28.02.2009., subota
Godišnji, dan šesti. Akita-ken, dio treći - zmajsko jezero Tazawa.
Od Kakunodate do Tazawa-ko (ko = jezero) može se doći shinkansenom (pobjegao mi je ispred nosa, vozi otprilike svaki sat), običnim vlakom (vozi jedva nekoliko puta dnevno, u doba kad nema shinkansena) ili autobusom. Autobus je najsporiji, ali i najčešći, te sam nakon malo proučavanje voznih redova (sve na japanskom, autobusi znaju biti nezgodni po tom pitanju) do Tazawa-ko postaje išla autobusom. Nažalost, do samog jezera opet treba na autobus, ali da im doznam vozne redove trebala sam posjetiti turistički ured u samoj postaji. A ispred ureda stajaše ova spektakularna... instalacija? Skulptura? Što je, da je, dobra je. Tazawa-ko je najdublje jezero u Japanu, u bivšem krateru, i prilično je spektakularno. Puštam panorame da vam govore više od tisuću riječi, a za potpuni ugođaj zamislite ugodno, ne prevruće ljetno popodne, povjetarac u borovima i cvrčke koji već polako posustaju ali se još čuju.     Vretence na karakterističnom japanskom betonskom drvenom stupu.  Iako su plaže već opustjele, još uvijek je netko vozio pedalinu po jezeru.  Voda Tazawa-ko neobično je plava, ponekad izgleda umjetno.  Možda je tome uzrok jezerska flora, a možda princeza Takko koja se pretvorila u zmaja i stanuje na dnu jezera, gdje dočekuje svoga zmajskog dragoga kad svrati iz 80-ak kilometara udaljenog jezera Towada. Kad se njih dvoje nađu postane vruće, pa se jezero zimi ne ledi... Jezero je u svakom slučaju vrlo bistro, tako da sam čekajući turistički brod za obilazak jezera proučavala ribice u plićaku kod pristaništa. Odmah me uhvatila nostalgija za Lokrumom...  ...a tek kad sam vidjela ofucanu zastavicu na brodu, osjetila sam se kao kod kuće!  Kapetan broda je upotpunio ugođaj.  Ne baš nalik na Lokrumske brodove je brzina, i ovaj brod je šibao priličnom brzinom, baš kao onaj kojim sam krstarila zaljevom Matsushime. Pitam se postoji li neki posebni razlog zašto su tako brzi, osim da krstarenje obave u 40-50 minuta? I zašto uvijek puštaju popularnu japansku muziku na sve glase preko razglasa, pokušavajući nadglasati motor... Brod je dizao tolike valove da nas je na krmi počelo redovito zalijevati kad je zakrenuo bokom u vjetar. Većina Japanaca se povukla u sigurnost i toplinu zatvorene kabine, ali ja sam srećom imala kabanicu u ruksaku (obukoh je u hladno jutro kad sam kretala na put) pa sam se ubrzo vratila na krmu cereći se kao idiot i uživajući u zalijevanju.  Uz primjetniji vjetar, i oblaci koji su nasjeli na brdo iznad luke najavljivali su ponovno pogoršanje vremena.  Neka opet slike govore...      Tokom obilaska brod bi stao uz atrakcije na obali, kao što je ovaj šintoistički hram, prilično se ljuljajući dok smo slušali objašnjenje (na japanskom) preko spomenutog razglasa.  Također je pristao na mul podno hotela na suprotnoj obali, gdje je iskrcao oko polovicu putnika i ukrcao par njih.   Zatim se otisnuo, da bi se ubrzo vratio jer se jedna bakica sjetila da se trebala iskrcati. Kapetan nije bio nimalo sretan... 'ko bi rekao da Japanci mogu tako demonstrativno mrmljati sebi u bradu.   Sunce u kameri...   Ja završih krstarenje, ali pedalinisti se ne predaju.  Demončići, maskote Akita prefekture, na turističkoj karti pokraj autobusne postaje.  Hvatala sam pretposljednji autobus, a restoran i suvenirnice su se demonstrativno zatvarale ostavivši nas par da šetkamo uz cestu čekajući autobus da dođe.  Svi turistički brodovi su na vezu, krstarenja su isto gotova za danas (bila sam na posljednjem). Vidjeh još kapetana kako se upućuje kući, odmahujući vlasnici restorana. Tazawa-ko djeluje kao ugodno mjesto za kratki godišnji, ima tako domaću atmosferu...  Autobus koji me je dovezao do željezničke postaje, jer mi pade na pamet da nisam dovoljno dokumentirala prometala.  I postaja Tazawa-ko ima svoga zmaja, možda je ovo baš princeza iz priče.  A evo napokon i shinkansena za povratak u Morioku! Mislim da sam se tokom ovog izleta po Akiti načekala vlakova i autobusa koliko tokom cijelog ostalog godišnjeg...  Još fotografija na Photobucketu. |
27.02.2009., petak
Godišnji, dan šesti. Akita-ken, dio drugi - samurajski muzeji.
Samurajski domovi koji su otvoreni javnosti barem su dijelom preuređeni u muzeje, pogotovo skladišne i ine odvojene gospodarske zgrade rasute po vrtu. Najbogatiji od svih je muzej u samurajskoj rezidenciji obitelji Aoyagi, koji se sastoji od desetak raznih izložbenih prostorija u različitim zgradama. Mislim da je to prvi put da od izložbe do izložbe prolazim vrtom... svidjelo mi se. :) Izlošci su mjestimice naslagani hrpimice, tako da se skoro čini da je zbilja riječ o skladištu opreme koje je sasvim slučajno otvoreno posjetiteljima. U sjećanje su mi se usjekli dograđeni katovi uz strop do kojih se penje uskim i klimavim stubištima, i čiji je strop toliko nizak da ih se može obići samo saginjući se ili preskačući prepreke...  Trocjevka!   Provlačeći se po gornjim katovima skladišta naišla sam metar dugačku sliku rakova, sa sjajnim detaljem oko potpisa.   Skladišta su građena od gline (vatrostalnost je važna stvar), debelih zidova, što se najbolje vidi na vratima.  Svaka od zgrada Aoyagi muzeja posvećena je drugoj temi. Jedna od zanimljivijih dom je dvjema vrlo raznolikim zbirkama. Prva pokriva ratove od Kinesko-Japanskog (1894-95) do Pacifičkog (1941-45). Drugi svjetski rat? Što je to?   Rusko-Japanski rat (pretpostavljam, jadni Nikola II).  Prvi svjetski rat.  Druga je pak zbirka antiknih gramofona i gramofonskih ploča, neočekivano zanimljiva i zabavna. Edisonov gramofon.   Starinski dizajn omota ploča je dojmljiv i divan.  Malo lokalnih ploča, većinom ratne tematike.  Himne svijeta. Ima tu nekih vrlo egzotičnih zastava...  U još jednoj od Aoyagi zgrada, lutkice...  ...i banzuke, ranking liste sumo hrvača, jedna čak iz sredine 19. stoljeća, a većina iz prve polovice 20. stoljeća.  Čini se da su mi uvijek najdraži papirnati izlošci... Polica/kutija za knjige.  Ilustrirani romani, pretpostavljam.  Ako ima nešto fascinantnije od starih knjiga i ploča, to su stare fotografije! Eiffelov toranj u izgradnji, to je vrijedilo vidjeti...  Posljednji samuraji...  Pobunjenici u Satsuma ustanku protiv vlasti Meiji cara, posljednji veliki ustanak protiv povratka cara na vlast i svih reformi koje je sa sobom dovela Meiji restauracija. Film "Posljednji samuraj" nadahnut je dotičnim ustankom, iako sa stvarnošću ima veze otprilike kao i "Braveheart" s obranom Škotske neovisnosti.  Prva (i posljednja!) fotografija disekcije u Japanu, snimljena 1872, godinu dana nakon što je disekcija dopuštena zakonom. Nedugo poslije ove fotografije, fotografiranje disekcije je zabranjeno zakonom, što je i danas na snazi.  U suvenirnici Aoyagi muzeja vidjeh iste novčanike kao na božićnom sajmu u Terniju... mali je svijet.  Jedno od skladišta-muzeja izvana.  Ne znam je li izložak ili se sprema za lokalni festival...  Jeste li primijetili da tatami podovi obično složeni "u krug"? Rijetko su složeni u pravilne redove, kao ovdje:  Ta prostorija je gostinjska soba samurajske rezidencije, i redovi su tu za rangiranje gostiju - što je gost ugledniji, sjedi u redu bliže tokonomi (uzdignutoj niši s ukrasnom slikom ili ikebanom). Ljetna vrata, propusna za zrak...  Ognjište.  Lampica.  Vatrootporna škrinja za dokumente, izrađena od vatrootpornog drva paulovnije (ne znam imamo li hrvatski prijevod za ove isključivo dalekoistočne biljke).  Kutija knjiga.  Oslikani bojni prsluk (navlači se preko oklopa).  Anatomski crteži Odana Naotakea, koji je ilustrirao prvu knjigu anatomije u Japanu (prijevod s nizozemskog) i kasnije razvio Akita-Randa (akitsko-nizozemski) stil crtanja. U vrtu je i Naotakina bista...  U poštenu samurajsku kuću može se ući kroz troja vrata: ukrašena, gospodska vrata za uglednog gosta kao što je recimo daimyo (feudalni gospodar); normalna, svakodnevna vrata; i stražnja vrata za sluge, djecu i žene. Pogodite koja su ova...  Raskoš gospodskih vrata također je znak prestiža samurajske kuće, pošto je potrebna posebna dozvola daimyoa da se izgradi i daje se samo kao znak posebne naklonosti, kao nagrada za zasluge i vjernost. Slamnati krov kuće, taman su postavili novi (reče mi sin obitelji, koji me vodio u obilazak uz pomoć šalabahtera s engleskim).  Natrag prema kolodvoru odšetala sam uz Hinokinai-gawu (gawa = kawa =rijeka), u kojoj su 5-6 ribiča uživali u svom hobiju.   Šetnja uz rijeku je zgodna, nasip pomalo podsjeća na neuređenije dijelova savskog nasipa, samo što je rijeka manje bujna. A put dijelom prolazi ispod svoda od trešanja, koji je sigurno spektakularan u proljeće!  Turistički karte japanskih mjestanaca često imaju ružičasto označene puteve ispod drvoreda trešanja, i crveno označene gajeve momiji, japanskog javora koji krasno crveni u jesen. Mislim da Japancima proljeće nije proljeće bez cvata trešnje, niti jesen jesen bez crvenila momiji. |
26.02.2009., četvrtak
Godišnji, dan šesti. Akita-ken, dio prvi - samurajski Kakunodate.
