17.02.2009., utorak
Godišnji, dan četvrti. Yamadera, dio prvi - u brdo.
Četvrti dan godišnjeg osvanuo je sunčan, na sreću s obzirom da sam išla u planinarenje. Uputih se lokalnim vlakićem do Yamadere, koja ima i vlastitu željezničku postaju. Kako je Yamadera u brdima (yama = brdo i dera = tera = hram), vlak i sam brzo zađe u njih, tako da je jednosatna vožnja bila slikovita i ugodna... Postaja ima samo dva perona, jedan od Sendaija, drugi prema njemu, kako lijepo piše (Sendai homen, smjer Sendaija).  Već s postaje puca savršeni pogled na Yamaderu i njeno brdo, obećavajući penjanje. Kao upozorenje svim nadobudnim posjetiteljima, na postaji lijepo piše da uspon do vrha traje dva sata. Duboko sam uzdahnula, i krenula. (Zapravo je i jedan sat bio dosta, valjda su uračunali i povratak...)   Pod hramom se pruža gradić, ne toliko isključivo turistički i hramu podložan kao što je bio slučaj s Muro-ji u Nari, ali jedino što je bilo otvoreno su suvenirnice i restorančići/zalogajnice.  Cijeli put od postaje do ulaza u hram označen je sablasnim putokazima.  Glavne zgrade hramskog kompleksa Yamadere smještene su pri vrhu brda, pa za one koji se ne mogu ili neće penjati ima jedna zgrada u podnožju.  Kip Jizoa čuvara djece...  ... i igračke za pokojnu djecu.   Spomenik kokeshi lutkama, tipičnim suvenirima Tohoku.  Divovske brojanice pred ulazom na još jednu hramsku zgradu.  Pred ulazom na stazu koja se uspinje do središnjeg dijela hrama je mapa hrama, vrlo korisna tokom uspona. Kako ne dijele papirnate primjerke, iskoristila sam jednu od prednosti digitalca i uslikala ovu izbliza, tako da sam je cijelo vrijeme imala pri ruci.  Donji dio uspona prolazi grobljem.  Svjetiljka koja je izgubila gornji kamen.   Kod uspona sam primijetila isto što i na Koyi - i u Japanu se mimoilazeći planinari uredno pozdravljaju s "Konnichi wa!", "Dobar dan!"  Usputni oltar s majmunima. Sudeći po količini naslaganih plišanih igračkica, i oni su vezani uz djecu.  Negdje na pola puta dolazi se podno litica koje su navodno granica između ovog i drugog svijeta, i uspon postaje ozbiljan. Uvijek uviđavni Japanci postavili su odmorište na pravom mjestu.   Kako teren postaje strmiji, i stele s Kannon uz put završavaju na sve nedostupnijim mjestima...  ...kao i (pretpostavljam) nadgrobne ploče.  |