19h. Idem u moj stari net cafe, ali... ne radi! Hodam gradom, danas je dostatog zatvoreno a glavnom cestom prema centru su standovi i ljudi prodaju svasta - naocale za 5$, gumene i plasticne gluposti, lancice, salove po 5$... nis me ne zanima osim jednog. Saznati koji je to sugavi narod koji ima sve trgovine sasuvenirima u samom centru grada. Kod nas su to cigani i siptari, u Australiji su to Kinezi, a koji je to tamnoputi narod koji ovdje caruje. Kupujem neki suvenir ni sam ne znam za koga i pitam tipa odakle je. "What do u think?" "Pakistan". "Nooooo, are u crazy? They just bomb." Naljutio se. Indijac. Oke, samo sam dobio potvrdu koji su to gamadski narod. Tako neljubazni gdjegod da sam usao. Turisti udju, a njih 3 stoje za kasom i pricaju menju njima, uopce se ne obazirajuci na klijente. Pricaju tim sugavim jezikom i svi namrgodjenih faca. A svi prodaju isto. Majice, postere, magnete, djindjulije, pickarije i pizdarije. Ne znam kako ljudi to mogu kupovati.
Kupujem si novi Gatorade, 2.20$ za pol litre. Ipak je skup. Ipak je u Italiji najjeftiniji, dobijem 2 litre za 15 kn. Sandro, na povratku stajemo kupiti malo Gatoradea za novog kipara Poreca.
Konacno nalazim novi net cafe, u Burger Kingu. Al ovdje ne mogu na sve sajtove, zabranjeno je, pa ne mogu kontaktirat sa Sandrom. Pisem mailove. Ian mi javlja da ni on ne moze danas gledat NFL tekme sa mnom jer su ga zvali na posao. Mozda dodje kasnije. Pokusavam si bookirat mini kombi koji ce me za 20$ odvest sutra na aerodrom. Ali prvo pise da primaju samo dva kufera, a drugo, ne cini mi se da mi je zahtjev prosao. Super! Morat cu uzet taxi za 65$. Jel mi ista moze ici kako treba u ovom odvratnom gradu? Bogota nije nista losija od New Yorka! Bio sam ove zime i ima skoro sve sto i NY. Ovaj me grad nece tako brzo vidjeti. Jedino u slucaju da se sretno zaljubim i moju curu snova dovedem ovdje. Jer zelim ponistit ovaj melankonican i odvratan osjecaj koji sam imao svo ovo vrijeme. Hodati sam gradom, imati toliko stvari koje se mogu ciniti ovdje, a biti tako usamljen, prazan i tuzan... I tako svih 12 dana. Za ne pozeliti nikome, niti ikad vise samome sebi. Slijedece putovanje bi moglo biti - Jugoistocna Azija (Laos, Vietnam, Myanmar, Tajland. Malezija, Singapor). Nije sigurno, al planiram tamo u veljaci 2010. Za manje od pol godine. Nadam se, ne sam.
Post je objavljen 08.09.2009. u 18:12 sati.