U sunčano jutro sam se Komachi shinkansenom odvezla do sat vremena udaljenog Kakunodate, mjestanca čija su glavna atrakcija preživjele samurajske rezidencije u središtu grada. Željeznička postaja je kojih 20-k minuta šetnje udaljena od spomenutog središta, a kako su gradski autobusi prilično neredoviti prošetah do njega slikavajući usput.   Stražnji dio dizalice neobično je mjesto za portret ljepotice. Katran na ventilaciji restorana. Bljak.  Biciklarna.  Središte grada sastoji se od jedne i po široke ulice uz koju su samurajske kuće s nevjerojatno (za Japan) prostranim vrtovima.   Kuće same po sebi nisu posebno raskošne, jer samuraji nisu bili pretjerano bogati, dapače, s vremenom su se počeli baviti obrtima da poprave kućni budžet. Ipak, kuće se razlikuju od trgovačkih domova iz istog doba kakve vidjeh u Hidi.   Čuvaj glavu! Nadvratci u klasičnim japanskim kućama uvijek su preniski.  No unutrašnjost je klasična, japanska, s tatami podovima i papirnatim zidovima. U kućama i danas žive potomci samurajskih porodica, koji sad kućni budžet popunjavaju naplaćivanjem ulaznica i organiziranim obilascima dijela svojih domova. Obilaske čak vode i na engleskom, uz obilnu pomoć šalabahtera.    Soba s pogledom na vrt - cijeli zid se može podignuti kad je vrijeme lijepo.   Zeleni kesten na verandi.  Samurajski obrt koji je proslavio Kakunodate i koji je sad glavni izvor suvenira bilo je izrađivanje predmeta od trešnjine kore. Počeli su od tankih stvari: podložaka, ukrasa za kosu i inog. Zatim su razvili tehnike zadržavanja hrapave površine ili dobivanja glatke, pa počeli raditi voluminoznije predmete prešanjem više slojeva kore u masu. Tako se danas praktički sve može napraviti tom tehnikom, od posuđa preko namještaja do kipova.    Cijela soba opremljena namještajem od trešnjeve kore.  U gradskom muzeju osim izložbe predmeta izrađenih od trešnjine kore i demonstracije njihove izrade, ima i drugih lokalnih zanimljivosti, kao što je obuća i odjeća za zimske dane... Klizaljke.   Yukigeta, podstavljene drvene geta natikače za zimske dane.  Fumidara...  ...i način korištenja istih.  Slamnata kabanica, kao iz filmova.  E, ovo je izložak za mene! Siemensov parni generator koji je od 1912 do 1971 opskrbljivao strujom šire područje Kakunodate, nabavljen trudom i novcem lokalnog veleposjednika.    U posebnim dvoranama postavljene su dvije tematske izložbe. Prva je posvećena 140 obljetnici Boshin civilnog rata između Meiji cara i šogunata. Od standardne samurajske opreme...   ...do prikaza samuraja u polju između bitaka.  Slomljena katana. Kul.  Druga izložba pokriva pletene košare i pladnjeve...   No nije gradski muzej najbogatiji u gradu... O tome u idućem nastavku. Još fotografija na Photobucketu. |
24.02.2009., utorak
Godišnji, dan peti. Morioka, dio drugi - vlakovi i rezanci.
Hotel sam kao i uvijek rezervirala preko interneta, ciljajući na jeftinoću i blizinu kolodvora. Nisam očekivala sobu prostraniju od mog stana u Sakaiju, kauč(!) i prozor s pogledom na opjevanu Iwate-yamu (ima biti da je hotel jedna od onih zgrada koja je prepriječila pogled s ruševina dvorca).  Osim što mi je bila baza za kraću polovicu mog godišnjeg, Morioka je i čvorište na skromnoj željezničkoj mreži sjevernog Japana. Tohoku shinkansen koji vozi od Tokya preko Sendaija dalje na sjever u Morioki ima odvojak prema Akiti, glavnom gradu istoimene prefekture. Akita shinkansen je i jedina poštena linija vlaka u tom dijelu Japana, autobusne linije su glavno sporo međugradsko prijevozno sredstvo. Autobusi i njihova neučestalost ispuniše me nostalgijom. ;) No vlak se odvaja i doslovno - od Tokya do Morioke vozi ekspres Hayate-Komachi, koji se u Morioki razdvaja u Hayate koji produžava na sjever do Hachinohe i Komachi koji skreće do Akite.   Porodicu shinkansena upotpunjuju "spori" (staje na svakoj stanici od Tokya do Hachinohe) Yamabiko i njegov veći brat Max-yamabiko, s vagonima na kat. Evo i obiteljske fotografije s kolodvora u Morioki. ;)  Kulinarska specifičnost Morioke je wanko-soba, heljdini rezanci (soba) koji se poslužuju u sitnim zdjelicama, po zalogaj-dva svaka, koje poslužiteljica nemilice ulijeva u posudu gosta dok ovaj ne počne moliti za milost. Ovisno o cijeni kojoj platiš, ili će ti gomilati iskrcane posudice na stolu u stupcima od po 15 da pratiš koliko si umlatio, ili će pokupiti zdjelice u kuhinju na pranje ostavivši ti kutiju šibica da sam vodiš evidenciju (što je jeftinije) i savjet da ti jedna šibica predstavlja 3-5 zdjelica. Uz svoju posudu dobiješ i nešto standardnih priloga - par komada sashimi tune, nasjeckani mladi lukić, wasabi pastu, pahuljice od sušene ribe, da začiniš rezance kako ti najbolje odgovara. Na kraju, na stolu je i posuda za otpadnu juhu: rezanci se obično jedu u malo juhe koja se usput pijucka, ali kako je ovdje cilj pojesti što više rezanaca juha bi samo prerano napunila stomak pa se ne pije nego baca. Na jedvite jade sam pojela 44 zdjelice (otprilike ekvivalent dvije i pol normalne porcije sobe) - htjela sam prekinuti ranije, ali konobarice priznaju samo najodlučnije moguće "Ne, eksplodirat ću ako pojedem još jednu" odbijanje. Mislim da sam ih razočarala, očekivale su više od ovako kršne strankinje, ali nisam se ni približila rezultatima gostiju na susjednim stolovima... Otac i sin su zajedničkim snagama umlatili preko 100 zdjelica, dok su 4 studentice u kutu napunile cijeli stol stupcima zdjelica, zastrašujući prizor. :O Dobila sam i potvrdu o konzumiranoj količini zdjelica...  Zaljubljene mace na ulazu u spomenuti restoran.  Pogodite što me potaklo da snimim reklamu ovog restorana. :)  |
23.02.2009., ponedjeljak
Godišnji, dan peti. Morioka, dio prvi - grad po mojoj mjeri.
