MANIZALES
Konacno jedna manja voznja busom. Samo 3.5 sata (bar za nas) od Medellina do Manizalesa, ali ovaj put sam se i posrecilo. Lesinari kondukteri na autobusnoj odmah nanjuse zrtvu i nude svoje buseve. Ponudili su 31.000 pesosa. Jednostavno je za izracunat u kunama, maknete tri njihove nule i pomnozite s 3, dakle 93 kn. Ali malo dalje je bio jednovolumen taxi za 7-8 osoba - 34.000 pesosa. Samo 12 kn vise. I tako mi putovali autom. Ali dobro da jesmo jer izaci iz Medellina je pain in the ass. Svugdje su brda i treba iz tog kotla izaci, a busom uzbrdo je ajme meni.
Imali smo najboljeg vozaca dosad, iako je ludo vozio i preticao u zavojima, ulazio u skare, ali osjetio sam da je siguran vozac tako da nisam brinuo. Za manje od 3 sata smo vec bili u Manizalesu.
Tu smo po prvi put spavali kod nekog couchsurfera. I kakav sam opet nos imao. Julian (38) je najskromniji i najjednostavniji covjek kojeg sam ikad upoznao! Cekao nas je ispred svog stana, na samoj glavnoj aveniji tog polmilijunskog grada i odmah smo pricali kao prijatelji. Jedini problem - on jedva prica engleski, ja jedva spanjolski. Ali dobro mi je doslo da ga jos malo naucim.
Odmah smo otisli u obilazak grada. Julian (cita se: Hulian, s naglaskom na "a") nam je pokazao zadnji preostali toranj od zicare koja je nekad postojala u ovom gradu. Njome su prevozili gradjevinski materijal, ali i ljude, sve do nekog 300 km udaljenog grada. Grad je inace dobio ime po vrsti kamena/minerala - mani i jednog od osnivaca grada po prezimenu Ganizalesa i kaze Julian da je to jedini grad u svijetu koji se tako zove. A lokalni nogometni klub Once Caldas (sto znaci Jedanaestorica Caldasa - ovo drugo je pokrajina kojoj je Manizales glavni grad) je 2004. bio osvajac Copa Libertadores, dakle prvak Lige prvaka Juzne Amerike. Ja se tog ne sjecam, a vi?
Od ostalih zanimljivosti, ovdje cete na svakom koraku vidjeti velike plasticne sarene skulpture (klaun, pas, madjionicar) i bas su tu vecer podizali tek ofarbanog plavog bika na neku zgradu. Mi smo otisli na komad lokalne pizze koja je bila ne bas najbolja i puna sira.
Julian nam je dan prije unaprijed bukirao sutrasnji izlet na planine Los Nevados, pa smo brzo otisli spavati. Kauc koji se pretvara u krevet je bio tako tvrd, a dio za glavu tako uzdignut da smo spavali kriminalno. Ali nije Julian kriv. Ponudio nam je smjestaj, jos i rekao da se mozemo istusirati, a sve prica tako mirno i drago, da sam ga odmah zavolio i stalno govorio Barbari kako je smijesan, al na nacin kako Dalmosi kazu nekome da je smisan, misleci kako je simpa i drag.
Drugo jutro, bila je nedjelja, budjenje u 6.30. Vec u 7 smo bili na ulici i cekali minibus agencije za odlazak u planine. Dok smo cekali, da samo znate koliko smo mi vidjeli joggera i biciklista! Pa proslo je vjerojatno 50 joggera i 80 biciklista u tih 20 min sto smo cekali nas bus. I svi trce i voze glavnom avenijom kojom je proslo mozda 10 automobila.
Post je objavljen 14.02.2009. u 10:16 sati.