By endurance, we conquere

ARMENIA

Ne, ne govorimo o drzavi na Kavkazu. Armenia je grad od pol milijuna stanovnika u sredistu zemlje, oko 300 km jugozapadno od Bogote. Poznat je po potresu koji ga je pogodio 1999.godine kad je srusena trecina grada.

Do tamo smo putovali polupraznim mini busom samo tri sata i stigli jos popodne. Odmah vani s momom knjigicom o KOlumbiji, calle tu i carrera tamo i evo nas u hotelu. Casa Real. Prljava ulica s ulicnim prodavacima, opet mali uski ulaz, a unutra na katu recepcija kao da smo u hotelu s 3 zvjezdice. Starija spora i smijesna recepcionerka ne zna nis. Ne zna broj autobusnog kolodvora, ne zna gdje je kafic slavnog Juana Valdeza (onaj od Cafe de Colombia), ne zna gdje ima pizzeria. Zamislite, trazi u tel.imeniku broj autobusnog kolodvora da znamo kad su nam busevi za Bogotu. Pa zar ovaj hotel ne prima stalno strance koji putuju, pa da znaju broj na pamet?

Soba je bez prozora, mala, ustajali zrak, al je bar wc najuredniji dosad. Al opet, sto mozemo vise trazit za 45 kn po osobi na noc. Un Luchano, valjda. Idemo odmah u grad. Ulica do nas vrvi od standera, svi nam nude nesto, vicu, trube, pricaju u mikrofon najavljujuci svoje proizvode. Ja kupujem ne znam koje po redu naocale za sunce i dolazimo u ulicu koja je krcata s bezbroj ducana odjece s obje strane. Zato smo Armeniju prozvali - grad butika. Tek nakon 2 km uspona, nestaju butici i pocinju lanci brze hrane i mini-restorani.

Zasto smo ovdje? Jer se 20 km zapadnije nalazi mjesto Salento, a pokraj njega dolina Valle de Cocora, prasumska verzija Svicarske u malome (znam, koji cudan opis u jednoj kratkoj recenici). Sutradan lovimo bus, al zapravo tu ne treba nista loviti, nit gledati na vrijeme. Mi se dignemo kad se dignemo, duruckujemo kad doruckujemo, krenemo u bilo koje vrijeme prema mjestu gdje staje bus i tamo ili bus vec ceka il za 2 minute dolazi bas onaj koji ide tamo gdje moramo mi ici. Tako je bilo cijelim putem, bas cijelim.

Stizemo u Salento i mjesto je kao da smo naglo baceni 200 godina unazad. Mali glavni trg (gdje sam stao na govno od psa), tri jeepa, kocija s konjem, a uz malu glavnu ulici sjede kauboji i starceki s ponchoima, drugi u starim saloonima igraju biljar il piju pivu, a treci sjede u svojim mmini ducanima i prodaju nakit, drvene izrezbarene stvari i sl. Neki lik nam nudi "samo" 50.000 pesosa (jel se sjecate koliko je to u kunama?) za djir s konjem do prije spomenute doline, a u knjizi pise da kosta 5.000 pesosa.

Jeep nas je za 6.000 pesosa za dvoje prebacio 11 km uzbrdo do mjesta Cocora gdje smo konacno ugledali 40-ak metara visoke wax palms (tako ih zovu na engleski), potpuno gole do same krosnje s kokosovim orasima, a sve se nalazi u dvije-tri velike doline, dijelom prekrivene zelenom pokosenom travicom koju pasu krave, a dijelom prekrivene gustom prasumskom vegetacijom. Izgleda nestvarno. Uzeli smo nasumce neki putic u dnu doline jer s s lijeva poceli dolaziti oblaci i skrivati pogled. Hodali smo uz rijecicu i gacali u blatu kojeg je stvorila juceranja kisa i konji koji tud vode turiste. Opet su nam kolumbijski kauboji nudli 50.000 pesosa za djir s konjima, al mi idemo pjeske. Hodamo i hodamo, a ne znamo kuda cemo doci. Barbara je ljuta jer je sprljala patike, a ja poderao majicu na zicanoj ogradi koja je postavljena s obje strane putica. Dolina kao da se suzuje i nestaje i pocinje prasuma. Kao ona koju sam vidio u Tasmaniji. Cuje se samo cvrkut ptica i zubor potoka koji tece. Izgleda mi kao da sam u Vrazjem prolazu, kod Skrada u Gorskom kotaru. Idemo dalje jer svako malo vidimo oznake za neki hospedaje (lokalni naziv za prenociste). Prelazimo tri mosta od kojih se neki opasno ljulja, a drugi ima trule daske po kojima hodati. Penjemo se po velikom usponu u skoro 100% vlaznoj sumi i nailazimo na mini raskrsce. Cocora 3.8 km lijevo. Vrh planine 0.8 km lijevo. Hospedaje 1.0 km desno. Mislim si, ako smo bilo dolje u dolini i sad moramo lijevo, doci cemo opet u Cocoru odakle smo i krenuli, pa ajmo lijevo. Al uspon je tako naporan, blatan, klizav, sparina i vlaga i sad jos i hladnoca jer oblaci su sve vise zarobili vrhove ove planine-brda. No, sad znam sto tocno znaci rijeci "napor" u mom osobnom vokabularu. Pogadjate - penjanje na Los Nevados u Andama. Znaci ovih 0.8 km uspuna u sumi treba odraditi pjevajuci.

Konacno stizemo do neke kucice. Buenas, vicem (u Juznoj Americi ljudi krate pozdrave buenas dias, buenas noches, pa samo kazu buenas). Pojavljuje se neka mirna, hladnokrvna zena i daje nam knjigu. Sto sad s njim? Sign por favor. Drzava ju placa da bude tu gore, na
3.850 metara i ceka svakog planinara da se potpise. Gledamo tko je dosad bio ovdje. Homer Simpson iz Springfielda, te Tatjana i Mojca iz Slovenije. Nema Hrvata. Ja se potpisujem s moja dva slavna imena, haha.

Zena je rekla je da ima toplu cokoladu, al to je smedja voda bez okusa, mirisa i secera. Dok je isla u kucu nes uzet, prolio sam polovicu tog u njeno cvijece, pa platio 1.000 pesosa i pitamo di dalje. Pokazuje na ogradu, a tamo pise Cocora 5.1 km. Pa kako kad je dolje prije uspona pisalo 3.8 km?!? Kaze za sat i pol smo dolje. Srecom, put je velik kao za dva vozila i nizbrdo, ali to traje samo prva dva kilometra. Najprije nailazimo na nekoliko urusenja zemlje, onda su oblaci potpuno zaklonili pogled na drugi dio doline Valle de Cocora, pa izgleda kao da iz magle iznicu te jedinstvene kokosove palme visoke 40-50 m. Put skrece na sklisku otvorenu livadu koja se strmo spusta, nigdje ijednog stabla osim tih par palmi u daljini, a pocinje pljusak...