|
Morioka, prijestolnica prefekture Iwate, je ugodni omanji grad (samo 300.000 stanovnika) neobično zapadnjačkog štiha. A k tome i jedini grad u Japanu u kojemu sam uspjela kupiti breskve na kilo (a ne na komad) i to za neobično normalnu cijenu. To me toliko oduševilo da je prodavačica mislila da mi nisu sve breskve na broju. :D Skićući se po kišnoj Morioki na putu prema glavnoj atrakciji grada, hramu Hoon-ji, naišla sam na turistički putokaz prema Demonskim stijenama. Naravno da sam odmah skrenula do tamo. I evo ih:  Zovu se demonske (zapravo Oni no tegata, Otisak demonske ruke) jer na sebi imaju otisak ruke demona, koji bi trebao biti vidljiv nakon kiše. Iako su atmosferski uvjeti bili povoljni, ni uz pomoć skica i uputa nisam ga uspjela vidjeti... Priča kaže da je demon maltretirao okolicu, ali su ga duhovi triju stijena na preklinjanje naroda okovali za svoje stijene i natjerali da obeća da nikad više neće činiti zlo. Kad je demon svoje obećanje zapečatio otiskom dlana na stijenu, pustiše ga da ide. Priča čak tvrdi da se cijela prefektura zove po tome, jer Iwate doslovno znači Kamena ruka.  Hoon-ji hram sam po sebi nije nešto posebno, iako mu je groblje smješteno u lijepoj čempresovoj šumi, a ni Nio čuvari nisu loši.   Ovo zmajoliko stvorenje izrezbareno na vratima je kirin (kineski qilin), mitološka zvjerčica ponekad zvana kineskim jednorogom, nešto između zmaja i jelena. Kirin je također i japanska riječ za žirafu, a i poznata japanska marka piva s istom tom zvjerčicom kao zaštitnim znakom.  Ono po čemu je Hoon-ji poznat izvan Morioke jest Rakan-do, dvorana s kipovima rakana, budinih učenika. Središnji kip Bude navodno je napravio Kobo Daishi (onaj sahranjen u Koyi, sjećate se?), uz njega stoji 10 najbližih učenika i sjedi 16 rakana, a ostalih 500 (pet stotina) sjedi na policama po cijeloj dvorani.  Sve su izradili kipari u Kyotu, a svaki je različit i ujedno pun vlastitog duha.    Neki učenici su prilično egzotični...  ...zabrađeni...  ...druge rase...  ...a neki samo veseli...  ...ili "veseli".  Detalje o rakanima znam iz brošure koju mi je tutnuo čuvar zadužen za hram, i koji je na sasvim pristojnom engleskom objasnio o čemu je riječ, pitao otkud sam i kuda idem (redoviti dio razgovora s bilo kojim Japancem koji mi se obrati na nekom od izleta), i vidjevši moj fotoaparat s osmijehom rekao da slobodno slikavam rakane koliko hoću, ali nek' ih ne diram rukama. Čak sam mogla zaći iza oltara...  U hodniku koji spaja Rakan-do s hramom neka je vrsta gliptoteke, kojom dominira kipurina domoljuba iz Rusko-japanskog rata.  Nakatsu-gawa (gawa = kawa = rijeka), jedna od tri rijeke koje protječu kroz grad...  Središnja Iwate banka, koja izgleda kao da je došla iz srednje Europe. Na tren sam se osjećala mnogo bliže kući.  Ali još je egzotičniji totem stup u središnjem gradskom parku, poklon bratskog kanadskog grada Victorije.  U istom gradskom parku naiđoh i na macu koja mi je ljubazno pozirala pod borom.  U sklopu parka su i ruševine Morioka-jo, dvorca Morioka. Ostali su samo bedemi i stepenice, i neloš pogled prema planinama koje okružuju grad sa svih strana.   Odavde se nekoć mogla vidjeti i Iwate-yama, Fuji sjevera, tako da je poznati lokalni pjesnik ispjevao pjesmu o tom pogledu (u spomen čemu je podignuta i ploča među ruševinama). Ali grad se u međuvremenu razrastao te je pogled sad zaklonjen zgradama. To se zove slabo urbanističko planiranje... Zato je usred bivšeg dvorca podignut najdojmljiviji konjanički spomenik kojeg sam ikad vidjela. :)  U svoje doba bio je to spomenik 42. po redu "grofu" Nanbu (Nanbe su bili feudalni gospodari Morioke, a poslije Meiji restauracije takve su plemićke porodice postale jednako (be)značajne kao srednje-europski grofovi), koji je s nepunih 25 poginuo u Rusko-japanskom ratu. Spomenik su mu podigli sugrađani, ali nije dugo stajao - za vrijeme Pacifičkog (iliti Drugog svjetskog) rata, zbog nedostatka sirovina rastaljen je za proizvodnju municije. U šintoističkom hramu podno ruševina Morioka-jo ima još jedna impresivna kamenčuga, Eboshi-iwa (stijena-šešir, zvana još Kabuto-iwa, stijena-šljem), iskopana za vrijeme izgradnje dvorca. Zbog svoje veličine i oblika koji je očito nekog asocirao na pokrivala za glavu postala je talisman i sastavni dio dvorskog hrama. Pred njom su se održavale ceremonije i molitve u doba gladi i nevolje, te je kao takva ostala do današnjeg dana.  Uz veliku kamenčugu, svetištance puno sitnog kamenja.  Još jedna od atrakcija Morioke, moćna trešnja koja je rascijepila granitnu stijenu iz koje raste.  Zapravo, vjerojatno je stijena rascijepljena i otprije, ali tako ne bi trešnja bila simbol upornosti koja nadvladava sve prepreke, tako mile Japancima. Na prvi pogled pomislila sam da je ovo jedna od onih statistika o broju ubojstava i razbojstava na području policijske uprave, kakve redovito vise na kobanima (policijskim uredićima smještenim u svakom kvartu japanskih gradova). No iako je riječ o krvavoj statistici, nije kriminalna, dapače - to je evidencija koliko je ljudi danas darovalo krv pojedine krvne grupe.  Još slika Morioke na Photobucketu. |
21.02.2009., subota
Godišnji, dan četvrti. Matsushima, ponovno.
Kako mi je ostalo još dosta dana, u Sendaiju sam promijenila vlakove i proslijedila uz Matsushimu do plaže Nobiru, nadajući se uhvatiti turistički brodić da razgledam slavnu obalu otoka Miyato, koja spada među tri najspektakularnije obale Japana (opet ti setovi od tri, ha). No, vrijeme mi nije bilo naklonjeno, Pacifik je bio preburan za čamce. Tako sam krenula na pješačku turu do najvišeg vrha Miyata (svih 130 i nešto metara), koji je slučajno jedan od ona 4 najljepša pogleda na zaljev Matsushime, vidikovac Ootakamori... U zavjetrini Miyata more je spokojno.   Misteriozni zastori od bambusa na ulazu u jednu od špilja.  Miyato je prilično veliki otok, pa ima i vlastito jezerce, polu-obraslo šašem.  Uspon do vrha šumskom stazom...  Iako su na prvi pogled stazice kroz primorsku borovu šumu u Japanu nalik onima na Jadranu, zvuci su sasvim strani, pa sam ih pokušala snimiti kamerom. Nisam uhvatila razglas koji "odzvanja" puni sat sviranjem živahne klasične kompozicije. Pogledi s vidikovca na plažu Nobiru i pacifičku pučinu vrijedni su uspona.   A evo i slavnog pogleda... šteta što je krivo vrijeme dana, pa mi sunce sja u objektiv. Trebali bi u turističke brošure stavljati vrijeme dana i godine kad je pogled dobar.  Do povratka prema plaži Nobiru rastuća plima mi je presjekla jednu od odstupnica, pa sam morala ići zaobilazno...  Šetnja plažom u vedro predvečerje i kupanje u Pacifiku prije koji dan bilo je najbliže što sam došla pravom ljetovanju za vrijeme svog boravka u Japanu...    Nisam jedina koja se šeće plažom predvečer.   Ovo je bio sumrak lijepog, sunčanog dana. Ali s juga dolazila je prijeteća fronta, pa će me kišno vrijeme ponovno uhvatiti sutradan. Sunčani dani smjenjivali su se s kišnima prilično redovito tokom ovog pohoda...  Sutradan ću krenuti vlakom na sjever, do Morioke, pa sam za oproštaj slikala kolodvor u Sendaiju i hrpe taksija parkiranih ispred njega.  Još slika plaže na Photobucketu... |
19.02.2009., četvrtak
Godišnji, dan četvrti. Yamadera, dio treći - niz brdo.
Sve u svemu, Yamadera je pravo mjesto za one koje hoće pobjeći od vreve svijeta i meditirati o prolaznosti na rubu drugoga svijeta... ...a za one koji žele ostati u kontaktu sa svijetom i poslati razglednicu sa žigom hrama, tu je poštanski sandučić.  Saćaste špilje u litici također služe kao svetištance ili možda čak grobnice, ali bojim se i pomisliti kako se dolazi do njih.  Na onoj nedostupnoj litici čuči Shaka-do, Siddarthina dvorana (Japanci Siddarthu zovu Shakyamuni ili Sakyamuni, kraće Shaka).  Po padinama oko središnjeg platoa rasuta su usamljena svetištanca i poneki Jizo.    Još jedan hramić/dvorana na vrhu grebena.  Na središnjem platou Yamadere smještene su glavne zgrade, Daibutsu-den (Dvorana Velikog Bude) i Okuno-in (Unutrašnji hram).  Pred glavnom zgradom stoji impresivna brončana svjetiljka ukrašena zgodnim demončićima, na kojima se nađe zavezana i poneka molitva.   Uvijek zanimljive, zavjetne pagode napravljene od novčića.  Povratak na postaju od podnožja hrama bio je malo kompliciraniji od puta do hrama, jer su zanemarili postaviti putokaze u suprotnom smjeru (a izlaz nije na istom mjestu kao ulaz). Ali napokon sam se domogla postaje i otčekala vlak. Usput oproštajni pogled na brdo...  ...njegove saćaste stijene...  ...i na vidikovac gdje je moja posjetnica ostala za zabavu budućim turistima.  Još slika na Photobucketu. |
18.02.2009., srijeda
Godišnji, dan četvrti. Yamadera, dio drugi - s brda.
Nakon kojih 40-ak minuta uspona, eto me do ulaza u glavni dio hrama, Nio-mon, vrata s Nio čuvarima, od kojih se opet (a što drugo?) penje do zgrada glavnog hramskog kompleksa. Strop Nio-mona oblijepljen je imenima umjetnika i inih koji se nadaju uspjehu.  Karakteristične duplje u litici, za koje nisam sigurna jesu li prirodne ili umjetne.   Isto bi se moglo reći i za ovu žabu na stepenicama. :)  Na bočnom grebenu nalazi se zgrada Kaisan-do i jedan vidikovac.  S ovog dijela hrama već pucaju krasni pogledi na dolinu i okolicu.    Par detalja uz put...   Zalutala molitva/želja/proročanstvo vezana na neodređenom mjestu. ;)  Ostale molitve/želje/proročanstva zavezanu se gdje i trebaju biti, na glavnom oltaru vidikovca, a oko oltara zalijepljeni su klasični papiri s imenima ali i zataknute suvremenije posjetnice, sa svih strana svijeta.  Kako sam imala par svojih sa sobom, ostavila sam jednu reda radi, da bude trag Hrvatske na sjeveru Japana.   Pogled s vidikovca je jednom riječju zadivljujuć.   Vidik se svidio i Japancima, te dok sam slikavala varijacije na temu sam stalno slušala uzvike oduševljenja: "Kimochi ii!". Prevelo bi se s "Prekrasno!" ali doslovno znači "Dobar dojam/osjećaj!" To ti je japanski, uvijek ima tu podrazinu nenametanja subjektivnih dojmova stvarnosti: ne možeš tvrditi da je vidik doista lijep, samo da je tebi lijep. Pa, meni je lijep. :) Varijacija na umjetnost slaganja kamenja. Jest da sam izbalansirala novčić na kamenčićima, ali već je bio uz njih.  Rezbarije na Kaisan-do su malo izjedene atmosferilijama ali tim su šarmantnije, a motivi su klasični za hramove iz tog vremena, lav...  ...i zmaj.  Dok nisam došla u Japan, nisam toliko snimala cvijeće...  |
17.02.2009., utorak
Godišnji, dan četvrti. Yamadera, dio prvi - u brdo.
Četvrti dan godišnjeg osvanuo je sunčan, na sreću s obzirom da sam išla u planinarenje. Uputih se lokalnim vlakićem do Yamadere, koja ima i vlastitu željezničku postaju. Kako je Yamadera u brdima (yama = brdo i dera = tera = hram), vlak i sam brzo zađe u njih, tako da je jednosatna vožnja bila slikovita i ugodna... Postaja ima samo dva perona, jedan od Sendaija, drugi prema njemu, kako lijepo piše (Sendai homen, smjer Sendaija).  Već s postaje puca savršeni pogled na Yamaderu i njeno brdo, obećavajući penjanje. Kao upozorenje svim nadobudnim posjetiteljima, na postaji lijepo piše da uspon do vrha traje dva sata. Duboko sam uzdahnula, i krenula. (Zapravo je i jedan sat bio dosta, valjda su uračunali i povratak...)   Pod hramom se pruža gradić, ne toliko isključivo turistički i hramu podložan kao što je bio slučaj s Muro-ji u Nari, ali jedino što je bilo otvoreno su suvenirnice i restorančići/zalogajnice.  Cijeli put od postaje do ulaza u hram označen je sablasnim putokazima.  Glavne zgrade hramskog kompleksa Yamadere smještene su pri vrhu brda, pa za one koji se ne mogu ili neće penjati ima jedna zgrada u podnožju.  Kip Jizoa čuvara djece...  ... i igračke za pokojnu djecu.   Spomenik kokeshi lutkama, tipičnim suvenirima Tohoku.  Divovske brojanice pred ulazom na još jednu hramsku zgradu.  Pred ulazom na stazu koja se uspinje do središnjeg dijela hrama je mapa hrama, vrlo korisna tokom uspona. Kako ne dijele papirnate primjerke, iskoristila sam jednu od prednosti digitalca i uslikala ovu izbliza, tako da sam je cijelo vrijeme imala pri ruci.  Donji dio uspona prolazi grobljem.  Svjetiljka koja je izgubila gornji kamen.   Kod uspona sam primijetila isto što i na Koyi - i u Japanu se mimoilazeći planinari uredno pozdravljaju s "Konnichi wa!", "Dobar dan!"  Usputni oltar s majmunima. Sudeći po količini naslaganih plišanih igračkica, i oni su vezani uz djecu.  Negdje na pola puta dolazi se podno litica koje su navodno granica između ovog i drugog svijeta, i uspon postaje ozbiljan. Uvijek uviđavni Japanci postavili su odmorište na pravom mjestu.   Kako teren postaje strmiji, i stele s Kannon uz put završavaju na sve nedostupnijim mjestima...  ...kao i (pretpostavljam) nadgrobne ploče.  |
15.02.2009., nedjelja
Godišnji, dan treći. Hiraizumi, dio treći - po poljima.
Po suhom vremenu odlučila sam se malo prošetati po Hiraizumi vidjeti što se još vidjeti može. Nedaleko od Chuson-ji (zapravo je sve u Hiraizumi nedaleko) je Gikei-do, dvorana/hramić u spomen već spomenutom Yoshitsuneu. Minamoto no Yoshitsune, legendarni japanski vojskovođa, odrastao je kao štićenik Fujiwara u Hiraizumi, ali je krenuo služiti svom polubratu Minamotu Yoritomu, koji je na kraju uspio ustanoviti Kamakura šogunat. Da bi učvrstio svoju moć i spriječio Fujiware da iskoriste svoj utjecaj na carskom dvoru da bi sami postali šoguni, Yoritomo je počeo spletkariti protiv njih i Yoshitsunea. Yoshitsune je pobjegao natrag u privremeno utočište u Hiraizumi, gdje je napokon izdan upravo od posljednjeg Fujiware. Vjerni Benkei poginuo je braneći svoga gospodara, te time zaradio spomenik u Chuson-ji. Fujiwarama izdaja nije donijela ništa dobra, Yoritomo je svejedno dao zatrti njihov klan, a hramovi su većinom sravnjeni sa zemljom. Gikei-do sagrađen je na mjestu ljetnikovca u kojemu je Yoshitsune proveo svoje posljednje godine, a unutra mu je i kip, sličnog stila (i vjerojatno napravljen u isto vrijeme) kao onaj Benkeija.  S Gikei-do puca pogled na bojište Koromo-gawa gdje je Benkei poginuo. Na panorami dominira planina Tabashine i rijeka Kitakami, dok je Koromo-gawa koja je dala ime bojištu negdje lijevo, van slike.  Zemlje sjeverno od Koromo-gawe nekoć su pripadale narodu Emishi, rođacima Ainu koji su istrijebljeni ili asimilirani kako se japanska vlast širila otokom. Ako ste gledali Princezu Mononoke, možda ste primijetili da je Ashitaka bio pripadnik tog naroda. Nije Kyoto jedini koji ima velika slova "dai" (daimonji) na svojim brdima. Kyoto sjevera, da...  Do Gikei-do je i mali muzejčić u kojemu su jedini impresivni izlošci dva naivno-izvedena Nio čuvara, koji su mi se iznimno svidjeli.  A ja sam se svidjela zbunjenom leptiru koji je zamijenio moju torbicu za cvjetić.   Kiša je definitivno prestala, pa sam nastavila pješke kroz polja i kućice na rubu grada prema bivšem središtu Hiraizumija na obali rijeke. Sad je tamo samo polje, trave i novosagrađeni Yagi-no-gosho muzej, imenovan po Yagi-no-gosho, Vrbinoj palači, središtu vlasti Fujiwara. U muzeju nema ništa posebno, glavna atrakcija je maketa palače i dokumentarac koji objašnjava povijest grada. Dok sam pješačila do tamo pretekao me turistički autobus iz kojega me zapanjeno gledalo nekoliko japanskih turista kojima očito pješačenje nikad ne bi palo na pamet. Ali da se nisam šetala, ne bih usput vidjela toliko zgodnih stvari: pokoji cvijet, spaljeni luk (ne znam zašto) i strašilo...    ...a kamoli brdo kako proviruje kroz oblake u daljini kao da lebdi.  Još jedan bivši hram, smješten ispod Pijetlovog brda tako da sunce na zalasku na određeni dan, itd. itd. Opet je ledina sve što je ostalo...  ... ali naravno da sam morala slikati sunce nad Pijetlovim brdom.  Nagradno pitanje - gdje završava polje a počinje jezerce? :)  Kako mi je ostalo vremena do idućeg vlaka, vratila sam se do Kyukanjizaio-in, vrta s kojim sam počela obilazak grada, da vidim kako izgleda u suncu...   ...i lovim sokolove. :)  Na povratku u Sendai nisam našla sjedeće mjesto u shinkansenu (dapače, kako su svi vagoni bili s rezerviranim mjestima nisam bila sigurna smijem li se uopće ukrcati, ali odlučila sam se praviti blesavim turistom). Tako sam stajala pokraj vrata s još par Japanaca (očito se smjelo ući iako nemaš rezervaciju) i uživala u pogledu na sunce koje se probija kroz oblake.   |
14.02.2009., subota
Godišnji, dan treći. Hiraizumi, dio drugi - zlatni hram.
Za vrijeme kratke vožnje do Chuson-ji vrijeme se nije nimalo popravilo, što je ovo učinilo najkišnijim danom od početka izleta. Od autobusne postaje do Chuson-ji kompleksa hramova vodi uspon kroz šumu čempresa i ine crnogorice.  Prva postaja na putu je Benkei-do (do = dvorana), hramić posvećen Benkeiu, vjernom pratitelju i tjelohranitelju Minamota no Yoshitsunea, o kome više nešto kasnije u izvještaju.  Unutar hramića je i spomenik Benkeiju u skoro prirodnoj i mrkoj veličini.  Pogled s odmorišta preko puta Benkei-do je veličanstven, ali nažalost bješe zastrt oblacima.  Tri srasla čempresa, usput.  Hondo, ili glavna zgrada hramskog kompleksa, jedna je od novijih i nezanimljivijih. :)  U Hondu hodočasnici mogu dobiti žig na brošuricu za spomen posjetu hramu, ali i na karticu za one koji su na pohodu da obiđu sva četiri važna hrama u Tohoku. Zabavilo me kad sam vidjela da su to Chuson-ji i Motsu-ji u Hiraizumi, Zuigan-ji u Matsushimi, te Risshaku-ji, poznatiji kao Yamadera, u Akiti. Dakle, tri od četiri sam i ne znajući već obišla, dok mi je posjet Yamaderi bio planiran za sutradan. Osobno mi je najljepši dio hramskog kompleksa šuma koja ga okružuje...  Srce kompleksa je Konjiki-do, Zlatna dvorana, drveni hramić obložen zlatom, crnim japanskim lakom, sedefom i bjelokošću (afričkom!), sve uređeno s velikom finoćom izrade i bogatstvom detalja. Napravljen kao obiteljski hram, istovremeno je i mauzolej četiri generacije glava obitelji, što je vrlo neobično za japanski budizam. Zlato je porijeklom iz lokalnih rudnika (vjerojatno glavni povod Fujiwarama da se tu ustoliče), a i lak i sedef su lokalno bogatstvo, no bjelokost je očito uvezena. Kako je sva ta raskoš osjetljiva na atmosferilije, ubrzo nakon što je Konjiki-do sagrađen u 12. stoljeću smješten je u zaštitnu drvenu zgradu. Kroz stoljeća Konjiki-do se svejedno prilično ofucao, te je 1960-ih obnovljen na tipično temeljit japanski način, uredno dokumentiran u pripadajućem muzeju. Prilikom obnove zaštitna drvena zgrada zamijenjena je modernom, betonskom, a Konjiki-do zatvoren u kontroliranu atmosferu iza debelog stakla. Samo oko 20-ak posjetitelja istovremeno mogu ući u tu dvoranu, i ostati taman koliko traje snimljeno objašnjenje, što nikako nije dovoljno da se nadivi svoj raskoši i bogatstvu Zlatne dvorane, te sam, naravno, ostala dulje. Unutra je zabranjeno snimanje (a ni staklo ne pomaže), pa sam slikala samo zaštitnu dvoranu, uključujući razglednički pogled na nju koji slikava svaki japanski (a valjda i strani) posjetitelj.   Najstarija zgrada u kompleksu je Kyozo, spremište sutri. U već spomenutom muzeju izložene su neke od sutri, metrima dugački svici papira indigo boje ispisani i ilustrirani zlato- i srebropisom. Sve tri generacije Fujiwara u Hiraizumi bavile su se prepisivanjem tih sutri da bi zaradili "zasluge" koje će im smanjiti teret karme za budući život i približiti nirvani.  Spomenik ranije spomenutom pjesniku Bashou, kojemu su spomenici podignuti diljem Japana, gdje god je prošao na svojoj skitnji.  Staro krovište Konjiki-do je sačuvano kao povijesno važno, a unutar njega su izložene slikane rekonstrukcije stare slave Chuson-ji.  Kao svaki pošteni budistički kompleks, i ovaj dijeli teren sa šintoističkim svetištima. Makar nisam sigurna spada li Benzaiten-do, dvorana boginje Ben(zai)ten, budizmu ili šintoizmu.  Ali Hakusan-jinja sigurno jest šintoistički hram.   Navada gomilanja kamenčića čini se univerzalno japanska, nailazim je i na budističkim i šintoističkim svetištima. Do jinje je i niz oltarića posvećen horoskopskim znakovima. Slikala sam dva, Zmije i Zmaja, jednog zato što je moj znak, a drugog zato što sam crkla od smijeha vidjevši kako je predstavljen.  Inače u Japanu (a pretpostavljam i Kini i drugim zemljama gdje se horoskopski znaci mijenjaju s godinom a ne mjesecom) pitanje o horoskopskom znaku vrlo je pristojan način ispipavanja koliko netko ima godina: nije toliko teško ocijeniti u kojem je desetljeću, a znak onda određuje točnu godinu. Čempresi Chuson-ji kompleksa lijepo izgledaju u kiši...    No i kiša je napokon prestala, pa je trebalo negdje s kišobranom.  Barem se vidik poboljšao...  Još fotografija možete naći na Photobucketu. |
13.02.2009., petak
Godišnji, dan treći. Hiraizumi, dio prvi - ljetne trave i kiše.
Kad su čuli da planiram put do Sendaija, kolege iz labosa su mi preporučili da uz Matsushimu svakako pogledam Chuson-ji (ji = budistički hram), zlatni hram blizu Sendaija. To blizu znači par shinkansen postaja na sjever do Ichinosekija, a onda još par postaja autobusom ili lokalnim vlakom do mjestanca Hiraizumi u kojem se nalazi hram. Kolodvor u Ichinosekiju je povelik, i sa zanimljivim izlošcima... Nakon malo gubljenja po izlazima iz kolodvora tražeći otkud ide autobus za Hiraizumi, na kraju sam odustala i uhvatila lokalni vlak do kišnog Hiraizumija. Od nekoć raskošnog grada, Kyota sjevera smještenog u zemljopisnom središtu starog Michinoku, stoljetne prijestolnice Oshu-Fujiwara (ogranka plemićke obitelji Fujiwara, inače poznate po brojnim rodbinskim vezama s carevima i posljedičnim velikim utjecajem na dvoru), ostala su samo sjećanja, i spomenuti zlatni hram... Hiraizumi je danas ugodno mjestance sa svim prednostima i manama malog mjesta, uključujući neredovite prometne veze s ostatkom Japana. Poštanski sandučić. :)  Srećom Hiraizumi, iako gradić, zahvaljujući Chuson-jiju ima vlastiti kružni turistički busić koji je spas pokislom turistu. A prva postaja je lokacija dva nekoć moćna hrama: Motsu-ji i Kyukanjizaio-in. Od Kyukanjizaio-ina ostao je samo park, a od parka samo livada i obrisi uređenja parka, uredno objašnjeni na ploči.  Te livade koje pokrivaju tragove stare slave karakteristične su za Hiraizumi, i nadahnule su slavnog Matsua Bashoa (koji je propješačio pola Japana) da napiše jednako slavan haiku o ljetnoj travi koja je pokrila san slavnog ratnika. Prijevod dotičnog haikua je naporom nekog englesko-japanskog društva vrlo tolkienovskim fontom urezan u spomenik.  Spomenik je u sklopu hrama Motsu-ji, ali od starog hrama nije ostalo ništa...  ...osim vrta složenog u klasičnom Heian stilu, koji je danas poluopipljiv spomenik kulture izgubljenog vremena. (Heian je stari naziv Kyota, te istoimene ere kad je carski dvor u Kyotu bio i kulturno i političko središte Japana.)  Čak ni uporna kiša nije me spriječila da uživam u šetnji po tom vrtu i na vlastito čudo cijenim umjetnost postavljanja vrtova...   Toliki vrt treba i održavati, po svakom vremenu.  Jedna od značajki vrta je potočić iz Heian razdoblja, niz koji su nekoć puštane čašice sakea plemićima-pjesnicima koji su morali složiti haiku ili waku (kratka pjesma, haiku s još dva sedmosložna stiha, točnije zvana tanka) dok sake ne doplovi do njih, a onda, naravno, iskapiti čašicu. Korito potočića je izvorno, iskopano u arheološkim istraživanjima vrta...  U vrtu se stoga u proljeće svake godine održava Fujiwara festival s rekreacijom tog i drugih običaja iz tog doba. Većina hramskih i inih zgrada i paviljona koji su bili u vrtu nestale su, ali poneka je ostala (rekonstrukcija, naravno).   Mislila sam da neću vidjeti momiji, japanski javor, kako se crveni u jesenskim bojama... dobro da sam došla na sjever. ;)  Vrt Motsu-ji trebao bi podsjećati posjetitelje na rajski spokoj, u čemu uspijeva...   ...čak i po kišnom vremenu.  Čekajući autobus da me odveze do idućeg hrama, imala sam priliku snimiti klasični japanski oluk na djelu. |
11.02.2009., srijeda
Godišnji, dan drugi. Matsushima, dio treći - obale Matsushime.
Šetnja uz obalu zaljeva dovela me do otočića, Fukuura-jime (jima = shima = otok, fukuura = sretni zaljev), na kojega se može mostom uz prethodno plaćanje mostarine/ulaznice. Čamci na plaži Fukuura-jime.  Na Fukuura-jimi ima jedan hramić božice Benten (božica sreće za sretni otok), jedan vidikovac, jedna livada za odmor i igru, i brojne šumske stazice, dobrim dijelom popločane iverjem:  Djeluje neobično, ali i vrlo efikasno (ne diže se prašina!), te mekano i udobno pod nogama. Čudni shachi na krovu Benten hramića...  Panorama s vidikovca.  Plažice Fukuura-jime ne pozivaju baš na kupanje...  ...ali zato je pogled sjajan.   Plažice su dom nekim bićencima koja buše rupe u pijesku i ispljuckavaju otpadne kuglice.  S druge strane Fukuura-jime šetnja uz obalu zalazi u neturistički dio Matsushime, stambena naselja ispod kojih su usidrene ribarske barke lokalnog stanovništva. Scena nalik jadranskima, a ipak sasvim različita.    Natrag prema željezničkoj postaji i još malo dalje je još jedan otočić do kojega se može doći mostom (ovaj put bez mostarine), Ojima, što na japanskom znači Otočić. Zamislite.   I na Ojimi ima hramić do dva, ali posebno dojmljive su špiljice izdubene u stijeni, s kipovima Buda ili budinih učenika isklesanih u istoj stijeni (i popločanih novčićima)...   Špilje su ponegdje spojene u cijele hodnike, ostavljajući dojam djela budističkih hobita.  Ili su pak klasičnije ćelije, nalik onima kod Zuigan-ji.  Doslovno svjetlo na kraju tunela...   Pogledi s Ojime bili su mi među najljepšima u Matsushimi, možda zato što je bilo krasno sunčano popodne...    Vidjevši da uživam u pogledu, obratio mi se već uobičajeni Penzionirani Obrazovani Japanac koji je odlučio iskoristiti priliku da isproba svoj engleski i hvali svoj rodni kraj. Radio je u gradu, ali nakon mirovine došao je natrag u selo nedaleko Matsushime, a kako ima vremena svaki lijepi dan provodi u šetnji Matsushimom. Nisam mu htjela spominjati da sam navikla na ljepše obale od ove... ;) Stojeće kamenje je slikovito, ma gdje bilo.  Jizo spreman za zimu usred ljeta.  Par stanica dalje od Matsushime plaža je Nobiru, udaljena kojih 15 minuta hoda od postaje. Ali šetnja se isplati radi pogleda i oceanskog povjetarca...   Iskoristila sam priliku i okupala se. U Pacifiku! Juhu! Moje prvo kupanje u oceanu, i najbolje kupanje u cijelom Japanu...   Možda ne bih tako uživala u kupanju da sam prije vidjela što su ispecali iz mora. ;)  Da se vidi da je u Japanu, plaža je obrubljena betonskim zidom koji je više nalik na tribine i jako dobro mjesto za sušenje i otresanje viška pijeska sa sebe. U prvom planu, jedna od divovskih japanskih vrana.  I ovdje me prate znakovi za evakuaciju u slučaju tsunamija...  Između plaže i postaje je opsežan borik, Yoge-no-matsubara, navodno vrlo poznat i opjevan, ali po meni ni do koljena Lokrumu, ili Gradcu.  U jednoj od radionica u gradiću oko postaje, stara preša s Fuji-san i jednim od budističkih anđela...  Čekajući vlak kupila sam i pojela večeru, i popričala s jednom starijom gospođom kojoj moj slabi japanski nimalo nije smetao da se raspriča o svemu i svačemu. Iskreno, nisam pratila ni petinu onoga što je govorila, no kako joj ni to nije smetalo obje smo bile zadovoljne. U vlaku je bilo još grupica polu-mokrih izletnika koji se vraćaju s plaža, pa smo složno drijemali truckajući se natrag u Sendai. Još slika na Photobucketu. |
10.02.2009., utorak
Godišnji, dan drugi. Matsushima, dio drugi - utočište od tsunamija.
|
U Matsushimi sam prvi i praktički jedini put u Japanu naletila na napasne turističke djelatnike, koji na ulici hvataju turiste za krstarenje na svom brodu ili za posjetu svom restoranu. Osjećah se kao u Dubrovniku ljeti... Kako sam u Dubrovniku i stekla alergiju na takav pristup turizmu, završila sam na set-ručku sa školjkama (set = meso neko, riža, miso-juha, salata i ukiseljeno povrće) u jednom malom obiteljskom restoranu s razmjerno nenapasnim osobljem. Pogled s broda na Godai-do, vidikovac/hramić na obali, koji se otvara javnosti jednom u 33 godine, iduće otvaranje 2039.  Pretpostavljam da su ovo protu-tsunami zaštitna vrata - cijela obala u gradu se može zatvoriti ovakvim vratima.  A ako ste slučajno u gradu kad udari tsunami, dobro je znati kuda bježati...  A evakuacijski put vodi ravno u Zuigan-ji (ji = hram), jedini priobalni budistički hram koji nije na povišenom terenu (barem tako kažu) jer je na položaju koji je siguran od tsunamija, zahvaljujući zaštiti koju pruža stotinu otočića Matsushime. Kao i sve drugo u okolici Sendaija, i Zuigan-ji je povezan s Datama. Stoljećima je stariji je od Masamunea, ali je obnovljen u vrijeme njegove moći, kako se vidi po grbu...  Prilaz Zuigan-ji obrastao je krasnom cedrovom šumom, a uz sjeverni bok hrama uzdižu se litice u kojima su urezane niše i mala svetišta.   A bome i jedna špilja...  Neke od niša možda su korištene kao samostanske ćelije.    Kako su ćelije ponekad usječene visoko u litici, do njih treba ići stepenicama...  Posebnost Zuigan-jija su natkrivena vrata za gospodara i njegovu pratnju... Zapravo je to više predvorje, s klupama da njegova pratnja može čekati zaklonjena od elemenata dok im je gospodar u hramu.  Drvene rešetke na prozorima složene su od letvica bez lijepljenja, na način koji sam vidjela u Hida Furukawi.  Soba u hramu u kojoj je nekoć noćio car...  Iako je u Matsushimi bilo lijepo vrijeme, bilo je osjetno svježije nego u sparnoj Osaki. A da zimi vrijeme postaje još hladnije, svjedok je zatvoriva veranda, za kakvu sam (opet u Hidi) naučila da je znak oštrih zima...  ... baš kao i ove čizme za snijeg.  Par detalja s hrama koje mogu zahvaliti svojem 10x zumu. :)   Ćelije izdubene u litici ponegdje su dobile proširenje, da postanu malo udobnije.  Ma koliko Zen-budizam bio... zen, jedna od karakteristika hramova sa samostanom u sklopu jest i povelika samostanska kuhinja.   Do kuhinje je i samostanski muzejčić, u kojemu su najzanimljiviji izlošci drvene skulpturice Masamunea (kao vojskovođe, u sjedećem položaju) i žene mu i kćeri koje su obje otišle u dumne. Kipići njih dvije skroz su androgini i bez ijedne dlake na glavi, ne samo da su obrijane već nemaju ni obrva ni trepavica... Kako me je dočekao, jedan od grbova Data me je i ispratio iz Zuigan-jija.  Blizu Zuigan-jija je čajana/paviljon obitelji Data, Kanran-tei. Posjetitelji mogu kupiti čaj i kolačiće i uživati u istom pogledu kao i generacije Data. U pozadini je zgodan muzejčić staromodnog kroja, u kojemu su hrpe izložaka natrpane u vitrine s policama od poda do stropa. Izlošci su većinom svakodnevni uporabni predmeti iz doba Data, oružje, pokoji kimono i slično. Zanimljiva je bila vrlo realistična maketica nosiljke za samurajske žene, koja napravljena kao primjer mušteriji kako će izgledati u punoj veličini ako je naruči. Fora. A usred glavne prostorije je gipsana 3D karta Matsushime i okolice, sa žaruljicama koje označavaju značajnije atrakcije ili povijesno važna mjesta. Ali glavna atrakcija muzeja je postariji kustos, koji je usprkos slabom engleskom pokazao puno entuzijazma u ispunjavanju svoje zadaće: objašnjavanja sadržaja muzeja posjetiteljima. Pred tolikim iskrenim oduševljenjem sam morala popustiti i nad spomenutom kartom slušati objašnjavanja povijesti i posebnosti Matsushime. Na mješavini japanskog i engleskog uz moje ohrabrujuće klimanje, pokazao mi je položaje 4 vidikovca s kojih pucaju najljepši pogledi na zaljev Matsushime, otok koji je bio najistočnija točka Japana prije nego što mu je u sastav ušao Hokkaido, Zuigan-ji i njegovu tsunami-imunost... A posebno mi se u pamet usjekla tvrdnja da je ljepota Matsushime posljedica labilne ravnoteže - da je morska razina 2 metra niža, dobar dio zaljeva bio bi šljapkava pličina, a da je 2 metra viša, dobar dio otočića nestao bi pod morem. Ne znam kako bih se pristojno otarasila kustosa da mi upomoć nisu došli otac i 10-godišnji sin koji me "prate" još od Nio-maru: zajedno smo oplovili zaljev, zajedno razgledali Zuigan-ji i Kanran-tei... tu sam ih i posljednji put vidjela, putevi su nam se napokon razišli. |
09.02.2009., ponedjeljak
Godišnji, dan drugi. Matsushima, dio prvi - opjevani zaljev.
Stotine otoka Matsushime jedan su od tri slavna pejsaža Japana, i jedan od glavnih razloga zašto sam htjela na sjever. Od Sendaija do Matsushime voze dvije lokalne linije vlaka (čije su postaje na kolodvorskoj karti netipično za Japan označene isključivo kanjijima, bez prijevoda), a za turističke obilaske praktičnija je ona koja staje na obali (Matsushima-kaigan) umjesto u gradu (Matsushima). Usto, vlak na liniji do Matsuhima-kaigan postaje dio puta vozi uz obalu... Jutro je bilo oblačno, ali svejedno sam odlučila odmah krenuti na turističko krstarenje zaljevom, među otočićima, da izbjegnem kasnije gužve. Iako su se karte mogle kupiti izravno na postaji, već su bila rasprodana mjesta za ranije vožnje, dok se na samom doku mogla kupiti karta za idući brod.   Nio-maru, brod za obilazak.  Karta za brod nije bila jeftina, a ako slučajno hoćeš na gornju razinu broda treba doplatiti još oko 600 jena (30 kuna), što nije strašno ali je bezobrazno. Kako ne volim ucjene, tvrdoglavo sam ostala na krmi. I snimila ucjenjivače. ;)  Na molu su se osim ucjenjivača skupljali i galebovi. Prvo sam mislila da je to standardno ponašanje lučkih ptica, ali kad je brod krenuo a jato poletjelo za njim shvatila sam da su se okupljali pratiti brod.  Očekivala sam da će se nakon 5-10 minuta galebovi umoriti i odustati. A onda su Japanci na brodu počeli kupovati za 100 jena "hranu za galebove" (zapravo obične grickalice s okusom račića kakve se u dućanima inače mogu kupiti za upola manju cijenu) i bacati je galebovima, tako da nas je svita pratila cijelih 45 minuta krstarenja među otocima. A kako je brod zbilja zbilja brz, nije im bilo lako... mislim da su se smjenjivali.  Galeblja svita značila je dvije stvari: mogla sam slikati sjajne fotografije galebova...  ...ali bilo je teško snimati otočiće bez da neki ne uleti u kadar.  Zaljev Matsushime dosta je plitak, i tu se uzgajaju dagnje ili nešto slično. Nije ni čudo da su školjke glavna ponuda u restoranima uz obalu.  Kako je još uvijek bilo oblačno, otočići nisu bili fotogenični pa sam se koncentrirala na pohlepne galebove.  Jeste li gledali "Potragu za Nemom"? Ako niste, ispravite taj propust, a ako jeste, sjećate li se galebova koji su se bacali na ribu kričeći "Moj! Moj! Moj!"? E, baš su takvi.  Slikovitost Matsushime narušavaju dimnjaci susjednog većeg grada Shiogame.  S vremenom je sunce izišlo iza oblaka, i cijeli dan je bio krasan, sunčan.   Nio stijena, po kojoj se zove Nio-maru. Nio su inače oni mrki čuvari budističkih hramova, pa pretpostavljam da je nekoga ova stijena podsjetila na njih.     Uz hrpu sitnih otočića i hridi u zaljevu Matsushime ima i većih otoka, nekih i nastanjenih.    S nama su. ;)  A bome i u pratnji drugim izletničkim brodovima.  Cjenik za grickalice (desno) i filmove za fotoaparate (lijevo) na brodu.  Mul u prolazu.  Još puuuno slika otočića i galebova možete naći na Photobucketu. |
07.02.2009., subota
Godišnji, dan prvi. Sendai, dio treći - pogled s Aoba-jo.
Nakon muzeja, otpješačila sam (jer mi je autobus pobjegao ispred nosa) do vrha brda gdje su ostaci Aoba-jo, dvorca Data (jo = dvorac, aoba = zeleno lišće). Srećom, kiša je dotad prestala... Od samog dvorca nakon drugog svjetskog rata nije ostalo ništa osim 3D kompjuterske simulacije u kino-dvorani muzejčića sagrađenog na mjestu dvorca i dijelova bedema oko brda.  Po simulaciji dvorca posjetitelja vodi glas virtualnog Masamunea, koji planira dogledno obnavljanje dvorca da ga buduće generacije mogu obilaziti i u stvarnosti. Muzejčić osim kino-dvorane ne sadrži bogzna što drugo zanimljivo, osim vojskovođine perjanice (recimo) i željezne lepeze.  U sklopu kompleksa bivšeg dvorca nalazi se šintoističko Gokoku (nacionalno) svetište, kojoj je glavna zgrada dopremljena iz Ise. Sjećate se da se hramske zgrade u najvećem šintoističkom svetištu u Ise zamjenjuju svakih 20 godina, a "rabljene" zgrade se šalju u svetišta diljem Japana. Baš kao u Ise, i ova zgrada je skrivena pogledima, iza prednje zgrade.   S platoa dvorca puca pogled na oblačni Sendai i sinje more...   U prvi tren nisam vjerovala svojim očima, ali ipak je tu - golema bodisatva iznad grada.  Meiji restauracija uvela je europsku modu, uključujući grozne germanske orlušine na spomenicima.  Bista pjesnika Doija Bansuija, rodom iz Sendaija, kojemu od 9 ujutro do 6 popodne na svaki puni sat kojih 5-10 minuta svira slavna kompozicija skladana na njegovu pjesmu "Mjesec nad srušenim dvorcem" (Kojo no tsuki).  Ali glavni stanovnik platoa je bista Masamunea Date s karakterističnim šljemom, kojega čuvaju dvije vrlo neobične šintoističke zvjerčice...    Kako turistički autobus radi samo od 9 do 5, u grad sam se morala vratiti običnim gradskim autobusom, čija je postaja bila sa stražnje strane platoa.  Čak je i ograda uz cestu obilježena Masamuneom...  Te večeri sam bila prilično umorna od puta, pa mi se nije dalo do Matsushime gledati veliki vatromet, čime sam po tko zna koji put uspješno propustila tu tipično japansku ljetnu pojavu. Iako sam u Sendaiju prenoćila nekoliko noći, više se nisam puno skitala gradom, samo koji put do kolodvora po večeru u restoranu. Ali jednu večer sam prošetala do jednog od gradskih parkova, Kotodai, da vidim spomenik yokozuni Tanikazeu. :)   Tanikaze ima zanimljive susjede.  Laku noć...  |
06.02.2009., petak
Godišnji, dan prvi. Sendai, dio drugi - gradski muzej.
Iduća postaja u obilasku bješe - a što drugo! - gradski muzej. Na putu do muzeja postavljen je ovaj životni spomenik umjetničkim klizačima. A pred samim muzejem jednostavno divni spomenik poštarima.   Ma koliko se navikla na Japan, uvijek muzeje počnem obilaziti s pogrešne strane. U ovom slučaju od novije povijesti... Ilustrirana povijest rusko-japanskog rata, vrlo stripolika.   Ispraćanje vojnika u rat:  Vijećnici Sendaija u doba Meiji restauracije. Primijetite mješavinu moderne i tradicionalne odjeće.  Drveni topovi i glinene topovske kugle iz doba Boshin rata između Tokugawa i Meiji cara, u kojem je svrgnut šogunat. Očito nisu imali materijala za poštene topove.   Napokon sam našla prapovijest, i meni mile glinene figurice, dogu.  Mili su mi i kipovi budističkih "božanstava", pogotovo 12 generala zodijaka koji u ovoj izvedbi imaju svoje horoskopske znakove na glavi. General pijetao:  General zec:  Prilično raskošni oklop s ekstravagantnom troličnom kacigom.  Zaslon s prikazom tatarskog lova.  Masamune Date s crvenim suncem, hinomaru, na zastavi. Navodno jedna od prvih pojava sadašnje japanske zastave.  Prikaz vlastelinske povorke na putu u Edo (vlastelin je u nosiljci).  Da vlastelini ne bi skupili vojnu moć i moguće digli bunu protiv šogunata, bili su prisiljeni posjećivati šoguna u Edu svake dvije godine, i pritom voditi odgovarajuću pratnju. Time su bili izloženi stalnim troškovima koji bi im iscrpili sredstva, a kao dodatno osiguranje dok su bili na svojim posjedima trebali su ostaviti obitelj u Edu, kao taoce... Portret Masamunea koji ne sliči previše njegovoj rekonstrukciji u muzeju mauzoleja.  Masamune je zaslužan i za prilično neobičnu epizodu u Japanskoj povijesti. Naime 1613. poslao je Tsunenagu Hasekuru u Rim papi Pavlu V da bi uspostavio diplomatske odnose s kršćanskim zemljama. Kako to biva, dok je Hasekura bio u Rimu kršćanstvo je u Japanu zabranjeno zakonom pa se jadan vratio bez uspostave dubljih veza i ostavivši tek koji trag u povijesti...  Ovaj izložak potvrđuje da sam na sjeveru - mač Ainu starosjedilaca koje su Japanci potiskivali sve više na sjever, da bi na kraju završili na Hokkaidu.  Među fascinantnijim izlošcima su neugodno detaljne scene posljedica gladi, ili pak slika namijenjena sprečavanju čedomorstva koja nisu bila rijetka u takva doba, sve da se smanji broj potencijalnih gladnih usta.   Kako je Tanabata festival proslava godišnjeg susreta božice/zvijezde švelje (Vega) sa svojim mužem pastirom (Altair), među tradicionalnim ukrasima su papirnata kimona.  Ukyo-e, japanski obojeni drvotisci, izloženi su na vrlo originalan način - u ladicama ormara tako da ih možeš gledati samo jednog po jednog a da drugi ne budu izloženi svjetlu... Ovaj ukyo-e na prvi pogled djeluje vrlo ozbiljno, pun bogova, dok ne primijetiš da bog grmljavine (lijevo) u rukama drži piće a bog vjetra (desno) kolače kojima ih nudi božica-domaćica u sredini.  Priručni ventilator... :)  Jedan od odjela muzeja posvećen je karakterističnoj Tsutsumi keramici i Miharu lutkicama od gnječenog papira.  Tsutsumi keramika porijeklom je iz istoimenog gradića kod Sendaija, a počela se raditi kad su uvezli keramičara iz Eda krajem 17. stoljeća. Od tada je proizvodnja stalno rasla sve do sredine 50-ih, kad je širenje grada progutalo područje iz kojega se vadila glina.  Gostujuća izložba bila je zbirka japanskih umjetnina jednog njemačkog profesora. Posebno mi se svidio svitak s veselim kornjačama autora Onishija Chinnena, iz očitih razloga.    Kutija za tuš i ostali pribor za kaligrafiju, divni primjer umjetnosti maki-e, slikanja u laku.  U zbirci ima više ukyo-e slika autora Kyosaija Kawanabea, koje odskaču od klasičnijih svojom energijom i čudnom kombinacijom realizma detalja i prenaglašenosti poza. A vrhunac egzotike je ovaj prikaz indijanskog napada na bjelački karavan za vrijeme kolonizacije Zapada.  Još slika muzejskih izložaka na Photobucketu. |
05.02.2009., četvrtak
Godišnji, dan prvi. Sendai, dio prvi - grad Data.
|
Danas je Sendai praktički središte Tohokua, ugodan grad ne mnogo veći od Zagreba (milijun stanovnika), širokih avenija s drvoredima i europskijeg dojma od Tokya i Osake. No baš kao i Edo, sadašnji Tokyo, Sendai je do 17. stoljeća bio obično ribarsko seoce na pacifičkoj obali. A tada ga je za svoje sjedište odabrao Masamune Date, vjerni vojskovođa u službi Tokugawa koji je kao nagradu dobio posjede na sjeveru (kako je spomenuto u izvještaju iz osačkih muzeja). Pod vladavinom obitelji Data grad se razvio do današnje veličine i važnosti, te nije ni čudo da je Masamune praktički zaštitni znak grada. A i glavne gradske atrakcije povezane su s obitelji Data, od obiteljskog mauzoleja do lokacije dvorca na brdu iznad grada. Prvi kontakt s Sendaijem bio mi je, naravno, kolodvor. Višerazinski kolodvori nisu rijetkost u Japanu: shinkansen na drugom katu, prigradska željeznica na katu, podzemna (a gdje drugdje?) u podzemlju standardna su postava. No ipak, Sendajski kolodvor je baš šarmantan, najviše zato što mu je glavni ulaz na katu, s platforme koja natkriva praktički cijeli trg pred kolodvorom i s koje se spuštaju pješački "nadhodnici" prema bitnijim raskršćima. Prizemna razina trga stoga služi kao autobusni kolodvor za gradske autobuse i parkiralište za taksije, dok je prizemna razina kolodvora puna restorana i dućana. Da stignem sve važnije atrakcije u gradu obići u jedno kišno popodne, iskoristila sam turistički autobus koji ih obilazi u jednosatnoj vožnji. Prva mi je postaja bio Zuihoden, već spomenuti mauzolej obitelji Date.   Izvorni mauzolej do temelja je izgorio u ratu, i napokon je rekonstruiran tek 1979. Kako je Masamune Date nosio nadimak Jednooki Zmaj, nije ni čudo da je krov mauzoleja ukrašen zmajevima. U skoro 30 godina otkada su obnovljeni, na zmajeve se nahvatala paučina koju ni kiša ne može uništiti.  Uz rub krova, na krajevima crjepova jedan je od nekoliko grbova obitelji Data. Izvorni zmajevi smješteni su u mauzolejskom muzejčiću, a jedan je postavljen i uz sam mauzolej.  Tanabata ukrasi oko mauzoleja, rad djelatnika koji se brinu o njemu i njihovih obitelji. Čini se da se i ovdje Tanabata slavi sredinom kolovoza.  Kadionica s grbom Data s parom lastavica, dok su manji grbovi smješteni oko ruba.  Vrata mauzoleja s pozlaćenim grbovima Data.  Da je mauzolej rekonstrukcija najbolje se vidi po oslikanim rezbarijama koje djeluju nekako umjetnije nego vremenom potamnjele i oljuštene rezbarije istog Momoyama stila koje su preživjele nekoliko stoljeća.  Vodič mi kaže da su ovi lukovi (tonovi plave, ako se ne vidi) šogunski uzorak, na kojeg imaju pravo samo šoguni i njihovi najuži vazali.  Prilikom rekonstrukcije iskopani su kosturi prvih triju Data (Masamune, sin mu Tadamune i unuk mu Tsunamune) s pratećom grobnom opremom: oklopima, mačevima i raznim drugim zanimljivostima. Uz mauzolej je i muzejčić u kojem su smješteni ti predmeti. Tu sam prvi put od svih japanskih muzeja vidjela zahrđalu katanu - inače su mačevi i preko 800 godina stari u savršenom stanju, čuvani, maženi i održavani. Masamuneov oklop je još uvijek u solidnom stanju (na lutki koja predstavlja Masamunea u dobi od oko 50 godina), a među očuvanim predmetima su i ostaci lula kao i par naočala zajedno s kutijom. Najbolje od svega sačuvani su lakirani maki-e predmeti: korice mača i kutije s priborom za pisanje izgledaju kao nove! No to nije sve - kosturi Data ponovno su sahranjeni sa svim obredima i počastima, ali prethodno su napravljeni odljevi lubanja a iz njih i rekonstrukcije lica sve trojice Data. Umjereno zabavni dio izložbe je usporedba njihovih crta (linija nosa, intelektualna čela...) kao i DNK, s posebnim naglaskom na krvne grupe (koje dođu skoro kao horoskopi u Japanu, određuju karakter osobe). Pod izložbenih vitrina pokriven je neobično zelenim tatamijem, kakve sam dotada viđala samo na oslikanim svicima i zaslonima s ilustracijama Priče o Genjiju. Pretpostavljam da je zelenilo znak da je tatami svježe napravljen... Malo podalje od glavnog, Masamuneovog mauzoleja, nalaze se mauzoleji njegovog sina i unuka, također nove rekonstrukcije originala spaljenih u ratu.    Oltarić pred vratima jednog od mauzoleja.  A pokraj mauzoleja nalazi se groblje za ostale članove obitelji i vazale Data.  Mauzoleji jesu novi, no stepenice koje vode do njih i šuma cedrova kroz koju prolaze stare su 400 godina, koliko i vladavina Data.   Skriveno uz stepenice nalazi se dječje groblje, gdje su sahranjivana djeca Data i njihovih vazala.    Niže niz brijeg nalazi se hram s običnim, građanskim grobom.  Nađite uljeza...  Kiša nije prestala pljuštati cijelo vrijeme - bilo mi je drago što sam prognozu ozbiljno shvatila i umjesto drugih sandala uzela tenisice.  Kružni turistički autobus stiže u pomoć pokislim turistima.  |
03.02.2009., utorak
Godišnji, uvod: plan.
|
U Hidu sam išla preko O-bon praznika, jer se faks ionako zatvarao radi štednje energije (klimatizacija i, vjerovali ili ne, liftovi, od kojih je jedan bio zatvoren cijelo vrijeme dok nije bilo nastave). Nezavisno od kolektivnog godišnjega užicala sam idući tjedan kao svoj ljetni godišnji. Naime diplomandi, magistrandi i doktorandi u labosu imaju pravo na bijedan jedan tjedan ljetnog godišnjeg. Uz tjedan dana oko Nove godine i tjedan dana u proljeće, nemaju baš puno prilike za pauzu... Japanci inače po zakonu imaju pravo na 125 dana dopusta, što daje pristojnih 21 dan kad oduzmete subote i nedjelje koje su, kao, neradne. U praksi Japanci nikad ne iskoriste cijeli godišnji (pa ni subote) iz ovih i onih razloga, ali ima nade: mlađa generacija uzdiše za manjkom praznika kao rođeni Hrvati. Htjela sam tjedan dana u komadu da obiđem dio sjevernog Honshua, Tohoku, koji mi je inače van dohvata. Tohoku se u staro doba zvao Michinoku, Unutrašnjost, jer je bio nedostupan, daleko od glavnih puteva (interesantna je ta razlika europskog i japanskog viđenja unutrašnjosti). Namjerno sam htjela izbjeći vrijeme O-bona kada pola Japana putuje u svoja rodna mjesta da posjete grobove, ili pak čisto turistički obilaze svoju zemlju. Rezultirajuće prometne gužve zaslužuju svoju minutu do dvije na vijestima... Plan mi se od iznimno ambicioznog smanjio na racionalno odredište po danu, a do sjevera sam odabrala stići shinkansenom: malo sporiji od aviona, ali puno manja je gnjavaža oko organizacije puta. Od Shin-Osake do Sendaija, moje prve etape, treba oko 4 i po sata vožnje. Ne neprekidne, jer svi shinkanseni staju u Tokyu, ali presjedanje je sušta elegancija, i s vlaka na vlak se može komotno prebaciti u pola sata, a uz malo trčanja i za samo 10 minuta. Sendai mi je bio baza i za obilazak bliže i dalje okolice - slavne obale Matsushime, zlatnog hrama u zaboravljenoj prijestolnici Hiraizumi, i Yamadere, planinskog hrama u unutrašnjosti. Peti dan sam shinkansenom potegnula još sat i nešto na sjever do Morioke, iz koje se grana odvojak shinkasena kroz brda za Akitu na obali Japanskog mora. Idući dan sam upravo tim shinkansenom otišla dio puta do starog samurajskog grada Kakunodate i Tazawa-ko, najdubljeg jezera u Japanu... Posljednji dan sam iz Morioke skoknula shinkansenom još malo sjevernije u posjet svojoj mail-prijateljici u Hachinohe, u Aomori-ken, najsjevernijoj prefekturi Japana, a zatim skoro neprekidnih 7 sati vožnje natrag do Tokya, Shin-Osake i Sakaija. A posljednji dan godišnjeg, nedjelju, sam se odmarala. :) Ovakvo putovanje sam, naravno, isplanirala debelo unaprijed, uključujući rezervacije hotela u Sendaiju i Morioki i karte za shinkansen. Stoga me pogled na vremensku progonozu za taj kolovoški tjedan nije usrećio - kiša, kiša i još malo kiše, jesen se bliži. Na kraju vrijeme nije bilo toliko loše, a uspjela sam se i okupati. Sjever je bio ugodno hladniji od Sakaija i okolice, a do Aomorija sam se trebala obući u duge rukave jer je temperatura pala ispod 20 °C. Put do Tokya je bio uobičajen - dizanje ranom zorom da uhvatim podzemnu na vrijeme za dovoljno rani vlak. Na Tokijskom kolodvoru sam kupila ručak i prešla u Tohoku shinkansen dio kolodvora naći svoj vlak, Hayate za Sendai. Na moje iznenađenje, na peron se dokotrljao... Pokemon vlak! :O  Tohoku shinkanseni (vlakovi) razlikuju se od onih koji povezuju Tokyo s Osakom i dalje, ali sjedala su jednako udobna, a čak imaju i vlastite putne časopise, baš kao avio-kompanije. Iz oblačnog Tokya sam brzo prodrla u kišni Tohoku, do Sendaija. Detaljni izvještaji o viđenom i doživljenom slijede... |
01.02.2009., nedjelja
Specijal: kratki tečaj kanjija
|
Kanji, kineski znakovi uvezeni u Japan zajedno s dobrim dijelom kineske kulture, strancima su jedna od glavnih zapreka snalaženju u Japanu. Pa evo nekoliko korisnijih natpisa. Ulaz (iriguchi) i izlaz (deguchi)  Gumbi za otvaranje (lijevo) i zatvaranje (desno) vrata lifta. Primijetite da su jako slični, samo što lijevi ima "otvoreni" dio ispod "svoda", a desni "zatvoreni". Obično su umjesto kanjija univerzalno prepoznatljivi piktogrami (sa strelicama), ali kako japanski liftovi često ne žele krenuti bez da se vrata zatvore pritiskom na gumb (ili barem stoje dulje), vrijedi prepoznati kanjije.  Kad smo već tu, malo etikete u liftu: kad su svi ušli smatra se pristojnim pritisnuti gumb za zatvaranje, da bi lift krenuo ranije. A u slučaju da netko žuri ući u lift, očekuje se da ćete mu držati vrata otvorenim. Znak za drogerije, kineski znak za lijek (kusuri na japanskom).  STOP znak na cesti.  Čuvaj glavu! Vrlo česti natpis u Japanu, barem nekoć zemlji niskih ljudi.  Zabranjeno ulaziti u cipelama. Ovakve zabrane obično su i na engleskom, ali vrijedi znati.  Najvažniji od svih znakova koje ćete vidjeti u Japanu: WC. Ponekad je umjesto prvog znaka slovo (isto se čita), ali zadnja dva uvijek su ista.  Obavijest (to ono u žutom znači): na vrhu brda nema zahoda. Vrlo važna informacija za Japance, koji su se navikli svugdje imati dostupne civilizirane i uredne zahode.  Još jedan iz "Odavde nadalje nema WC-a" obitelji natpisa.  Prijevod je dolje, ali znak sam prvenstveno stavila zbog dva kanjija u plavom: chui, iliti pozor. Te će te se riječi nagledati, a bome i naslušati na raznim razglasima, često u frazi "pažnja, molim": "go-chui kudasai".  Ova voda nije za piće. Na žalost vrlo sličan natpisu da je ova voda za piće... no u mom iskustvu češće stavljaju natpis ako nije.  Znak zabrane prolaza/ulaska, a zadnja dva znaka su karakteristična za zabrane. Crveni natpis sa strane znači OPASNO!, kako bi se dalo naslutiti iz lubanjice.  I još jedan.  Sad nekoliko korisnih za ozbiljne turiste... Kako lijepo piše ispod, putokaz do središnjeg tornja dvorca.  Sakaya, iliti sakeđinica, iliti dućan za prodaju sakea. Prvi znak znači sake, i alkohol općenito.  Ovaj natpis djeluje zastrašujuće komplicirano, ali vrijedi ga zapamtiti - znači besplatno!  Prva dva kanjija u svakom redu znače nacionalno (kulturno) blago. Obično vrijedi pozornosti.  Riznica (obično u hramovima).  Točeno pivo (sviđa mi se kako se kanji prelijeva od pjene), čita se "nama-biiru".  Ako volite muzeje, često ćete naletjeti na ovakav znak, koji pokazuje preporučenu rutu za obilazak (ali obično bez ovako dvosmislenih strjelica).  |